Nedavno je u Haleu održan kongres partije Ljevica (Die Linke), koja je dugi niz godina jedina socijalistička parlamentarna partija u Njemačkoj. Međutim, izborni rezultati partije posljednih godina su sve slabiji, kako na federalnom nivou tako i na nivou federalnih jedinica. Na kongresu u Haleu raspravljalo se o uzrocima slabljenja partije, a ona je dobila novo rukovodstvo.
Razgovaramo sa drugom Krunoslavom Stojakovićem, koji je bio kandidat za partijsko predsjedništvo. Drug Stojaković radi dugi niz godina za partijsku fondaciju Rosa Luxemburg Stiftung.
GORAN MARKOVIĆ: Druže Stojakoviću, u kakvom stanju je Ljevica, kada je u pitanju uticaj među biračima i broj članova partije?
KRUNOSLAV STOJAKOVIĆ: Situacija je paradoksalna. S jedne strane, višegodišnji sukob sa desnom frakcijom okupljenom oko Sahre Wagenknecht, možda najpoznatije političarke Die Linke, doveo je stranku na rub političke egzistencije. Javno vođeni konflikti i permanentno kršenje partijskog programa rezultiralo je ne samo u padu izborne podrške, nego i u gubitku programske prepoznatljivosti. Za širu javnost naprosto je postalo nemoguće razlučiti koje su pozicije važeće, a koje samo lično mišljenje jedne političarke pa je podrška biračica i birača godinama konstantno opadala sve do parlamentarnih izbora 2021, na kojima je Die Linke ostao ispod praga od 5%. Pad u izbornom pogledu nastavljen je na skorašnjim izborima u Brandenburgu, Saskoj i Tiringiji – istočnonjemačkim pokrajinama u kojima je ljevica tradicionalno imala jaku podršku. Ta podrška je trenutno svedena na minimum – u Brandeburgu i Saskoj ispod 5%, u Tiringiji natprosječnih 13%, zahvaljujući popularnosti lijevog predsjednika (sada bivše) vlade Bodo Ramelow.
S druge strane, izlazak Sahre Wagenknecht i nekolicine njenih pristalica u oktobru 2023. inicirao je „pokret“ učlanjivanja u Die Linke – za godinu dana učlanilo se više od 10.000 novih ljudi. Oni uglavnom dolaze iz većih urbanih sredina, a odlučujuće teme su socijalne teme i borba protiv fašizacije njemačkog društva. Kvartovski i gradski odbori stranke postali su mjesta dinamičnog unutarpartijskog života, to zaista moram reći. Dok je prije samo dvije godine općinski odbor u kojem sam organiziran jedva sastavio dvije do tri inicijative mjesečno, danas je situacija bitno drugačija, na dnevnoj se bazi članovi organiziraju i uključuju u inicijative i radne grupe. Ono što svakako ostaje zadatak za budućnost je povećanje uticaja među radnicama i radnicima. To polje organizacijskog djelovanja je prepoznato kao strateški izazov i cilj partije.
Koji su uzroci slabljenja partije posljednjih godina? U kolikoj mjeri je na slabljenje njenog uticaja uticala činjenica da je partija bila u koalicionim vladama u nekim federalnim jedinicama?
Glavni uzroci su po mom mišljenju bili neriješeni sukob sa Sahrom Wagenknecht, programska i kadrovska stagnacija te problematika oko socijalne baze stranke. Sukob, to sam već rekao, koštao je stranku mnogo snage i povjerenja kod birača, razilaženje je bilo neminovno i trebalo se desiti mnogo ranije. No, to je svakako samo jedan djelić cijele priče. Istina je, također, da se stranka godinama nije bavila programskom obnovom, propušteno je ujediniti stranku oko nekoliko strateški važnih političkih pitanja i predstaviti se kao funkcionalna socijalistička organizacija. Komunikacija političkih ciljeva ostavljala je dojam nedosljednosti, a kadrovska struktura okoštala je jer se njome godinama unazad niko nije bavio na adekvatan način, pa su političkim životom stranke upravljali uglavnom uvijek isti ljudi koji se pritom u javnosti sukobljavaju.
Iako sam oprezan oko pitanja učešća Die Linke u vladama, a u ovom trenutku stranka učestvuje u pokrajinskim vladama u Bremenu i Mecklenburgu, ne smatram da je ono bitno uticalo na slabljenje političkog značaja. Zapravo, potencijalno učešće u vladama godinama unazad više nije kontroverzno pitanje unutar stranke, uspjeh ili neuspjeh zavisi od konkretnih politika na terenu. U Tiringiji je Bodo Ramelow kao višegodišnji lijevi predsjednik vlade na proteklim izborima po svim anketama bio najpopularniji političar. Da se glasalo izravno za kandidate a ne za stranke, dobio bi oko 40%. Koaliciona vlada socijaldemokrata, zelenih i ljevice u Bremenu također je prilično funkcionalna i na posljednjim izborima potvrđena, usprkos generalnom trendu. Ali, naravno, znam na što cilja pitanje, i bilo je ozbiljnih rasprava oko učešća u vladama otkako stranka postoji. Slična pitanja se, međutim, postavljaju svugdje gdje ljevica ima relevantan parlamentarni uspjeh. Na prostoru bivše Jugoslavije drugovi i drugarice iz slovenske Levice prvi su se suočili sa tom problematikom koja u principu proizlazi iz dualiteta socijalističkog programa i praktičnih političkih mogućnosti unutar uglavnom građanskih koalicija – i to u okviru građanske države sa određenom birokratskom nadgradnjom. Naravno da je u takvom ambijentu i takvim odnosima moći izuzetno teško sprovoditi socijalističku politiku, a problem je karakterističan prevashodno za radikalnu ljevicu jer joj je politički horizont prevazilaženje postojećeg sistema. No, ipak smatram da učešće u vladi može biti od koristi, strateški pametno osmišljena politika može pomjeriti granice mogućeg, a u slučaju Slovenije smatram da je Levica odigrala pametno. Ušli su u vladu, ali povukli jasne crvene linije – i protiv vlastite vlade glasaju protiv izvoza naoružanja Ukrajini, osmislili su način da preuzimanje fabrika od strane radnica i radnika postane primamljiva opcija čak i za vlasnike i za razliku od drugih bivših jugoslovenskih republika baštine na najvišoj državnoj razini nasljeđe NOB-a. To nije socijalizam, ali jeste korak naprijed.
Kakvu politiku je Ljevica vodila u koalicionim vladama u kojima je bila?
Die Linke je bila u mnogim vladama, naročito u istočnonjemačkim pokrajinama. Neka iskustva su porazna, upamćene su prve tzv. „crveno-crvene“ vlade u Berlinu između 2002. i 2011. za čije vrijeme je privatiziran veliki broj do tada komunalnih stambenih jedinica što je, u konačnici, odgovorno za sada već nepodnošljivu stambenu situaciju u Berlinu. U kasnijim učešćima mi se čini da je stranka čvršće branila svoja politička načela i samim tim uspjela sprovoditi politiku koja je više u skladu sa očekivanjima članstva i birača. U Berlinu je napokon priznala štetnu privatizaciju stanova i podržala je kao jedina vladajuća stranka pokret koji je tražio eksproprijaciju velikih stambenih korporacija poput „Deutsche Wohnen“. Iako se većina građana i građanki Berlina izjasnila za eksproprijaciju, a Ustavni sud Njemačke potvrdio ustavnost, socijaldemokrati, zeleni i konzervativci blokiraju političku primjenu tog procesa.
U recentnim vladama u Tiringiji, Mecklenburgu, Bremenu i posljednjoj berlinskoj vladi u kojoj je učestvovala Die Linke, generalni utisak je, rekao bih, pozitivan. Među glavnim temama bile su stambene politike, javno financiranje kulture, školstva i zdravstva. Lijeva vlada u Tiringiji se, na primjer, kao jedina pokrajinska vlada u Njemačkoj borila protiv zaoštravanja prava na azil. No, ipak tvrdim da se ljevica po pitanju učešća u vladama treba mnogo više nego do sada koordinirati sa drugim lijevim partijama u Europi, razmjena znanja i iskustva svima može biti od pomoći. To je praktičan način internacionalističkog djelovanja.
Kakvi su rezultati tek održanog partijskog kongresa? Da li je bilo programskih i strateških izmjena? Kako je ocijenjeno učešće partije u koalicionim vladama?
Glavni zadatak kongresa bio je izbor novog rukovodstva i predsjedništva stranke te usaglašavanje oko nekih kontroverznih pitanja kao što su rat u Palestini i koncept plate za život. Pitanje Izraela i Palestine kod njemačke ljevice već tradicionalno izaziva kontradiktorne stavove. Holokaust i odgovornost nacističke Njemačke za smrt više od šest miliona Jevrejki i Jevreja kod jednog dijela ljevice ponekad dovodi do nekritičnog odnosa prema politici Izraela i izraženom rasizmu izraelskih vlasti, dok borba palestinskog naroda za slobodu kod drugog dijela dovodi do nekritičnog odnosa prema u suštini klerofašističkim organizacijama poput Hamasa i Hezbolleh. Iako je sveukupno gledano broj pristalica jedne i druge maksimalističke frakcije mali, kontroverze oko ovog pitanja imaju potencijal razbijanja organizacionog jedinstva njemačke ljevice. Nakon kongresa je nekoliko istaknutih članova berlinskog ogranka napustilo stranku upravo zbog neslaganja oko ovog pitanja, a s druge strane mnogi su se pridružili stranci.
Kongres u Haleu inače nije bio kongres namijenjen izradi novog političkog programa. Program koji je 2011. u Erfurtu izglasan i prihvaćen i dalje je na djelu, ali je pokrenuta debata oko novog programa. Nužnost je očigledna: svijet je bitno drugačiji nego što je bio prije trinaest godina, izlaskom desne frakcije došlo jedo nove unutarstranačke dinamike, spajanje ekološkog i socijalnog pitanja od strateškog je značaja za ljevicu, također internacionalistički i socijalistički pristup pitanju Europske unije, migracijama itd.
Šta za partiju znači izbor novog vođstva?
Novo rukovodstvo je posljednja šansa za kadrovsku i programsku obnovu stranke. Ines Schwerdtner i Jan van Aken dobili su snažno povjerenje delegata – sa velikom većinom glasova su izabrani i u svojim govorima su naglasili da je jedinstvo stranke ključ i preduslov za opstanak i programski razvoj. Schwerdtner pokriva istočnonjemački sentiment, fokus stavlja na socijalnu politiku i naglašava nužnost unutarstranačke obnove, dok je Jan van Aken kao iskusni političar iz Hamburga i višedecenijski mirovni aktivista svakako osoba koja svojim javnim nastupima ima potencijal postati popularno lice za političku javnost u Njemačkoj. Takva kombinacija u najmanju ruku budi nadu da je obnova stranke ipak moguća, da će u političkom životu njemačkog parlamentarizma opstati jedini socijalistički akter. Budući da je upravo, dakle dok odgovaram na vaša pitanja, pala njemačka vlada, doći će do prijevremenih izbora pa ćemo mnogo brže saznati, u kojoj je mjeri ljevica sposobna za vođenje manje-više ad hoc kampanje.
Da li Ljevica ima uporišta u sindikatima?
Ima, ali nedovoljno. Die Linke je zastupljena u svim njemačkim sindikatima, članovi stranke su aktivni kao povjerenici itd., a odnosi sa čelnim ljudima njemačkog sindikalizma su više nego korektni. Unutar stranke postoje odbori i radne grupe gdje se okupljaju sindikalci i sindikalke, zastupljeni su u predsjedništvu i smatram da je njihov programski uticaj dovoljan. No, ipak je broj aktivnih lijevih sindikalaca nedovoljan. Zapravo je sveukupni nivo sindikalnog organiziranja u Njemačkoj nedovoljan, nalazi se između 16 i 17 posto. Taj podatak otežava sindikalni rad, pozicija radništva je slaba, a vlade zastupaju interese kapitala. U isto vrijeme svjedočimo porastu uticaja ekstremne desnice što se odražava i u sindikalnom organiziranju pa dolazi do pokušaja formiranja desnih sindikalnih odbora.
Kako vidiš značaj i djelovanje Rosa Luxemburg Stiftung?
Mislim da Rosa-Luxemburg-Stiftung pokušava da opstane kao mjesto šire lijeve rasprave i podrška raznim lijevim inicijativama i organizacijama. Kroz svoju međunarodnu mrežu ima jedinstvenu poziciju u spajanju aktivistkinja i aktivista iz cijelog svijeta. Mislim da je Rosa-Luxemburg-Stiftung jedna zaista socijalistička i internacionalistička organizacija kao što joj veliko ime Rose Luxemburg nalaže. Znam da na radikalnoj ljevici ima drugačijih mišljenja, i nikada nisam bježao od otvorene drugarske rasprave ako su u pitanju ozbiljni argumenti. No, paušalno odbacivanje ili kritiziranje kao da u RLS rade neki agenti sa skrivenim interesima smiješno je i neozbiljno.