U svojoj sadašnjoj fazi, eminentna srbijanska istoričarka Latinka Perović posve razdvaja ekonomski i politički aspekt razvoja, zanemaruje jedinstvo unutarnje i vanjske slobode kao dva aspekta modernizacije, te karakter društvene strukture. Sve reforme koje zagovara su političke, provedene odozgo, i postulira njihov ishod u pravcu razvoja kapitalizma po njezinom ukusu. Nije li baš komunistička industrijalizacija i posljedično modernizacija inicirana i provođena odozgo, imala isti rezultat kao kapitalizam u razvijenim zemljama, također često provođen odozgo? “U osnovi svih oblika industrijalizacije su do sada bile revolucije odozgo – delo nemilosrdne manjine.”[1] Taj je razvoj omogućio restauraciju kapitalizma u procesu tranzicije konverzijom stečene političke u ekonomsku moć elite (dakako u sociološkom, a ne u salonskom smislu). O tomu su mnogi domaći sociolozi dovoljno napisali, ali tema još nije iscrpljena. Od 1960-tih se društvene znanosti u Jugoslaviji bave problemom nejednakosti na raznim područjima: ekonomskoj, izraženoj u razlikama u dohotku, obrazovanju, stanovanju, udjelu u političkoj moći, osobnoj potrošnji.
Rory Archer daje sintetički pregled studija o društvenoj stratifikaciji i u jugoslavenskom realnom socijalizmu navodeći međunarodno usporedive podatke iz 1980., prema kojima je Jugoslavija egalitarnija u raspodjeli dohotka od Turske i Španjolske, ali i manje egalitarna od zapadnih welfare states, Australije, Kanade i Ujedinjenog Kraljevstva.[2] Društvena nejednakost u normativno egalitarnom društvu je u bivšoj Jugoslaviji svima bola oči. Izgleda da je jedino Latinka Perović bila slijepa za nju ostajući u sferi ideoloških proklamacija o jednakosti u koje vjeruje, ali “teror” jednakosti smatra nepoželjnim. Osim toga, njezino sadašnje razdvajanje ekonomskog i političkog aspekta razvoja i retroaktivno postavljanje prioriteta u odnosu slobode i jednakosti nedvosmisleno na liberalno shvaćenu slobodu i faktičku nejednakost kao uvjet modernizacije, utemeljuje njezinu povijesnu reviziju isticanjem tobožnje jednakosti kao limitirajućeg faktora razvoja. U svojoj povijesnoj reviziji i uspostavljanju egalitarističkog kontinuiteta, predmet njezine kritike su programi iz 19. stoljeća za ostvarenje narodne demokracije, “čiji je neposredan cilj poboljšanje materijalnog položaja naroda, a dugoročan – njegovo usrećenje kao objekta.” Takvi su projekti kako po duhu, tako po konzekvencama, dosad neistraženog totalitarnog karaktera.[3]
Čitatelj Latinke Perović stalno se suočava s proturječnostima. Taman se navikne na totalitarizam kao ugaoni kamen njezine koncepcije društvenog razvoja, pa odjednom mora biti iznenađen suprotnom tvrdnjom: “Moja generacija je, na kraju, i fizički učestvovala u podizanju jedne razorene i siromašne zemlje, u njenoj industrijalizaciji, u školovanju ljudi, i ja ne mogu sada, iz naknadne perspektive da o tome govorim kao o jednom totalitarnom sistemu, to ne bi bilo ni iskreno prema Vama (Oliveri Milosavljević), ni pošteno prema vlastitom životu.”[4]
Perovićeva će sada oštro suprotstaviti narodno blagostanje, hleb i slobodu, radikale i liberale.[5] “I za Svetozara Markovića i za Adama Bogosavljevića prioritet ima pitanje o hlebu.”[6] “I svesno i iz neznanja, gubi se iz vida da je ovde davno pre poslednjih pedeset godina stvorena ideologija koja je narodno blagostanje stavljala iznad nacionalnog bogatstva (sic! zar se to ne preklapa, ako već nije isto? Op. M.B.), raspodelu iznad proizvodnje, jednakost iznad sloboda, kolektivizam iznad individualizma.”[7] Jednakost u siromaštvu će nebrojeno puta ponoviti. Međutim, umjesno je pitanje što se to moglo raspodijeliti u siromašnoj seljačkoj Srbiji 19. stoljaća, kad su prema njoj današnje nevolje započele, ako nije bilo ničega za diobu? Ili je raspodjela išla u korist birokratske vladajuće kaste koja se množila, a time zapravo povećavala nejednakost i društveno raslojavanje? Sloboda je po njezinome žrtva nastojanja radikala i komunista da već siromašan narod sačuvaju od raslojavanja koje bi ga dovelo ispod praga socijalne podnošljivosti.[8] A sloboda ima cijenu koja se mora platiti i skuplja je od kruha. Naravno, za onoga tko je sit. Formalna jednakost slobodnih individua i raslojavanje bi vodili modernizaciji. Međutim, ova simplicistička logika pada na ispitu socijalističke modernizacije, koja je od društvene raslojenosti u realnom kapitalizmu naslijeđenom 1945., vodila izjednačavanju u realnim životnim šansama ogromne većine. Ali, Perovićeva je protiv jednakosti.
Konstrukcija povijesti nalaže njoj, aktivnoj političarki i potonjoj ideološkoj teoretičarki, da se ogluši o elementarne sastojke politike. Jednakost u siromaštvu, mantra koju po prirodi stvari i podrške vlastitoj konstrukciji stalno vrti, nikada nije bila upisana u mobilizacijske političke parole. Koja bi politička stranka isticala jednakost u siromaštvu i obećavala očuvanje siromaštva već siromašnom puku? Nije li borba za vlast mobilizacijski motivirana obećanjima biračkom tijelu boljitka u ekonomskom i političkom pogledu? Zato takvu stranku lakovjerni, a često i prevareni, glasači i biraju. Perovićeva priču o jednakosti u siromaštvu koristi a da ne može navesti niti jedan jedini dokument iz političkih programa kao dokaz. Moramo njoj vjerovati na riječ. Zašto bismo?
Sadašnja pozicija Latinke Perović vuče korijen iz restauracije njezine komunističke “liberalne” faze. I tad je, sukladno kurentnoj političkoj platformi, propagirala nejednakost. Nakon studentskih protesta u Beogradu juna 1968., početkom jula iste godine održan je sastanak komunista Beogradskog univerziteta. Uz Branka Pribićevića, profesora režimskog Fakulteta političkih nauka i tadašnjeg visokog dogmatskog funkcionara Saveza komunista na Beogradskom univerzitetu, oštrog borca protiv svake ideološke devijacije i studentske pobune, sastanku su prisustvovali Latinka Perović i Bora Pavlović (prilično ortodoksna glava beogradskog Gradskog komiteta SKS) iz “liberalne” ekipe. Dragoljub Mićunović, najeksponiraniji lik u zbivanjima na Filozofskom fakultetu Beogradskog univerziteta, svjedoči o razmjeni mišljenja tom prigodom: “Latinka Perović se prvo osvrnula na nedopustive zahteve o socijalnoj jednakosti, koji destimulišu privrednu inicijativu i društveni razvoj, zatim je prešla na oštru ‘kritiku idejnih skretanja’ koja ugrožavaju naše jedinstvo.” Mićunović predbacuje nazočnim funkcionarima “izrugivanje sa idejom jednakosti pomoću staljinističko-ruske kovanice ‘uravnilovka'”, pa nastavlja s kritikom govora Latinke Perović: “Ja razumem odbojnost drugarice Latinke Perović prema teoriji ‘jednakih stomaka’ i njena argumentacija da to destimulativno deluje na inicijativu i motivaciju nije bez osnova. Ona jasno kaže da ne možemo i da ne treba da svi živimo jednako. To je legitimno, kao i verovatna pretpostavka da će ona živeti bolje od mene i mojih drugova, za koje ona veruje da su pristalice Mao Ce Tunga. Dotle bi bilo sve u redu, društva su klasna, ili socijalno slojevita, više ili manje. Moguće je da drugarica Latinka i ja pripadamo različitim klasama. Ali drugarica Latinka želi i nešto teško ostvarljivo: da ljudi različito žive, ali da isto misle. Ona je oštro kritikovala one koji drukčije misle od nje, koji ‘idejno skreću’ i imaju ‘nepravilna’ pa čak i ‘opasna’ mišljenja. Ne znam kako misli drugarica Latinka da ih natera da, iako žive drukčije, odnosno lošije od nje, da moraju da misle kao ona. Ali i ta je želja legitimna.”[9] Puno kasnije će se oboje izopćenih, Perovićeva i Mićunović, “liberali” i autentični (?) marksisti, nekoć u nepomirljivom sukobu, naći na ideološki istoj konvertitskoj poziciji, mada ne direktno u istoj političkoj grupaciji.
(Nakon gašenja studentskog pokreta na Filozofskom fakultetu Beogradskog univerziteta osnovana je kratkotrajna tribina Crveni konjić, čija je duša bio Milan Nikolić. Sjećam se da je jednom prigodom policijski osujećen skup posvećen analizi službenih statističkih podataka o udjelu djece radničkog i seljačkog porijekla u studentskoj populaciji. Opadao je. Čitava ta borba za socijalnu jednakost je bila borba za jednake šanse, potpognuta besplatnim obrazovanjem. Nije bilo govora o uravnilovci. Nikolić je prošao kroz razne nevolje dok je ideološki pripadao Latinkinoj dominatnoj eliti, ali se u najnovijem društvenom preokretu snašao i preselio u neželjenu elitu pod krilima fondacija koje sad promoviraju ljudska prava, a da se broj studentata iz sirotinjskih prilika nije povećao.)
Nepromišljena je i Latinkina ocjena pravoslavlja, iako ga je Đinđić uzeo za saveznika, što ona odobrava. Sada uočava da je pravoslavlje u bîti protiv modernizacije, pa ga valjda zato smatra bliskim socijalizmu: “[…] u pravoslavlju se radu i sticanju ne pridaje veliki značaj. Male potrebe pojedinca rezultat su shvatanja da rad služi za namirivanje fizičkih potreba (hrana, odeća, čula). Takvo shvatanje rada je bliže socijalističkom nego kapitalističkom shvatanju ekonomije, što je, kako pretpostavlja Sergej Bulgakov, i navelo Dostojevskog da tvrdi da je ‘pravoslavlje naš ruski socijalizam’.”[10]
Ni ovdje ne može bez proturječnosti. S jedne strane Perovićeva s Ćosićem oplakuje nedostatak kršćanske vjere u Srba, a s druge osuđuje navodni mentalitetski talog učmalosti koja se očituje i u vjeri i vječnom pravoslavlju, čiji je jamac Rusija. Ali se i ovdje vidi provincijalni manjak orijentacije i nepoznavanje evropskog konteksta. Protestantizam općenito, a kalvinizam u ekstremnoj formi, osujećivali su svaki vid radosti i užitka što život čine ugodnim, a askeza u životu izvan samostana je dugo vrijedila za osnovni princip.[11] Svima je poznat kalvinistički kult rada. Ali, i za realni socijalizam je karakterističan kult rada, ne samo ideološki, već i u njegovim raznim djelatnim formama: mišićavo-fizičkoj, intelektualnoj, proizvodno-tvorničkoj, znanstveno i umjetnički kreativnoj. Ovdje ostavljam po strani nužnu daljnju elaboraciju, među ostalim problem nagrađivanja prema radu umjesto pravedne raspodjele, koju Perovićeva imputira bivšem režimu, zanemarujući sve ostalo. Za sve je kriva tobožnja jednakost u siromaštvu, os autorkine konstrukcije povijesti. Ta konstrukcija sliči dosjetki o Maovom komunizmu, u kojem svi hodaju u jednakim bluzama od sirotinjske jednobojne tkanine, a svaki peti Kinez svake treće godine može si priuštiti par novih hlača. Pravednost, solidarnost (koja se uopće ne pojavljuje u Latinkinim razmatranjima) i jednakost su kompleksni, mnogoznačni, međusobno povezani pojmovi i političke prakse.
I sama Komunistička partija je s ovom materijom teško izlazila na kraj: kako otkriva analiza sadržaja partijskih dokumenata, koju su izradili Vesna Pešić i Laslo Sekelj 1990., “[…] pojam jednakost koristio se rijetko u njima: samo jednom u Programu SKJ (1958), nijednom u rezolucijama Petog (1948), Sedmog (1958), Osmog (1964), Jedanaestog (1978) i Dvanaestog (1982) kongresa SKJ. To je bilo u potpunom neskladu s visokim prihvaćanjem egalitarističkih vrijednosti unutar populacije, te čestim Titovim spominjanjem jednakosti u njegovim govorima u cijelom poratnom razdoblju.” Jović, pristaša Županovljeve teze o radikalnom egalitarizmu, navodi na istom mjestu da je istraživanje u Srbiji 1990. pokazalo jaku egalitarnu tendenciju i osjećaj prevarenosti i izdaje zbog razlike između ideala i stvarnosti.[12] Istodobno Jović piše: “Socijalizam je obećao jednakost, a ne samo ekonomski napredak. Ideja jednakosti je temeljna ideja socijalizma i demokracije. Posebno se to odnosi na ekonomsku jednakost, koja – prema riječima samih komunista predstavlja conditio sine qua non istinske političke jednakosti, pa time i istinske, tj. socijalističke demokracije. Bez ekonomske jednakosti, socijalizam je prazan slogan bez mnogo značenja. Socijalizam je obećao da će biti pravedniji, a ne samo ekonomski uspješniji od kapitalizma.”[13]
Socijalna jednakost i nacionalno jedinstvo, kako smo vidjeli, tobožnji su kamen temeljac zaostalosti i nacionalizma u Srbiji. Pravedna raspodjela je iz široke povijesne perspektive zapravo nepravedna jer blokira društveni razvoj. Čitajući autoričine radove nemoguće je oteti se dojmu da svuda lebdi duh Josipa Županova. U nedavnoj studiji posvećenoj analizi njegovog “radikalnog egalitarizma” kao prepreci razvoju, (Perovićeva bi rekla Modernizaciji), Danijela Dolenec pokazuje da je krajem šezdesetih godina u cijeloj Jugoslaviji u političkim forumima i medijima intenzivno razmatrana potreba za širenjem tržišnih odnosa. Bilo je to na tragu privredne reforme inaugurirane 1965. godine.[14] Iz nje su proistekli i srpski “liberali”, a time pada u vodu i osnovna teza o jednakosti u siromaštvu, radikalnom egalitarizmu, kao tipično srpskoj kočnici razvoja.
Za razliku od rasprostranjenog mišljenja da je riječ o kritičkom stavu prema režimu, Dolenec ističe u bîti režimski i propagandni karakter Županovlje teze i veliki utjecaj američke funkcionalističke sociologije u njezinom razvijanju, te implicitno znanstveno zagovaranje nejednakosti koja je u njezinom temelju. Drugim riječima, Latinkine (ne)pravedne raspodjele. Županov polazi od ukorijenjenosti uravnilovke u tradicionalnom društvu, koja je prenesena u realni socijalizam u cijeloj Jugoslaviji, pa potom, nakon njegovog sloma, i u post-socijalističku Hrvatsku. Ovo kvari poduzetničku klimu i obeshrabruje poduzetnički individualistički duh. Županovljeva teza ukratko sažeta glasi: manuelni radnici i politička elita sklopili su klasni kompromis. “Masa”, rekla bi Latinka Perović, žrtvuje slobodu za sigurnost, a (dominantna) elita prihvaća vrijednosni kôd radikalnog egalitarizma (Latinkine zadruge), a za uzvrat zadobiva politički legitimitet i kontrolu. Dolenec kritički raščlanjuje empirijsku osnovu za razvoj ovog stanovišta i ne nalazi je, kao što ni Perovićeva ne pruža empirijsku potvrdu za trajnost zadružnog duha koji se reinkarnira u svima fazama srpske povijesti.
Ne samo da takvu empirijsku podlogu ne pruža, već je i na ovom terenu sama negira: “U seljačkom siromašnom narodu, srednji stalež se, kao po zakonu, ciklično stvarao, uništavao, pa ponovo vaskrsavao. Na kraju Drugog svetskog rata uništen je srednji stalež koji je stvoren između dva svetska rata. Krajem XX veka, u antibirokratskoj revoluciji, zadat je udarac srednjem staležu nastalom ne samo izvan ideološki egalitarnog pokreta, nego i unutar njega: ‘nova klasa’, ‘crvena buržoazija’. Kritika je uvek polazila sa pozicija izvornih načela levičarskog pokreta: socijalne jednakosti i pravde koje je svoj politički izraz dobijalo u narodnoj samoupravi, odnosno narodnoj državi čije je vezivno tkivo bila narodna partija.”[15]
Kad je već postojao srednji stalež u raznim povijesnim fazama, onda je moralo postojati i nešto ispod i nešto iznad njega, vladajuća i radn(ičk)a klasa podijeljena po sektorima, kvalifikacijama, mjestu i ugledu koje zauzima u društvenoj hijerarhiji. I, naravno, još preostalo seljaštvo. No, uočavanje postojanja i nestajanja srednje klase ne motivira autoricu da dalje analizira društvenu strukturu i poredak nejednakosti koji konstatira, već se slijepo drži svoje sheme o narodnoj državi i pogubnom egalitarizmu ne praveći razliku između radikalno drugačijih društvenih poredaka u Srbiji prije Prvog svjetskog rata, dvjema (ili trima) Jugoslavijama i tranzicijskog hoda u Srbiji koja se konačno našla sama sa sobom, raslojena da raslojenija ne može biti.
“Srpsko društvo je sve do Drugog svetskog rata ostalo agrarno društvo, sa viškom seljačkog stanovništva, bez korena za politički pluralizam u socijalnoj strukturi.”[16] I ovaj potencijalno plodonosan uvid Perovićeva ostavlja po strani, izolira Srbiju, da bi očuvala tobožnji poredak kobne jednakosti u siromaštvu i trajnosti narodne države i hegemonističke partije koja joj je u temelju. Ali su zato drugi pisali o političkim strankama u socijalno raslojenom društvu Srbije 19. stoljeća. Ovako Banac: “Unatoč svojoj seljačkoj bazi i urotničkoj prošlosti, N(arodna) R(adikalna) S(tranka) je sve više čak i pod Obrenovićima, postajala radikalna samo po nazivu. Ona se razvila u konzervativnu stranku velikih posjednika i bogatih trgovaca, koju su predvodili rutinirani političari poput Nikole Pašića.”[17] Iako svjesna demagoških vještina prvaka NRS, Perovićeva se poziva na Dvornikovićev autoritet i citira njegovu posve pogrešnu konstataciju da demagogija uspijeva “na tlu polukulturnih demokratija.”[18] Ako je Dvorniković izrekao glupost, mada je pred sobom već imao obilje dokaza da nije u pravu, Latinka Perović ih ima još više, ali ih ne vidi i poziva se na u svakom pogledu sumnjiv i davno nadiđen Dvornikovićev autoritet.
[…]
Upadljivo je i iznenađujuće odsustvo Jugoslavije u djelu Latinke Perović nakon njezine konverzije na liberalizam. To je djelo praktički posve svedeno na Srbiju od 19. stoljeća do današnjih dana u funkciji konstrukcije vlastite političko-ideologijske evolucije. Osobi neupućenoj u regionalno-lokalne perturbacije, koja bi čitala radove Latinke Perović sto godina kasnije, ostalo bi nepoznato da je Srbija duže bila sastavni dio nekavih Jugoslavija, nego što je bila nezavisna država. Čak bi takva osoba dobila dojam da je Jugoslavija svedena na Srbiju, a Srbija na Rusiju i da je Rusija u oba slučaja ideološki onemogućila zapadnjačku (tj. kapitalističku) orijentaciju Srbije, jednako Jugoslavije. Iznenađenje je tim veće jer je njezin rad, prije konverzije, Srbiju uvijek smještao u širi balkanski i jugoslavenski kontekst, ovisno o periodu srpske povijesti. Sadašnja koncentracija na osamljenu Srbiju utoliko još više iznenađuje jer je srpsku osamljenost nemoguće objasniti bez tog šireg konteksta u povijesnoj evoluciji. Mislim da je osnovni razlog ove redukcije krivo izabrani pristup i potreba da se svim silama dokaže da se Srbija nije pomaknula iz učmalosti u kojoj je ostavljena nakon poraza liberala 19-tog stoljeća okrenutih Zapadu. Nakon toga se sve naizgled mijenjalo, da bi ostalo isto.
Holm Sundhaussen u svojoj pozamašnoj knjizi Srbiju ne izolira unutar granica Perićevog plota, već je i prije i nakon uspostave Prve Jugoslavije nadalje, promatra u interakciji s drugima na čiju je povijest utjecala Srbija, a one na njezinu povijest.[19] Sundhaussen se također u doba državne samostalnosti Srbije zadržava i na geopolitičkoj situaciji sukoba velikih sila na Balkanu, njihovim nepomirljivim interesima i ulozi Srbije na toj sceni.
Samonametnut rigidni koncept narodne države i jednakosti u siromaštvu kao konstanti srpske povijesti, eliminira u koncepciji Latinke Perović sve ometajuće faktore. A njih ima dosta. Već sam se opširno bavila kritikom dvojbenog postulata o jednakosti u siromaštvu i vječitosti socijalizma. Zato je Perovićevoj bilo nužno potpuno preskakanje liberalne države i razvoja kapitalizma kao poretka nejednakosti u periodu između dva svjetska rata i isticanje tvrdnje da je od Svetozara Markovića nadalje kapitalizam bio sustavno i namjerno onemogućavan. Da li je to tako? Da li je sustav nejednakosti polučio rezulate kakve Latinka Perović od nejednakosti kao spas očekuje?
Danas će ona ustvrditi da kapitalizma u našim zemljama (ili samo u Srbiji?) nije bilo i da kapitalizam ima civilizatorsku ulogu. Ali je Srbija bilo sama, bilo u sklopu šire zajednice, preživjela ili prolazila nekoliko oblika kapitalizma, ali Perovićeva to nije primijetila. Ovdje se ne radi samo o promjeni ideološkog svjetonazora, već i nasilju ne samo nad sobom, već i nad povijesnim faktima. Bacajući svoj, tad marksistički sintetički pogled na međuratni period, ona 1984. piše: “Jedinstvena u sukobu sa seljaštvom i proletarijatom, jugoslovenska buržoazija je bila podeljena upravo u ekonomskim pitanjima. Za hrvatsku i slovenačku buržoaziju učešće u vlasti postavljalo se kao pitanje političkog i ekonomskog položaja Hrvatske, odnosno Slovenije, u jugoslovenskoj državi. Srpska buržoazija je imala državu, institucije i vojsku, ali je bila ekonomski nerazvijenija. Koristeći svoje prednosti, ona je težila političkoj hegemoniji kao sredstvu u jačanju svojih ekonomskih pozicija.”[20]
Latinka Perović danas kapitalizam, kojega navodno kod nas nikada nije bilo, gleda očima propagandista kapitalizma 19. stoljeća, među koje spadaju i tadašnji zapadni socijaldemokrate, identificirani s interesima vlastitih metropola. “Kapitalizam ima civilizatorsku ulogu i značio je i razvoj moderne ekonomije i razvoj vrlo složene socijalne strukture iz koje je došao do ideje ravnoteže, do ideje spoja socijalnih prava i demokratije i to je u modernoj Evropi postalo neodvojivo. Dakle, mislim da je to nužna faza razvoja koja nije moguća bez ovog korektiva.”[21] Ovo nije ništa drugo do “символ вере”, koji je u sukobu ne samo sa stvarnim razvojem evropskog kapitalizma u napetom odnosu između povlašćenih i podvlašćenih, praćenim iznuđenim koncesijama, naročito u kontekstu globalnog hladnoratovskog ideološkog sukoba između desnice i ljevice, već i s usporedivim razvojem modernog društva u “istočnim despocijama.” O tomu sam već dovoljno rekla u dijelu koji se odnosi na modernizaciju. Kapitalizam je poželjan radi prekidanja pogubnog povijesnog kontinuiteta. Znači, nikad ga nije bilo, treba ga konačno uvesti. “Mi smo imali agrarni socijalizam, to su mogla naša društva, to je ruski socijalizam, koji je išao iz zajedničke svojine, iz ruskog mira, koji je na kraju išao iz despotizma, i kad se danas govori o ruskom XX veku, potpuno se gubi iz vida da su zapravo sve ključne ideje formulisane već u XIX veku.”[22]
[…]
Nije mi cilj da zalazim u sve aspekte ekonomske i socijalne stvarnosti Prve Jugoslavije, niti je to ovdje potrebno. Važno mi je istaknuti samo da je jednakost u siromaštvu i namjerno izbjegavanje kapitalizma mit koji je stvorila Latinka Perović da bi njime nahranila svoju neodrživu koncepciju. A podloga na kojem ta koncepcija počiva je također mitska predstava kapitalizma i apstrahiranje od njegovog stvarnog razvoja. Ona vidi kapitalizam kao idealno društvo, uz “socijalni korektiv” koji nije velikodušni dar civiliziranih kapitalista s razvijenim građanskim čuvstvom za ljudska prava, ali ne vidi da se taj korektiv tamo gdje je postojao sada nemilosrdno razgrađuje. “Mi nemamo tradiciju pravne države, mi nemamo tradiciju vladavine zakona koja bi u haotično stanje mogla da unese neki red snošljiv za pojedinca koji ima jedan život i ne može mu se reći da će za, ne znam, trideset godina stvari da se normalizuju. On bi hteo nekakav minimum sigurnosti i u svom kratkom životu.”[23]
Neoliberalizam koji Latinka Perović svojim ideološkim naporom promovira, sigurno neće osigurati taj poželjni minimum sigurnosti i učiniti kratak život ugodnijim za masu bačenu na milost i nemilost (novo)bogataša – neželjene elite, zapravo sada lumpenelite sa zavidnim pedigreom, koja je konačno ponovno došla na svoje. A nije li pojedinac unatoč svemu imao i nekakav snošljiv red prije sloma realnog socijalizma koji je, kako pišu Ingelhat i Baker, doveo do drastičnog porasta egzistencijalne nesigurnosti i povratka tradicionalnim vrijednostima? Da li je ovdje opet zaigrala teorija elite i mase, gdje jedni određuju kakav red mora biti, a drugi ga podnose i prihvaćaju kao snošljiv?
[…]
Osveta ideološkog lutanja
Ideološka zaslijepljenost karakterizira obje autoričine razvojne faze. Zato sinteza njezina rada u knjizi Dominantna i neželjena elita nije povijesna, osim možda u smislu neartikulirane povijesti ideološke evolucije Latinke Perović, već je primarno ideološka: crno-bijela slika, neka vrsta mentalnog staljinizma gdje se jedan ideološki univerzum briše, kao da nikad nije postojao, i bešavno se zamijenjuje suprotnim. Povijesna distanca, osnovni zakon struke, je kod Perovićeve prividna, svedena samo na temporalnu dimenziju. Sadržinski se ona ne distancira od povijesne situacije od prije stoljeća i pol u vertikali do “srpskih liberala”, već se s njom identificira, konzervira je i reaktivira danas u liku i djelu Čedomira Jovanovića. Ali, Čedomir Jovanović je kao Černobil: treba ga izbjegavati pod svaku cijenu. On će uvijek naći svoje političko utočište bauljajući amo-tamo od Amfilohija i Đinđića, preko Latinke Perović na liberalnoj vertikali do Aleksandara Vučića, koji je sad na istoj crti sa Čedomirom Jovanovićem, a preko njega i s Latinkom Perović. “Podržavala sam i podržavam Čedomira Jovanovića jer me podseća na to kakva sam bila 1971. godine.”[24]
Kojeg Čedomira? I on se mijenjao i mijenja se, na ljevici za razliku od Latinke Perović, nikada nije bio. Kraj se njegovim mijenama ne nazire zahvaljujući potencijalima konvertitstva, pa se poistovjećenje Latinke Perović s Čedomirom Jovanovićem svodi na neuhvatljivost njihovih političkih identiteta, na promjene bez supstance. Da li je Latinka 1971. godine zbilja bila kakav je Čedomir Jovanović danas? Ako je tako, onda je propast srpskih “liberala” blagoslov koji je sâmo Nebo poslalo. Opet se tragedija završava kao farsa. Pitam se da li bi se Koča Popović i Marko Nikezić, ljudi kulture i knjige, čiji cinizam jako cijenim, složili s ovom ocjenom – srozavanje baštine, koju je njezina samoimenovana čuvarica Latinka Perović prisvojila, na krupno-kalkulantski neo-liberalistički materijalni probitak. Zbilja je nastala nova klasa, mjesto na kojem se Latinka Perović i Milovan Đilas susreću. Predvodnik i propagandist ove orijentacije, brbljavi maneken parolaškog liberalističkog praznoslovlja, nije pročitao nijednu knjigu. Toma Diploma liberalne Srbije, vele zli jezici, odmentnuti od LDP, te toksične formacije. Perovićeva uzdiže liberale 19. stoljeća kao uzor znanja, kulture i zapadnjačkih vrijednosti, te uspostavlja liberalnu vertikalu u protivnosti s nepismenom seljačkom fukarom i njihovim glasnogovornicama – radikalima, liberalnu vertikalu, koja preko komunističkih liberala skončava u LDP. Sada je sve ogoljeno i svedeno na pravu mjeru: polupismeni sex symbol drži svoje nastupe za medije i sve skromniji broj sljedbenika, a istodobno sjedi na paketu dionica. Čovjek novca, kako je Latinka Perović hvalila Piroćanca. Sve skupa, baš nešto za Miroslava Krležu. Ali je on opravdano odsutan. Možda ipak nešto za sjajnog Predraga Čudića. Još je živ i neka poživi.
U međuvremenu smo doživjeli slom realnog socijalizma, restauraciju kapitalizma i povratak u 19. stoljeće. Pri tome mislim na položaj definitivno razvlaštene radničke klase i potlačenog puka u nepatvorenom izrabljivačkom sustavu u cijeloj bivšoj Jugoslaviji, a da se forme organiziranog otpora, kao nekoć, u 19. stoljeću, još ne naziru. Upravo je liberalizam, kakav sad zastupa Latinka Perović, čisto ideološka artikulacija interesa nove posjedničke klase, u interesu nacionalnog razvoja i integracije u Evropu, koja treba povijesnu ideološku legitimaciju nejednakosti. I u Evropi je sada, pod neoliberalnom diktaturom, isti proces na djelu. Tu se Srbija, kao odličan đak, svrstala u prve redove “paradigme Zapada.” Konačno se situacija drastično promijenila i opovrgnula Latinkinu generalizaciju: “U političkoj istoriji Srbije ne postoji politička stranka koja u svojim programskim ciljevima nije isticala političke slobode. A u isto vreme, nema niti jedne stranke koja je imala jasan program ekonomske modernizacije, stranke koja se zalagala za to da se jednom raskine začarani krug siromašnog društva u kome je nemogućno socijalno raslojavanje zato što ono većinu naroda ostavlja na najnižoj skali društvene lestvice.”[25] Da li je ta partija, koju u povijesti čas vidi, čas ne vidi, sad Liberalno demokratska partija u čijem Političkom savetu ona sjedi? Društveno raslojavanje se i bez LDP ostvarilo i dalje nastavlja, navodni začarani krug siromaštva je raskinut, a siromašnih nikad nije bilo više. A to je uvjet koji Latinka Perović brani u svojoj borbi za modernizaciju. Gdje je, konačno, ta modernizacija?
I, što sad? Nasuprot zalaganju Latinke Perović za elitizam i nejednakost, povratak u 19. stoljeće, potrebno je zalagati se za “teorijsku rehabilitaciju egalitarizma kao vrijednosne orijentacije koja predstavlja osnovu ljudske emancipacije i materijalne održivosti ljudskog društva.”[26] Ta je orijentacija bila poništena i u realnom socijalizmu, čija je značajna protagonistica i propagandistica bila i Latinka Perović u obje svoje inkarnacije.
Za Latinku Perović vrijedi isto što i za Milovana Đilasa. Vasilije Kalezić je u knjizi Đilas: Miljenik i otpadnik komunizma[27] pošao od hipoteze da je Đilas ostao raspolućen između politike i književnosti: politika se miješala u književnost, književnost se miješala u politiku: literarna djela su inficirana političkom frazom, a politički traktati kvaziliterarnim naplavinama. Moj je zaključak da nijedno ni drugo nisu bili čist i nepatvoren uspjeh. Kod Latinke Perović politika je pomiješana s povijesnom znanošću, a povjesničarska ambicija se nikad nije oslobodila političkog angažmana, bilo strasnog, bilo konformističkog. U obje svoje inkarnacije Latinka je funkcionar misije. U prvom slučaju rutinskog bavljenja projektom na zalasku, a da toga nismo bili svjesni, a u drugom, projekta u nastanku, na suprotnom kraju političkog spektra.
Mislim da je tragedija i osnovni problem Latinke Perović što je izopćena kako iz relevantne političke, tako i iz znanstvene zajednice. U komunističko vrijeme su vodeće, najčešće muške, glave imale za sobom (autentičan ili u kabinetima priređen) teorijski opus u skladu s Jedanaestom Marxovom tezom o Feurebachu: nije bilo dovoljno svijet samo razumjeti, već i promijeniti. Tada je Latinka bila samo tehničar, operativac, bez vlastitih ideja. Tako je napisala, ili složila, tekstove o socijalizmu i kulturi, koje nigdje ne navodi. Nakon čistke srpskih liberala, nastavila je u Institutu za istoriju radničkog pokreta Srbije proučavati izvore socijalističke ideologije. Ali, i to u legitimacijskom univerzumu, prije prevrata. Nema tamo niti jedne misli koja bi upućivala na njezin kasniji razvoj. Sustav koji je opsluživala je slomljen, a novo stanje je trebalo novu ideologiju. Ni u novoj situaciji ona nije imala vlastitih ideja. Nažalost je i ta nova ideologija bila već davno formulirana, pa su bivši članovi SKJ, u međuvremenu konvertirani liberali, postali apologeti i propagandisti koji su za Perovićevu već pripremili teren. Na kraju se pridružila i ona, da svemu pruži povijesno utemeljenje. Tako je našla liberalne “pradedovske kosti.” Novi legitimitet suverenog tumača povijesti ona nalazi među mladim groupies, na rubu znanstvene zajednice. A njezina slava širom regiona se više temelji na doživljaju njezina izričito negativnog i dosljedno zastupanog stava prema ratnim pohodima Srbije, nego na meritornom sudu zasnovanom na kritičkoj analizi njezinih radova.
U svojem predgovoru knjizi Ogledi o modernizaciji u Srednjoj Europi Horsta Haselsteinera, Drago Roksandić piše: “Pažljivo čitajući njegove radove, Haselsteinera je moguće shvatiti kao intelektualca duboko prožeta kulturnim iskustvom srednjeeuropskog liberalnog katolicizma, ali nijedan od njegovih radova ne iznevjerava imperative struke kojoj je posvećen. Drugim riječima, nijedan od njegovih radova nije obrana jedne političke ideologije, a osuda druge, jer je kao istraživač posvećen nastojanju da objasni i razumije pitanja s kojima se istraživački suočava. U tom bi smislu on u nas mogao biti vrlo poticajan u iznova očigledno sve aktualnijim raspravama o odnosima između ideologije i znanosti o povijesti.”[28]
Za razliku od Halesteinera, Latinka Perović osuđuje/brani, ovisno o trenutnoj preferenciji I konjunkturi, ne samo jednu, već dvije ideološke pozicije koje su razdvojene velikom društvenom kataklizmom. Ali jedna kao ne zna za drugu.
Fragmenti iz knjige Elitistički pasijans
[1] Barington Mur (Barrington Moore), Društveni koreni diktature i demokratije – Vlastelin i seljak u stvaranju modernog sveta, Filip Višnjić, Beograd 2000, str. 444.
[2]https://www.academia.edu/8626950/Social_Inequalities_and_the_Study_of_Yugoslavia_s_Dissolution. Posjet 15.08. 2016.
[3] Latinka Perović, Između anarhije i autokratije, http://www.helsinki.org.rs/serbian/doc/Ogledi08.pdf, str. 91. Dalje u tekstu skraćeno na IAA.
[4] Olivera Milosavljević i Latinka Perović, Snaga lične odgovornosti, Svedočanstva br. 32, Helsinčki odbor za ljudska prava u Srbiji, Beograd 2008, str. 31.
[5] IAA, str. 80-81.
[6] IAA, str. 120.
[7] IAA, str. 31.
[8] IAA, str. 91.
[9] Dragoljub Mićunović, Život u nevremenu – Ruža vetrova, Knjiga prva: 1930-1990, Arhipelag , Beograd 2013, str. 243-244.
[10] IAA, str. 24.
[11] Situacija u Nizozemskoj i preokret 1960-tih je karakterističan u ovom kontekstu. O tomu sam opširno pisala 2011. Vidi Mira Bogdanović, Dopis sa izvorišta: uspon i propast konsocijacije u Nizozemskoj, Status – Magazin za političku kulturu i društvena pitanja, broj 15, proljeće 2011, str. 60-70.
[12] Dejan Jović, Jugoslavija – Država koja je odrumrla, Prometej, Zagre 2003, str. 405-406.
[13] Dejan Jović, isto, str. 29-30.
[14]http://politickamisao.com/preispitivanje-egalitarnog-sindroma-josipa-zupanova/ Posjet 15. 08. 2016.
[15] Latinka Perović, Dominantna i neželjena elita – Beleške o intelektualnoj i političkoj eliti u Srbiji (XX i XXI vek), DanGraf i RTV Vojvodine, Beograd i Novi Sad 2015, str. 415. Kurziv u originalu.
[16] IAA, str. 44.
[17] Ivo Banac, Nacionalno pitanje u Jugoslaviji, Durieux, Zagreb 1995, str. 124.
[18] IAA, str. 142.
[19] Холм Зундхаусен, Историја Србије од 19. до 21. века, Clio, Beograd 2008.
[20] Latinka Perović, Od centralizma do federalizma, Globus, Zagreb 1984. str. 149.
[21] Milosavljević/Perović, Snaga…, str. 114-115.
[22] Milosavljević/Perović , isto, str. 115.
[23] Isto.
[24]http://www.danas.rs/danasrs/politika/jovanovic_predlaze_novi_program_ldp.56.html?news_id=279716
[25] IAA, str. 41.
[26]http://politickamisao.com/preispitivanje-egalitarnog-sindroma-josipa-zupanova/, Danijela Dolenec, str. 43.
[27] Autorsko-izdavačka grupa Zodne i autor, Beograd 1988.
[28] Horst Haselsteiner, Ogledi o modernizaciji u Srednjoj Europi, Naprijed, Zagreb 1997, str. 10-11.