Nakon što je u Srbiji u  roku od nekoliko dana počeo da raste broj obolelih od virusa kovid 19, fokus pažnje tzv. opoziciono orjentisane javnosti usmeren je na odgovornost medicinskog dela Kriznog štaba vlade Srbije. Članovima kriznog štaba se zamera na tome što su pristali na slabljenje mera zbog toga da bi se izborni proces nesmetano odvijao. Iako je i to svakako jedan od razloga popuštanja mera u borbi protiv korona virusa, bukom koja se digla oko izbora u drugi plan se potiskuje odgovornost članova Kriznog štaba vezana za podanički odnos spram stranog kapitala koji u Srbiji gospodari i članovima Kriznog štaba i čitavom državnom vrhu. Tekst koji sledi je pokušaj da se ukaže na tu dimenziju problema.

Tokom trajanja epidemije virusa kovid 19 članovi medicinskog dela Kriznog štaba vlade Srbije često su isticali da ne žele da se bave pitanjima koja su po njihovoj proceni bila politički intonirana. Oni su po svaku cenu sebe želeli da legitimišu kao predstavnike struke i naučnog znanja i da tako rezolutno odbiju bilo kakve veze sa politikom. Time su oni naučno znanje i stručno savetovanje pokušali da predstave kao delatnosti koje su politički neutralne. Takve delatnosti tom vrstom manevra izdižu se izvan društvenih antagonizama koji presecaju društveno polje.

Da takvi antagonizmi postoje, tokom epidemije korona virusa pokazali su brojni primeri. Školski primer u tom pogledu predstavlja situacija vezana za južnokorejsku kompaniju Jura koja je postala čuvena po brutalno eksploatatorskom odnosu spram radnica i radnika koji rade u njenim pogonima. O kršenju brojnih prava zaposlenih i nehumanom odnosu prema njima, posebno prema radnicama, koji su za ovu kompaniju karakteristični, već su napisani brojni tekstovi1.  Za vreme vanrednog stanja u ovoj kompaniji radnicima i radnicama nije bila obezbeđena adekvatna zaštita na radu koja je bila potrebna u borbi protiv korona virusa. Iako je mera socijalnog distanciranja bila propisana, radnici i radnice kompanije Jura na posao su putovali u autobusima u kojima pomenuta mera nije mogla da bude sprovedena. Iako opasnost od virusa još nije prošla, nakon dvonedeljnog prekida rada kompanija je sve zaposlene pozvala da se vrate na posao. To je za posledicu imalo stvaranje žarišta zaraze u pogonima Jurine fabrike u Leskovcu, čime je zdravlje radnika i radnica i njihovih porodica bilo ugroženo. Na prigovore i žalbe koje su radnici i radnice javno iznosili i proteste koji su poduzimali iz Jure su u saradnji sa državnim organima odgovarali pretnjama pobunjenim radnicima ali i hapšenjem sindikalnog aktiviste.

Za to vreme, zajedno sa političarima s kojima su u kriznom štabu sarađivali, a u čemu je prednjačio Aleksandar Vučić, medicinski članovi Kriznog štaba su prozivali građane koji svojim neodgovornim ponašanjem doprinose daljem širenju zaraze. Time su pravdali i izuzetno stroge mere koje su donosili, a kojima je na primer pripadnicima populacije starijim od 65 godina više od mesec dana kretanje bilo potpuno zabranjeno. Uz to su stigli i da građanima prete italijanskim i španskim scenarijom.

S druge strane njihove reakcije na permanetno kršenje propisanih mera od strane stranih kompanija, bile su u najboljem slučaju mlake. Oni su ponavljali da ista pravila važe za sve. Ali pravila su mrtva slova na papiru ukoliko se ne primene. Oni nisu uložili svoj tobožnji autoritet da sprovođenje pravila nametnu svima i da insitiraju na tome da se kazne kompanije koja pravila ne sprovode. Oni su se u tom pogledu ponašali kao tzv. biciklisti: ka dole su pritiskali građane nogama, dok su ka gore povijali leđa pred pripadnicima vlasti i predstavnicima stranog kapitala! Dok su nad građanima trenirali preteranu strogoću, pred predstavnicima stranog kapitala nisu smeli ni da pisnu!

Ali ono što su oni hteli da svojim naučnim i stručnim autoritetom prikažu kao značajno postignuće, stvarnost srpskog periferijskog kapitalizma uporno je dovodila u pitanje. Ona je pokazala da su priče o pravnoj državi pred kojom su svi jednaki prazne tlapnje. Svi su jednaki, ali neki su jednakiji od drugih, kao u Orvelovoj Životinjskoj farmi. Strani kapital je izvan svih prava. On je u Srbiji privilegovan i apsolutno neupitan. On predstavlja državu u državi. Srbija utoliko trenutno predstavlja slobodnu zonu stranog kapitala.

Stvarnost periferijskog kapitalizma je uz to predstave o političkoj neutralnosti nauke, medicine i struke denuncirala kao oblik ideologije koju vladajuće klase koriste kao sredstvo ostvarivanja hegemonije. Oni koji su odbijali da odgovaraju na politička pitanja nisu shvatili da to što neko odbija da se politički deklariše, ne znači da sebe može da proglasi politički neutralnim. Jer, nije nužno da se neko svrsta uz neku od političkih partija koje su u opticaju da bi zauzeo stranu u političkoj borbi. Stvar je u tome što su praktično sve političke partije koje su opticaju na istoj strani u političkoj borbi koja suštinski preseca društveno telo zato što je ona samom kapitalizmu imanentna. To je klasna borba između vladajućih klasa, među koje spada i tzv. politička klasa, i radničke klase i svih drugih klasa i društvenih grupa koje su potlačene.

Ekspertski članovi Kriznog štaba za borbu protiv kovida 19 svojim nečinjenjem su stali na stranu vladajućih klasa. Oni su zajedno sa predstavnicima političke klase sebe stavili u službu vlasnika stranog kapitala.

Kriza koju je sa sobom doneo kovid 19 otuda je samo dodatno učinila belodanim ono što je odavno već sasvim vidljivo i jasno. U klasnoj borbi radnička klasa nema nikog na svojoj strani. Ona je sama i napuštena od svih. O njoj ne brinu ni predstavnici vlasti, ni sindikati (čast izuzecima), ni eksperti. Upravo zato što je položaj radničke klase tako težak, svi  pripadnici radničke klase koji su tokom krize digli glas protiv načina na koji su od strane države i predstavnika stranog kapitala bili tretirani jesu heroji borbe protiv pandemije. Oni i one su heroji i heroine radničke klase!

Ali da bi do suštinskih društvenih promena, organizovane klasne borbe i pobede u klasnoj borbi došlo, takvih heroina i heroja mora biti znatno više. U uslovima visokog stepena hegemonije, neverovatnog političkog jednoumlja i neverovatno visokog stepena ucenjivačkih potencijala kojima barata vladajuća naprednjačka klika, to neće biti nimalo lako. Ali biti akter organizovane klasne borbe nikad nije bilo lako. Jer, kako je o tome pisao Milan Kangrga, za komunizam kao nešto „‘bolje’ (a to prije svijega znači za slobodu!) treba ‘uložiti’ nešto svoje, osobno i individualno, tj. za to se treba doslovno – izboriti (što je svagda bilo i uvijek će biti skopčano s rizikom, a često i pravim životnim rizikom u borbi protiv postojećih sila vladajućih klasa i njihovih služnika, prirepaka i plaćenih ideologa svih boja!)”. Služnika, prirepaka i ideologa vladajućih  klasa o kojima je pisao Kangrga danas je više nego ikad. Utoliko će borba protiv njih svakako biti dugotrajna. Ali važno je da ona počne.

  1. Nekoliko tekstova o kršenju radničkih prava u Juri napisao je Mario Reljanović. Jedan od tekstova vidi na: https://pescanik.net/investitor-non-grata/