Kuba: ¿Revolución – sí o no?

Golub i stvaranje „karizmatskog autoriteta“

Ove godine navršava se šezdeset i tri godine otkako su se kubanski barbudosi iskrcali na maloj, trošnoj jahti Granma. Skupnu od osamdeset dvoje gerilaca, bez prijašnjeg iskustva ratovanja, predvodio je pravnik i osuđenik za napad na vojarnu Moncado (1953.) Fidel Castro s bratom Raulom te argentinskom liječnikom, Ernestom Guevarom de la Sernom. „Kavansko društvo prognanika“¹, kako je kasnije nazvano, iskrcalo se na obale Kube u praskozorje 2. prosinca 1956. godine, nakon sedmodnevnog putovanja po Meksičkom zaljevu i Karipskom moru. Che je kasnije u svojim zapisima naveo da su se iskrcali tek s nekoliko pušaka i smočenih kutija municije te bez zalihe lijekova.²  Prema Cheovim dnevničkim zapisima, to nije bilo iskrcavanje, nego brodolom. Tako je započela jedna od najpoznatijih revolucija u dvadesetom stoljeću. Tri godine poslije, nakon Cheove presudne bitke za Santa Claru, Castro trijumfalno ulazi u Havanu. U sijječnu 1959. godine Castro drži govor u Marianu, tijekom kojega mu golubica slijeće na rame tijekom govora u Marianu. Prema brojnim Kubancima bio je to simobl, ali ujedno i potvrda da je El Jefe taj koji će prekinuti američko i Batistino izrabljivanje Kube. S druge stane, u teorijskim okvirima, to je ujedno bio i temelj na kojemu se izgradio Werberov koncept „karizmatskog autoriteta“, kojega neki autori, u Fidelovom slučaju, ističu kao jednog od najznačajnijih primjera karizmatskog vodstva u modernoj povijesti.³

Upravo u tim okvirima je i Jorge Domínguez analizirao Fidelovu ulogu tijekom izuzetno teško razdoblja nakon sloma komunizma u Europi i raspada SSSR koje se na Kubi naziva „specijalno razdoblje“.⁴ Da je Castro bio „moralna snaga“ koja je održavala poredak, svjedoči i primjer iz kolovoza 1994. godine, kada je uslijed niza nemira u zemlji i pokušajima destabilizacije, prouzrokovanim informacijama koje su se širile putem antikubanske radijske postaje u Miamiju, Castro osobno izašao na ulice Havane s ciljem smirivanja sudionika koji su sudjelovali u protestu.⁵ Bio je to jasan znak, koji dokazuje Domíngezovu ranije navedenu tezu, prema kojoj u teškim i riskantnim situacijama upravo karizmatski autoritet osigurava održavanja vlasti.

Godine 2016. Fidel uslijed zdravstvenih problema, predaje vlast Raulu. Promjenom čelnog čovjeka na Kubi, pojavilo se važno pitanje, s čijim rješenjem, kako Hoffmann navodi, svaka politika ima problema, a to je pitanje nasljedstva na najvišim političkim položajima.⁶

Transfer karizme

Nakon Fidelovog odstupanja,⁷ odnosno Raulovog preuzimanja vlasti, pojavilo se o ono što se u teoriji naziva „dilema nasljednika“, prema kojoj, „instalirani nasljednik“ rezultira slabim vodstvom.⁸ Međutim do toga nije došlo. Razlog navedenoga, između ostaloga, vjerojatno se nalazi i u izjavi profesorice engleskog i njemačkog jezika, školovane u Leipzigu, a zaposlene u trinidadskom hotelu, koja je rekla kako je Raul još uvijek predstavljao vezu s Revolucijom te kako su Kubanci njemu vjerovali gotovo u istoj mjeri kao i Fidelu. Sukladno tomu, kubanska se politika velikim dijelom oslanjala na tekovine Revolucije i onoga što se zagovaralo na Sierra Maestri, a bilo je uvjetovana odnosom sa SAD-om, ali i u istoj mjeri iskustvom rata za neovisnost, predvođenog nacionalnim junakom José Martijom. Tako su borba za neovisnost i antiimperijalizam činili sastavne elemente kubanske svakodnevice.

Kubanci proteklih šezdeset i nešto godina žive s Revolucijom te njezinim antiimperijalizmom, koji je prisutan putem brojnih propagandnih postera na kojima su slike Che, Camila Cienfuegos, Fidela ili pak natpisa Patria o muerte, koji se nalaze na vrhovima havanskih zgrada kao i onoga Revolución es unida (Revolucija je jedinstvo). Drugim riječima, Revolucija kao i kipovi Jose Martija, na Kubi već godinama služe kao mehanizam stvaranja nacionalnog ponosa. S istim se ciljem, diljem Kube, od niza havanskih parkova do provincije Viñalesa nalaze veliki propagandi posteri na kojima se Helms-Burton zakon (1996.)⁹ grafički prikazuje kao šaka koja udara kubanski otok.

U prosincu 2021. godine otvoren je i Centro del Fidel Castro Ruz. Radi se o najsuvremenijem i izrazito impresivnom kubanskom muzeju smještenom u središnjem dijelu Havane u blizi Avenida presidente u kojemu se, između ostaloga može vidjeti jedina bista Fidela Castra koju je 2014. godine dobio na poklon od kineske delegacije. To je ujedno i jedina Castrova bista u cijeloj zemlji.¹⁰ Stoga i ovaj Muzej ima za cilj sačuvati narativ o borbi kubanskog naroda protiv SAD, a koji je nadživio Che Guevaru, jedanaest američkih predsjednika, ali čini se da ipak slabi nakon odlaska posljednjeg Castra. Sukladno tomu, današnja Kuba puna je konzerviranih uspomena na Revoluciju i Jose Martija.

Canel nije barbudos

Boravak na Kubi odaje dojam da sadašnjoj kubanskoj političkoj nomenklaturi oslanjanje na tradiciju Revolucije, kao i na borbu za neovisnost, kolikogod da su dugo bile prisutne u javnom prostoru, više nije dovoljno. Na tom tragu, pred predsjednikom Miguela Díaza – Canela, rođenog nakon Revolucije, kao nikada do sada postavlja se pitanje može li Revolucija preživjeti. Mnogi su skeptični po tom pitanju jer u njegovom slučaju nije došlo do „karizmatskog transfera“ kao što je to bilo s Raulom.¹¹ Jedan od razloga svakako se nalazi i u tome da mnogi Kubanci u njemu vide prekid veze s Revolucijom. Drugim riječima, karizmatski autoritet kao bitna komponenta održavanja vlasti na Kubi je nestala. To je jedan od razloga, uz naravno ekonomske i ostale političke, zašto Revolucija sve manje ima svoju snagu sjedinjenja kubanskog naroda, a sve više postaje relikt nekih prošlih vremena koje mlađe generacije teško doživljavaju kao njihovi roditelji ili bake i djedovi. Ovo je vrlo vidljivo na primjeru grupe tinejdžera obučenih u dresove L.A. Lakersa s mobitelima u ruci, koji su čekajući trajekt na La Cabañi odgovorili prilično neodređeno na pitanje gdje se nalazi kuća Che Guevare, iako se kuća nalazi svega deset minuta hoda od luke.

O postojanju veze između prosječnih Kubanca i Revolucije, govori turistička vodičica, zaposlena u državnoj agenciji Cuba Torus koja ističe kako trenutni predsjednik ima potporu većine Kubanaca. Istovremeno priznaje, kako trenutna situacija na Kubi nije lagana, ističući pri tome kako ipak treba uzeti u obzir činjenicu da se zemlja već gotovo šezdeset godina nalazi pod embargom. Ujedno navodi kako se nada da će ipak biti bolje te da će predsjednik Canel uspjeti zemlju voditi, koliko-toliko stabilnim putem. Međutim, obitelj prevoditeljice iz Trinidada, čiji je suprug kirurg te sudionik rata u Angoli,¹² a sin stomatolog ne misli tako. Stoga, kao obiteljski prioritet navode sinovu selidbu u Španjolsku gdje bi mogao zarađivati sukladno njegovom obrazovanju. Prema njima, Revoluciji je istekao rok trajanja, otprilike u isto vrijeme kada se Raul Castro povukao s čelne pozicije.. Oni, baš kao ni iznajmljivači casas particulares, ne vjeruju da je za sve kriv višedesetljetni embargo. Time je uvelike narušen antiimperijalistički narativ dok se pitanje odgovornosti prebacuje na unutarnje strukture, koje se po prvi puta i sve intenzivnije susreću s ovom sumnjom.

Svojevrsni predvodnici tinjajućeg nezadovoljstva, predstavnici su sve većeg srednjeg sloja, točnije, iznajmljivač casas particulares, koji tijekom jednog dana zarada gotovo koliko i kubanski liječnik mjesečno (30-ak eura). Njihovi konzumeristički zahtjevi itekako nadilaze ono što im vlada besplatno osigurava putem specijaliziranih trgovina. Stoga je Kuba, kako mnogi navodi, zemlja, koja se mijena iz dana u dana. Tomu u prilog ide i činjenica da su se u zemlji dogodila dva iznimno bitna događaja u samo dvadesetak dana. Tako je početkom kolovoza došlo do izmijene tečaja kubanskog pesosa koji je turistima dodatno pojačao financijsku perspektivu, a s druge strane, sredinom istog mjeseca vlada je donijela odluku o mogućnosti otvaranja privatnih trgovina, koje to sada nisu postojale na Kubu što je u praksi značilo su proizvodi svakodnevne potrošnje (gelovi za tuširanje, paste za zube, itd.) bili nedostupni.

Na Kubi se stječe dojam da Revolucija odlaskom Raula, kao što je rekla i prevoditeljica iz Trinidada, polako blijedi. Za nacionalni ponos više nisu dovoljni nacionalni junaci iz 19. stoljeća ili Revolucija, u kojoj su sudjelovali djedovi današnje kubanske mladeži, kojima je Che tek ikona s privjesaka ključeve ili podmetača za čaše. Ponos je itekako narušen onim Kubancima koji od turista uzimaju/traže lijekove, kozmetičke proizvode i slično. Unatoč benefitima, poput besplatnog zdravstva i obrazovanja, brojni su ljudi prisiljeni snalaziti se na različite načine poput šezdesetogodišnje Marinele, koja dane provodi u gradskom muzeju u Trinidadu (Museo de historia municipal), nudeći usluge vođenja  turistima, moleći ih pri tome za školski pribor koji je potreban unuci za školu. Inače, ove kustosice, prisutne su gotovo u svim muzejima u Trinidadu od navedenog do onog Nacionalnog muzeja borbe protiv bandita (Museo Nacional de la Lucha Contra Bandidos). To samo jedna od ilustracija na koje se Kubanci snalaze, oslanjajući se na dobru volju europskih turista. Istovremeno na ulici, pogotovo u Havani, na svakom koraku se može čuti change the money. To je način na koji Kubanci dolaze do eura koji za njih predstavlja sigurnu valutu za razliku od nestabilnog pesosa. Stoga ne čudi što ulični  prodavač, koji inzistira na tome da mu se obraćate s Chocolate, više preferira plaćanje u eurima dok vam u vrećicu gura knjige o Che Guevari.

Nove generacije Kubanaca sve su manje zainteresirane za priče o bandidosima i barbudosima dok s druge strane, uvođenje alternativnog ekonomskog i političkog sustava, kojega zagovara SAD, a čiji se učinci vide u zemljama poput El Salvadora ili Haitija nikako nije rješenje. Isto tako postavlja se sasvim logično pitanje, kakvu vlast Canela treba kreirati jer je očito da se dosadašnjem putu nazire kraj, ali isto tako postoji realni strah da se Kuba pretvori u model koji se u susjednim zemljama nije pokazao uspješnim. Na tom putu, Canelova vlast susreće se s nizom prepreka. Tako je nedavno došlo do eksplozije hotela u samom centru Havane, udaljenom svega nekoliko metara od El Capitólia, u kojem je prema, službenoj verziji došlo do puknuće cijevi dok je početkom kolovoza u jednoj od ekonomski najznačajnijih i drugoj po veličini provinciji, Matanzas, došlo do zapaljenja spremišta nafte, radi se o najvećem požaru u kubanskoj povijesti.¹³ Prema službenoj verziji, koju su mnogi Kubanci dočekali sa skepsom, grom je udario u jedan od spremnika.

Kuba hoy

Kuba je danas puna kontradiktornosti, pa je tako Revolucija, koja je predstavljala sinonim borbe protiv imperijalizma, danas postala glavni kubanski izvozni proizvod kojega turisti kupuju, od imitacije Fidelove gerilske kape, koje se u Havani može kupiti za dva eura, do reprintove neizostavne Kordine fotografije Che Guevare s početka 1960-ih. Unatoč dominantnoj percepciji Kube, u okviru koje prevladavaju činjenice vezane uz nestašice lijekova, redukcije i slično, na Kubi kao i svugdje na svijetu, ljudi imaju Facebook profile, PlayStation, klima uređuje, Air Max Nike i ostalo. Malo-pomalo mijenja se i vozni park, pa tako oldtimer postaju isključivo dio scenografije za turista, koji vožnju duž Malecona naplaćuju desetak eura.

Još od 1959., pa tako i danas postoje oni, mimo emigracije u Miamiju, koji evociraju Batistinu Kubu kao vrijeme kada je sve bilo bolje, nudeći pri tome, između ostaloga i argument, da je tada na otoku bilo više automobila, nego u New Yorku. Ipak, kako to svugdje biva s memorijom, vrijeme odradi svoje, pa neke stvari postaju bolje no što su zaista bila. Tako je i navedena priča o velikom broju luksuznih automobila jer se izostavlja dio da se zapravo radi o posljedici politike koju je vodila američka automobilska industrija (Ford, Cadillac, Chevrolet), a sukladno kojoj je Kuba služila kao testni poligon za automobile koji su se tek nakon dodatnih testova na kubanskim cestama, smjeli prodavati u Sjedinjenim Američkim Državama.¹⁴

Nepobitno je da se Kuba mijenja dok istovremeno državne strukture i dalje šire mantru o nepobjedivosti Revolucije koristeći slike Cienfuegos, Fielda i Chea kao zaloga za njezinu održivost. U tom smislu Revolucija se dalje bori za opstanak usporedno s nizom neizbježnih promjena, prije svega u ekonomskom pogledu. Upravo je konstantnu borbu za Revoluciju, Fidel Castro, u knjizi objavljenoj prvi puta 2004. godine, istaknuo kao izrazito važnu, rekavši: „ova je revolucija koja se brani i koja se branila, i da se ne brani ne bi bila ovdje“.¹⁵ Pitanje, koje se uvelike postavlja, nakon šest godina od njegove smrti je, brani li se Revolucija na Kubi još uvijek? jer po prvi puta u povijesti barbudos nije na prvoj liniji obrane.

Odnosno hoće li se Revolucija uspjeti obraniti od želje za novim Samsungovim televizorom kao što se uspjela obraniti od antiimperijalizma, sada kada nema više „karizmatskog autoriteta“ koji može govorom od sedam sati smirivati narod.

1. Leycester Coltman, Stvarni Fidel Castro, Naklada Ljevak, Zagreb, 2005., 123.
2. Ernsto Che Guevara, Sjećanje na kubanski revolucionarni rat, Profil, Zagreb, 2011., 21.
3. Opširnije u: Bert Hoffmann, „Charismatic Authority and Leadership Change: Lessons form Cuba’s Post-Fidel Succession“, International Political Science Review, br. 3., 30/2009., 229.-248.
4. Jorge Domínguez, „¿Cominza una transición hacia el autoritarismo en Cuba?“, Revista encuentro de la cultura Cubaana, 6/7., 1997., 7.-23.
5. ¿ Fechas para el fin, o nuevos comienzos para la Revolución?, Granma. Organo oficial de Comite Cetnral del Partido Comunista de Cuba, 5. VIII. 2022.
6. B. Hoffmann, „Charismatic Authority and Leadership Change: Lessons form Cuba’s Post-Fidel Succession“, 229.-248.
7. Castro je vlast predao 2016. godine uslijed zdravstvenih komplikacija.
8. Vidi u: Robbins Burling,  Passage of Power: Studies in Political Succession, Adacemic Press, 1974.
9. Helms-Burton zakon donesen je za vrijeme Billa Clintona, a prema njemu došlo je do postrožavanja gospodarske blokade, ali i prijetnje svim stranim ulaganjima na otok kao i namatenje sankcija stranim tvrtkama koje koriste vlasništvo američkih građana koje je na Kubi nacionalizirano.
10. Naime, Castro je u oporuci strogo zabranio podizanje spomenika s njegovim likom kao i imenovanje ulice i trgova po njemu. Tako na Kubi nigdje ne postoji njegova ulica, trg ili spomenik. Zanimljiva je činjenica da se iznad biste nalazi Fidelova fotografija tijekom njezinog primanja, na kojoj se itekako vidi njegovo nezadovoljstvo poklonom.
11. Bert Hoffmann smatra da je do ovoga, osim u Raulovom slučaju došlo i u slučaju venecuelanskog predsjednika Huga Cháveza.
12. U okviru operacije Carlota, Kuba je u studenom 1975. godine poslala tisuće dobrovoljaca u borbu protiv južnoafričkih i zairskih trupa na Luandu da bi spriječili angolsku neovisnost.
13. „Cuba’s worst ever fire brought under control….“, dostupno na https://edition.cnn.com/2022/08/09/americas/matanzas-cuba-worst-fire-intl-hnk/index.html, 4. 9. 2022.
14. „Why is Cuba Filled with Classic Cars“, dostupno na: https://discovercorps.com/blog/why-is-cuba-filled-with-classic-cars/, 9. IX. 2002.
15. Igancio Ramonet, Fidel Castro. Moj život. Biografija u dva glasa, VBZ, Zagreb, 2009., 421.