Kada su ga pitali ko je njegov favorit na američkim predsedničkim izborima, odgovor ekvadorskog šefa države Rafaela Koree je bio iznenađujuć: „Tramp!“ Nije li američki milijarder napao imigrante, obećao da će izgraditi zid na granici sa Meksikom ne bi li zaustavio dolazak „silovatelja i trgovaca drogom“, proklamovao hitnost okončanja „opresije“ u Venecueli i najavio preokretanje politike otvaranja prema Kubi koju je otpočeo njegov prethodnik? „Vlada Sjedinjenih Američkih Država vodi politiku koja se jedva menja i čiji efekti su skoro uvek isti“, primećuje Korea. Dakle, s Trampom neće biti promena? Sasvim suprotno: „Tramp je toliko grub da će morati izazvati reakciju Latinske Amerike, što bi moglo osnažiti poziciju progresivnih vlada u regionu!“ (TeleSur, 29. jul 2016)

Strateški kompas koji je američki predsednik nasledio ima tri igle, zovu se „blagostanje“, „sigurnost“, „demokratija i upravljanje“. Sve tri igle pokazuju u pravcu istog horizonta.

Predaja palice

Za Stejt Department, „rad na prosperitetu“ Latinske Amerike u praksi znači potpisivanje što je više moguće slobodno-trgovinskih sporazuma (free trade agreements). Predsednik Džordž V. Buš je pregovarao o sporazumima o slobodnoj trgovini sa Panamom i Kolumbijom, a njegov naslednik Obama je preuzeo palicu i uložio svu energiju ne bi li dobio odobrenje od strane Kongresa, uprkos snažnoj demokratskoj opoziciji delimično podstaknutoj ubistvima sindikalista u Kolumbiji.

Trka za prosperitetom se razume i kao sinonim za „neoliberalne reforme“: štednja, deregulacija, carinske olakšice itd. Poslednjih petnaestak godina se pokazalo da ovaj program nije lako nametnuti: zemlje u regiji su se postepeno oslobodile „pomoći“ Međunarodnog monetarnog fonda (MMF), čiji programi strukturnog prilagođavanja su 1980-ih i 1990-ih doveli do usporavanja rasta i povećanja siromaštva. Obamina administracija je ipak svoju pomoć najsiromašnijim zemljama uslovila primenom reformi u korist stranih investitora. Stejt Department je podržavao „Savez za prosperitet“ – Pueblo-Panama plan koji je promovisao Buš – lansiran krajem 2014. sa zemljama „severnog trougla“ Centralne Amerike (El Salvador, Gvatemala i Honduras).

U pogledu politike bezbednosti, aktuelna strategija Vašingtona proizilazi iz vojnih programa protiv pobunjenika i borbe protiv droge (iz prethodnih administracija). U vreme mandata Klintona (1993- 2001) i Buša (2001-2009) je utrošeno milijarde dolara na plan Kolumbija, što je bila jedna od većih ofanziva protiv krijumčarenja kokaina (1). Rezultat: hiljade mrtvih, milioni raseljenih i… skoro nikakav uticaj na proizvodnju droge.

Ali ne samo da se plan nastavio, već je bio i model za druga „partnerstva“ – sa Meksikom (Merida inicijativa) i sa Centralnom Amerikom (Srednjoamerička regionalna sigurnosna inicijativa, CARSI). Isti uzroci, isti rezultati: talasi nasilja bez presedana koji su doveli do bezbrojnih smrtnih slučajeva među osumnjičenim kriminalcima, ali i među stanovništvom, posebno u društvenim pokretima.

Uzde Obaminog programa „demokratije i upravljanja“, predstavljenog kao apolitičnog, preuzuma Tramp. Zvanični cilj ovog programa je konsolidacija institucija i osnaživanje vladavine prava. Depeše Stejt departmenta koje je 2010. i 2011. otkrio WikiLeaks daju sasvim drugačiju sliku: američke diplomate pribegavaju dobro poznatim metodama oslabljivanja, preobraćanja i eliminisanja problematičnih političkih pokreta – odnosno „levice“ (2). Posebno one koji se smatraju ideološki bliskim preminulom venecuelanskom predsedniku Ugo Čavezu.

Ali nisu sve operacije namenjene destabilizaciji latino-američke levice bile diskretne. 28. juna 2009. je vojska Hondurasa izvela državni udar i svrgnula predsednika Manuela Zelaja, bliskog Venecueli. Državna sekretarka Hilari Klinton je odbila da prizna državni udar, jer bi to dovelo do obustave najvećeg dela američke pomoći. Manevri Vašingtona koji su doprineli uspehu puča su zaprepastili region (3), ali to nije sprečilo Sjedinjene Američke Države da podrže konzervativne vlade koje su se od tada smenjivale u Tegusigalpi (glavnom gradu Hondurasa).

Od 2010, nepovoljno ekonomsko okruženje je oslabilo Latinsku Ameriku, omogućujući Beloj Kući značajan napredak. Zakleti neprijatelj, Venecuela, tone u ekonomsku i političku krizu, zbog čega više nije bitan akter na međunarodnoj sceni. Nakon Čavezove smrti 2013, Sjedinjene Američke Države su posegle za svim sredstvima: s jedne strane, dijalog; s druge strane, destabilizacija, preko određenih delova opozicije (4). Politika otvaranja prema Kubi, koju provodi Donald Tramp, je praćena suprotnim stavom prema Venecueli, sa novim režimom sankcija krajem 2014.

U isto vreme, Argentina i Brazil su se nakon dvanaest godina progresivnih vlada prebacile na desnicu. Obamina administracija je svaki put doprinela ovakvom razvoju: suprotstavljanjem multilatelarnim institucijama kreditiranja u Buenos Airesu (koje su brzo ugašene po dolasku na vlast konzervativca Maurisija Makrija 2015) i diplomatskom podrškom prelaznoj vladi u Brazilu dok je (kontroverzna) procedura opoziva predsednice Dilme Rusev još uvek bila u toku. (5)

Bez uznemiravanja kompanija

Politički pejzaž se, dakle, od dolaska Obame u Belu Kuću znatno promenio. Već osam godina je levica vladala u većini zemalja u regiji i sa sigurnošću je proklamova svoju nezavisnost. Dok predaje ključeve Ovalnog kabineta Trampu, Obama se može pohvaliti brojnim latino-američkim „uspesima“ pred onima koji ga osuđuju zbog neuspeha na Bliskom Istoku i u Istočnoj Evropi. Honduras, Paragvaj, Argentina, Brazil: levičarske vlade su padale jedna za drugom i Sjedinjene Američke Države su povratile nešto od starog uticaja u regiji.

Niko ne zna šta će tačno preduzeti novi američki predsednik. Od početka kampanje je pokazivao da je demagog i hirovit. Ipak, sastav njegovog kabineta osvetljava moguću politiku nove administracije. Pojavljuju se dve tendencije: veća militarizacija spoljnje politike i opsednutost iranskom „pretnjom“ i „radikalnim islamom“. Radi se o dve tendencije koje bi mogle imati značajne posledice za Latinsku Ameriku.

Iako je kritikovao američki intervencionizam tokom kampanje, kao i „podoficire koji ne rade svoj posao“ (CBS, 13. novembar 2016), Tramp je bivšim vojnicima dao najviše nadležosti u sferi sigurnosti od bilo kog drugog predsednika od Drugog svetskog rata. Penzionisani generali Džejms „Mad Dog“ (besni pas) Matis i Majkl Flin, odnosno ministar odbrane i savetnik za nacionalnu bezbednost, su obojica bili udaljeni iz Obamine administracije zbog ekstremističkih i ratnohuškačkih pozicija u pogledu Irana i „radikalnog islama“. Kada su ga pitali ko je najveća pretnja Sjedinjenim Američkim Državama, Matis je odgovorio „Iran, Iran, Iran“ (6), i čak je sugerisao kako se iza organizacije Islamska Država (ID) krije Teheran. Smela hipoteza…

Penzionisani general i bivši šef ratnih operacija za američki kontinent Džon Keli će voditi ministarstvo državne bezbednosti. On je upozorio Odbor američkog Senata za oružane snage na to da Iran i „radikalne islamske grupe“ koje „koriste finansijsku zbrku koja vlada među kriminalnim i terorističkim mrežama u regionu“ animiraju ćelije u regionu (12. mart 2015.) Ova teza ima još pristalica, uključujući i Jelem Poblet, bivšu šeficu odbora Ileane Ros-Lehtinen, kongresmenke kubanskog porekla čiji je odbor 2012. doneo „Zakon o suprotstavljanju iranskom uticaju u zapadnoj hemisferi“.

Dok je Obama bio u Beloj Kući, ove ideje su bile ograničene na marginu debate. Ali od sada bi mogle voditi politiku Sjedinjenih Američkih Država u regionu. Borba protiv levičarskih vlada bi se mogla pravdati relacijama koje one održavaju sa Iranom, a takozvani programi „sigurnosti“ bi mogli biti dodatno sredstvo borbe protiv „terorističke infiltracije“ organizovanog kriminala. Tako je moguće zamisliti da će buduća administracija odustati od prethodnih ciljeva – „sigurnosti“ i „promovisanja demokratije“. Model Plana Kolumbija bi se štaviše mogao proširiti na nove oblasti, kao što su one na „tromeđi“ Argentine, Brazila i Paragvaja.

Čak i da se, što je malo verovatno, državni sekretar usprotivi podmukloj militarizaciji regionalne politike, on bi se susreo sa dvostrukim otporom: birokratije Stejt Departmenta, koja se takođe sve više militarizuje (posebno Biro za borbu protiv međunarodne trgovine drogom i sprovođenje zakona koji udobno raspolaže finansijama) i vojno-industrijskog kompleksa, koji će imati svoje predstavnike na najvišem nivou u budućoj administraciji.

A šta je sa Kubom? Svako dovođenje u pitanje politike otvorenosti bi izazvalo opoziciju velikog dela sveta biznisa, nestrpljivog da profitira od novog tržišta. Ako je u nečemu Tramp bio izričit, onda je to njegova želja da ne komplikuje život preduzetnicima. Ipak, Obaminoj odluci da se nastavi ovaj put bi se moglo dodati još nešto: usvajanje agresivnije strategije „promovisanja demokratije“, odnosno destabilizovanje kastrovske moći pomoću diskretnih metoda intervencije. Ali opet, ne bi li „grub“ stil, kako ga je opisao ekvadorski predsednik, mogao da osnaži odlučnost latinoameričkih metropola na putu emancipacije bez obzira na ideološke razlike?

Ostali faktori bi također mogli pridoneti udaljavanju Sjedinjenih Američkih Država i potkontinetna. Ako Tramp održi obećanje da će razmotriti trgovinske sporazume i da će nametnuti tarife na razne proizvode koji se takmiče sa latino-američkom proizvodnjom, onda bi učinio više nego što su učinili Čavez, Korea i Evo Morales (predsednik Bolivije) u borbi protiv slobodne trgovine i protiv korporativne kontrole Severa u regiji.

U ovom domenu bi se ipak morao suočiti sa (oživljenom) opozicijom ekonomske elite u sopstvenoj zemlji. A različite predstavnike ove elite je već postavio u svoj kabinet, uključujući u Stejt Department, štaviše glasnogovornika elite ne nedostaje ni u Kongresu.

Kinesko uplitanje

Pored svih ovih pitanja, jedno je sigurno: glavna pretnja američkoj hegemoniji u regionu dolazi iz Kine. Porast investicija i pozajmica Srednjem carstvu latinoameričkih zemalja je doprinelo tome da se umanji finansijska i ekonomska težina Vašingtona. Trgovina je skočila od otprilike 13 milijardi dolara u 2000. na 262 milijarde dolara u 2013, izbacujući Kinu na drugo mesto zemalja koje uvoze robu iz Latinske Amerike. Ako kineske investicije stvaraju iste društvene i ekološke probleme kao i američke, one ipak ne sadrže nikakvu klauzulu o lokalno političkoj nadoknadi – razlika je u veličini. Ekonomska ekspanzija Kine u regionu je stoga bila prava srećna okolnost za progresivne vlade u Latinskoj Americi, jer im je omogućila da sprovedu odlučnu socijalnu politiku. Siromaštvo je u Latinskoj Americi između 2002. i 2014. palo sa 44% na 28 %, nakon dvadesetdvogodišnjeg perioda rasta.

I dok usporavanje kineskog rasta ima negativan uticaj na regiju, Peking deluje odlučno u zauzimanju sve više ekonomskih i političkih polja. Trampova odluka o otkazivanju Trans-pacifičkog partnerstva (TPP) nudi nove perspektive kineskoj trgovini i investicijama, što kineski predsednik Si Đinping nije propustio da naglasi krajem novembra tokom posete Čileu, Ekvadoru i Peruu. Suočen sa nepredvidljivom i potencijalno neprijateljskom američkom administracijom, koja je objavila nameru da se odupre kineskom uticaju u istočnoj Aziji, poziv predsednika Si Đipinga u „novu eru odnosa sa Latinskom Amerikom“ (7) označava stratešku ambiciju razvijanja trgovinskih i diplomatskih odnosa u američkom „dvorištu“.

PREVOD: Maja Solar

Izvor LE MONDE DIPLOMATIQUE


(1) Videti: Hernando Calvo Ospina, „Aux frontières du plan Colombie“, Le Monde diplomatique, februar 2005.

(2) The WikiLeaks Files: The World According to US Empire, Verso, London, 2016.

(3) Uporediti: „«A new chapter of engagement»: Obama and the Honduran coup“, Nacla Reporting on the Americas, North American Congress on Latin America, New York, januar 2010.

(4) Videti: „Au Venezuela, la tentation du coup de force“, Le Monde diplomatique, april 2014.

(5) Videti: Laurent Delcourt, „Printemps trompeur au Brésil“, Le Monde diplomatique, maj 2016.

(6) Mark Perry, „James Mattis’ 33-year grudge against Iran“, Politico Magazine, New York, 4. decembar 2016.

(7) Matt Ferchen, „What’s new about Xi’s «new era» of China-Latin America Relations?“, 26. novembar 2016, thediplomat.com