Karl Marks je filozof čija misao je ostvarila veliku uticaj na zbilju. U tom pogledu sa njim nijedan filozof u bogatoj istoriji filozofije ne može da se poredi. Jer polazeći sa marksističkih stanovišta delovali su brojni društveno-politički pokreti koji su svet menjali. Te promene bile su epohalne. Njima su na scenu istorije bili uvedeni novi vidovi funkcionisanja i uređenja društava u kojima su ljudi živeli. Socijaldemokratski pokret, koji je bio produkt jednog mogućeg načina tumačenja Marksovog dela, a koji se razvijao u zapadnoevropskim zemljama, uspeo je da reformskim merama izmeni način funkcionisanja kapitalizma. On je vodio do stvaranja tzv. države blagostanja, čime je znatno uticao na promenu načina života velikog broja pripadnika  radničke klase u kapitalističkim zemljama. Boljševički pokret u Rusiji, čiji predstavnici su sebe proglasili ekskluzivnim i jedinim legitimnim naslednicima i nastavljačima Marksovog učenja, organizovao je i sproveo je najveću revoluciju u XX veku. Ona je u potpunosti promenila konfiguraciju političkih i društvenih odnosa u planetarnim razmerama. Po modelu revolucije i postrevolucionarnih mera koje su sprovođene u SSSR-u, uz izvesna odstupanja (maoizam), sprovedene su revolucije u mnogim zemljama širom svetskih meridijana. Tako je stvoren veliki broj društava koja su tretirana kao socijalistička. Kapitalistički sistem je u svetskim okvirima dobio jednog velikog konkurenta. Na globalnoj sceni tokom većeg dela XX veka postojala su dva konkurentska društveno-politička bloka, kapitalistički Zapad i socijalistički Istok,  ali i veliki broj nesvrstanih zemalja, među kojima su mnoge u svojim uređenjima sadržale elemente koji su smatrani socijalističkim. Marksovi sledbenici realizovali su zahtev koji je Marks izneo u čuvenoj Jedanaestoj tezi o Fojerbahu: „Filozofi su svet samo različito tumačili, stvar je u tome da se on izmeni.“

Kako su se pomenute društvene promene realizovale pozivajući se na Marksovo delo/učenje kao temelj vrednosne i normativne legitimizacije sistema koji su nakon revolucionarnih promena bili uspostavljeni, to samim tim znači da teško može biti sumnje u to da je marksizam ostvario hegemoniju unutar radničko-socijalističkog pokreta, čime je uticao na razvoj socijalističkih praksi. Kada su sistemi koji su se legitimisali kao socijalistički scenu povesti napustili, samo po sebi se postavljalo pitanje da li je time i sam marksizam doveden u pitanje kao neka vrsta neuspešnog pokušaja teorije da utiče na zbilju koju želi da radikalno preobrazi. Njegovi protivnici nisu imali sumnje u to da je marksizam definitivno rekao svoje poslednje zbogom, a u pogledu svake vrste teorijske i praktične relevantnosti u tretiranju problema savremenog sveta. Oni su ga uz to optužili kao idejnog inspiratora nekih od najvećih zločina u istoriji XX veka.

Ali postavlja se pitanje kako nakon propasti socijalističkih sistema treba da  se ponašaju marksisti i pripadnici brojnih pokreta, organizacija i partija koji se legitimišu kao marksisti, socijalisti, komunisti? Pred njima u principu stoje dva puta. Oni mogu da zabadaju glavu u pesak i da nastave da primenjuju iste teorijske alate za tumačenje izmenjenog sveta i da nastave da insistiraju na tome da model dvadesetovekovnog socijalizma i dalje treba da važi kao norma koju socijalistički pokreti treba da slede kada ponovo budu dobili priliku da grade socijalističko društvo budućnosti. Ili pak moraju da smognu snage i da priznaju bankrot i poraz paradigmi socijalizma XX veka, do kojeg je došlo zbog delovanja „spoljašnjih neprijatelja“,  ali  i zbog problema i grešaka koje su pomenutim paradigmama bile imanentne. To bi značilo da levica XXI veka mora naći način da izađe iz paradigmi dvadesetovekovnog socijalizma. U tom pogledu socijalistički pokreti u XXI veku  morali bi da pronađu nove puteve razvoja emancipatorskih ideja i praksi.

Utoliko je potrebno i preispitivanje istorije marksizma koji je imao ulogu idejnog i praktičnog hegemona dvadesetovekovnog socijalizma, a na niti vodilji preispitivanja stepena uticaja koji je marksizam imao u procesu gotovo epohalnog poraza radničkog pokreta. To, drugim rečima, znači da se postavlja pitanje šta u procesu traženja novih puteva razvoja i preispitivanja grešaka socijalizma XX veka treba uraditi sa delom Karla Marksa i tradicijom marksizma(izama) koja traje preko 150 godina. Postavlja se pitanje može li pomenuta tradicija još nečemu da posluži ili ona naprosto treba da se odbaci jer je postala prepreka u procesu oslobođenja potlačenih?

Upravo poslednje pitanje koje smo postavili samo po sebi već ukazuje na dva tipa odnosa koja se mogu imati spram dela Karla Marksa i tradicije marksizma.

Prva opcija (I) jeste potpuno odbacivanje marksizma, pri čemu ona može da ima tri različite varijante: odbacivanje potrebe za teorijom kao takvom (1); uzimanje u obzir  nemarksističkih teorija koje su bile razvijane u istoriji levo orijentisane misli (npr. Prudonova stanovišta ili Burdijeova sociologija) kao temelja na kojem će novi socijalizam biti građen (2); razvoj nove kritičke teorije koja s Marksom i marksističkom tradicijom ne bi bila povezana čvršćim nitima (3).

Druga opcija (II) jeste nastavak kretanja marksističkim putevima, pri čemu i ona podrazumeva nekoliko različitih varijanti, odnosno pristupa: vraćanje „izvornom“ Marksu i odbacivanje marksizama (1); prihvatanje i dalji razvoj jedne od varijanti tumačenja Marksovog dela koja se javila u istoriji marksizma (2); pokušaj razvoja nove, alternativne varijante marksizma na osnovu kritičke recepcije i rekonstrukcije Marksovog dela (3), pokušaj stvaranja i razvoja kritičke teorije u kojoj bi elementi Marksovog dela i marksističke tradicije bili povezani i kombinovani sa elementima drugih levičarskih teorija (anarhizam, različite varijante narodnjačkog socijalizma i levog indihenizma, Burdijeova kritička sociologija, itd.)(4).

Istraživanja nekih od pomenutih opcija u poslednjih nekoliko decenija itekako su prisutna na marksističkoj teorijskoj sceni; tu pre svega mislimo na treću varijantu druge opcije, odnosno na pokušaje novih tumačenja i rekonstrukcije Marksovog dela. Gotovo svi autori koji nastoje da pokažu da je marksizam i dalje relevantan i da ima epistemološku i političku budućnost ponudili su nova tumačenja Marksovog dela i istorije marksizma. Neka za ovu priliku budu pomenuti autori poput Ištvana Mesaroša, Moiša Postouna, Žaka Bidea, Dejvida Harvija, Majkla Lebovica, Džona Holoveja, Mihaela Hajnriha kao predstavnika tzv. Novih čitanja Marksa. Njihova istraživanja pokazuju da je bavljenje problemom budućnosti marksizma gotovo nemoguće bez suočavanja sa njegovom prošlošću. Jer nova tumačenja i pokušaji rekonstrukcije Marksovog dela nisu tek i samo od pukog marksološkog interesa. Ona su potrebna kako bi se otklonili problemi koji su marksizam tokom njegove istorije pratili. To je posebno bitno zato što su ti problemi direktno uticali na neuspehe koje je socijalizam doživljavao u praksi. Njihovo otkljanjanje i ispravljanje otuda je potrebno kako bi marksizam mogao da bude živ i aktuelan. To on mora da bude  ukoliko želi i nastoji da aktivno učestvuje u rešavanju problema savremenog sveta. Nova tumačenja Marksovog dela potrebna su kako bi se ponovno pristupilo praksi menjanja sveta koja bi bila lišena teškog prtljaga grešaka prethodnih generacija marksista.

Dakle, čak i ako se pođe sa stanovišta prema kojem potraga za novim putevima razvoja levičarskih i komunističkih teorija i praksi predstavlja imperativ dana, polazak na nove puteve ne mora i ne treba da podrazumeva potpuno odbacivanje svih starih mapa, u ovom slučaju tradicije marksizma i socijalizama XX veka. Jer, izlazak iz okvira paradigmi dvadesetovekovnog socijalizma ne mora nužno da predstavlja apstraktnu negaciju, da se izrazimo hegelijanskim terminima, nego može da podrazumeva kritičko preispitivanje i stvaralačko-dijalektičko preuzimanje tradicije marksizma i socijalizama XX veka. Nove levičarske snage uostalom sve i da hoće ipak ne mogu da zanemare i potisnu probleme dvadestovekovnog socijalizma, zato što će se oni vraćati da ih proganjaju kao što traume doživljene u prošlosti u vidu prodora nesvesnih psihičkih sadržaja proganjaju svest ljudskih bića. Ali isto tako one ne smeju da dozvole da ih preispitivanje i, što je još važnije, stalno ponavljanje teorija, praksi i rešenja socijalizma XX veka parališe i na kraju i zarobi. Možda bi sam Karl Marks rekao da nove generacije marksista moraju pokopati svoje mrtve pretke, zato što ne smeju da dozvole da „grehovi“ njihovih predaka i prethodnika kao mora pritiskaju njihov mozak. Ali marksistički rabin Valter Benjamin bi rekao da se revolucija ne izvodi samo zbog potomaka nego i zbog predaka, jer ona treba da predstavlja iskupljenje njihovih poraza. Utoliko će svaka nova pobeda na putu stvaranja komunizma sa sobom doneti ostvarenje težnji marksista prethodnih generacija.