U Bosni i Hercegovini, ljevica ne postoji kao organizovana politička snaga. Ona se nalazi na marginama, čine je ljudi koji su okupljeni u časopisima, web portalima ili udruženjima. Ne postoje lijeve političke stranke. Samim tim, ne može se govoriti o učešću ljevice na izborima koji će biti održani u oktobru ove godine.

Na izborima će učestvovati nekoliko političkih stranaka koje sebe nazivaju ljevičarskim. Takvima ih smatraju svi ili znatan dio njihovih članova, kao i dio javnog mnjenja. Mediji doprinose širenju ovog uvjerenja. Tako, stiče se utisak da će ljevica ipak učestvovati na izborima. Čim na „ljevici“ ima više stranaka, postavlja se pitanje njihovog međusobnog odnosa i moguće koalicije. Iskreni ljevičari, kojih u zemlji ima nemalo, razmišljaju o tome za koga glasati.

Ove rasprave i razmišljanja dobijaju na intenzitetu zbog činjenice da se ove godine biraju i članovi Predsjedništva. „Ljevica“ se našla pred dilemom koju dosad nije imala: koliko kandidata imati na izborima za Predsjedništvo? Da li treba da ima zajedničkog kandidata i da li treba da ima kandidata za svako mjesto u Predsjedništvu? Kao što je poznato, Socijaldemokratska partija je dvaput uspjela da dobije člana u Predsjedništvu iz reda hrvatskog naroda. Taj kandidat, sada predsjednik Demokratske fronte, najavio je ponovo svoju kandidaturu za istu funkciju.

Međutim, odmah se postavilo više pitanja i problema. Jedno od njih je da li „ljevica“ treba da ima kandidata iz reda svakog naroda, dokazujući time da je zaista multietnička. Drugo pitanje je da li se iza najave tri kandidata krije nešto drugo, ili je zaista riječ o želji da se „ljevica“ prikaže kao multietnička snaga. Treće pitanje je zašto je rasprava o namjerama „ljevice“ uopšte relevantna. Da li je treba posmatrati iz programskog ugla, tj. vjerujući da će „ljevica“ zaista mijenjati stanje u društvu? Ili je treba posmatrati iz ugla međusobnih odnosa na „ljevici“, odnosno s ciljem analize fenomena toliko poznatog na stranačkoj sceni, koji se može svesti na uzajamne optužbe i želju pojedinaca da se predstave kao najbolji, a možda i jedini mogući, kandidati, koje treba da podrži sva „ljevica“. Analiza ovog aspekta pokazala bi koliko je „ljevica“ neozbiljna i politički impotentna.

Da li kandidovanje tri kandidata, po jednog iz reda svakog naroda, za Predsjedništvo, dokazuje da je „ljevica“ multietnička? Na ovo pitanje odmah možemo dati negativan odgovor. Jasno, „ljevica“ se neće složiti s tim. Njoj je važno da pokaže kako je sposobna naći tri kandidata koji pripadaju trima konstitutivnim narodima. Ništa drugo nije važno, čak ni to da li ti kandidati mogu dobiti ikakvu relevantnu podršku među pripadnicima svog naroda. „Ljevica“ će primijetiti na ovu tvrdnju da nije važno ko glasa za pojedine kandidate, jer oni predstavljaju sve građane, a politički je progresivno ako za kandidata jednog naroda glasaju birači iz reda drugog naroda. Složićemo se sa stavom da je politički progresivno, dodaćemo i nužno, da kandidat iz reda jednog naroda dobije glasove birača iz reda i drugih naroda, a ne samo svog. Međutim, jedno stanje ne treba da bude zamijenjeno suprotnim. Uobičajeno je da za svakog kandidata za Predsjedništva glasaju birači iz reda istog naroda (Komšić je u dva navrata bio izuzetak). Taj politički običaj nije prihvatljiv kao trajno stanje. Ali, nije prihvatljivo ni suprotno stanje – da za kandidata jednog naroda u ogromnoj većini glasaju birači drugog naroda, ali vrlo mali, beznačajan, broj birača njegovog vlastitog naroda. Jasno je da nije moguće postići potpunu simetriju – da za jednog kandidata podjednako glasaju birači iz reda svih naroda, ali je moguće postići da nesrazmjera između birača iz reda različitih naroda ne bude ogromna. To je cilj kome treba težiti. „Ljevica“ nije postigla taj cilj, a ne vidimo ni da mu teži. Ona teži tome da osvoji vlast, po bilo koju cijenu.

To što će „ljevica“ imati tri kandidata iz tri naroda ne znači da će za te kandidate glasati birači iz sva tri naroda, makar u približnoj srazmjeri. Za njih će ubjedljivo najviše glasati Bošnjaci, znatno manje Hrvati, a još manje Srbi. Prema tome, „ljevica“ nije zaista multietnička, a čini se i da ne teži da postane. Ako je cilj da „ljevica“ okupi oko svog programa i kandidata birače iz reda svih naroda, što bi trebalo da bude cilj, odmah možemo reći da se to neće dogoditi.

Stoga, nije opravdano tvrditi da „ljevica“ pokušava da bude multietnička time što ističe tri kandidata za Predsjedništvo. To nije nikakva nova politička filozofija u Bosni i Hercegovini. Ponavljamo, ma koliko sama ideja da jedna politička stranka ima kandidate iz sva tri naroda, ona u datim uslovima ne dovodi do toga da „ljevica“ okuplja oko sebe birače iz reda sva tri naroda. Nije važno samo to iz kojih naroda su kandidati, već i iz kojih naroda su glasači. „Ljevica“ pribjegava običnoj zamjeni teza – važno je da kandidati budu po jedan Srbin, Bošnjak i Hrvat, ali ne kaže ništa o tome ko su njeni glasači i da li je u stanju da oko sebe okupi glasače Hrvate, Srbe i Bošnjake.

Izgleda da je „ljevica“ na kraju odustala od ideje o tri kandidata za Predsjedništvo. Kad smo već završavali ovaj tekst, čelnici SDP-a su izjavili da tzv. Proevropski blok koji su stvorili u Republici Srpskoj, a koji čak i nije „ljevica“, jer se u njemu nalaze i Savez za bolju budućnost i niz drugih stranaka, neće imati kandidata za srpskog člana Predsjedništva. Tako je ideja o tri kandidata odbačena, pa su samim tim pale u vode priče o tome kako SDP uvodi novu političku filozofiju u politički život.

Da „ljevica“ uistinu nije jedinstvena, a ni programski orijentisana, potvrđuje činjenica da je Željko Komšić samostalno najavio svoju kandidaturu. Ujedinjena „ljevica“ bi morala da uradi dvije stvari. Jedna je da ima zajedničke kandidate, a druga je da ima jasan politički program. Izgleda da ništa od toga nije postignuto. Program „ljevice“ još nismo vidjeli. Sudeći po njenom dosadašnjem djelovanju, to neće biti ništa drugo do blerovsko-šrederovski neoliberalni socijaldemokratizam. Ne izgleda ni da „ljevica“ ima sreće sa zajedničkim kandidatima. Socijaldemokratska partija se još uvijek ne izjašnjava o tome hoće li podržati Komšića. Ili tvrdi pazar, ili se unutar stranke vodi borba između vođa čija mišljenja se razlikuju. Da bi dokazala da može da ujedini narode i državu, „ljevica“ mora da dokaže da može da ujedini sebe. Zasad, nema dokaza da je to u stanju. Naprotiv.

Pomaže li SDP Miloradu Dodiku? Da je ova stranka, kao članica Proevropskog bloka, odlučila da ima svog kandidata za srpskog člana Predsjedništva, to bi sigurno bio slučaj. Oni tvrde da imaju 40 ili 50 hiljada glasača u Republici Srpskoj. Kad bi oni ili veći dio njih odlučili da glasaju za Dodika, on bi sigurno pobijedio Ivanića. Ne treba zaboraviti da je Ivanić na prošlim izborima izabran bošnjačkim glasovima, što samo po sebi nije loše, ali služi za razračunavanja na srpskoj političkoj sceni. No, kako je „ljevica“, kao dio pomenutog bloka, odlučila da neće imati svog kandidata, ostaje pitanje da li će podržati jednog od dva glavna kandidata i koji će to biti. U ovom trenutku, odluka još nije donesena. Blok se krije iza platforme – podržaće onog kandidata koji podrži njihovu platformu. Zasad, ne znamo ko će to biti, ako bude ijedan. Zanimljivo je da „ljevica“ zadržava za sebe pravo da odluči o tome da će podržati kandidata koji zagovara status quo i koji otvoreno negira Bosnu i Hercegovinu kao državu, a jedan od glavnih ciljeva „ljevice“ je njeno očuvanje. Zašto je to tako?

Glasanje za „ljevicu“ nije ništa drugo do glasanje za manje zlo. Pitanje je da li je dugoročan ishod takvog glasanja smanjivanje zla. Ili je u pitanju zadržavanje postojećeg stanja. Ne samo zadržavanje postojećeg sistema, jer „ljevica“ ni najmanje ne misli da ga mijenja, već zadržavanje postojeće svijesti i načina razmišljanja o društvenoj i političkoj borbi. Glasanje za ovu i ovakvu „ljevicu“ zato što je „realna“ i zato što nema bolje, nije nikakvo rješenje. Ona se sama potrudila da nas u više navrata uvjeri da je zaista tako. Manje zlo na kraju nije manje, jer se birači uljuljkuju u uvjerenju da su uradili ono što su mogli (ili što je trebalo uraditi) i da ne treba cijepati glasove „ljevice“ jer će onda nadjačati desnica. Konačan ishod je potonuće u parlamentarni kretenizam, tj. u vjerovanje da je dovoljno da „ljevica“ ima dovoljno glasova, pa da promjene budu moguće. Od toga koristi imaju samo stranačke vođe „ljevice“. Pošto „ljevica“ ima infrastrukturu, kadrove, novac i medijsku podršku (nekad manju a nekad veću), iskreni ljevičari, često zaplašeni, ponekad zbunjeni ili frustrirani (kakvi su to onda ljevičari?) traže spas u okrilju „ljevice“, predstavljajući to kao realpolitik. Mnogi od njih znaju ili slute da time pomažu opstanku, a ponekad i jačanju, neoliberalne socijaldemokratije, ali svejedno pristaju na to. Odbijanje da se glasa za takvu „ljevicu“ prvi je korak ka stvaranju prave ljevice.

Neko će reći da se na ovaj način indirektno pomaže desnici. To bi bilo tačno kad bi „ljevica“ bila drugačija, a ona to nije. Podsjećamo, u oktobru se može glasati, kad je u pitanju „ljevica“, za stare kadrove i stare politike. Ničeg novog tu nema – ni programa, ni strategije, ni ljudi. Nakon izbora, „ljevica“ nas može iznenaditi nečim protiv čega je gorljivo bila, kao što je koalicija sa SDA ili HSP. Ona bi mogla ponovo zagovarati usvajanje neoliberalnog zakona o radu, kao što je činio sadašnji vođa SDP-a. „Ljevica“ nije pružila nijedan dokaz da je postala ljevica. Ona ne samo da nije antisistemska, već nije ni reformistička.

Ona je populistička. U kampanji, okreće se radnicima. Podržava socijaldemokratske sindikalne portale i razne forume sindikalaca, čiji uticaj na oblikovanje socijaldemokratske politike je ništav, pogotovo kad socijaldemokratija dođe na vlast. Nemamo ništa protiv gole činjenice da vođe „ljevice“ dođu na vlast. Imamo protiv toga da vode politiku kakva im je na umu. A ove dvije stvari su nerazdvojne. Ne bismo imali ništa protiv toga da se glasa za „ljevicu“ kad bi ona nudila barem postepene reforme u interesu velike većine naroda, u prvom redu radničke klase. Ona to ne čini i neće biti u stanju da čini. Zato ona nije alternativa. Nju tek treba stvoriti. Ko ima viziju i hrabrost da to čini. Ko nema, i dalje će se opravdavati time da je podržao socijaldemokratsku realpolitik. Od čega koristi ima uska grupa ljudi.

Gromko korištenje riječi „drug“ i „drugarica“ obično je izrugivanje slavnoj prošlosti radničkog pokreta. Umjesto paradiranja ljevičarskim parolama, „ljevici“ bi bilo pametnije i poštenije da iznese, a potom i ostvari, jasan ljevičarski program. Kad to uradi, ostaće bez ovih navodnika, ali dobiće mnogo više glasova. A možda oni potajno i žele da ostanu u opoziciji? Jer, šta ako ponovo dođu na vlast i ponove stare greške? Propašće gore nego 2014. Doći će do pasokizacije naše „ljevice“. Možda je i vrijeme za to, jer na ruševinama „ljevice“ može nastati ljevica.