Nesvesni pomaci: desnica i homoseksualnost
Počeću od jednog neobaveznog “antropološkog” uvida. U teretani, mestu susreta nemogućih ljudi, gde se preseca novokomponovana estetika tela sa propagandom o zdravom životu, i gde se sreće gej i strejt populacija – prvi i dalje u tišini vlastitog neautovanja, drugi i dalje u neprepoznavanju “gej elemenata”, jer je pretpostavka o apriornoj heteroseksualnosti i dalje na snazi – mogao sam čuti mladog policajca, dvadesettrogodišnjaka, koga je izrazito nerviralo to što policija mora danas da “čuva pedere” dok ima daleko opasnijih problema za srpsku naciju, ali da on nema ništa protiv toga šta neko radi u krevetu, odnosno da je to lična stvar svakog pojedinca. Ovo poslednje bilo je izrečeno tonom “prosvećenog subjekta” – bilo je potrebno naglasiti da on nema ništa protiv homoseksualnosti (u četiri zida), već da je pre problem politizacija, aktivizam i najvidljivije manifestacije tom kontekstu, Prajda. Sa pozicija ciljeva LGBT pokreta, ovakav stav daleko je od željenog, međutim, on predstavlja, stavljen u istorijsko-geografski kontekst, priličan pomak za dominantan desni diskurs u Srbiji. Ukoliko je Prajd 2001 – “ugušen u krvi”, ako mi je dozvoljeno da upotrebim ovakvu metaforu – označio epistemički prelom u priznavanju postojanja gej i lezbejske populacije u Srbiji i njenog prvog značajnijeg političkog istupanja – do tada se mogao čuti glas da je homoseksualnost nekakav „vansrpski fenomen“, ovo pomeranje u pravcu nemanja ničeg “ličnog” protiv (homo)seksualnog izbora predstavlja nesumnjiv napredak učinjen za poslednjih petnaest godina. Sličan glas može se čuti i na politički artikulisanijoj desnici: Vladan Glišić, bivši član pokreta Dveri u intervjuu za Večernje novosti (14. novembra 2015), kaže:
Pripadao sam pokretu koji se godinama borio protiv gej parade. Razlog za takav stav nije bila homofobija. Nije bila ni sama gej parada. Da je gej parada bila politički protest protiv diskriminacije homoseksualaca ni nama ne bi bila sporna. Na stranu to što se sve gej parade u svetu pretvaraju u karnevale skaradnosti, pravi razlog za našu borbu bila je činjenica da je gej parada samo prvi korak u maršu kroz institucije koji sprovode LGBT aktivisti. Krajnji cilj tog marša kroz institucije jeste izjednačavanje homoseksualnih partnerstava sa prirodnim brakom – bračnom zajednicom muškarca i žene (Novosti, 2015, na mreži).
Ukoliko pažljivo pročitamo Glišićevu izjavu, on objašnjava da se “borio protiv gej parade”, ali ne objašnjava kako. Naime, pokret Dveri tražio je da se ona zakonski zabrani, kao i sva homoseksualna propaganda, po modelu Rusije – vek bez Prajda u Moskvi bio bi “zlatni vek” Dveri u Beogradu. Međutim, već u sledećoj rečenici, Glišić koristi termin homofobija bez imalo ironije, on, dakle, usvaja politički termin za diskriminaciju homoseksualaca koji su promovisale i LGBT organizacije, odnosno počinje da govorim jednim za njega “stranim” jezikom, što je ranije bilo teško zamislivo. Ukoliko bi prvaci desnih pokreta uopšte imali potrebu da se ograde od bilo čega, onda bi to bila verovatno “mržnja”, ali nikako homofobija, termin koji je nailazio na kritike jer se “niko ne plaši homoseksualaca” (shvaćen, dakle, pre etimološki nego politički, što za Glišića nije slučaj). Nastavljajući, on tvrdi da ni Prajd samo po sebi ne bi bio problem da je on protest protiv diskriminacije. U čemu je onda problem? Glišić to ne navodi, ali je reč o “ideologiji homoseksualizma” i konkretnim zahtevima koje LGBT pokret artikuliše, a to su zakonsko priznavanje istopolnih partnerstava pa i gej braka, kao i usvajanje dece. Iako ima negativan stav po poslednja dva pitanja, ne možemo da propustimo da ne vidimo koliki je ovo napredak u promeni stava najradikalnijih protivnika gej oslobođenja: kada bi se Prajd u očima Glišića lišio svojih, ruku na srce, konzervativnih zahteva – podsetimo se da zahtevi Prajda nisu bili ni brak, ni usvajanje dece1 – on bi za bivšeg lidera jednog ultradesnog pokreta bio prihvatljiv. U nastavku, slede političke izjave koje možemo okarakterisati kao (1) širenje moralne panike, jer Glišić pronalazi da se SVE gej parade pretvaraju u “karnevale skaradnosti”, što, ne ulazeći u problem kako određujemo “skaradnost” bilo čega, nije uopšte tačno, jer “seksualno eksplicitni marševi”, kakav je Folsom Street Fair, skup pripadnika S/M i “kožne” subkulture, zapravo predstavljaju retkost i nisu deo “zvaničnog” Prajda, koji pokušava da okupi što više supkultura i svaku od njih predstavi u povorci. Takođe, kada govori o “maršu kroz institucije”, Glišić upisuje u LGBT pokret (2) izvesnu količinu nasilja: stiče se utisak da se standardne zakonske procedure preskaču “marširanjem” i da se politički zahtevi nameću ad hoc, a ne da predstavljaju deo političke agende za koju se javno lobira i koja poštuje formalnu proceduru donošenja zakona unutar parlamentarne demokratije, te traje oko pola decenije – marševi ipak kraće traju – ukoliko to vreme merimo od Stounvolske pobune 1969, do danas. Naravno, krajnji problem za Glišića jeste “napad na prirodu” – on zastupa tezu o “prirodnosti” braka između muškarca i žene, što je suštinski kontradiktorna postavka: brak, kao društvena institucija, nema ničeg “prirodnog” i da je tako ona bi prosto bila regulisana prirodnim načelima, a ne zakonskim regulativima. Glišić bi svakako mogao reći da se brak zasniva na “prirodnoj (seksualnoj) privlačnosti” između muškarca i žene, a li to bi već bila druga teza, koja bi se opet mogla višestruko osporavati: od propitivanja zašto je istopolna privlačnost neprirodna, a postoji “u prirodi” i to ne samo kod ljudske vrste (vidi Mršević, 2009), do toga da ono što je prirodno uopšte ne mora nužno biti dobro, i obratno.
Kada se to izjednačavanje i formalnopravno postigne, prelazi se na sledeći korak – usvajanje dece od strane homoseksualnih parova. Svesni da je to krajni cilj LGBT pokreta, suprotstavili smo se legalizaciji istopolnih brakova jer se to kosi sa zaštitom i očuvanjem porodice. Izjednačavanje homoseksualnog partnerstva sa brakom i usvajanje dece je jedan od najozbiljnijih udaraca na naše porodice. I to u zemlji u kojoj je demografska katastrofa u poslednjoj deceniji uzela danak od 400 000 ljudi (Novosti, 2015, na mreži).
Pored toga što koristi poznati “argument” o “klizavoj padini” (slippery slope) koji smatra da postoje jasni nizovi koraka koji, kada se prethodni ispuni, nužno vodi ka sledećem i tako do “dna” najvećih moralnih užasa – npr. ako dozvolimo gej paradu, sledeći su pedofili, nekrofili i zoofili2 – ovde se usvajanje dece vidi kao “krajnji cilj” gej/lezbejskog pokreta, koji kao uvod ima legalizaciju istopolnih brakova. Ovi su pak pretnja porodici, mada tu Glišić ne iznosi nikakav argument, već politički proračunato skače na novo desničarsko “strašilo” zvano bela kuga i u krajnjoj liniji izumiranje nacije, koje bi trebalo nužno da proizilazi iz gej brakova i usvajanja dece. Upravo taj manevar otkriva ne samo nedostatak argumenta, već očigledno prikriva upravo suprotno: naime, zahtev za priznavanjem istopolnih brakova podrazumeva pridavanje simboličke vrednosti braku koji predstavlja želju mnogih gej/lezbejskih osoba – da ne govorim o praktičnijim razlozima kave su poreske olakšice i druge privilegije koje iz braka proizilaze – i zapravo njegovu rehabilitaciju u doba krize brakova, kada je u Srbiji 2013. godine, na primer, više razvoda nego sklapanja brakova (Nadlanu, 2014).
I podaci “sa terena” (United Nations, b. d.) pokazuju da se u zemljama gde je gej brak legalizovan zapravo smanjuje stopa razvoda, tako da se čini da Glišićeva teza nije empirijski potvrđena. Naravno, on ni ne računa sa bilo kakvom istinitošću sopstvenih teza, već sa političko-regrutacionim efektima izjava koje nisu ni najmanje oslabljene ako su lažne, jer se zapravo oslanjaju na dominantne predrasude i homofobiju, a pokret koji je predstavljao – Dveri – postavlja u kontekst “beskompromisnih boraca za očuvanje porodice”, što nesumnjivo donosi političke poene.
Zanemarujući čak i razloge tradicionalnih vrednosti i morala koji je vekovima građen u našem društvu, ozbiljan motiv za borbu protiv legalizacije homoseksualnih ‘brakova’ jeste zakonsko pravo na usvajanje dece. Danas već postoje naučne studije i istraživanja koja su pokazala da su deca iz ovakvih ’brakova’ višestruko oštećena. Naučni istraživač Mark Ragnarus (Univerzitet Ostin u Teksasu, SAD) 2012. sproveo je istraživanje na 3.000 ispitanika. Zaključak je da su deca iz homoseksualnih ’brakova’ češće korisnici socijalne pomoći, da su nižeg obrazovanja, da su sklonija depresiji i uopšte psihički nestabilnija od dece u prirodnim brakovima. Najstrašnija činjenica je to da su deca iz istopolnih ‘brakova’ do deset puta podložnija narkomaniji i seksualnom zlostavljanju od strane ‘roditelja’ (Novosti, 2015, na mreži).
Pored toga što ostaje nejasno o kakvim je “tradicionalnim vrednostima i moralu” reč, budući da je “naše društvo” prolazilo kroz različite periode vekovima unazad, od kojih su neki, kao period socijalizma, bili vrlo kritični spram tradicije i delimično radili na njenoj razgradnji – recimo, na emancipaciji žena i ograničavanju moći crkve. Kako sam već rekao, pored neopravdanog prelaska sa brakova na glavno strašilo – usvajanje dece – ne sporeći da je to jedan od zahteva LGBT pokreta i to onaj koji se najteže ostvaruje i najčešće dolazi “na kraju”, treba razumeti da su to dva odvojena koraka i da prvi podrazumeva “ljudsku slobodu” na nivou dve punoletne jedinke koje mogu “samosvesno” odlučiti o stupanju u brak, dok drugi podrazumeva decu kao “nesamosvesne” subjekte na koje može biti izvršen negativan uticaj, te tako ova dva problema moramo posmatrati odvojeno. Glišić, pored toga što stalno stavlja “gej brak” pod navodnike – implicirajući njegovu nevalidnost i kada je dozvoljen jer nije “biološki podoban” – referira na istraživanje Marka Ragnarusa iz 2012. godine, navodeći i nalaze te studije. Međutim, ono što on ne navodi, jeste da je istraživanje akademski kontraverzno, te da je izazvalo mnogobrojne kritike i osporavanja. To je ono što Glišić ne preuzima od Slobodana Antonića (2014), koji u knjizi Moć i seksualnost: sociologija gej pokreta, detaljno obrađuje probleme i sporove koje je ova studija izazvala, bivajući daleko od apodiktične, te spadajući u manjinu studija koje tvrde da postoje relevantne razlike između dece odrasle u gej i strejt porodicama. Stoga, Glišićev nastup treba razumeti kao politički – i populistički – jer zapravo “maše” naučnim referencama bez dublje kontekstualizacije nalaza studije, te uzima delove koji se uklapaju u njegovu političku agendu, znajući da ovakva referenca čini kao da njegov argument deluje “naučno zasnovan”, te da se većina ljudi neće udubljivati, pretraživati reference i slično, kako bi ispitala validnost njegovog navoda.
S druge strane, jedan od ključnih ideologa srpske desnice, Slobodan Antonić je daleko oprezniji prema ovakvim “argumentima”. Posle ozbiljne demontaže upravo u vezi sa nepotpunim citiranjem referenci i neudubljivanjem u kontekst istraživanja koje mu je opravdano zamerio Rastislav Dinić (2010), knjiga Moć i seksualnost: sociologija gej pokreta deluje daleko utemeljenije. Međutim, detaljna analiza Antonićevih argumenata prevazilazi i okvir i namere ovog teksta. Ono što je zaista značajno za tezu koju pokušavam da odbranim – da se na promeni desnog diskursa može videti stvarni pomak u razvoju LGBT prava u Srbiji – a gde Antonić “dekonstruiše” Glišića u ideji “marša kroz institucije” nalazi se u delu Antonićeve (2014, str. 80-81) studije gde osporava konspirološke ideje o gej pokretu – o tome da “gej lobi vlada svetom”, navodeći da:
usled svega obrazloženog, teško bi se moglo reći da navedenih pet stupnjeva aspiracija predstavlja ‘skriveni program’ gej pokreta. Peti stupanj,3 naime – koji je i najproblematičniji sa stanovišta društvenog morala, nalazi se na samoj margini gej pokreta i odbačen je od relevantnih ‘homonormativnih’ struktura. (…) Odbijanje viših stupnjeva aspiracije (3. i 4) mora biti obrazloženo – a i može se obrazložiti (kao što pokazujem u narednim poglavljima) – unutrašnjim, socijalnim i moralnim razlozima, a ne pozivanjem na ‘skriveni’ gej program.
Budući da je Slobodan Antonić, kao predavač na kvir studijama, dvosemestralnom kursu držanom tri puta zaredom od 2010. godine, izjavio kako je prestao da upotrebljava reč “homoseksualizam” – razumevajući da je u pitanju deo diskriminativnog rečnika desnice, kao i da je “označitelj bez označenog” (što je Glišića kasnije primoralo da osmisli [ne]čuvenu sintagmu “ideologija homoseksualizma” i tako “spase” ovaj sumnjivi termin), jer nije reč ni o kakvom “-izmu” – te da je u nekim aspektima promenio mišljenje – iako daleko od toga da je odustao od svoje dominantno konzervativne pozicije – možemo zaključiti da je deo predstavnika ideološke desnice “pristao” na “politički korektniji” govor, te da je promenio neke radikalnije stavove koje je imao. Okosnica promene jeste poziv na nediskriminaciju, gde bi čak i Prajd postao prihvatljiv kada bi bio samo jedan takav poziv, a gornja granica (ne)prihvatanja odnosi se na brak i usvajanje dece. Nesumnjivo, to je efekat rada (pre svega lokalnog) LGBT pokreta, ali i napora da se status LGBT osoba poboljša na globalnom nivou. Naravno, temeljne vrednosne promene zahtevaju puno vremena, a kako je ovaj pokret još uvek relativno mlad u Srbiji – tek dvadesetak godina (nasuprot npr. pokreta u Nemačkoj, koji ima istoriju dugu sto pedeset godina) – druge promene možemo očekivati kasnije, no važno je da on daje nekakve rezultate, pre svega u domenu jezika i ideološke nadgradnje, što, naravno, ima i svoje političke i realne učinke: jezik je uvek-već performativan (Serl), a ideologija oblikuje subjekte, njihovu “svest” i uverenja (Altiser).
Svesni napreci: liberalna pozicija i homoseksualnost
Nedavna poseta Džudit Batler Beogradu, 20. novembra 2015, gde je održala predavanje u dvorani Kulturnog centra Beograda, naslovljeno sa “Ranjivost/Otpor”, izazvalo je veliku pažnju javnosti – preko 1200 ljudi guralo se ispred KCB-a (svega 450 je uspelo da uđe, nažalost). Mediji su američku feministkinju i kvir teoretičarku nazvali “najvećom živom filozofkinjom”, dajući joj dosta publiciteta. Organizator je bio Institut za filozofiju i društvenu teoriju, u saradnji sa Fakultetom za medije i komunikacije, a uz finansijsku potporu Ministarstva za kulturu (koje nekoliko godina unazad finansira raznovrsne LGBT projekte, jer, između ostalog, to zahtevaju i akteri nevladinog sektora, ali i Evropska unija). Reč je o kooperaciji dve državne i jedne privatne instance, gde je Institut bio “domaćin” tri kursa kvir teorije, u saradnji sa nevladinom organizacijom Centar za kvir studije (CKS).
Navodim, prvo, veliku pažnju javnosti da bih ukazao na to da je bilo potrebno promovisati godinama unazad ime i rad Džudit Batler, otvarati prostor za kvir teoriju i aktivizam kako bi se omogućilo da se njena poseta desi u smislu uslova mogućnosti, izgradnje “epistemičke strukture” koja obezbeđuje da se ovaj događaj pojavi u javnosti, te da bude “popularan”. Između ostalog, i prevod dela koji je Batler (2010) učinio slavnim, Nevolja s rodom, uradila je Adriana Zaharijević, koordinatorka događaja, a izdavač je bio Karpos iz Loznice, koji godinama unazad populariše literaturu u vezi sa seksualnom (r)evolucijom. Drugo, navodim imena institucija, te njihovu međusobnu povezanost, da bi se razumela i ta vrsta infrastrukture koja je neophodna da bi se ovakva gostovanja uopšte odigrala. Rečju – razuđena ideološka pozadina na kojoj se ovaj događaj zbiva jeste LGBT aktivizam, napori mnogih pojedinaca i organizacija koje su “senzibilisale” i širu javnost – u ovom kontekstu “publiku”, ali i akademske aktere, bili državni ili privatni, svejedno. Možemo slobodno reći da je ovo dobar primer funkcionisanja “mrežne moći” (Fuko), odnosno mogućnosti da se promene prenesu “odozdo”, od “građana i građanki” do nivoa države – od neformalnih inicijativa kakav je bio npr. Queer Beograd Collective (vidi Bilić & Dioli, ovaj zbornik) do “institucionalizacije” Prajda i njegovog “podržavljenja” i uključenja u sistem donatorsko-ambasadorske moći koja danas (p)održava tranziciju regiona u (neo)liberalni projekat.
U intervjuu koji je Džudit Batler dala za politički najuticajniji nedeljnik u Srbiji – NIN, što je takođe rezultat aktivističke solidarnosti filozofkinje sa kvir aktivistima u Srbiji (konkretno, sa mnom, kao dugogodišnjim aktivistom i koordinatorom Kvir studija), te moje namere da se njeno gostovanje dodatno politizuje i utiče na javno mnjenje, u odgovoru na poslednje pitanje, ona razrađuje vezu između kvir teorije i političke delatnosti, te mogućnosti za globalnu revoluciju.
Vaš teorijski rad inspirisao je politički aktivizam mnogih kvir pokreta širom sveta. Međutim, koja je granica te inspiracije? Da li je reč o nekoj vrsti subverzije dominantnog morala tako da su danas ljudi više tolerišu LGBT osobe, ili možemo govoriti o mogućnosti revolucije, nalik onoj koju je marksizam inspirisao u XX veku? Da li je nešto slično moguće danas?
Mislim da jeste, a reći ću vam i zašto. Kvir teorija je primetila nešto što se dešavalo u društvenim pokretima od 70-ih do danas u raznim zemljama. Nije reč o tome da je kvir teorija nešto proizvela, već je registrovala nešto što se u politici dešavalo, ona nas je o tome informisala, a mi onda pišemo o njoj i ’usred’ nje. Teorija, politika, umetnost – sve one dolaze od društvenih pokreta, od onoga što se dešava u svetu, bilo to formalno ili neformalno, dobro ili manje dobro organizovano. Pre samo dve nedelje, desio se neverovatan slučaj studentskog aktivizma u Južnoj Africi kako bi se zadržalo besplatno obrazovanje, ili pre nekoliko godina u Čileu i Montrealu. Pomislite na ta tri slučaja: sto hiljada, možda i dve stotine hiljada ljudi na ulicama. Veliki broj ljudi se brzo okupio. Takve mobilizacije imaju veliku moć, i ako su dovoljno velike i dugo traju, one proizvode krizu u tzv. državama sekuratizacije, mogu da sruše vlast (ili je promene u nekoj meri) u zavisnosti od toga koliko nasilno je država spremna da se postavi. Ono što volim kod kvir teorije bio je taj razumni savez koji smo imali sa ACT UP-om – kada smo tražili da se iz budžeta izdvaja više novca za istraživanje HIV-a i podršku HIV pozitivnim osobama i obolelima od side – boreći se protiv diskriminacije i za neka osnovna ljudska prava. Pre nego što je agenda gej i lezbejskog pokreta ušla u partijske programe i programe raznovrsnih lobija, bili smo deo širokog građanskog pokreta. Kvir teoriju vidim kao onu koja može mobilisati ljude da se uhvate u koštac sa prekarizacijom rada, merama štednje, te u borbi za demokratiju. U tom smislu mislim da i dalje imamo mogućnost za revoluciju (citirano u Maljković, 2015).
Batler tvrdi nekoliko stvari koje možemo povezati sa situacijom u Srbiji. Nije li se LGBT pokret inicijalno razvijao u okviru antiratnog pokreta 90-ih godina prošlog veka, kada je Dejan Nebrigić, prvi gej aktivista u Srbiji, radio sa Ženama u crnom, a Arkadija, prva gej i lezbejska organizacija u Srbiji, odbijala da primi članove sa jakim nacionalističkim – “prosrpskim” – stavom. Kao što se u SAD zastupnici kvir teorije povezali sa u tom trenutku najstigmatizovanijom grupom HIV pozitivnih i obolelih od side – prisetimo se da je tada ova bolest bila dovođenja u vezu sa homoseksualnošću i krštavana kao “gej pošast” – tako se mirovni pokret otvorio upravo za tada najugroženiju grupu istopolno orijentisanih, koja je, uzgred rečeno, bila optuživana za “slabost”, “nemuškost”, “pacifizam” i slično, dakle važila kao sinonim za “dezertersko” i “antinacionalno” opiranje ratu. Takođe, tokom pretposlednjih studentskih protesta na Filozofskom fakultetu u Beogradu 2011. godine, neki gej i kvir aktivisti pridružili su se zahtevima za smanjenje školarine (i drugim zahtevima u vezi sa studentskim standardom). Queer Beograd kolektiv, kako pokazuje i ovaj zbornik, izrazito antikapitalistički nastupa, dovodeći u vezu oslobođenje od kapitalizma sa oslobođenjem od seksualne opresije, a poslednji “zajednički” nastup desio se na Prajdu 2015 godine, kada je aktivistkinja Žena u crnom, Marija Perković, održala izrazito levo politički orijentisan govor – jedan u mnoštvu “standardno liberalnih”, u kom je citirala i Klaru Cetkin.4 Na protestu za Praznik rada, 1. maja 2015. godine, koloni se pridružila i grupa “LGBT radnika”, koju je samoinicijativno formirala Marija Kiš, preko Facebooka, a koja je nosila u koloni zastavu dugine boje, iako su se tome inicijalno protivili pojedini predstavnici sindikata koji su organizovali protest.
Primetimo da Batler pitanje o revoluciji razumeva kao promenu unutar aktuelnog sistema, ne kao sistemski prelom koji bi mogao da obavi “kvir pokret”. Iako ostaje nejasno da li Batler naprosto konstatuje takvo stanje – da je krajnji domet prosto sporadično organizovanje oko pitanja koja su socijalna (ali ne i stalni angažman kako bi se promenio kapitalistički način proizvodnje), ili pak misli da to nije ni njegov zadatak, već posao „nove levice“ ili nekog drugog revolucionarnog subjekta. Kako god bilo, mogli bismo konstatovati da kvir teorija, koja nastupa izrazito intersekcionalno, te unutar sebe integriše marksizam, feminizam, ženske studije, psihoanalizu, gej i lezbejske studije itd. danas upravo oslikava dominantno konzervativno stanje unutar LGBT pokreta – koji postavlja zadatak integracije ove „manjine“ u liberalni poredak posredstvom normalizacije gej braka i porodica – dok manjina „alternative“ i dalje istrajava na revolucionarnim zahtevima – makar i teorijski – te radikalnoj kritici kapitalizma koja bi se zalagala za njegovo ukidanje. U tom smislu, Džudit Batler – koja i svoju teoriju legitimno vidi kao „izraz društvenih kretanja“, pozicionira se ovako u već citiranom intervjuu za NIN:
Odbili ste da primite nagradu koju dodeljuje Berlinska parada ponosa. Povodom toga je izbio popriličan skandal jer ste ih optužili za rasističku politiku spram emigranata. Koja bi danas bila prava politička ideja za Prajd – možda alternativna kritička manifestacija Gej sram (Gay Shame) koja se protivi mejnstrimizaciji lezbejskog i gej pokreta?
Mislim da nemam problem sa Prajdom. Pokret ili diskurs Gej srama smatram zanimljivim, ali sam više naklonjena Prajdu, oduvek sam kao mlada išla na parade ponosa, te sam teška srca odbila nagradu za građansku hrabrost. Problem je bio što mi se mnogo ljudi u Berlinu obratilo i reklo da su ljudi koji dodeljuju nagradu protiv emigranata, da ih krive za svu homofobiju koja postoji – što nije istina – ne prave saveze sa ne-belim kvir osobama, ljudima iz Severne Afrike, Turske, Srednjeg Istoka itd. koji žive u Berlinu. Ne rade sa njima, ne čine ništa da se oni osete dobrodošlim. Zaista sam osećala stid zbog toga i nisam želela da u takvim okolnostima primim nagradu. Međutim, bilo je teško, i veoma tužno (citirano u Maljković, 2015).
Jedan od primera kako liberalni poredak integriše gej revolucionarnost praveći od nje „mejnstrim“ koji služi održanju aktuelnog poretka kapitala svakako je i slučaj prve lezbejske premijerke u Srbiji, kojim ću se baviti u narednom poglavlju.
Jedna boja Ane Brnabić: od pink washinga do ružičaste revolucije
„Sada više nema mesta sumnji – Ana Brnabić,5 javno autovana lezbejka, biće premijerka.“ Varijacije na temu ovako formulisane vesti preneli su najveći srpski, regionalni i neki strani mediji 2017. godine, zanemarujući da je ona tada bila mandatarka za sastav nove vlade koja se bira u Skupštini, te da je poziciju premijerke tek trebalo da zauzme. Predsednik Srbije, koji joj je taj mandat poverio, nije upotrebio ovakvu, pogrešnu formulaciju, što jasno govori o njegovoj percepciji u javnosti: on je taj koji postavlja i smenjuje premijera, jer ima moć da to uradi, „preskačući“ Ustavom propisanu proceduru – njegova želja tretira se kao zapovest. Šta bi se moglo desiti da Ana Brnabić nije bila izglasana? Ovaj malo verovatan, ali moguć ishod, skoro da niko u medijima nije uzeo u obzir, što govori o tretmanu parlamenta kao sekundarnog, kao glasačke mašinerije koju kontroliše jedan čovek. Ipak, „glasačka mašinerija“ jeste koalicija najrazličitijih stranaka koje su pod imenom Vučića dobile najveći broj glasova na prethodnim izborima, od kojih su neke bile najavile da neće podržati Brnabić – na primer, dežurni homofob Dragan Marković Palma i njegova stranka Jedinstvena Srbija (JS), koji je tražio da na čelu vlade bude „srpski domaćin sa porodicom“. To nije ugrozilo njen izbor – jer je parlamentarna većina ostvarena i bez Palminih poslanika – ali jeste otvorilo mogućnost za turbulencije koje su transparentno antigej, skrivajući i neke druge političke igre u svojoj pozadini.6
No vratimo se na početak – optička prizma sedme sile kroz koju se propuštaju politički zraci uvek ih prelama i disperzira na određen način, različit od onog inicijalnog. Igre koje su se odigrale i dalje se igraju oko pozicije predsednika vlade ukazivale su na dva zaključka. Prvo, Aleksandar Vučić – dvostruki predsednik Srbije i Srpske napredne stranke (SNS) – izborom Ane Brnabić za mandatara pokazuje da na mestu premijera želi nestranačku ličnost koja ne bi u partiji postala broj dva i njemu konkurisala po pitanju obe pozicije. Drugo, on nastoji da premijerka bude lezbejka, jer to daje Srbiji odličan imidž u zapadnoj javnosti i efikasno može prikriti druge probleme vlasti suočene sa optužbama za korupciju, lažne doktorate, uzurpaciju gradske imovine u građevinskom projektu „Beograd na vodi“ itd. Još otkada je postala prva autovana lezbejka ministarka, Ana Brnabić uspešno je podigla ružičastu dimnu zavesu nad ostalim članovima vlade, kao i nad vlastitim imenovanjem, koje je u javnosti prošlo nezapaženo, zasenjeno spoznajom da je „Brnabić gej“. Autovao ju je upravo Vučić, koji je na konferenciji za štampu objasnio da nema nikakvih problema sa njenom seksualnom orijentacijom. Ovo se ne bi dogodilo da Ana Brnabić nije prethodno dala pristanak, ali to i dalje nije bio njen lični čin, tako da je njen ulazak u javnost kao otvorene lezbejke bio posredovan drugim (muškarcem) u kontekstu političkih interesa same vlade, umesto da bude akt LGBTIQ+ aktivizma sračunat da donese dobro „seksualnim manjinama“.
Kako god stajalo sa tom „stvari iz prošlosti“, danas je rasprava na temu pozitivnih odnosno negativnih efekata prve lezbejke premijerke prohujala s vihorom (u medijima pre svega) i nakon dve godine skoro sasvim utihnula. Mi ćemo je ponovo otvoriti jednom jezičkom primedbom: javnost i dalje odbija da koristi termin lezbejka, te uglavnom možemo čuti vesti koje koriste sintagmu „gej premijerka“, kao i često isticanje da je ona prva srpska „žena premijer“, bez navođenja njene seksualne orijentacije. Ovo je dvostruko indikativno: prvo, u srpskom jeziku nema nikakvih problema sa rečju „premijerka“, pa se čak ni jezički čistunci kojima feminističke intervencije u jeziku „paraju uši“– poput „psihološkinja, borkinja i junakinja“ – ne bi previše libili da je koriste. Međutim, izgleda da je „žena“ još uvek teško spojiva sa pozicijom „premijera“ koju jezički i istorijski po definiciji okupira muškarac. Iako formalno-pravno nema nikakvih prepreka za premijerku ili predsednicu, patrijarhalni okovi i dalje čvrsto vezuju žene u Srbiji za mesta „domaćica, dojilja i pletilja“. Nadalje, treba preterati preko jezika reč „lezbejka“ koja i dalje ima lošu konotaciju – lakše je upotrebiti neutralniju – i muškiju – odrednicu „gej“, jer iako gej nije peder – a ni pederka – nije ni direktna referenca na „stanovnicu Lezbosa“.7 Time dvostruka manjinska grupa – žene i lezbejke – opet biva gurana u nevidljivost, uprkos vidljivosti jedne lezbejke, premijerke, Ane Brnabić. Stoga možda imamo posla sa zanimljivijim fenomenom – odbijanjem da se uvidi kako homofobija može biti snažan instrument poricanja onog što nam stoji pred sopstvenim nosom.
S druge strane, jasno je da ovaj pionirski događaj ne može da bude tretiran idealno u javnosti, ali on – i takav kakav je – otvara prostor za dalje prihvatanje LGBTIQ+ populacije. Postepeno navikavanje na prisustvo gejeva i lezbejki jeste jedna od proverenih aktivističkih strategija, a mogućnost da oni i one zauzimaju bilo koji društveni položaj jedan je od ciljeva pokreta. Zbog toga i ne treba da čudi otpor pojedinih komentatora na desničarskim sajtovima – kakav je recimo Nova srpska politička misao (NSPM) – gde se izbor Ane Brnabić tumači kao dodatno poniženje za srpski narod, jer nije samo lezbejka, nego i poreklom Hrvatica!8 Ustavno, naravno, nema nikakvih prepreka, međutim emotivno obojeni doživljaji teško da se mogu racionalizovati podsećanjem na paragrafe najvišeg zakonskog akta. Tako dolazimo do drugog problema. Nesumnjivo je uslov mogućnosti njenog izbora bio prethodni rad gej/lezbejskih organizacija u Srbiji u poslednjih dvadeset i više godina, te je ovo ujedno i pokazatelj da je ta vrsta aktivizma omogućila izvesne, iako ograničene pomake u smislu društvene pokretljivosti klasno privilegovanih pripadnika LGBTIQ+ manjine.
Međutim, viđenje Ane Brnabić kroz njenu buduću premijersku funkciju povezuje je sa Aleksandrom Vučićem i njegovom političkom figurom koja je u delu javnosti omražena, tako da je delimično njeno lezbejstvo „stopljeno“ sa tim diskursom i teško se može posmatrati odvojeno. Za to je odgovorna i sama premijerka, jer pristankom na mandat legitimišemo i onoga koji nam je isti poverio. U tom kontekstu, Brnabić ne pruža samo uslugu pink washinga9 aktuelnom režimu „sada i ovde“, već pere Vučićevu biografiju i problematičnu nacionalističku prošlost, kada je bio desna ruka Vojislava Šešelja, poznat po izjavama datim sa skupštinske govornice o tome kako je „svaka radikalska kuća sigurna kuća za Ratka Mladića“, te „da će za svakog ubijenog Srbina doći sto ubijenih Muslimana“.10
Takođe, postavlja se pitanje kako će se uspinjanje uz državnu hijerarhiju socijalno dobro pozicionirane lezbejke odraziti na većinsku populaciju lezbejki (i gejeva) koje u velikoj meri pripadaju radničkoj klasi u zemlji gde je zvanična prosečna plata oko 450 evra,11 a nezaposlenost zvanično nerealnih 10,3%.12 Homofobija će se, pretpostavljamo, postepeno smanjiti i možda će praksa otpuštanja homoseksualnih osoba (u trenutku kada se otkrije njihova seksualnost) pod nekim drugim izgovorom prestati da bude manje uobičajena praksa. No kakva će biti politika zapošljavanja i dostupnost posla – što je ključno pitanje – na njega sama Ana Brnabić nudi sledeći odgovor:
„Država će morati da zatvori škole koje imaju po jednog ili dvoje učenika, najavila je ministarka državne uprave i lokalne samouprave Ana Brnabić na sastanku sa članovima Nemačko-srpske privredne komore u Beogradu. Ministarka Ana Brnabić je ocenila da su za Srbiju ključne reforme u prosveti, zdravstvu i oblasti socijalne zaštite. Ona je ukazala da će reforme u prosveti voditi i smanjenju broja nastavnika. Kao jednu od novina u školstvu Brnabić je najavila uvođenje informacionih tehnologija kao obaveznog predmeta od petog razreda. Ministarka je istakla i da je u finalnoj fazi zakon o platama u javnom sektoru, uključujući zdravstvo, prosvetu i socijalne službe. Ona kaže da je obavljen prvi krug razgovora sa sindikatima i dodaje da ‘nažalost neće biti moguće postići saglasnost sa svima’. ‘Biće potrebno doneti političku odluku’, ocenila je Brnabić i ukazala da su mogući i protesti pojedinih sindikata uprkos pregovorima.“13
Drugim rečima, premijerka je najavila ukidanje prava na osnovno obrazovanje deci iz malih sredina, a vidimo da je oštrica reforme uperena ka ostacima socijalne države koji se još koliko-toliko drže: obrazovanje, zdravstvo i socijalna zaštita, gde najavljuje otpuštanja i smanjenje plata. Politička odluka koju najavljuje jeste „preskakanje“ sindikata uprkos protestima, dakle prosto nametanje daljih mera neoliberalne ekonomske politike, što reprezentuje kontinuitet ne samo sa prethodnim premijerom Vučićem – koji je za Anu „pravi lider“ koga nasleđuje14 – već i sa merama privatizacije iz 90-ih godina prošlog veka kada je ukinuta društvena svojina, posebno intenziviranih nakon 2000. godine. Ana Brnabić, dakle, ne donosi ništa novo i činjenica da je ona lezbejka samo pokazuje kako društvena prohodnost seksualnih manjina danas funkcioniše – to je moguće samo nekritičkom integracijom u sistem globalnog kapitalizma u kome će svoja identitetska prava moći da realno ostvaruju prevashodno pripadnici buržoaske klase.
Labris, organizacija za lezbejska ljudska prava u Beogradu, podržala je Anu, ali je zatražila i usvajanje zakona o istopolnim partnerstvima,15 što u svetlu klasnih razlika otvara sledeće pitanje: koliko će lezbejki i gejeva zaista moći da stupi u funkcionalni brak? Gde će oni živeti? U stanovima kupljenim na kredit kod stranih banaka bez obezbeđenja države od oscilacija kursa stranih valuta, kao u slučaju kredita uzetih u švajcarskim francima? Gde će biti zaposleni? U kol centrima gde servisiraju potrebe građana Zapadne Evrope i SAD jer su jeftina, a visoko kvalifikovana radna snaga? Itd. Širi kontekst „LGBTIQ+ emancipacije“ takođe je od ključne važnosti – ako on nije demokratizovan i delegiran svim pripadnicima društvene zajednice, onda su „gej prava“ zapravo deo seta privilegija za bogatu manjinu.16 Uprkos opštem smanjenju homofobije, ona ostaje prisutna u „nižim slojevima“, pa se tako, na primer, izraz down low koristi da označi neautovane pripadnike (uglavnom crnačkih) zajednica u SAD, koji ne smeju da obznane svoju seksualnu orijentaciju, jer je i u Njujorku – gradu u kome se začela revolucija u Stonewallu – (za njih) i dalje problematično biti gej. Takvih problema sigurno nemaju trendy drugovi i drugarice Paris Hilton dok sa njom partijaju po infrastrukturi klubova koja samo njima i manjini „izabranih“ otvara svoja elitistička vrata.
U srpskom kontekstu, većina je gejeva i lezbejki još uvek skrivena – uprkos Ani Brnabić i aktivističkim delatnostima – te se na gej dejting sajtovima i aplikacijama i dalje uglavnom može videti samo torzo, ne i glava korisnika – tako da sve pomalo liči na fan stranicu poklonika legende o „Uspavanoj dolini“ (Sleepy Hollow), koju noću pohode bezglavi konjanici. Kada se na taj vizuelni element doda i način na koji se većina srpskih pedera opisuje – „nisam aut, nemam gej prijatelje, niko ne zna za mene – budi i ti takav“ onda možemo da zaključimo da proces stvarne egalitarizacije seksualnih manjina predstavlja dug i težak put kojim treba dalje ići. Dakle, možemo konstatovati tek očigledan rascep između državne politike – u okvirima koje se Ana Brnabić može pojaviti kao premijerka – i šire socijalne stvarnosti, u kome gej muškarci većinski kriju svoje idolopoklonstvo bogu Falusu „u četiri zida“, a lezbejke maštaju o emigraciji na Lezbos, onaj legendarni, od pre dva milenijuma.
Na tom tragu možemo videti i negativne aspekte Vučićevog izbora Ane Brnabić. Budući da nastavlja kresanje i ovako jadne i bedne socijalne države, ona navlači bes „naroda“ na sebe uklapajući se u logiku utabane staze homofobije: „Evo šta nam ova lezbejka radi“. Možda je to ono na šta i računa predsednik Srbije, nudeći nam bizarnu formu pink washinga: nezadovoljstvo izazvano daljim urušavanjem radničkih prava transponuje u mržnju prema homoseksualnosti. U tom kontekstu, vidljivost Ane Brnabić u krajnjoj liniji može doneti više štete nego koristi, ali takav razvoj događaja pripada budućnosti i teško ga je u celini predvideti do isteka njenog mandata – on pre svega zavisi od toga kako su postavljeni relevantni akteri političke igre – od partija do nevladinih organizacija (koje su skoro jednoglasno podržale njen izbor),17 te hoće li uspeti ovaj proces iskoristiti kako bi razdvojili lezbejski identitet od njenih političkih poteza, te ukažu da on nema direktne veze sa agendom koju sprovodi. Čini se i da je njen otvoreni odnos sa devojkom i dobijanje zajedničkog deteta deo vidljivosti koja otvara prostor za do sada neviđene pomake u Srbiji: prvi put u Srbiji imamo javnu lezbejsku porodicu koja je između ostalog, omogućila da i druge lezbejske o tome progovore.18
Takođe, sama Ana Brnabić i dalje je u prilici da nešto više učini za položaj zajednice kojoj pripada. Kao ministarka državne uprave i lokalne samouprave prethodne vlade često se ograđivala da gej/lezbejska prava nisu njen sektor (npr. kada je bilo reči o zakonu o istopolnim partnerstvima). Dolazila je na Beogradski prajd govoreći da je njeno prisustvo ujedno i simboličko prisustvo vlade čime je opravdala izostanak ostalih članova vlade. Dan danas, nakon dve godine od izbora, nije uradila ništa posebno da pomogne svojoj zajednici – ograđivanje se nastavilo, a Ana Brnabić je prezauzeta mejnstrim temama. Sudeći po prethodnom učinku, njena pozicija biće i dalje u najboljem slučaju ambivalentna, više fokusirana na ekonomsku nego identitetsku politiku.
Zaključimo: lična hrabrost Ane Brnabić da sebe i svoju porodicu izloži homofobičnim napadima za svaku je pohvalu i poštovanje. Nije lako biti na njenoj poziciji: klasna privilegovanost ne znači apsolutnu izuzetost od svake vrste diskriminacije, a kada ste lezbejka u Srbiji, ma koju društvenu poziciju okupirali – pa i onu najvišu kakva je premijerska – niste i dalje imuni na zlurade komentare, dobacivanja, političke spletke pa i fizički napad.19 Ovaj potonji ishod jeste malo verovatan, ali znamo da u zemlji gde se vikalo „Ubi, ubi pedera!“ nasilje spram LGBTIQ+ populacije ima visok stepen prisutnosti i, što je još gore, normalizovanosti.20 Takođe, sam čin izbora Ane Brnabić promenio je bespovratno prećutnu pretpostavku da lezbejka i žena ne može biti premijer(ka), obezbeđujući lakšu vertikalnu društvenu pokretljivost LGBTIQ+ osoba.
Nažalost, lezbejka i dalje ostaje druga najteža srpska reč za preterati preko jezika, nakon reči genocid (koji je Ana Brnabić negirala kao genocid, nazivajući Srebrenicu „ratnim zločinom“, sledeći političku liniji predsednika Vučića)21 – a prostora za borbu „seksualnih manjina“ svakako ima i van državnog okruga, jer je homofobija temeljno usidren i dugotrajan društveni režim koji se ne prevazilazi magičnim postavljanjima ove ili one osobe na visoke političke funkcije, niti je (politička) moć u rukama tek jednog čoveka odnosno žene. Tako smo se vratili na ono što je, između ostalog, omogućilo da Ana danas bude premijerka: na LGBTIQ+ pokret, na kome je da iskoristi pozitivne pomake koje je donela Ana Brnabić, ali i da ne očekuje nikakvo magično rešenje „odgozgo“, već da i dalje relativno samostalno – uz podršku saveznica i saveznika – nastavi da menja politički predeo oslikan homofobijom.
Levica i homoseksualnost
S druge, “leve strane”, možemo reči da je stav prema LGBT pokretu i “gej pitanju” u Srbiji postajao sve bolji, bar od 1994. godine do danas. Glasovima Socijalističke partije Srbije (SPS) te godine je dekriminalizovana homoseksualnost, ali je istovremeno ista stranka, zbog svog imena i samoidentifikacije kao leve stranke, upravo “ime levice” kompromitovala, povezujući ga sa lokalnim nacionalizmom i ratovima, stvarajući tako nepoverenje i otpor prema levici u javnosti, pa tako i unutar LGBT populacije, koja je, nakon formiranja Liberalno-demokratske partije (LDP) bila dominantno okrenuta “liberalnim” idejama, jer je tu videla svoju “identitetsku” podršku. (Treba primetiti da je Queeria dva puta na izborima javno podržala ovu partiju, kao i njihovu kandidatkinju za gradonačelnicu, Biljanu Srbljanović). SPS je 2010. godina primila u svoje članstvo Borisa Milićevića, javnog gej aktivistu koji je kasnije postao savetnik ministra u vladi Srbije. Iako je ovaj čin naišao na otpor dela gej zajednice, jer je viđen kao čisto interesni potez Milićevića, možda pitanje šta je on “dobio” treba obrnuti u pitanje šta je ovim političkim aktom ta ista zajednica dobila, odnosno koliko je ovaj događaj otvorio vrata gej osobama da u budućnosti mogu da ne skrivajući vlastiti identitet budu deo javnosti i aktivni akteri političkih struktura. Takođe, ovaj presedan označio i novu etapu u realizaciji “gej agende”, koju možemo nazvati “institucionalizacija” i čije je dejstvo daleko šire od prostog napredovanja unutar partijskih struktura: biti gej nije “normalno” samo van države, “u društvu”, koje državne strukture naprosto tolerišu kao nešto “van sebe” – npr. kada policija štiti gej zabave – već je prihvatljivo biti gej i u državi, što u krajnjoj liniji znači ne pristati na dominantno homofobično javno mnjenje, gde stranka, u ovom slučaju nominalno leva, SPS, prihvata rizik da zbog toga izgubi deo glasača, ali se približi Socijalističkoj internacionali, pokušavajući da “spere” Miloševićevo nasleđe i afirmiše se kao moderna leva evropska stranka. Možda bismo mogli reći da je reč o svojevrsnom pink washingu, no bez obzira na ove interesne igre, možemo tvrditi da time nije narušen emancipatorni potencijal ovih “preloma” odnosno lokalnih “istorijskih” događaja koji nepovratno menjaju političku konstelaciju. Primer Borka Stefanovića i Levice Srbije, stranke koja se formirala pod uticajem izborne pobede Sirize u Grčkoj (u međuvremenu ugašene), ima afirmativan programski stav po pitanju LGBT prava:
Zabraniti sve neonacističke, rasističke i fašističke organizacije, koje rade na potkopavanju samih temelja jednakosti i ljudskih prava, uz sankcionisanje medija koji šire mržnju, fašizam, rasizam, mizoginiju, homofobiju i ostale oblike diskriminacije; Obezbediti ravnopravnost pri zapošljavanju, bez obzira na pol, godine, rasu, veroispovest i seksualnu orijentaciju, uz podsticanje zapošljavanja osoba sa invaliditetom i sankcionisanje poslodavaca koji se ovoga ne pridržavaju; Zabraniti javno širenje homofobije, uz određene sankcije za medije koji se toga ne pridržavaju. Povećati vidljivost problema LGBT populacije u javnosti, obezbediti edukaciju o različitostima u društvu, kroz formalno i neformalno obrazovanje (Levica Srbije, 2015, na mreži).
Izgleda kao da je izvesni standard u vezi sa odnosom prema gej i lezbejskim pitanjima postignut, te da se to pokazuje u vidu konsenzusa “desnice” i levice, koji više ne pada ispod uvažavanja “prava na postojanje” i nediskriminacije, a razilazi se glede gej brakova i usvajanja dece (gde potonje još uvek nijedna leva opcija javno ne podržava, dok bi brak za neke, npr. SPS, bio prihvatljiv).
Zaključak koji možemo da izvedemo iz ovih primera odnosa levice i kvir pokreta u Srbiji jeste da je on “fragmentarno” međusobno podržavajući, odnosno da homofobije ima – kao u slučaju sindikata – i kada ga LGBT grupe podržavaju u aktivnostima, jer postoji strah da bi “koalicija” sa gej aktivistkinjama i aktivistima mogla u javnosti izazvati negativne komentare (a i moguće suočavanje sa unutarsindikalnom homofobijom i gubitkom pozicija). Čini se da je, kako pokazuje istraživanje – kojim se u ovom zborniku detaljnije bavi Marija Radoman – Centra za kvir studije Parada ponosa i LGBT populacija (Stojaković i dr., 2014), drugi po urgentnosti problem ekonomskog položaja samih LGBT osoba (96%), tako da postoji “prirodna” tendencija da deo populacije politički “naginje” ka levici – iako to ne isključuje i desnu političku orijentaciju, budući da se i deo desnice poziva na kritiku kapitalizma, ali teško da je istovremeno i afirmativan prema gejevima i lezbejkama (u dovoljnoj meri). Ono što, međutim, izostaje u Srbiji svakako je šira i temeljnija koalicija koja bi npr. Prajd preobrazila u levu manifestaciju nezavisnu od države i njenih interesa (tako što bi ona bila organizovana “odozdo”, od strane same zajednice), a ne mestu gde se “ekscesnim” vidi levi politički diskurs koji može da se pojavi više kao kuriozitet nego kao temeljna programska orijentacija. Budući da LGBT aktivizam finansiraju liberalne fondacije, ambasade liberalnih država kakve su SAD i Holandija, te država koja podržava neoliberalne ekonomsko-političke mere, postoji i ova materijalna prepreka da se deluje autentično levo, što bi značilo i generalno protiv implicitne političke pozadine glavnih donatora.
Zaključak
Prethodna fragmentarna analiza pomaka u borbi za gej/lezbejska prava u Srbiji s obzirom na “krajnosti” političkog spektra kakvim se tradicionalno smatraju levica i desnica može se dopuniti proširenjem perspektive na postjugoslovenski region odnosno države nastale raspadom SFRJ. Situacija u Hrvatskoj, što se Prajda tiče, kao jednog od najznačajnijih pokazatelja homofobije, čini se boljom nego u Srbiji, jer je obezbeđenja i napada sve manje, mada sličnu tendenciju pokazuje i nekoliko poslednjih Parada u Beogradu,22 što treba dovesti u vezu sa različitim situacijama u ove dve “bliske” države, pre svega sa dužom tradicijom Prajdova u Zagrebu, ali i sa bržim procesom “evropeizacije” Hrvatske i višim životnim standardom koji uvek pacifikuje ekstremističke ideologije. Treba se setiti da je i prvi Zagreb Prajd bio inspirisan prvim beogradskim 2001. godine – tako da postoje, pored razlika, i međusobni uticaji – te da je jedan od Prajdova, 2006, godine u Zagrebu, bio inspirisan SFRJ odnosno “levom” političkom pozicijom, koja je opet naišla na sličnu kritiku kao i govor Marije Perković: zašto se Prajd “ideologizuje”, kao da on uvek-već ne počiva na određenoj, danas dominantnoj ideologiji (već pomenuta politika priznavanja identiteta, poštovanja ljudskih prava itd), koja se upravo levim intervencijama dovodi u pitanje. Nažalost, retko zaista i ozbiljno dovede u pitanje. Danas je leva ikonografija i retorika veoma prisutna: od pokreta Occupy Wall Street do dela zapadne akademije orijentisane u levo, ali je pravi problem takve leve pozicije što ona ostaje upravo pri simbolima i diskursu, što ne proizvodi nikakvu radikalnu političku praksu). Takođe, Queer Zagreb, verovatno najbolja inicijativa što se tiče kvir kulture na postjugoslovenskom prostoru, odavno nema nikakvih problema, ni da se deo programa odvija unutar npr. Hrvatskog narodnog kazališta (HNK) – dakle postoji i “marš kroz institucije”, da upotrebim Glišićevu metaforu, mada nije reč o maršu, naravno, nego o “otvaranju” institucija koje je trajalo više decenija – niti da se posebno obezbeđuje, jer su incidenti, čini se, stvar prošlosti. Slovenija, koja je bila i “pionir” liberalizacije odnosa prema homoseksualnosti odbila je gej brak na referendumu, kao i Hrvatska, iako ima institucije registrovanog partnerstva, dok Srbija, kako je napomenuto, čeka promenu ustava da bi gej brak mogao biti legalizovan.
Taj drugi parametar emancipacije, istopolni brak, međutim, vodi u smeru prihvatanja heteronormativnosti i predstavlja problem za deo levice koja je kritički nastrojena prema ovim “integracionističkim” tendencijama i hronično optužuje ovdašnji LGBT pokret za “partikularizam”, odnosno izbegavanje da se pored seksualnog bavi i klasnim pitanjem (Maljković, 2012). Međutim, treba li ovde misliti da je ova generalno tačna kritika nešto što se i samo ne može kritikovati – na primer, zašto bi teret klasne borbe nužno prihvatio pokret koji se bori za prihvatanje istopolnosti, odnosno nije li to “posao” upravo organizovane levice koja sa svoje strane zapravo ne prepoznaje i revolucionarnost ove borbe, a sa druge, i njenu univerzalnost. Šta hoću ovim da kažem? Prvo, bez obzira kako sada stajalo sa LGBT pokretom, on je definitivno doneo temeljnu promenu ne samo u društvenom položaju marginalizovane homoseksualne manjine, već je promenio razumevanje seksualnosti za sve, pa i većinske heteroseksualce, menjajući i njihov odnos prema seksualnim praksama i tradicionalnim institucijama u vezi sa njima, omogućavajući im “slobodnije” erotsko ponašanje:
Počev od 60-ih XX veka postoji sveobuhvatno ujednačavanje životnih uslova ‘heteroseksualaca’ i ‘homoseksualaca’. Obe grupe, a to važi i za muškarce i žene, razvile su slične životne stilove. Otuda heteroseksualci, takođe, shvataju da brak i porodično jezgro nisu nužno jedini izbor; oni se, takođe, razvode i ustanovljavaju različite tipove aranžmana intimnosti i porodica. Oni su, takođe, iskusili promiskuitet i uzastopnu monogamiju, i uspostavljali mrežu prijatelja kao dodatak ili alternativu familijarnim mrežama. Oni su, takođe, uživali u oralnim ili analnim zadovoljstvima – ili uživali gledajući ih na javnom TV-u. Oni su, takođe, iskusili rod (gender) više kao izbor ili mesto igre (site of play) pre nego kao nešto prirodno ili fiksno. Ukratko: svaka osobina koju možete smatrati da je specifično homoseksualna postaje postepeno opšta među Dancima. Otuda, homoseksualci nestaju, ali na specifičan način. Ne u prvoj liniji tako što postaju nalik heteroseksualcima ili ‘integrisani’ i ‘normalizovani’. Upravo suprotno. Ono što je specifično homoseksualno, ili se može zamisliti da jeste, iščezava u smislu da svi Danci, bez obzira na seksualnu preferenciju, usvajaju slične životne stilove i aranžmane intimnosti. U ovom smislu možemo govoriti o ‘homo-genizovanju’ životnih stilova. Prema tome, možda je adekvatnije govoriti o nestajanju heteroseksualca kao specifično sociokulturnog stvorenja, pre nego homoseksualca. Ono što ostaje kao podela je samo stvar seksualnog ili erotskog ukusa, i ovo je nešto sasvim različito od ideje o homoseksualcu kao različitom ljudskom tipu ili identitetu. Otuda smo svedoci kraja homoseksualca (Beh, 2010, str. 259).
Drugo, čini se da se ispod kritike postjugoslovenske levice može nazreti specifična forma nereflektovane mizoginije (sličnu zamerku levica upućuje i feminizmu: ograničenost na prava žena, ne razumevajući da je feminizam, slično gej pokretu, doneo univerzalnu polnu promenu, da je afektovao sve, i muškarce i žene) i homofobije. Ona nije eksplicitna, a u programima levih stranaka i inicijativa navodi se podrška polnoj i seksualnoj ravnopravnosti, koja je pre deklarativna nego što se zaista adresira u nastupima većine levih aktivista i aktivistkinja. Kolika je zastupljenost žena u okviru levice? Čini se, daleko manja nego muškaraca. Koliko je (deklarisanih) homoseksualaca unutar levih redova? Još manje. (Setimo se primera jednog i jedinog Borisa Milićevića. Kakvu pro-gej politiku SPS-a možemo van toga videti, sem podrške Prajdu, koja je danas opšte mesto?) Nije reč o tome da su svi homoseksualci nužno za „politiku identiteta“ i kapitalizam, pre će biti da levica još uvek nije stvorila dovoljno „gej frendli“ okruženje, te da i dalje ima nesvesno nasleđene patrijarhalne obrasce ponašanja unete u svoje redove i organizaciju.
Osvrnimo se na trenutak na to kako ovakva isključenja nisu strana ni samom gej pokretu. Kako i ovaj zbornik pokazuje, unutar LGBT scene postoje “hijerarhije” koje korespondiraju patrijarhalnom sistemu vrednosti. Zanimljivo je da i sam akronim – LGBT – još uvek nije proširen interseksualnošću (I) i aseksualnošću (A) – i ostaje nejasno kako bi se mogao u javnosti sada instalirati, jer je ova četvoroslovna skraćenica široko prihvaćena, dok i unutar nje same nedostaje “demokratičnost”, jer ono B za biseksualne osobe skoro da i nije reprezentovano (vidi Hura, ovaj zbornik): ko je biseksualan u gej/lezbejskom pokretu danas, te da li on onda legitimno može predstavljati biseksualce, kojih, opet, najviše ima deklarisanih po sajtovima za upoznavanje kakav je GayRomeo.com, što može značiti da (1) oni ne žele ili ne mogu da se još uvek politički artikulišu i/ili (2) da je biseksualnost kod jednog dela pre svega muške populacije još uvek “maska” za homoseksualnost, jer je, naravno, “bolje biti ‘biseks'” nego “biti peder”. Subverzivni potencijal biseksualnosti upravo u odnosnu na “odvojenost” kategorija “homoseksualnost” i “heteroseksualnost” – kao nešto što ih možda integriše i ne pristaje na striktno razdvajanje seksualne privlačnosti po pitanju pola – nije artikulisan kao kvir sredstvo za prevazilaženje rascepkanosti politike identiteta: da li bi recimo Kinseyjeva skala seksualnosti – od “ekskluzivne heteroseksualnosti” do “ekskluzivne homoseksualnosti” mogla da se objedinjujuće razume kao “biseksualnost” koja se kasnije grana i rasparčava, dok bi Freudova “izvorna biseksualnost” odnosno “polimorfna perverzija” možda mogla da se koristi kako bismo doveli u vezu biseksualnost i panseksualnost, odnosno u konačnici mogućnost da sam pojam “seksualne orijentacije” radikalno preispita, budući da se sam objekat orijentacije u svojoj jasnosti i nedvosmislenosti sada postavlja kao problematičan.
Pored ove “opšte zamerke” – koja važi za lokalnu scenu, ali u velikoj meri i za globalnu – čini se da postoji još nekoliko problema. Naime, nisu li vodeće osobe skoro svih organizacija u Srbiji – a čini se u regionu – uglavnom (gej) muškarci? Sa Labrisom, lezbejskom grupom iz Beograda, stvari svakako ne stoje tako, ali nije li ona izuzetak od ovog pravila – ili obrtanje ovog principa, budući da u članstvo prima samo žene, u nemogućnosti da se preispita sama polna dihotomija i njena zasnovanost, odnosno ne prihvata li se suviše zdravorazumski podela na muškarce i žene? To ne znači da zapravo ne postoji “faktička” diskriminacija subjekata označenih kao žene odnosno muškarci, ali nije li ovo zapravo podržavanje logike polne binarnosti, te ne isključuje li tako indirektno pojavljivanje pomenute “interseksualnosti”, odnosno viđenja polnosti kao skale, analogno opisanoj skici za seksualnost? Kada sam, u periodu od 2010. do 2013. godine pravio program Kvir studija, nisam se rukovodio “polom” kao kriterijumom, ali se na kraju ispostavilo da imamo gender balance, ali da su i manjinski identiteti, kao transseksualnost i aseksualnost takođe zastupljeni (po jedna osoba za svaki od njih). I to je upravo kritika koju mi je uputila predavačica na ovom kursu, Nađa Bobičić, smatrajući da je su oni tretirani kao “prirepak”, da bi kvir studije trebalo organizovati oko tema koje izlaze van mainstream priča o seksualnosti kako bi one zaista bile kvir. Uvažavajući ovu primedbu, mogao bih odgovoriti da je ona principijelno tačna, ali praktično teško izvodljiva u Srbiji danas, jer još uvek nema dovoljno formiranih resursa za “manjinske teme”, a da ne postoji ni detaljna teorijska obrada “većinskih identiteta”, te da je kvir pre svega pristup čitanju i jednih i drugih sa kritičkih pozicija (pre svega prema neupitnom preuzimanju identiteta kao “datih”, te liberalne demokratije kao društvenog okvira i “ljudskih prava” unutar njega), pre nego sam prelazak na “manjinu unutar manjine”, dekonstrukcija ideje manjine i preispitivanje upotrebljivosti i granica ovog koncepta.
Vratimo se sada odnosu gej pokreta i levice, i zaključimo: danas, ključni izazov za postjugoslovenski LGBT projekat jeste senzibilizacija i približavanje upravo toj i takvoj levici, jer bolje nema (i neće je biti u skorije vreme bez tog “primicanja”), a jedino u povezivanju klasnog i seksualnog pitanja možemo da nazremo pojavljivanje danas stvarno revolucionarne politike koja dovodi u pitanje status quo. Posebno uzimajući obzir neokolonijalni, periferijski ekonomski status bivših jugoslovenskih država, koji dotiče sve, pa i gej osobe i to ne samo u klasnom smislu, nego i u konkretnoj realizaciji seksualnosti: jedan od problema u pomenutom istraživanju “Parada ponosa i LGBT populacija” pojavio se i nedostatak životnog prostora, čuvena “četiri zida”, čime se osujećuje mogućnost intimnih odnosa – što važi i za heteroseksualce, naravno.
Kako se donatori postepeno povlače iz regiona, te kako je sve manje organizacija, odnosno kako slabi uticaj same zajednice, a sve više se teret rešavanja prebacuje na državne institucije koje su već integrisane u neoliberalnu politiku, stiče se utisak da će “gej borba” biti sve teža i neizvesnija, posebno u delu povezivanja s klasnom problematikom, što predstavlja još veći izazov u budućem radu. Moguća je dakle koalicija sa levicom uz promenu te levice koliko i LGBT agende po klasnom pitanju, a moguće je i promišljanje – privremeno odustajanje od akcije – te povlačenje “u salon” kvir studija, gde bi se reflektovalo iskustvo “političkog” 20. veka:23 iskustvo komunizma i iskustvo seksualne revolucije (od Lenjinove24 do Stounvolske), te građenje strategija za novi politički 21. vek, koji, pun neizvesnosti i globalnih izazova, od neokonzervativizma, religioznog radikalizma, sve do i dalje žalosno aktivnih režima diskriminacije, kao što su rasizam i seksizam.
foto: Lazar Marinković/BBC
- Detaljno obrazložen spisak zahteva Parade ponosa nalazi se na http://parada.rs/nasi-zahtevi/. Između ostalog, govori se o pokretanju javne rasprave o registrovanim (istopolnim) partnerstvima i usvajanju zakona koji bi ih regulisao. Kao što je poznato, Ustav Srbije definiše brak kao odnos muškarca i žene, tako da bi legalizacija gej brakova prethodno podrazumevala ustavne promene.
- Ovakav niz je proizvoljan i barata vrlo različitim “perverzijama”, od kojih je pedofilija ilegalna, ali i osuđena od strane mainstream LGBT pokreta (slučaj NAMBLA, pedofilske organizacije, koja je isključena iz međunarodnog gej pokreta), nekrofilija ostaje vrlo neistražen fenomen više u domenu umetničke fikcije negoli stvarnosti (verovatno i psihijatrijskih institucija), dok je zoofilija jedan od pornografskih tema, ali za sada ne postoji nikakav organizovani pokret koji bi “marširao” bilo na ulici, bilo “kroz institucije”.
- Reč je o “poslednjem” stupnju revizije opštih normi: priznavanje pluralističkog braka (dvoje ili više ljudi), spuštanje granice “pristanka” ulaska u seksualne odnose na 12 godina ili njeno potpuno ukidanje, uvođenje ravnopravnog seksualnog obrazovanja koje istopolne i druge prakse predstavlja nepristrasno itd.
- “Dok se kolona kretala, sa prozora susednih zgrada ljudi su mahali, pozdravljali, neki su bacali i cveće. Odjednom, kolona je stala na sred Terazija gde je Marija Perković iz Žena u Crnom održala energičan govor o antifašizmu. ’Smrt kapitalizmu! Smrt fašizmu!’ – prolomilo se više puta sa zvučnika. Publika je tapšala i navijala, činilo se više poneta atmosferom, po nekom automatizmu i iz želje da se nastavi sa šetnjom. Međutim, ambasadori Nemačke i Švedske nisu krili loše raspoloženje. Gledajući ih iz neposredne blizine, delovalo je kao da gutaju knedle, a do malopre iskreni osmesi malo su se ukiselili” (Marinković & Veselinović, 2015, na mreži).
- Detaljnijim prikazom lika i dela Ane Brnabić bavi se Jovana Gligorijević u tekstu „Ana Brnabić, kao prva lezbijka na čelu srpske vlade, može razveseliti samo feministice početnice“ dostupnom na http://www.forum.tm/vijesti/ana-brnabic-kao-prva-lezbijka-na-celu-srpske-vlade-moze-razveseliti-samo-feministice. Ja ću se primarno usredsrediti na implikacije njenog izbora za LGBT+ zajednicu na (imaginarnom) Balkanu.
- Jedan od potencijalnih mandatara, Ivica Dačić, predsednik Socijalističke partije Srbije (SPS), sa kojim je Palma u koaliciji već godinama „izvisio“ je za to mesto, iako je lobirao kod Srpske pravoslavne crkve (SPC) da on bude izabran, računajući na tradicionalnu homofobiju ove institucije. I tako dalje.
- O raznim aspektima imenovanja i upotrebe jezika u slučaju Ane Brnabić videti odličan tekst „Kome je potrebna gej ministrica u Srbiji“ dostupan na https://voxfeminae.net/pravednost/kome-je-potrebna-gej-ministrica-u-srbiji-2/
- Ovu „nisku bisera“ možete detaljno pročitati na sledećem linku http://www.nspm.rs/component/option,com_yvcomment/ArticleID,178951/url,aHR0cDovL3d3dy5uc3BtLnJzL2hyb25pa2EvYWxla3NhbmRhci12dWNpYy1wcmVkbGF6ZW0tYW51LWJybmFiaWMtemEtcHJlbWlqZXJhLmh0bWwjeXZDb21tZW50MTc4OTUx/view,comment/#yvComment178951
- „Fenomen pinkwashinga, kojim se određeni proizvod, zajednica ili kompanija promoviše na način koji ukazuje da je ona prijateljski nastrojena prema LGBTIQ+ zajednici već je rabljen u svetu, a najčešće se vezuje za Izrael, odnosno brendiranje ove države kao progresivne, stabilne demokratije u kojoj LGBTIQ+ osobe uživaju puna ljudska i građanska prava, čime se skreće pažnja sa lošeg položaja Palestinaca na spornim teritorijama Zapadne obale i unutar samog Izraela.“ Ostatak teksta organizacije Da se zna! „Šta izbor Ane Brnabić za premijerku Srbije (ne) znači za LGBTIQ+ zajednicu u Srbiji“ dostupan je na https://pescanik.net/sta-izbor-ane-brnabic-za-premijerku-srbije-ne-znaci-za-lgbt-zajednicu-u-srbiji/
- Kompilacija izjava Aleksandra Vučića iz poslednje decenije XX veka dostupna je na https://www.youtube.com/watch?v=UGqv9CJbd3U
- Dostupno na http://www.stat.gov.rs/sr-latn/vesti/20190826-prosecne-zarade-po-zaposlenom-jun-2019/?s=2403
- Dostupno na http://www.stat.gov.rs/sr-latn/vesti/20190830-anketa-o-radnoj-snazi-2kv-2019/?s=2400
- Izvrsna analiza Rastislava Dinića u tekstu „Jedan razlog protiv“ bavi se, između ostalog, dekonstrukcijom idealizacije Ane Brnabić i njenih velikih rezultata i sposobnosti koje je navodno pokazala u poslednjih godinu dana ministrovanja, kao i rodno esencijalnim idejama da je njena ženskost nužno prednost kada je u pitanju obavljanje premijerske funkcije – setimo se Margaret Tačer i Angele Merkel. Dostupno na https://pescanik.net/jedan-razlog-protiv/
- „Ja ću, ukoliko me Skupština izglasa, Vladu voditi posvećeno i odgovorno, a svoj posao ću raditi pošteno i sa ljubavlju. Svesna sam odgovornosti koju preuzimam, jer treba da nasledim pravog lidera, kao i obaveza prema građanima koji očekuju da rezultate rada Vlade osete kroz bolji kvalitet života”, kaže Ana Brnabić u vesti Tanjuga dostupnoj na https://www.b92.net/info/vesti/index.php?yyyy=2017&mm=06&dd=15&nav_category=11&nav_id=1272515
- http://labris.org.rs/sr/o%C4%8Dekujemo-zakon-za-registrovanje-istopolnih-zajednica-tokom-trajanja-mandata-premijerke-ane-brnabi%C4%87
- O tome samosvesno govori i Asja, „klasno privilegovana dvadesettrogodišnja studentkinja i lezbejka“ u intervjuu za srpski Vice, dostupan na https://www.vice.com/rs/article/d3zkdy/mlade-gej-devojke-u-beogradu-o-izboru-ane-brnabic-za-mandatarku
- Neke levičarske grupe reagovale su skeptičnije, uvodeći u igru klasnu analizu. Jedna od njih je i Marks21, a njihov tekst možete pročitati na https://marks21.info/nova-premijerka-stara-politika/
- http://labris.org.rs/sr/za-lezbejke-majke-nema-mesta-u-sistemu
- Pripadnici opozicije pozivali su na silovanje Ane Brnabić koje treba da obavi „Afroamerikanac“, spajajući tako lezbofobiju sa rasizmom. Evidencija o ovome dostupna je na https://noizz.rs/kontra/zeljko-veselinovic-covek-koji-se-bori-za-srbiju-prostackim-vredanjem-ane-brnabic/epcbqt7
- U Srbiji su učestali čestali su napadi na trans* osobe u Srbiji. Detaljnije na http://gayecho.com/news/cesti-napadi-na-trans-osobe-protestom-protiv-diskriminacije/
- http://www.rts.rs/page/stories/sr/story/9/politika/3589413/srbija-ne-spori-da-je-u-srebrenici-pocinjen-zlocin.html
- Sve je manja medijska “halabuka” koja se diže oko Prajda, a incidenata na poslednjem, 2015. godine, praktično i nije bilo. Kada se ta situacija uporedi sa “krvavim” slikama Prajda 2011, na primer, progres je sasvim očigledan.
- “Mogao bih uverljivo ustvrditi, na primjer: stoljeće počinje ratom 1914–1918, ratom koji uključuje listopad 1917. godine, a završava s raspadom Sovjetskog saveza i krajem Hladnog rata. To bi bilo kratko stoljeće (sedamdeset pet godina), koje se prikazuje snažno sjedinjenim, Jednom riječju, sovjetsko stoljeće. (…) Stoljeće se tako s jedne strane artikulira oko dva svjetska rata, s druge oko pojave, razvoja i sloma tzv. komunističkog pothvata, zamišljenog kao planetarnog” (Badiju, 2008, str. 7–8).
- “Iz tijeka ruske revolucije moramo naučiti da ruku pod ruku s privrednim prevratom, s uklanjanjem privatnoga vlasništva nad sredstvima za proizvodnju i političkom uspostavom socijalne demokracije (= diktatura proletarijata) automatski ide revolucija u nazorima i spolnim odnosima ljudi” (Rajh, 1985, str. 216).