Vikend koji je za nama doneo nam je, sada se već slobodno može reći, prekretnicu u protestima koji se u Beogradu održavaju već nekoliko meseci pod imenom „1 od 5 milona“. Šesnaestog ovog meseca u toku protestne šetnje i standardne rute kojom ona već nekoliko subota zaredom prolazi, kolona se zaustavila ispred zgrade RTS, gde su pojedini lideri Saveza za Srbiju od obezbeđenja zgrade zatražili da se preko nacionalnog servisa javno obrate građanima Srbije na nekoliko minuta. Nakon nekoliko minuta razgovora i polemike, došlo je do nasilnog upada u hol zgrade, uz jedno polomljeno staklo na ulazu. Zatim su pojedinci, na čelu sa jednim od lidera Boškom Obradovićem, krenuli ka jednom od deskova u RTS-u, ponavljajući zahtev zbog kog su upali u zgradu. Uz pomoć policije, svi bivaju izvedeni iz zgrade, uz poziv da se sutradan, 17. marta, u 12 h okupe ispred zgrade Predsedništva, gde je Aleksandar Vučić, predsednik Srbije, trebalo da održi jednu od niza vanrednih konferencija za štampu radi osude gore opisanog događaja. Tako se i desilo. Nekoliko stotina građana okupilo se opkolivši zgradu Predsedništva, ne dozvolivši Aleksandru Vučiću da iz nje izađe nekoliko sati. Zatim je kolona nezadovoljnih građana krenula ka 29. novembru, stanici policije, kako bi tražila oslobađanje nekoliko privedenih lica kojima je određen pritvor na 30 dana, zbog upada u RTS.
Nesumnjivo je da ovaj događaj predstavlja određeni vid radikalizacije protesta, s obzirom na to da je po prvi put u ovom protestnom ciklusu došlo do upotrebe sile prema demonstrantima. Po prvi put smo videli napetu situaciju koja je završila hapšenjem određenih lica, što potencijalno može uticati na još veći bes javnosti koji će biti usmeren ka sadašnjoj vlasti, ali svakako da ovi događaji mogu imati i kontraefekat prema samom protestu. Naročito jer se kao glavni lider u ova dva dana profilisao onaj koji je i najradikalniji u svojim stavovima – lider pokreta Dveri Boško Obradović.
Mnogi će postaviti pitanje zašto baš on? Otkud to da Boško bude taj koji će biti udarna pesnica ovih događaja? Ipak, ukoliko pogledamo realne fakte, to nije nimalo iznenađujuće. Pokret na čijem je čelu ima izuzetno slabu podršku. Ako bi izašli samostalno na potencijalne parlamentarne izbore, teško da bi prešli cenzus. Otuda, jedino što im na neki način ostaje jeste ulazak u nekakav savez i pokušaj da se kroz njega profilišu kao vodeći deo tog istog saveza. Čini se da se došlo do tačke u kojoj počinju borbe unutar samog Saveza za Srbiju za liderstvo. Jer, kao što se danas u medijima videlo, Vuk Jeremić, jedan od lidera Saveza, nije bio u zgradi, a to je opravdao time da ulazak u zgradu nije bio planiran. Time je očigledno potvrđeno da je taj upad bio lični hir Boška Obradovića i njegovih pratilaca sa ciljem da se on promoviše kao vođa protesta koji su nesumnjivo promenili dosadašnju strategiju delovanja.
Drugo, Boško Obradović je jedini od vodećih lidera Saveza koji nije bio deo niti jedne vlasti i koji u tom pogledu zaista predstavlja opoziciju. Naravno, sasvim je drugo pitanje kakvu opoziciju predstavlja. Tako je verovatno i od drugih lidera, kako bi izbegli tu stalnu kritiku vlasti da su oni na istoj bili, pa je bilo gore ili nisu ništa radili, upravo Boško taj koji je gurnut u vatru. Naravno, oba ova razloga, realna slabost njegovog pokreta i njegovo neučešće u vlasti, njemu samom su dobrodošli da na personalnom nivou ovakvim potezima preusmeri čitavu pažnju na sebe i na neki način neformalno postane vođa ovih protesta.
A prisetimo se kakvi su se problemi do sada javljali i ko ih je uglavnom pravio na protestima. Mogli bi ih nazvati problemi od Vujoševića i Karanovićke do Bojane Maljević. Ovde je dobro mesto da se podsetimo kako su na samom početku protesta prve dve osobe skinute sa kamiona i nije im dozvoljeno da govore jer se jednom delu publike (pretpostavljate kom delu) nije svidelo da oni govore, naročito Mirjana Karanović, zbog, kako se navelo, toga što imaju negativan stav prema njoj. Dakle, dovoljno je da se nekoj grupi ne svidite iz nekog razloga, a u konkretnom slučaju možemo pretpostaviti i kojih, pa da ne budete govornici na protestu. Već to je bio dovoljan znak da protesti idu udesno, jer je Mirjana Karanović u radikalno nacionalističkom krugu ljudi u Srbiji prepoznata kao izdajnica svog roda, još od glavne uloge u filmu Jasmile Žbanić „Grbavica“, u kojem igra glavnu ulogu Bošnjakinje koja je u ratu silovana.
Poslednji slučaj šikaniranja javnih ličnosti koje su do sada podržavale protest i koje su svakako ranije potvrdile svoje neslaganje sa politikom Aleksandra Vučića, jeste slučaj Bojane Maljević. Na društvenoj mreži Tviter postavila je tvit u kojem kaže: „Imam goste na večeri ali ne mogu da preskočim: sa Boškom u RTS – neka hvala. Da osvajam slobodu sa fašistima neću ni u sledećoj reinkarnaciji. Uz dužno poštovanje nekolicine demonstranata sa kojima delim i uvek ću deliti iste vrednosti“[1]. Nakon toga, dobila je niz brutalnih uvreda od kako ih je sama nazvala „Botova Dveri“. Dakle, Dveri i njihov lider bi očigledno da grade novi politički sistem. Ali takav da svi oni koji se ne slažu sa njima i o kojima iz nekog razloga imaju negativan stav bivaju nepoželjni. A to kakav politički sistem žele, svima nama govori njihov politički program.[2]
Između ostalog, u tom programu piše kako će zabraniti promociju homoseksualizma maloletnim licima i nagoveštavaju borbu protiv antiporodičnih ideologija. Ne razrađuju šta pod tim podrazumevaju, ali možemo pretpostaviti da oni koji su pobornici ovakvog programa očigledno misle da se homoseksualizam nekom namerno usađuje, kao maloletnicima, pa da se oni kasnije opredeljuju za taj seksualni identitet i da je to zapravo zavera protiv, za njih „normalne“, porodice. Takođe, pod antiporodičnim ideologijama verovatno misle na feminizam i feminističke teorije i prakse koje se tiču prava žena. Dakle, i ovi i ovakvi su očigledno u Boškovom političkom sistemu, nepoželjni. Iako ne kažu eksplicitno da se protive abortusu, govore o upoznavanju sa štetnim posledicama abortusa, čime se da zaključiti da su protiv ideje da žena samostalno i slobodno odlučuje o svom porođaju i planiranju porodice.
Još jedna zanimljiva tačka u programu jeste ona koja se tiče povećanja izvoza u Rusiju. Tu se kaže da treba osnovati državne otkupne stanice te potpisati međunarodne državne ugovore sa Ruskom Federacijom i Evroazijskom unijom. Zalažu se za potpuni prekid pregovora sa EU, što je zanimljivo zbog toga što podršku Bošku Obradoviću u okviru SzS pružaju i pristalice takozvane „druge Srbije“ kojima je EU ideja vodilja. Zanimljivo je kako liberalna druga Srbija, sve vreme prećutkuje Obradovićevo prisustvo na protestima i njegova „iskakanja iz koloseka“, iako bi svakako trebalo da znaju kakav je njegov program i kakvo je njegovo ranije političko delovanje. Oni deluju po sistemu „samo mi da skinemo jednog autoritarca pa ćemo posle lako“. Tako se mislilo i 2000. godine. Pa smo opet dobili autoritarca. Sada ćemo možda još i brže.
Što se obrazovanja tiče, između ostalog zalagaće se za nastavni program koji će se pored mnogih stvari zalagati i za jačanje patriotske svesti. Naravno ne kaže se šta se pod tim podrazumeva, ali se da naslutiti u kom pravcu bi to moglo otići. Ovo je vrlo važno, jer bi jedan takav nastavni program mogao biti prilično dobar manipulativan alat koji bi vršio mobilizaciju mladih naraštaja ka desnim ideologijama, što je na Balkanu uvek potencijalna opasnost. Ta mobilizacija bi se sprovodila i kroz takozvane mobe, besplatan rad u svrhu nacionalnih i državnih interesa, a u cilju jačanja nacionalističkog kolektivnog duha.
Kada se govori o Crkvi, doslovno se kaže: „Sve tradicionalne verske zajednice u Srbiji, a na prvom mestu Srpska pravoslavna crkva, imaće posebnu pažnju i brigu države“. Dakle, sve verske zajednice će imati brigu i pažnju, ali na prvom mestu SPC. Postavlja se pitanje zašto bi posebnu brigu države imala bilo koja verska zajednica u zemlji koja je po Ustavu kao najvišem pravnom aktu, sekularna država, iako i sada protivustavno, SPC ima značajnu državno-političku ulogu i aminuje sve državne političke odluke.
Osim toga, ima i par nelogičnosti. U delu koji se zove „Žena će spasiti Srbiju“ piše se kako će svaka žena imati pravo da odluči da li će se baviti profesionalnom karijerom ili porodicom, a na drugom mestu se kaže da je jedina sigurna kuća za ženu, njen porodični dom. Dakle, ipak ne profesionalna karijera u javnoj sferi, već samo privatna za žene. Možda i najjeziviji deo programa jeste zalaganje za to da muškarci koji ne završe obavezni vojni rok koji bi oni uveli, ne mogu da se zaposle u državnoj službi, što bi značilo da tu spadaju i nesposobni za vojnu službu, čime se vrši jasna diskriminacija. Ograničavanje prolazaka migranata kroz Srbiju je poseban nivo besprizornosti. Ovo su samo neke od tačaka tog programa, koji je prilično desničarski, militaristički, klerikalan i diskriminatoran.
Ali, vratimo se protestu. Da je do određenih promena u protestu došlo i da je on ušao u neku drugu fazu, jasno je i zbog toga što je dosadašnji koncept protesta narušen. Čovek koji je doskora bio viđen kao vođa protesta, glumac Branislav Trifunović, misteriozno je nestao sa kamiona sa razglasom. Iako nas je uveravao da lideri opozicije neće govoriti na protestu sa kamiona već obični građani i nestranačke ličnosti, to se ipak u nedelju dogodilo. Govorio je Boško Obradović, a nešto kasnije i Vuk Jeremić. Kako to da je SzS ipak preuzeo protest građanima i kako će to uticati na dalje omasovljenje protesta? S druge strane, dosadašnja organizatorka protesta Jelena Anasonović uporno je tvrdila kako je nestranačka ličnost i kako grupa mladih nestranački opredeljenih ljudi jeste jedini organizator protesta, ali se ispostavilo da je na beogradskim izborima bila 77. na listi Dragana Đilasa, te da je članica Levice Srbije Borka Stefanovića, iako ona uporno tvrdi da nije. To nas dovodi u sumnju da su ovi protesti od početka uopšte bili građanski nestranački i da su na bilo koji način barem na trenutak bili izolovani od uticaja lidera SzS.
Prema poslednjim istraživanjima koja su rađena povodom ovog protesta (istraživanje Seconsa),[3] pokazuje se da je najveći broj učesnika na protestu onih koji imaju između 18 i 30 godina, a ne srednja generacija, kako se do sada pretpostavljalo. Takođe, ti rezultati govore da čak 77 % demonstranata ima završene fakultete ili studiraju. Načelno, to u dobroj meri potvrđuje da su ovo protesti srednje klase i da radnički i poljoprivredni sloj kao društveni slojevi koji obično predstavljaju subjekt društvenih promena i bez kojih nema značajnijih omasovljenja, ovim protestima nisu previše dirnuti i ne prepoznaju korist od eventualnog masovnijeg priključenja istom. To potencijalno i jeste najveći problem za ove proteste koji do sada ovo nisu uvideli.
Čitava društveno-poltička situacija u Srbiji nalik je onoj priči o Tamnom vilajetu. Kao što onaj misteriozni glas iz tame govori „ko ovo kamenje ponese kajaće se, ko ne ponese kajaće se“, tako i mi za ovu situaciju možemo reći: Ko podržava ovu vlast, kajaće se ako se već ne kaje, ali i ko proteste sa ovakvim liderima podrži, isto će se kajati. Takva situacija nas navodi na samo jedan zaključak. Ukoliko zaista želimo istinske društveno-političke promene, neophodno je pronaći alternativnu politiku i svu snagu usmeriti na zajednički rad na jednom masovnom građanskom pokretu ljudi koji se do sada nisu bavili politikom, koji bi ponudili istinski drugačiju političku platformu, koja bi dalje bila kadra da u opozit stavi sve sadašnje politike koje promovišu već postojeće stranke, bilo da su formalno u opoziciji, bilo da vrše vlast. U suprotnom, preti nam konstatno okretanje u krugu, onom istom, začaranom, koji traje skoro trideset godina.