„U ekonomskoj oblasti, mi smo liberali“, Benito Musolini
U romanu Vladana Desnice „Proljeća Ivana Galeba“, narator evocira detinju fasciniranost jednom salonskom džidža-bidžom svog vremena – stonim ukrasom u obliku globusa čija se gornja polovina na pritisak opruge podvlači pod donju, otkrivajući svoju praznu unutrašnjost, a koja služi kao posuda ili skrovište za slatkiše.
Zašto mi je baš ta (kao što se to i pomenuti narator pita), beznačajna slika pala na pamet prilikom dvodnevnog prisustva konferenciji „Ko je prvi počeo? – Istoričari protiv revizionizma“, u CZKD-u, u okviru ovogodišnjeg festivala Krokodil?
Da se podsetimo, konferencija je bila uvodni događaj projekta udruženja Krokodil „Istoričari protiv revizionizma“, koji finansira EU, tj. njena delegacija u Srbiji. Okupila je istoričare i istoričarke iz većine bivših jugoslovenskih republika i pokrajina sa izuzetkom Kosova (zbog, kako je ukratko objašnjeno, jezičke barijere) i Makedonije (učesnici sprečeni da dođu usled tehničkih razloga). Kao svojevrsni prolog trogodišnjeg projekta, konferencija je široj publici predstavila i nagovestila njegove ciljeve i koncepciju. Najava konferencije bila je izuzetno štura i nije bilo najjasnije da li se obraća nekome ko već dosta toga zna o istorijskom revizionizmu na ovim prostorima ili nekome ko se tek upoznaje sa temom (1). Sadržaj i tok konferencije pojačali su ovu dilemu, otvarajući pitanje smisla i cilja izglednog saveza visoke ekspertize i popularistički shvaćenog i intoniranog početništva.
Moj je osnovni utisak da se na sve četiri sesije konferencije mogla videti i čuti, na jedan konfuzan i blago rečeno neozbiljan način, prepričana problematika istorijskog revizionizma u različitim državnim i društvenim prostorima bivše Jugoslavije. Uprkos potencijalno prihvatljivom i razumljivom infotainment pristupu (sa sve najavljivanjem učesnika koji izlaze na scenu po modelu nekog zabavnog šou programa), mnogobrojna publika nije imala priliku da se upozna sa suštinskim društvenim, političkim i istorijskim izvorima i principima revizionizma. I to iz jednostavnog razloga što isti kao da su intencionalno prećutani ili pažljivo relativizovani i zabašureni u izlaganjima i diskusijama. Čitav jedan živi i rastući domen (i odgovarajući arhiv) naučnih, aktivističkih i kulturnih praksi, brojnih teorijskih i političkih nalaza u ovoj oblasti, a koji se tiču u prvom redu ideoloških i političkih izvora i temelja istorijskog revizionizma, jednostavno je preskočen ili ignorisan, tako da se projekat i konferencija valjda sami sebi predstave kao nekakvi inovatori ili čak kao (strukovni) pioniri u ovom domenu. U tom smislu, nametnuti štimung početničkog entuzijazma i amaterske radoznalosti i neupućenosti verovatno imaju svoj smisao i značaj. Ovde ću predstaviti neke od svojih beležaka i utisaka sa diskusija i dati osvrt na konferenciju sa pozicija aktivističkih iskustava i dostignuća u suprotstavljanju revizionizmu u poslednjih desetak godina, kao član inicijative NE rehabilitaciji i udruženja ReEX (2).
Pogledajmo za početak najavu konferencije. U pitanju je jedno remek delo project-proposal blagoglagoljivosti i oportunističke konfuzije: „Glavni cilj ovog projekta je stvaranje prostora za istorijski i inter–kulturalni dijalog kroz kreiranje mreže istoričara, pisaca, novinara, studenata i šire publike koja će doprineti rešavanju konflikta, uzajamno poštovanim istorijskim narativima (ako već zajednički nije moguć), i inkluzivnijoj kulturi sećanja. Projektne aktivnosti će rezultirati stvaranjem održive platforme koja će omogućiti uzajmno prihvatljive interpretacije događaja iz bliže i dalje prošlosti korišćenjem metoda multi–perspektivnog istorijskog narativa.“
Šta publika može da zaključi iz najave, na primer, o kom konfliktu i njegovom rešavanju je ovde reč? Postoji li samo jedan, iako neimenovani, konflikt u vezi istorijskog revizionizma, ili je to greška, odnosno, da li je trebalo da bude u množini – konflikti? Iz uvodnog izlaganja Dubravke Stojanović, mogli smo naslutiti da se verovatno radi o potencijalnom budućem konfliktu, na koji po njenom mišljenju mnogi udžbenici istorije navode i nagovaraju mlađe generacije, kao svojevrsni „priručnici za predvojničku obuku“. Međutim, ovde se postavlja pitanje o tome koji rat će se voditi, kojim vojskama i zbog čega? Šta će ljude učiniti voljnim i spremnim da ratuju? Ovo je inače primer stilizovane difamacije socijalizma, jer je samo u socijalizmu postojalo nešto što se zvalo „priručnik predvojničke obuke“, koji je ipak bio, koliko god na kraju od nje otuđen i zloupotrebljavan, deo tradicije antifašističke narodnooslobodilačke borbe. Šta treba da znači i čemu vodi proturivanje tog termina u diskurs antikomunističke i profašističke revizionističke prakse možemo samo da nagađamo.
Što se najave tiče, dakle, u pitanju je šifrovani jezik vrlo uskog kruga publike (koja iako je bila brojna, ne znači i da je „široka“). On se obraća istomišljenicima koji već znaju, tj. razmišljaju kao i podnosioci projekta. To je već jedan degradirajući, klijentistički momenat. Da bi ovako (ukratko ali i suštinski adekvatno) predstavljen projekat prošao u bilo kakvoj ozbiljnoj evaluaciji, jednostavno je potrebno sakriti od donatora šta je sve rađeno i urađeno na ovoj temi, bilo na istoriografskom, bilo na aktivističkom, bilo na publicističkom, kao i planu teško sagledivih ali i teško preskočivih mogućnosti društvenih medija. Po mom mišljenju, to na neki način signalizira da ni donator, ni sami autori projekta, a moguće i dobar deo publike, ni sami ne žele da znaju, odnosno da ih neki zajednički motiv čini tek parcijalno zainteresovanim i pretežno inertnim savremenicima fenomena revizionizma. Iz najave takođe nije jasno da li se interkulturni dijalog vodi sa revizionistima ili sa istomišljenicima iz drugih kultura, ili konkretnije, koje se to perspektive pripitomljavaju i mentorski privode ovom dijalogu? Ko treba da bude uključeniji u pomenutu inkluzivniju kulturu sećanja?
Moramo, radi razumevanja dvodnevne žmurke, da pretpostavimo šta se to ustvari pažljivo i uspešno skrivalo tokom osam sati diskusije: ključ diskurzivne i retočke konfuzije je po svemu sudeći u prikrivanju uloge same EU, njenih opštih politika kao i konkretnih postupaka raznih tela u generisanju, podsticanju i normalizaciji procesa istorijskog revizionizma, i sa njima povezanih procesa sudskih, političkih i kulturološki kodiranih rehabilitacija saradnika fašističkih projekata i okupatora. Na pitanje iz publike krajem druge sesije ko konkretno pokreće procese rehabilitacija u Srbiji nijedan od desetak prisutnih istoričara nije se usudio da pomene ne tako davni mamuzajući nalog iz EU parlamenta (3). Verovatno ni ne pomišljaju da ikada pomenu jednu konkretnu organizaciju koja se upravo bavi obezbeđenjem pravne i političko-propagandne podrške revizonizmu i rehabilitacionizmu, organizaciju verovatno nezgodno milozvučnog imena dobrom delu publike: Liga za zaštitu ljudskih prava i privatne svojine. Utisak o najavi konferencije i projekta je pretužan, ali i indikativan, jer takvo smušeno i sklepano objašnjenje može proći bilo kakvu ozbiljnu komisiju samo uz debele veze i jaku ideološku podobnost kod donatora, što se mislim najtačnije zove korupcija. I eto možda prilike da se epska borba poštenih liberala protiv korupcije vodi sa prednošću domaćeg terena. Odnos predložene rehabilitacije donatora, i uzvratnog privilegovanja doniranih, neminovno se pečatira svojevrsnom infantilizacijom učesnika i posmatrača, kao i radikalnom depolitizacijom cele, sa dugogodišnjim naporima građene anti-revizionističke prakse i platforme, kroz svođenje dosadašnjih teorijskih i praktičnih dostignuća na nevažne ili nepostojeće pokušaje (pohvala stoga Olgi Manojlović Pintar koja je tokom jedne od sesija makar pomenula doprinos inicijativa „na društvenoj margini“).
U skladu sa ovako koruptivnom osnovom i prirodom projekta, osam sati diskusije po raznim, inače važnim, temama (pred nama nismo imali nekakve jednokratne entuzijaste iz Jadranskih susreta, na koje su istorijski asocirale smešne najave učesnika, već visoke profesionalce, dobro pozicionirane u javno-institucionalnim i u NVO projektima i hijerarhijama), dakle tih osam sati proteklo je, sve u svemu, u pažljivom isecanju fenomena revizionizma iz istorijskog i društveno-ekonomskog konteksta, i pređašnjeg i današnjeg, i globalnog (čitaj EU) i lokalnog. To je inače specijalnost buržoaske istoriografije, čiji je princip, na primeru proučavanja fašizma, ukratko opisan u uvodu knjige „Stari i novi fašizam“ Zorana Vidakovića (4). Ovakvo isecanje je uobičajeno zakrpljeno redukcionim fokusiranjem na (često praćenog zgražavanjem ili ismevanjem) manifestne, površinske oblike takvog konteksta. Tako Srđan Milošević kaže sledeće: „Činjenica je da je kao jedina dominantna ideologija, nezavisno o kojoj je regionalnoj državi reč, ostao – nacionalizam.“ (citat po izveštaju na sajtu Novog magazina, (5)). Da, razorni nacionalizam jeste vladajuća ideologija na kapitalističkoj periferiji, a sve više i u centru, ali ideologija vladajućih je neoliberalizam, dok je nacionalizam neizbežni i neophodni saveznik u reprodukciji te dvogube hegemonije, tako da istoričar ne bi trebao da primećuje samo njen „spoljni“ sloj, barem kada se govori o ideološkim izvorima revizionizma. Milošević (Srđan) je kasnije pomalo stidljivo istakao i degradaciju socijalnog položaja velikog dela stanovništva i gubitak u socijalizmu stečenih prava (navodim po sećanju) kao sinhrone fenomenu revizionizma, ali za izveštaj u jednom liberalno-buržoaskom mediju kakav je Novi magazin, za takav detalj očigledno nije bilo mesta ili interesovanja (6).
Objektivno gledajući, opšti ton i iskaz ove konferencije nije pokazao baš nikakvo protivljenje, već naprotiv: pripadanje režimu neoliberalne tranzicije (bilo kroz njeno otvoreno zagovaranje ili kroz prećutkivanje i potiskivanje njenih principa i posledica). Otud sklepana dijagnoza u naslovu ovog teksta: „režimski antirežimionisti“, sklepana baš poput takve jedne hide-and-seek pozicije i njene pretenciozne eksplikacije kao „opozicione“ ili „alternativne“.
Kao što fašizam mora obezbediti dodatna sredstva prinude, van ekonomsko-pravnog okvira i logike buržoaskih sloboda, radi obezbeđenja krizne kapitalističke proizvodnje i reprodukcije, tako revizionizam mora obezbediti dodatnu ideološku potporu povratku u kapitalizam i kolonijalizam, van okvira istorijske ili ekonomske nauke zasnovane na buržoaskoj racionalnosti (radi difamacije i eliminacije političkih ideja i ideoloških narativa koji ometaju tranziciju) (7). Vladimir Marković (8) je s pravom nazvao praksu revizionizma oblikom buržoaskog ideološkog terora nad narodom. Red je da se u tom smislu upitamo šta i kako ovako formulisan i započet projekat, sa sve šaljivdžijsko pro-tranzicijskim tonom (u kome se, svejedno, revizionizam, ili nacionalizam, ili propadanje javnih servisa i političke ili opšte kulture, ili rastuće siromaštvo i nejednakost tretiraju kao nekakva slučajna devijacija od inače neuptinog i normalizovanog toka restitucije i restauracije kapitalizma), uopšte može i hoće da radi i uradi u pogledu otpora revizionizmu kao jednom od oruđa ideološkog terora blok(ov)a na vlasti?
Što se tiče dramaturgije i estetike događaja, Dubravka Stojanović često koristi pomenuti ironijski, pa i šaljivi, ton i pristup u kritici i suprotstavljanju revizionizmu, koji ima svoj smisao u nekim situacijama, međutim postaje kontrapoduktivan pa i eskapistički kada u takvom pristupu revizionizam ispada nekakav ugursuzluk, kapric, nekakva bizarna anomalija, a ne neophodni deo arsenala tranzicione iracionalnosti i anti-prosvetiteljstva, kao što su to uveliko i aktuelni nacionalizmi. Iz takvog superiorno-ironijskog odnosa lako se zamenjuje ili zamagljuje i širi kritički okvir posmatranih fenomena. Na primer, na tribini inicijative NE rehabilitaciji održanoj 2013. godine (koju sam ko-organizovao, (9)), opisala je faze revizionističkih naučnih i institucionalnih udara kao promene „agregatnih stanja“ revizionističkih strategija i taktika (konkretno u slučaju produkcije pozitivne istorijske slike o Draži Mihailoviću), kao što je i sama nagovestila, detektujući i opisujući striktno njihovu pojavnost, bez povezivanja tih stanja sa sinhronim tranzicionim ideološkim i političkim borbama različitih frakcija vladajućih klasa i elita za društvenu premoć i prestiž. A svaka od faza koje ona vrlo adekvatno prepoznaje i živahno (živ)opisuje ima valjda takvu uzročno-posledičnu pozadinu, odnosno, nisu se valjda dešavale bez veze sa istorijskim društvenim tokovima, kao neke promene klime i godišnjih doba. U besperspektivnom živopisu revizionističkih manipulacija njihova veza sa globalnim antisocijalističkom i antikomunističkom sistemskom (kroz ukidanje i uništenje dostignuća borbe radničkih pokreta) i ideološkom ofanzivom (kroz reviozionizam, demonizaciju i difamaciju istorijskih revolucionarnih i emancipatorskih politika) postaje i ostaje neviljdiva ili čak dobro skrivena. Ovde je važno citirati njene reči iz jedne od diskusija na konferenciji, onako kako ih je preneo rečeni Novi magazin: „Istorija ostaje polje otvoreno za debatu, gde je interpretacija dozvoljena, ali se ne smeju ispuštati činjenice koje ukazuju na celinu problema”. Ne samo u prilici te i drugih diskusija, već i ova konferencija u celini, ne može se kraće i tačnije opisati nego kao razgovor o karakteristikama i interpretacijama datog fenomena sa izostavljanjem mnogih ključnih činjenica za razumevanje njegove društveno-istorijske uslovljenosti i utemeljenosti, što valjda i jeste preduslov sagledavanja celine „problema“. Istina, ceo projekat je na početku, ali s obzirom da obećava sprovođenje ambicioznih programa, kao što su letnje škole, seminari za nastavnike istorije, rezidensiji u arhivima, konferencije itd, ovaj moj tekst, kako akteri tako i budući učesnici, mogu shvatiti kao alarm za uključivanje nekih bitnih stvari (koje su prilikom pripreme i pisanja projekta, možda, i oportunistički isključili).
Ko je prvi počeo?
Prva sesija, kabaretski stimung, uglavnom opsta mesta vec x puta pretresena, uobicajene lake teme i mete liberalskog antinacionalizma, posalice, anegdote, pokoja dobra opservacija (Srdjan Milosevic o Gavrilu Principu) i vrlo olako baratanje terminima tipa “Srbi ovo“, “Hrvati ono” (valjda je to bila ironizacija vladajućeg polemičkog jezika); samo je Husnija Kamberovic naglasio elitu (doduse nacionalno a ne klasno definisanu, dakle: bosnjacku elitu) kao subjekta istorijskih odluka i interpretacija. (sa mog fb naloga, kurzivom je citat, bez kurziva je naknadni komentar)
Prva sesija je još nekako i prošla, i tematski i u pogledu diskusije, ali se pokazala i neusklađenost između neformalne rekapitulacije opštih mesta prepoznavanja i poznavanja revizionizama u njihovim aktuelnim državno-nacionalnim okvirima sa jedne, i specijalističkih opaski i nepotrebnih detaljnih razmatranja sa druge strane (npr. ona o današnjim pogledima na G. Principa ili o popularnosti/nepopularnosti Karađorđevića). Već u naslovu, uvodeći pitanje koje uobičajeno sledi nakon nekog infantilnog prestupništva, cela konferencija proticala je u tonu autoriteta koji nastupa u raspravi nakon dečije tuče. Neadekvatno scenski koncipirane i sa velikim teškoćama moderirane, sesije sa po 3 ili 4 glavna govornika, u foteljama i na kanabetu, i 5-6 sporednih govornika/ca, većinom na običnim stolicama, a koji takođe dva debela sata sede kao voštane figure ispred publike i možda jednom ili dva puta na njeno iznenađenje uzmu reč, protekle su u diksurzivnom lutanju i tematskoj rasutosti. Balans za ovako pomognute centrifugalne sile smisla i toka konferencije, tražen je, po mom ali ne samo mom utisku, u neumesnom, burazerskom tonu, malo „ja tebi serdare ti meni vojvodo“ a malo „udri brigu na veselje“, kojim je valjda trebalo da se cela tema i projekat približe široj publici. Inače, publika je bila prisutna u zapanjujućem broju. Koliko sam mogao da zaključim, sa zadovoljstvom je participirala u demonstraciji intelektualne nadmoći ove preživele frakcije ex-yu srednje klase. Zapanjujuća je dakle bila i ta brojnost i pokazano strpljenje publike, posebno kada znamo u kojoj meri i broju je bilo kakva publika prisutna i strpljiva na desetinama događaja, tribina, protesta, internet foruma, gde se već više od deceniju uspostavlja i održava aktivistički, teorijski, pa i nekakav narodno-frontovski, odnosno opšte-građanski stav protiv revizionizma. Imao sam osećaj kao da je publika ne samo bila znatiželjna za temu, nego i da je istovremeno želela da čuje, od nekoga bliskog, takođe sve najbolje o sebi: dakle, u samom Beogradu, o frakciji srednje klase koja je trenutno institucionalno, intelektualno i karijerno potisnuta i osujećena, iznenađena i uvređena „Vučićevom diktaturom“ (sitnobužoasko-antimonopolistički eufemizam za diktaturu kapitala, (10)). Ta publika kao da čeka da se komplikovani svet ispred nje pretvori u svoju jednostavnu maketu, kako bi onda mogla da otvori onu Desnicinu salonsku kutiju slatkiša. Zbog toga i vredi biti i prisutan i strpljiv. Organizatori i učesnici ih, verujem, nisu razočarali.
Druga sesija bila je gora od prve. Po ideološkom naboju podsećala je na neku disidentsku tribinu krajem osamdesetih. Po stalnom vajkanju i preslišavanju na grupu studenata popadalih na ispitu i okupljenih da vide šta su možda i bolje mogli da odgovore. Skakanje sa teme na temu: Ko nije bio zadovoljan avnojevskim granicama? Ko jeste a ko nije prebrojao mrtve? Je li važnija krupna slika ili lokalni ratni zločini? Pa onda unutargildinska rasprava o tome šta je pravi način odbrane i zaštite od revizionizma: ignorisanje ili otpor, faktografija ili interpretacija? Njihovo ili naše oružje/retorika? Hoće li pomoći struka i nauka ili… (nismo čuli sta bi još moglo da pomogne). Pa onda republički fenomeni u interkulturalnom dijalogu: ko gde kako strada i brani se, drž se za ove činjenice, pritegni one momente, zapuši rupu ovde a ne tamo… “… to i nije bitno kad neko ne veruje da su se ratni zločini desili već samo da ih ne ponovi” (čitaj: boli me uvo što je narod sistematski neobrazovan i indoktriniran ali samo da ne uzme vlast – tako verna slika liberalsko-elitističke svesti o potrebi dostupnosti obrazovanja, (11))… maestralna orijentaciona konfuzija, a opet sve opušteno, sofa, fotelje, šale-komike, blaga dostojanstvena ironija sa čaja u pet… EU kao pokrovitelja revizionizma i rehabilitacija zabranjeno pominjati… kapitalizam ne postoji kao istorijsko-tranzicijska činjenica a i ako slučajno postoji svakako nije vredan pomena… tranzicija je doduše pomenuta (Srđan Milošević), pa i njeni pogubni rezultati ali ne u permanentnoj i jasnoj sistemskoj vezi/sprezi sa razmatranim problemima, već pre kao neki polu-vezani paralelni proces (ne zna se ni šta joj je bio cilj ni kada je i zašto i kuda krenula, ni ko je i kako i zašto vodio, a pogotovu šta učesnici misle o njenoj političkoj i ekonomskoj suštini)… jednom jeste pomenut i revolucionarni aspekt NOB-a, NO odbori, ali nekako stidljivo, više kao tolerisana dekoracija… dakle gore od prve sesije, nepovezano, bez cilja (nije jasno zašto se uopšte neko bori protiv revizionizma, osim zbog gildinske časti i etike), napadno bez diskutovanja presudnog istorijskog i ekonomsko-političkog konteksta, bez osvrta na uspostavljene političko ekonomske hegemonije, čak sa floskulama tipa „na Zapadu to već ne bi moglo” (T. Jakovina)… (tekst u kurzivu je iz mog „prenosa užvo“ na fb-u, a ono što je naknadno dodato je bez kurziva)
Po mom mišljenju, istoričari mogu da se bore na dva načina protiv revizionizma, načinom „Milan Radanović“ i načinom borbe protiv političke pozadine i ideoloških temelja revizionizma. Učešće u medijskoj i projektnoj sferi, pa i na estradi, poželjno je i često dobrodošlo, ali ne može da zameni ova primarna dva načina. Mukotrpno praćenje i argumentovano obaranje revizionističkih manipulacija kojima bi im se na planu stručne, zvanične i institucionalne procedure i rasprave, oduzeo naučni kredibilitet, nije po svemu sudeći nešto u šta bi se ova nastajuća platforma upuštala. O tome svedoče stabilne pozicije svih revizionističkih istoričara i njihovih teza i u stručnom i u institucionalnom, pa i u medijskom i estradnom domenu. Možda je način „Milan Radanović“ nemoguće praktikovati ako ste upleteni u mrežu „institucionalne korupcije“? (Što Radanović slučajno ili ne, ipak nije bio.) Možda je neprijatno sretati se sa kolegama revizionistima na hodniku, a istovremeno utvrditi u stručnom časopisu da im zbog nenaučnih metoda rada tu, na institutu ili fakultetu, nikako nije mesto? Možda je skamenjena, feudalna organizacija univerziteta i, posledično, feudalna parcelizacija naučnih oblasti takva da kao prioritet ima ono za šta se izgleda zalaže i projekat: gildinsku čast i obraz. Bilo kako bilo, projekat kao da pokušava da proširi i stabilizuje upravo onaj treći, pretežno estradni prostor nemušte anamneze i interkulturalzacije (sic!) problema, sve uz uzdanje u moćnog pokrovitelja, nekakvog „Čarobnjaka iz Brisela“. Time postaje, i putem ideoloških polazišta, deo problema, a ne deo rešenja.
Treća sesija: cilj je odvojiti nacionalizam koji je doveo do ratova u ex–Yu od socijalističke Jugoslavije (Kako? Pa jedino nekim ultra-revizionističkim hirurškim zahvatom?)… Husnija: ništa, kiša oko Kragujevca, elite pominje isključivo kao nacionalne, etničke a današnji napad na socijalističku Jugoslaviju je po njemu zbog „interetničke saradnje” koja je onda bila moguća a koja ove današnje nacionalne i etničke elite delegitimira jer ne mogu da je uspostave … Bešlin: Jugoslavija jeste idealni neprijatelj za sve nacionalističke istoriografije, osim u CG i delu BiH, i to na osnovu koncepta antitotalitarizma… Jugoslavija nije bila totalitarna vec pluralna država… u Srbiji je ključni oslonac revizionizma antititoizam koji omogućava dovođenje ideoloških i ratnih neprijatelja u isti skup žrtava (ibeovci, četnici itd) (teško će se iza termina „antititoizam“ danas prepoznati ono što ipak jeste ključni oslonac revizionizma i u Srbiji i drugde, a to je bilo vulgarni bilo prefinjeni antikomunizam i antisocijalizam, tako da istoričari protiv revizionizma ne bi trebali da koriste takve trikove revizionista)… Jakovina: osnova revizionizma u HR je maj ’45 i „stradanje Hrvata” koje po Karamarku traje do rata ’90ih… nije „jugonostalgičar“ali smeta mu negacija struke i život u laži… Jakovina: razgovor je između društva liberalnih EU vrednosti i nacionalističkog, zatvorenog, parohijalnog društva (O čemu je razgovor? Pa može biti isključivo o tome ko će kojim stilom i trikom nagovoriti birače da im da mandat u kome će vladati po pravilima zajedničke ideologije vladajućih – neoliberalizma)… Adnan: u CG, socijalistička YU je shvaćena kao period renesanse i emancipacije, IB nije bitna tema… bitni su ogromni postignuti rezultati razvoja i napretka… Pruga TG–NK napravljena za 18 meseci a elektrifikacija se danas radi 6 godina… Bešlin: kad je CG gubila državnost uz pomoć Srbije 1989. vratili su se u politički zivot IB–ovci… Danas kada se CG smatra delom zapadnog civilizacijskog kruga ne može da se pozitivno odnosi prema nasleđu IB–a… (ok, ako u zapadni civilizacijski krug računamo mafijaško zastraživanje i ranjavanje novinara koji istražuju očigledno državno organizovanu ilegalnu proizvodnju i šverc cigareta, ako se ignoriše inače proceduralno obavezujuća demokratska procedura pridruživanja NATO paktu, davanje diplomatskog imuniteta kriminalnoj organizaciji tipa Frontex, feudalizacija društva i privrede, razumljivo je da prema komunistima bilo kojeg frakcijskog opredeljenja i sudbine ne može biti pozitivnog odnošenja) Husnija: bitno je pitanje komunističke represije u revizionističkom konceptu… Bešlin: Srbija je odbacivala decentralizaciju, ideju složene države i federaciju (preko nacionalističke inteligencije, ali i kadrova u vlasti)… Koncept komunističkog terora je tema još u Nedićevoj propagandi… Milan Radanović najdalje otišao u dekonstrukciji revizionističkih manipulacija, pogotovo Cvetkovićevih… (a zapitajmo se i ko je prišao Cvetkoviću i sličnima najbliže u dekonstrukciji? Cvetković se isto zalaže za EU i zapadne vrednosti, pogotovu anti-totalitarne). (Kurziv je sa fb-a, ostalo su moji naknadni komentari, zbog ozbiljne „smorenosti“ viđenim nisam u ta dva dana imao energije da se javljam, protestvujem i postavljam beskrajna pitanja, pa eto koristim ovu priliku, i kao što i vidite, ovo nije bilo za pitanja i rasprave iz publike)
Prilikom izlaganja Snežane Koren, osetila se po mom mišljenju stara dobra aluzija na sve „totalitarističke“ pristupe oficijelnoj istorizaciji i nastavi istorije, i na onaj tokom Drugog svetskog rata (levičarski), i ovaj današnji, desničarsko-revizionistički. Njena izlaganja bila su sjajan primer čisto ekspertske vizure i distance, forenzički nezainteresovane za politički i ideološki život (i živost) objekta proučavanja. Kao nezavisni ekspert koji može pročitati izveštaj u nekoj parlamentarnoj komisiji, zadovoljiti formu i proceduru nakon čega će se komisija razbuditi i glasati i odlučiti kao da izveštaja nije ni bilo: „Hrvatska istoričarka Snježana Koren ističe da se u hrvatskim udžbenicima sadržaj o sukobu 90-ih takođe pojavio dok je trajao rat – 1992. godine. Istakla je kao zanimljivost da je slična situacija urađena i tokom Drugog svetskog rata, kada se u školskim programima prvi put spominje NOB još 1942. godine. Prema njenim rečima, na ovim prostorima je očigledna konstanta da se najnoviji događaji uključuju u udžbenike istorije i da se iz te pozicije posmatra prošlost.“ (citat iz Novog magazina, koji je, naravno, lepo uočio zajedničke karakteristike „svih totalitarizama na ovim prostorima“)
Tematski opseg je bezobalan, fokus lutajući, rakurs razroko-multiperspektivan a teorijska oruđa politički intertna, ali i isprazno-multifunkcionalna. Idealna građanska igraonica.
Izvori i politička pozadina krokodilskih suza
Dva su objekta žaljenja après žvakanja i gutanja plena: ukaljana čast istoričarske struke i neostvareno mirno uklanjanje socijalizma iz društava bivše Jugoslavije. Ali kako je to došlo do kaljanja časti? Nije li neoliberalizam u ekonomiji na istim ne-naučnim, staklenim i prevarnim nogama, kao i revizionizam u istoriografiji (12)? Ko je dozvolio povratak fašističkih kolaboranata i propagatora u zemlju devedesetih, na šta se žali Hrvoje Klasić? Je li se to zvalo „demokratske promene“? Pod kojim režimom su im bile dozvoljene najcrnje propagandne pa i terorističke aktivnosti od kraja rata do početka ovog novog? Je li se to zvalo „slobodan svet“? Pod kojim režimom je jedno studentsko glasilo kao što su to bili kragujevački Pogledi, bilo moguće pretvoriti u neočetnički bilten, sa političko-propagandnom promocijom i šugarkoatingom njenih genocidnih fundamenata i derivata? Da li se to razmevalo kao konačno osvojena „sloboda“ štampe? Je li to sve u svemu bio nastupajući građansko-liberalni režim ili ne? Da ne okolišemo, ex-yu liberali su u velikoj meri ko-žvakali i ko-gutali i tu čast i taj kakav-takav socijalizam i zato su suze krokodilske i prigodno festivalske. To možda nije definicija nečijih ličnih namera i razumevanja načela, ali jeste dijagnoza njihovih konkretnih dostignuća i rezultata.
Dragan Markovina se (valjda retorički?) pita u par javnih diskusija u Hrvatskoj: Ako je radikalna, marksistička levica prava opasnost za režim, zašto on agresivno napada i demonizuje upravo liberalnu levicu? Pa evo mogućeg odgovora: možda zato što je ista formacijski gledano sastavni deo globalnog neoliberalnog (ponajmanje levog) bloka na vlasti (ili bloka trenutno sa manje vlasti, kako gde), koji je ozbiljan tj. jedini konkurent desničarskim, konzervativnim i reakcionarnim globalno-lokalnim političkim mrežama i strukturama. Radi se, uprošćeno rečeno, o razumljivoj netrpeljivost dve globalno dominatne buržoaske frakcije, prigodno podeljene na buržoasku levicu i buržoasku desnicu. Bore se za iste one sve oportunističkije i kolebljivije glasove krizama prepadnutog stanovništva i trenutno su jedni drugima ozbiljna, preteća konkurencija za iste ekonomsko političke resurse i interese. U slučaju mogućeg rasta radničke levice, znaju i jedni i drugi da mogu računati na međusobnu podršku. Socijalizam je i srušen njihovim savezom – zato na radikalnu levicu ne vredi ni trošiti propagandne i represivne resurse. Dodaće ih ako baš zagusti upravo ovi sadašnji smrtni neprijatelji. Dakle, pomenuta borba je borba dve frakcije buržoazije za vladajuće pozicije u zajednički koncipiranoj i održavanoj hegemoniji i kao takva ume da bude jako teška i surova, kao i zahtevna i traumatična. Kad se ima isti klasni interes (doduše drugačije dizajniran i poetizovan) i ista vera u mit o slobodnom tržištu, u privatnu svojinu i na njoj zasnovanu kapitalističku ekonomiju, to je praktično borba za istu stvar u drugom pakovanju. Ekonomista Branko Milanović tako može predstaviti na najzanimljivijim grafikonima pogubne uzroke i posledice globalne nejednakosti, pogubne principe citizenship rent-e (povlastica na osnovu pukog mesta tj. države rođenja, a koja čine 60% životnih potencijala i perspektiva današnjeg čoveka, a izostaviti imperijalnu rentu, koja mestu dodaje i klasu u kojoj je neko rođen i odrasta, na osnovu čega stepen povlašćenosti eksponencijalno raste, (13)). Ove dve danas dominantne političke grupacije neće to dovesti u pitanje niti o tome raspravljati, već će se boriti za što veći deo upravo tog kolača nastalog i istorijskim i aktuelnim i budućim prisvajanjem, eksploatacijom i otimanjem u poretku globalne nejednakosti (14).
Kao tračak nade na konferenciji, desile su se i neke stidljive napomene kao i pomenuta korisna objašnjenja Srđana Miloševića, Olge Manojlović Pintar i Milivoja Bešlina (npr. u vezi inauguracije teorija o dva totalitarizma od strane Saveta Evrope). To naravno nije moglo da promeni prirodu, tok i smisao događaja. Imao sam utisak da su i sami ti izlagači nekako oklevali da iznose takve teze, a ni publika nije na njih reagovala na afirmativan način. U svakom slučaju, u mraku i sasvim mokra šibica budi neku perspektivu i nadu.
Latinka Perović je u neplaniranom završnom obraćanju kao „najveća istoričarka sa ovih prostora“, kako ju je izvikao Božo Repe, pokušala da spinuje u rutinskom funkcionerskom maniru, u smislu: svaka vam čast, eto to je ta kritička istoriografija a ne ona mitska… Elitistički pasijans očigledno ne doprinosi pojmovnim otvaranjima i klarifikacijama, ali nikad nije kasno. Možda se sa (i stručne i klasne) visine najveće istoričarke to ne zapaža, ali gde ima uopšte danas većeg i dominantnijeg mita od neoliberalnog mita? Dubravka Stojanović je, kad ju je duhovitost srećom napustila, nehotice priznala da je drugi dan bio četvorosatna tortura. Toliko, eno vam još beleški u poslednjoj napomeni pa lupajte glavu i sami, ima tu i dobrog da se probere, kao kad čistite pirinač, ali skoro pa u obrnutoj proporciji (15).
I da ne zaboravimo kako se zove ono društvance kod Desnice (a moglo bi i malim slovom, ne bi ništa falilo) na čijom stolu obitava onaj svet-slatkiš – klub starih liberala. Otprilike su godište onih kojima je Musolini dao ministarstvo finansija.
(1) vidi ovde.
(2) vidi ovde.
(3) Radi se o poglavlju 31 iz Rezolucije EP od marta 2015. godine a odgovor tj. pismo grupe aktivističkih kolektiva poslanicima EP možete naći na sledećoj stranici.
(4) „Pojava (fašizma) je – čudovišna i impresivna kakva je bila – zagušila poimanje svog korena i suštine. Kao da su sve mentalne reakcije ljudi potpuno zasićene i iscrpljene indignacijom nad tom pojavom, i njenim apsolutnim odbijanjem, što najzad dovodi do isecanja njene stravične slike iz istorijskog konteksta i kritičke spoznaje društvene zbilje. Umesto zbilje koja se kritički misli i doživljava, prihvata ili menja, – to je fantazmagorična slika užasnog incidenta koji ne pripada ljudskom svetu, slika prognana izvan granica zbilje.
(5) vidi ovde.
(6) Termin „liberalno-buržoaski“ ne treba shvatiti pežorativno mada za to postoji i niz solidnih razloga. Kao što u pomenutoj knjizi napominje Z. Vidaković, buržoaske slobode su često neophodni režim za uspostavljanje i delovanje klasnih radničkih organizacija, njihovo slobodno udruživanje i političko delovanje. Problem je kada takvi režimi ili takvi mediji izneveravaju i taj svoj fundamentalni princip buržoaskih sloboda, potiskujući ili ignorišući antagonizme liberalno-buržoaskog poretka, njegovu ekonomsku osnovu (koja prosto vodi u rušenje parlamentarne demokratije i samih buržoaskih sloboda a na kraju u datim istorijskim okolnostima i u fašizam), kao i svu onu naučnu ili političku polemiku i argumentaciju koja ove temeljne veze i odnose pokušava da javno i neprekidno kritički razmatra.
(7) Da ne bude zabune, „buržoaska racionalnost“ je teorijski termin, konkretno preuzet iz knjige „Fašizam“ Todora Kuljića, ali obzirom da prema nekim aktivističkim iskustvima, čitanje te knjige dovodi do raspada buržoaskog subjekta, mora stalno da se podseća da ista postoji, i kao librum prohibitum (makar što se buržoaskih antifašista tiče).
(8) vidi ovde.
(9) vidi ovde.
(10) Uz sve uspešno i opravdano ismevanje Vučićeve izveštačenosti, lažljivosti, loše glume, retoričke i telesne nezgrapnosti i tele-dirigovanosti, vatreni kritičari propuštaju da uoče da su to tek osobine bilo koje marionete: „… Nije reč ni o kakvom diktatoru i to treba jasno i nedvosmisleno objasniti. Naprotiv, reč je o jednom nižerangiranom službeniku imperijalnih struktura. On, ni njegova stranka nisu ti koji donose ključne uloge. Oni su prosto izvršioci radova, lokalni poverenici koji mogu biti zamenjeni kao njihovi isluženi prethodnici Milošević, Koštunica, Tadić ili Norijega, Bota, Mobutu i tako dalje. Za ispravno političko delovanje treba stvari posmatrati u kontekstu. To što je trenutno najmoćniji političar koga podržava EU, SAD i Rusija na primer ne čini ga diktatorom. On je i dalje taj koji sluša, a dok kontroliše situaciju, pravi vladari će koristiti njegove usluge. Pravi diktator se zapravo zove IMPERIJALIZAM. To je diktatura protiv koje se mi borimo, kao i protiv njegovih službenika, ali stvari treba postaviti na svoje mesto. Razmišljanje po kome fokusiranje na jednu ličnost predstavlja prečicu ka mobilisanju masa i fokusiranja jeste obični oportunizam. (Cik zore br. 13, str. 2-4)
(11) U raspravi na jednom aktivističkom sajtu nakon Brexita, sagovornicima razočaranim zbog pobede glasovima „nesposobnih za političko rasuđivanje“ tj. „neobrazovanih i neobaveštenih“, postavio sam sledeće pitanje: Otkud u tako razvijenoj ekonomiji, sa tako dugom tradicijom prosvetiteljstva i demokratije, bogatstva debate i inovacije, polovina „neobrazovanih i neobaveštenih“ stanovnika? Nije bilo odgovora.
(12) O „simbiozi nacionalističko-revizionističkih i neoliberalnih argumenata u ideološkoj, političkoj i propagandnoj sferi“ možete pročati kraću verziju mog teksta u časopisu STVAR ili dužu, na ovom linku.
(13) vidi ovde. Sad pored ove krive stavite izjavu Dubravke Stojanović u dvouglu sa Predragom Markovićem, po mom mišljenju ključnim revizionističkim istoričarem, zato što je sada jedini blizu lokalne političke moći tj. politički je kapitalizovao poziciju dispečera „dobrog“ i „lošeg“ revizionizma, potpredsednikovanjem u SPSu: „EU je prostor konkurencije koji podstiče najbolje“ ili na Peščaniku „nije samo stvar u ekonomiji, bili smo mi i siromašniji, nego svako oseća da ga nešto guši“ itd… posle, nacional-romantično o „okviru koji daje država a koji je sigurnosni okvir u kom će se pojedinci osećati sigurno jer znaju u kom se ta opšta stvar kreće“ … dakle okvir sigurnosti i „opšta stvar“ valjda nisu ekonomske kategorije? Slučajem (usled ograničenih mogućnosti za pisanje ovog teksta) izdvojene primere ove magle i mistike, videti ovde, ili pred kraj ovog snimka), kao i kraj beleski sa konferencije: „…to mistifikovanje je najbolji temelj autoritatnog poretka i obezbedjuje nevinost elitama koje su ga inicirale i vodile…“
(14) Animozitet i netrpeljivost između ove dve frakcije, te večita bitka bez ishoda, može se čitati kao prirodna posledica one neodržive situacije „jedna zemlja/sistem a dva gospodara“. Možda je izlaz za dobronamerne ljude liberalne levice i socijaldemokratije (kao levog krila buržoaskog i desnog krila radničkog pokreta) da zaključe nešto politički ambicioznije iz svoje nepopularnosti i svojih neuspeha od autoheroizacije i autoviktimizacije? Na nedavnoj diskusiji povodom izložbe „Gradove smo vam podigli“, Marko Kostanić je izneo tezu da se demonizacija liberalne (i ne samo liberalne) levice, antifašizma i socijalizma u narativu desnice u Hrvatskoj odvija po osi po kojoj se taj skup – koji načelno karakteriše uporište u urbanoj srednjoj klasi, i onoj preživeloj iz ex-yu sistema i ovoj današnjoj – tretira kao što se u levoj političkoj misli tretira buržoazija, kapitalistička klasa. A „hrvatski narod“ je na toj osi postavljen njoj nasuprot, na mestu radničke klase. Naravno da je ovo poznati trik desničarske i fašističke demagogije, ali u odbrani od njenih pogubnih mogućnosti i učinaka možda treba više razmišljati o borbi protiv postojanja same takve ose to jest antagonizma upisanog u svako klasno društvo, a ne samo o njenom pravilnijem baždarenju i orijentaciji.
(15) Rekao bih da dve teze ostavljate a deset bacate, ali treba paziti možda za ubuduće, jer neke koje su naoko retorički zdrave su moguće i politički najtrulije, to je ono uže što se obično pretrže i to je taj teorijski i praktični zaplet sa liberalnom levicom, jer tamo gde ona kaže pravo, misli na buržoasko pravo, tamo gde kaže jednakost misli na jednakost pred svojim, buržoaskim zakonom, tamo gde je vehementno antiratna, bori se usput i ispotiha i za klasni mir… Treca sesija, nastavak: Jakovina, jos o represiji, istoricarka iz Kanade mislila da je u Maspoku bilo puno zrtava… mnoge stvari koje su zahtevane u Maspoku su ostvarene Ustavom iz.. najgori progonitelji maspokovaca su potpisali Alpe–Adria… dobrim delom neobradjena tema… konfuzija kao i u vezi sa Golim otokom… Spomen kompleks na Golom otoku moze da izgubi status sledece godine, verovatno zato sto nema dovoljno zrtava Hrvata… jos ’71 je otvorena prica o odlasku Hrvata gastarbajtera “da bi ih bilo manje u Hrvatskoj“… Husnija: Hrvatsko proljece vode hrvatski komunisti, kako se to tumaci u revizionizmu? Jakovina: Tudjman imao problema jer nije bio istaknut, sve ozivljeno kroz ubistvo direktora INE, koji je pretvoren u “hrvatskog pjesnika koga je ubila UDBA“… Adnan: komunistima u CG nacionalni identitet nije bio u prvom planu, to se menja 1965. prilikom smene generacija, koja pokušava da da sadržaj toj formi i dobija funkciju odbrane od srpskog nacionalizma… Pitanje CG muslimana treba posmatrati od 1878. kada se dosta stanovništva iseljava jer je vezivalo svoj smisao za otomansko carstvo, nema političku i intelektualnu elitu koja bi ga vezala za nastalu državu… Amir: u BiH je ista ekipa koja je tvrdila da je nezavisna BiH nastavak 500-godišnje vlasti Otomana, radila je na Crnoj knjizi komunizma… BiH i Muslimani su se afirmisali u Jugoslaviji ali se uvek pojavi jedno “ali”… Udžbenici u Hrvatskoj, tvrdi se da je Maspok bio delo Matice Hrvatske i studenata a da su se komunisti prišlepali… pitanje jednoj stranoj studentkinji: Šta mislite koliko je ljudi bilo zatočeno na Golom otoku? Odgovor: “stotine hiljada“… VMRO muzej, Skoplje, vodič: “Bilo je 30.000 Makedonaca na Golom otoku“… Olga: spomenici, nova čitanja i razmišljanja proizvela novi diskurs koji je suzbio nalet revizionizma… kulturna i nvo scena uspela da generiše stavove i znanja koja su iako na marginama društva doprinela otporima tendencijama i efektima revizionizma… Srdjan: emancipacija radnog čoveka i radničke klase, ne možemo ne pomenuti samoupravljanje..Top of Form Hus: mislio sam da postavim to pitanje ali sada nemamo vremana da raspravljamo o samoupravljanju… Dubravka: komunistickih zlocina je bilo ali je poenta da se oni upotrebljavaju da sakriju sve druge iz WW2 kao i zlocine devedesetih… treba osim samoupravljanja da razgovaramo i o nesvrstanosti, pogotovu u ovoj situaciji izigravanja nesvrstanosti sa Putinom itd…
Cetvrta sesija: Raspad Jugoslavije, Snjezana Koren, stanje u udzbenicima: rat je u Ustavu i udzbenicima opisan kao pravedan, odbrambeni i demokratski… kao NOB za Jugoslaviju tako je Domovinski konstitutivan za Hrvatsku i ne sme se propitivati… Ali uci se na kraju godine kada su ucenici vec umorni i nezainteresovani tako da se u izvestajima inspektora cesto srecu zalbe kao i 50ih… Metodologija prikazivanja gradje je kao nekada za NOB, slican izbor tema, nacin naracije itd. Dubravka: devedesete su usle u udzbenike ’93 i nacin interpretacije je ostao isti do danas: srz problema je u federalizaciji a kljuc je u Brionskom plenumu kada je razbijena sluzba (DB) “kakvu ima svaka civilizovana drzava”… Ustav ’74 podrzali pokorni srpski kadrovi – to sto je bio spas Jugoslavije prikazano kao unistenje… AB revolucija se prikazuje kao pokusaj Srbije da uspostavi suverenitet na svojoj teritoriji, dovede do ravnopravnosti Srbije u federaciji itd. sto je tesko razumeti kao nesto neosnovano… dakle, ista Miloseviceva prica… Rat je takodje odbrambeni, poceo napadom na kasarne JNA itd… Izvinite dragi citaoci ali ovo postaje nepodnosljivo dosadno… ne znam da li je ovo razgovor o istoriji, o istoriografiji, o udzbenicima, ~ o politici, kao kad slusate doktore kad neformalno pricaju o bolestima i pacijentima – uzas… Liberali na vlasti su dali sudijama da pisu istoriju a ovi liberali-kvazi-disidenti su odlucili da istoricari deluju putem nekog infotainment kabarea, ali neuvezbanog… Koren: rat se sluzbeno zvao Velikosrpska agresija protiv Hrvatske… postoje velike razlike medju udzbenicima, jedni prenose sluzbenu verziju, drugi se pokusavaju odmaknuti… Drzava vrsi pritisak i mimo udzbenika, npr. putem seminara za nastavnike… svi udzbenici pominju zlocine hrvatske strane ali je pitanje “pakovanja“… oni nakon Oluje su pojedinacni, bez plana, “da se Hrvatska vojska ponasala u Oluji kao srpska u Srebrenici broj zrtava bio bi visestruko veci“… Poslednjih godina veci je pritisak da se udzbenici prilagode zvanicnoj verziji… Dubravka: rat je odbrambeni i “preventivan“, iste teze kao iz kampanja o genocidu krajem osamdesetih… Istorija je nesto misticno, sudbinsko, eto tako se desava, “’91” ponovila se ’41, “posle 50 godina nastavljen je nezavrseni rat“, to mistifikovanje je najbolji temelj autoritatnog poretka i obezbedjuje nevinost elitama koje su ga inicirale i vodile… Amir cita i delove iz udzbenika RS i Federacije… poznate kontradiktorne informacije i interpretacije… Dubravka: Kosovo samo u rakursu srpske zrtve, proterivanja, nepravedne agresije nista o zlocinima… ova sesija je bila najstrasnija po svojoj pazljivo negovanoj autisticnosti, zamislite samo da je na kraju Latinka pozdravila skup prigodnim govorom ni o cemu… pri tom, rekla je da postoji istoriografija zasnovana na mitu i ona zasnovana na kritici izvora, e sad, izgleda da je pobrkala pa je ovu ovde demonstriranu smatrala kritickom… i jedan lep romanticni gest za kraj, Dubravka je posteno nazvala skup cetvorosatnom torturom…