Slovenačka partija Levica ostvarila je odlične izborne rezultate na izborima tokom proteklih nekoliko godina. Na parlamentarnim izborima održanim 2014. godine, Levica je osvojila 5,97 % glasova, odnosno 52.000 glasova, što joj je dalo pravo na šest poslaničkih mandata. Prošle godine, partija je osvojila 83.000 ili 9,33 % glasova, odnosno devet poslaničkih mandata. Ovo je prvi slučaj da je jedna partija radikalne ljevice, koja se u pogledu svoje ideologije i politike nalazi lijevo od socijaldemokratije, ostvarila tako značajne rezultate i postala važan politički činilac na prostorima bivše Jugoslavije.

Razgovaramo sa drugom Lukom Mesecom, poslanikom u Državnom zboru (parlamentu) Slovenije i koordinatorom Levice.

GORAN MARKOVIĆ: Broj glasova koji je Levica osvojila prošle godine skoro je isti kao broj glasova koje su osvojili Socijaldemokrati, koji su znatno starija partija, a u više navrata su učestvovali u vlasti. Kako objašnjavaš ovaj fenomen?

LUKA MESEC: Socijaldemokrati u Sloveniji u sličnoj su krizi kao u Njemačkoj. U Njemačkoj, kriza socijaldemokratije počela je liberalnim reformama, koje je u njihovo ime izveo Gerhard Schroeder između 2000. i 2004. godine. Tada je bila izvršena liberalizacija tržišta radne snage (tzv. „minijobs“) i reformisana (čitaj: deformisana) socijalna država sa „Hartz“ reformama. Socijaldemokratija je tada posljednji put bila na vlasti i njena podrška se podijelila. Lijevo od nje nastala je njemačka Lijevica.

Sličnu grešku napravili su slovenski socijaldemokrati između 2009. i 2011. godine, kada su bili na vlasti (premijer Borut Pahor). Htjeli su provesti reformu tržišta radne snage i uvesti mjere štednje. Na kraju, njihove reforme su propale na referendumu, a socijaldemokrati su izgubili veliki dio podrške. Od tada, kako njemački tako i slovenski socijaldemokrati životare kao manjinski partner liberalnih/konzervativnih stranaka, a socijaldemokratska te socijalistička politika seli se u Ljevicu.

Koji su bili osnovni zahtjevi izbornog programa Levice?

Naš program zvao se „Blaginja za vse, ne le za peščico“, slično kao Corbynov u Britaniji „For the Many, not for the Few“. Naša politika više ili manje orijentisala se na socijalnu državu. Prvi zahtjev je bio veća minimalna plata, zahtijevali smo 700 evra neto mjesečno (do tada je iznosila 630 evra). Drugi zahtjev bio je veća minimalna socijalna podrška, od 400 evra (prije toga iznosila je 298 evra). Oba zahtjeva realizovali smo do sada u saradnji sa vladom.

Naša velika namjera je deprivatizacija zdravstvenog osiguranja, tako da sad imamo u parlamentu zakon kojeg smo pripremili, da skinemo tzv. „dopolnilno osiguranje“ kojeg svi treba da plaćaju od 420 evra godišnje, bez obzira na dohodak (isto penzioner sa 400 evra kao i menadžer sa 10.000 evra mjesečno).

Radi se na obnovi državne stambene politike, želimo uspostaviti fond javnih stanova za najam kakvog ima npr. Beč – ovdje isto već smo skupa sa ministarstvom pripremili zakon. I tu su zelene politike. Slovenija za sad investira 70 % u ceste i samo 30 % u željeznice (voz), što želimo obrnuti. Zauzimamo se za zatvaranje termoelektrane u Šoštanju (TEŠ) i da Slovenija dostigne 40 % manji CO2 ispust do 2030. godine. Zauzimamo se za veća prava životinja i za veću zaštitu prirode.

Čitaoci Novog Plamena iz drugih jugoslovenskih zemalja nisu dovoljno upoznati sa ekonomsko-socijalnim posljedicama kapitalističke restauracije u Sloveniji i njenog pristupanja Evropskoj uniji. Često se ističe da je Slovenija dobar primjer države koja je imala koristi od pristupanja Uniji. Kakvo je stvarno stanje u tom pogledu?

To je složeno pitanje. Slovenija sigurno ima korist od članstva u EU, ali mislim da bi bilo bolje da 2007. godine nije stupila u evrozonu. Zbog tog pristupa brzo smo dobili „grčku“ bolest – kapital prije krize bio je jeftin, što su banke i velike firme iskoristile za veliko špekulisanje i slično. Kad je došla kriza, to je uništilo tzv. postepenu slovensku tranziciju, uništilo je dobar dio državne privrede i banaka, te Sloveniju gurnulo u krizu koja je trajala do 2015. godine. Kad se kriza stišala, članstvo u EU opet se pokazalo pozitivno, Slovenija je posljednjih godina imala  jednu od najvećih stopa rasta u EU, i to zbog izvoza – takvog izvoza ne bi bilo da nismo bili u EU. Vidjećemo kako ćemo proći kroz sljedeću krizu. Bojim se da će se EU još jednom pokazati na sličan način kao prije deset godina. Već imamo problem sa fiskalnim pravilima EU zbog kojih je naša vlada, odmah nakon što se rast malo smanjio u posljednjim mjesecema, uvela mjere štednje. Ako idemo na taj način, bojim se da ćemo imati još jedno traumatično iskustvo.

Koji faktori su doveli do toga da je Janšina Slovenska demokratska stranka osvojila relativnu većinu?

LUKA MESEC: Prije pet godina Janša je ocijenio da zbog izbjegličke krize na desnici širom zapada nastaje nova sila desnice, alt-desnica. Sam je to iskoristio u svoju korist i transformisao konzervativno-antikomunističku SDS u rasističku, antiimigrantsku krajnje desničarsku stranku poput Orbana, Trumpa i Salvinija. Plašenjem slikama migranata koji su prošli Sloveniju 2015, propagandu njegovih medija, sponzorisanih direktno od Orbana, to je bila pobjednička politika i u Sloveniji. Ali pobjeda je bila pirova. Dobio je 25 %, a sa njim zbog krajne desničarske politike poslije izbora niko nije htio sarađivati. Pobjeda na taj način sa druge strane značila je izolaciju SDS.

Nakon izbora, formirana je manjinska vlada lijevog centra, koju je Levica uslovno podržala. Koliko znamo, pregovori o podršci vladi bili su vrlo teški. Kako ocjenjuješ dosadašnju saradnju sa vladom? Da li je Levica ispunila ciljeve zbog kojih je odlučila da pruži podršku manjinskoj vladi?

Da, bili su teški pregovori. Želimo jasnu lijevu politiku, ali vlada ima više ili manje tehnokratsko-liberalne tendencije sa konzervativnim elementima. U 2018. godini saradnja je bila dobra. Uspjeli smo sa minimalnom platom, spriječili veći dio mjera štednje te povećali socijalnu pomoć i plate u javnom sektoru.

Ali u 2019. godini slika je obrnuta. Mi smo sa vladom dogovorili 13 projekata u vezi sa prekarnim radom, politikom gradnje javnih stanova, porezima na kapital i plate i zdravstvenim osiguranjem. Za sad realizovan je samo jedan od 13, naš najveći projekat (zdravstveno osiguranje) vlada odbija i u kratkom roku najvjerovatnije će uvesti reformu poreza na plate koja će radniku sa minimalnom platom donijeti 1,6 evra godišnje, ali menadžeru sa 10.000 evra plate skoro 2.000 evra dodatka godišnje.

Sve to su razlogi zbog kojih ćemo najvjerovatnije prekinuti saradnju u novembru.

Da li je u Levici bilo oštrijih rasprava o tome da li treba pružiti uslovnu podršku manjinskoj vladi? Koji su bili argumenti za i protiv saradnje sa vladom?

Da, imali smo dosta oštre rasprave o tome. Naravno, argumenti za bili su da smo na koalicionim razgovorima postigli dosta (zapravo i jesmo) i da bi trebalo preuzeti resore da bismo osigurali realizaciju tih projekata – ministarstvo socijale i rada, ministarstvo za životnu sredinu, možda ministarstvo za infrastrukturu.

Skeptici na drugoj strani kazali su, da je sve što smo dostigli samo na papiru i da vlada nikad neće ići u tom pravcu. Ulaskom u vladu pristali bismo na pregovore iza zatvorenih vrata (behind the scenes) i nikako se ne bismo mogli opravdati kad bi vlada pravila politike potpuno suprotne našim. Na neki način to bio bi „Hotel California“: „you can checkout anytime, but you can never leave“.

Kompromis je bio da ponudimo saradnju, ali naše pozicije, zahtjeve i pregovaranja učinimo javnim i bez kadrovskog uticaja u vladi. I možemo reći da smo odlučili pravilno.

Iz ove perspektive, da li smatraš da ovakva pozicija Levice stvara ozbiljnu prijetnju da građani neće prihvatiti vašu poziciju i da će vas kazniti na sljedećim izborima?

Ne, za sad imamo jednaku ili veću podršku nego na izborima 2018. Ankete kažu oko 8 do 12 %. Mislim da smo saradnjom odgovorili na jedan od glavnih argumenta protiv nas, koji kaže da „oni lijepo pričaju, ali realnost je nešto drugo“. No, sad smo pokazali da su naše politike realne, konkretne i da smo jedina stranka u vladinoj koaliciji koja je spremna da ozbiljno slijedi svoj program.

Na izborima za Evropski parlament, Levica je osvojila 6,34 % glasova, što je manje nego na parlamentarnim izborima. Da li smatrate da je to zato što je Levica pružila uslovnu podršku slovenačkoj vladi, ili mislite da je to samo u vezi sa činjenicom da su ovo bili izbori za Evropski parlament?

Ne, to je bilo samo u vezi sa našom kampanjom za Evropski parlament, koja je stvarno bila loša. Pravili smo neke greške koje nećemo nikad ponoviti. Ali na nacionalnu podršku to na sreću nije imalo efekta. U anketama poznalo se malo jedan, dva mjeseca, ali sad smo nazad na 8 do 12 %.

Levica se, kao i svaka druga antikapitalistička partija, suočava sa dilemom na koji način da učestvuje u radu parlamenta, a da to ne postane osnovni, a možda i jedini, oblik političkog djelovanja. Kako se borite protiv ove tendencije, odnosno na koji način povezujete vanparlamentarni i parlamentarni oblik rada? Kako spriječiti pretvaranje parlamentaraca iz reda radikalne ljevice u političare koji brinu samo o svojim interesima?

Da, to je stvarni problem. Uvijek pokušavamo imati jednu nogu van parlamenta, ali to je bilo, posebno u prošlom mandatu, jako teško. Lijevi naboj protesta protiv establišmenta 2012. oko 2015. gubio se i tada je teren zauzela desnica sa antiimigrantskom propagandom. Sad se stvari polako normalizuju i teren je opet „lijevi“ – ovaj put imamo dosta jak klimatski pokret i uspješno transformišemo svoj program u eko-socijalistički.

Kakve su veze Levice sa sindikatima i drugim socijalnim pokretima?

Sa socijalnim pokretima i NGO imamo dobre odnose, naravno i sa sindikatima, ali tamo imamo nekoliko problema. Više ili manje problem je da je Levica dosta puta, u većini primjera na radikalnijim pozicijama od sindikata, što može dovesti do konflikata. Za sad sve smo uspješno sredili, ali naša velika želja je da budemo saveznici.

PODELITE