U bivšim realsocijalističkim zemljama „lustracija“ je veoma često spominjana riječ, naročito kod pripadnika desnih konzervativnih opcija. Kod nas (u Hrvatskoj, op.a.) u posljednje vrijeme o njoj se govori sve više i više, čemu vjetar u leđa daje parlamentarna zastupljenost pripadnika krajnje desnih opcija, te sve jači medijski prodor revizionističkih povjesničara, nerijetko i uvezenih iz Slovenije, koji imaju potporu visokih političkih krugova i sve utjecajnijih desnih medija.[1] Lustracija se predstavlja kao konačni obračun s „komunističkom prošlošću“, ponajprije u vidu „čišćenja“ javnih institucija od ostataka „(jugo)komunističkih“ kadrova u kojima se vidi navodne krivce za sistemske boljke poput korupcije, klijentelizma, hiperbirokratiziranosti sustava, itd. U ovom tekstu valja dati odgovore na pitanja što je lustracija, kakav je ona tip strategije vladajuće klase i što je njen cilj.

Doslovno, „lustracija“ znači „čišćenje“ kao „rasvjetljavanje“ ili, točnije, „čistiti žrvom pomirbe“ („suočavanjem s prošlošću“?, op.a.).[2] U tom smislu, za zemlje koje su devedesetih restaurirale kapitalizam, lustracija predstavlja neki oblik katarze društva, čime se ono oslobađa od tobože štetne ostavštine socijalističkog vremena u vidu otklanjanja kadrova iz javnih institucija povezanih s bivšim režimom. Također, povrh toga, radi se i o izvjesnoj reviziji povijesti koja se provodi kroz obrazovne kurikule i medijski aparat, a nerijetko poprima i obrise negacionizma, što je izjednačivo s izravnom apologijom fašističkog perioda. Taj proces „dekomunizacije društva“ još su devedesetih provodile pribaltičke zemlje, Poljska, Češka i Njemačka. Lustracijski proces ubrzao se i u Mađarskoj dvijetisućitih, te u Ukrajini. Jugoslavenske zemlje često se navode kao primjeri u kojima lustracija nije provedena uopće ili nije dosljedno provedena, pa se, stoga, kao jedan od argumenata zdesna javlja da je privredno zaostajanje bivših jugoslavenskih zemalja posljedica neprovedene lustracije.[3]

U svim gore spomenutim zemljama lustracijski procesi bili su djelomični i jasno limitirani činjenicom da se veliki dio bivše partijske te sigurnosno-obavještajne nomenklature u intermezzu našao u strankama koje su tada preuzimale vlast i nalazile se na čelu restauracijskih procesa. Ideološki predznak svih tih stranaka u širem je smislu liberalan, s nerijetko izraženim nacionalističkim sentimentima. Kako su kadrovske promjene bile u dobroj mjeri limitirane, lustracijski procesi poglavito se vode na simboličkoj razini – obračun sa socijalističkim nasljeđem odvija se na simboličkoj razini kroz mnoštvo uredaba i zakona koji zabranjuju ili ograničavaju korištenje simbola koji su bili „režimski“ simboli prije devedesetih, a uz to se onda veže pojačana revizija povijesti kroz medijski i obrazovni ideološki aparat.[4] Vrlo se često radi o simbolima koje je nemoguće odvojiti od antifašističke prošlosti, pa se s pravom u lustracijskim procesima vidi izražena anti-antifašistička nota i popratna renacifikacija.[5] Simboličkom napadu ne podliježu samo socijalistički političari, obavještajci i antifašistički borci, već i neki intelektualci.[6]

Ono što nije teško primijetiti u vezi s intenzitetom u kojemu se odvijaju lustracijsko-revizionistički procesi jest to da autoritarno-konzervativni zaokreti dodatno pogoduju liberalno-kapitalističkom „mokrom snu“ o lustraciji. Štoviše, upravo izraženije desne opcije najviše govore o lustraciji, te doista ta pitanja donose na dnevni red. Navedeni primjeri Ukrajine i Mađarske zorno to dočaravaju, a slučaj Poljske, kada govorimo o demonizaciji socijalizma, toliko je opterećen intelektualnim konvulzijama da je teško opisati o čemu se tu radi.[7] Dakle, intenzivniji progon „komunističkih ostataka“ ide ruku pod ruku s autoritarnijim oblikom kapitalizma i prekoračenjima idealno zacrtanih uzusa i pravila liberalne demokracije. Njezine proturječnosti, kao i općenito proturječnosti političkog liberalizma, dovode u situaciju da proklamirani pluralizam vrlo lako na političku pozornicu izvede radikalnije lijeve progresivne ideje s kojima je onda moguće se obračunati tek prekoračivanjem samog okvira koji je nadomjestio navodno „komunističko jednopartijsko jednoumlje“.

U Hrvatskoj se mogu ugrubo razlikovati dvije faze lustracijsko-revizionističkih procesa – prva je vezana uz Tuđmana i njegovu ideju „pomirbe“, a druga uz relativno nedavni „novi revizionizam“ koji je doživio svoj procvat sve većim prodorom krajnje desnih povjesničara u mainstream, te socijalno-političkom  pozadinom koja je omogućila institucionaliziranje filofašističkih tendencija. Faza tuđmanizma bila je opterećena dvama ciljevima – uspostavljanjem državotvornog i neoliberalnog konsenzusa.[8] Potonji je bio norma za sve zemlje koje restauriraju kapitalističke odnose, a prvi je bio karakterističan za Hrvatsku, koja je proglasila otcjepljenje od Jugoslavije i koja se nalazila u ratnom sukobu. Kontekst rata stavljao je u prvi plan pragmatizam „pomirbe ustaša i partizana“ (zato je posebno simbolična izjava Stjepana Mesića iz Sydneya 1992. godine da je Hrvatska u Drugom svjetskom ratu „dva puta pobijedila“), te se i sâm HDZ, kao stožerna državotvorna stranka, formirao zapravo kao široki pokret koji je obuhvaćao pojedince od bivših partijskih i UDB-inih apartčika (Manolić, Mesić) do filoustaške emigracije (Šušak). Ono što se tada nametalo kao politički pragmatizam, kao ratna realpolitika, danas se vraća kao bumerang u raspravama oko „suočavanja s prošlošću“. U današnjoj fazi lustracijsko-revizionističkih procesa, desnica zdvaja nad činjenicom da u Hrvatskoj nije provedena lustracija, čime zapravo dolazi u kontradikciju sa samim temeljima države na koju se svakodnevno više puta poziva.

„Novi revizionizam“ tako je glavno obilježje militantnog antikomunizma danas koji više nije limitiran ratnim sukobom, borbom za međunarodno priznanje Hrvatske i ulaskom u Europsku uniju. Dodatni vjetar u leđa mu daje sve jače socijalno raslojavanje, posljedična besperspektivnost širokih narodnih slojeva i popratna politička pasivnost. U tim uvjetima, na desnici se javlja pojačana potreba za pronalaskom „žrtvenih jaraca“ koje valja eliminirati iz javnog života kao „neprijatelje Hrvatske“. Povijest, i kao prošlost i kao disciplina, predstavlja to mjesto obračuna. Glavne vidljive karakteristike pomjeraju se uzduž institucionalnog i izvaninstitucionalnog: bujanje medijskih sadržaja koji se povezuju s demonizacijom NOB-a i realsocijalističkog perioda (ponajviše na HRT-u i nekim manjim televizijskim stanicama, uz neizostavni klerikalni premaz), programski i kulturno-obrazovni inženjering (primjerice, prikriven „borbom protiv kriminala“ u HAVC-u), oskvrnuća antifašističkih spomenika i postavljanje fašističkih, dirigirani poticaji na progone „komunista“ i „Jugoslavena“ preko raznih opskurnih portala, izdašnije financiranje revizionističkih časopisa, tribina, projekata, itd. Osim refleksa u obrazovnoj, medijskoj i kulturnoj sferi, ovi revizionistički procesi jasno se oslikavaju i u političkoj sferi, pojavom i pojačanom eksponiranošću saborskih zastupnika takve provenijencije (Hasanbegović, Glasnović, Esih). U ovom je kontekstu indikativna izjava antirevizionistički nastrojenog povjesničara Hrvoja Klasića, koji kaže: „Ja bih volio da se počnemo znanstveno i objektivno baviti ovim razdobljem [socijalističke Jugoslavije, op.a.] i nisam siguran da svi oni koji zazivaju lustraciju će biti sretni kad vide što su sve hrvatski komunistički političari uspjeli učiniti na području modernizacije, industrijalizacije, zdravstva, školstva, odnosno kada javnost vidi da su hrvatski komunistički političari u većini slučajeva učinili puno više od svojih demokratski izabranih nasljednika.“[9] No, upravo to u čemu Klasić vidi da oni koji zazivaju lustraciju ipak ne bi bili zadovoljni, čini samu suštinu i cilj lustracije.

Sama srž lustracije je delegitimacija socijalističkog nasljeđa i revolucionarne tradicije, što se prikriva pod krinkom „suočavanja s prošlošću“, „otvaranja arhiva“ i otklanjanja površinskih sistemskih anomalija (korupcija, nepotizam, privredno zaostajanje). Dakle, upravo je u suštini lustracije obračun s tekovinama revolucije i realsocijalističkog perioda, jer one ili koče restauraciju kapitalizma ili dovode sâm sistem u opasnost u kriznijim trenucima. To socijalističko nasljeđe uključuje modernizaciju zemlje, inkluziju širokih slojeva u politički i društveni život, emancipaciju nekih društvenih skupina (npr. žena), industrijalizaciju, besplatno zdravstvo i obrazovanje, itd. Ne samo što je riječ o socijalističkom nasljeđu (u smislu nasljeđa iz realsocijalističkog perioda pod vlašću komunističkih partija), već je riječ i o antifašističkoj borbi koja je ujedno bila i socijalistička revolucija, odnosno borba protiv podjela i predrasuda „staroga društva“. Na taj način, primjerice, talijanski filozof i povjesničar Domenico Losurdo gleda na historijski revizionizam, vidjevši u djelima Ernsta Nolta, Francoisa Fureta, Hannah Arendt i Alfreda Cobbana intenciju obračuna s revolucionarnom tradicijom sve do Francuske revolucije za koju se može reći da, za revizioniste, stoji na samom početku svjetskih nedaća (za razliku od Američke – tu se vidi jaka ostavština razmišljanja konzervativaca i klasičnih liberala poput Edmunda Burkea i Alexisa de Tocquevillea).[10] Na to se danas nakalemljuje već klišejni narativ o „dvama totalitarizmima“ čiji je intelektualni kamen-temeljac u svojoj punini dala Hannah Arendt.[11]

Kako danas praktički ulazak u politički mainstream predstavlja ta otrcana faza u kojoj se „osuđuju svi totalitarni režimi“, dužnost predstavlja uvidjeti što to zapravo znači, a ne znači ništa više od uspostavljanja konsenzusa kojim će se relativizacijom i delegitimacijom udaljiti socijalistička misao od prodora na političku pozornicu. Da nije riječ samo o procesu u kojemu se osuđuju zločini i progoni neovisno o eventualno pozitivnim tekovinama nekog režima, svjedoči opet notoran primjer Ukrajine, u kojoj nedavni napad na državne praznike poput Dana žena, Prvoga maja i Dana pobjede nad fašizmom razgolićava pravu intenciju lustracije i „dekomunizacije“.[12] Kada dođe do toga, vrlo je naivno pretpostavljati da se radi isključivo o „suočavanju“ ili „obračunu“ s prošlošću. To nas više nuka na zaključak da se radi o prvoklasnom obračunu s budućnošću.


[1] Najnoviji primjer je slovenski revizionistički povjesničar Roman Leljak koji se pojavio u kontekstu „otvaranja arhiva“ na poziv političke stranke Most koja se nalazi u vladajućoj koaliciji s HDZ-om: http://vijesti.hrt.hr/373294/roman-leljak-u-saboru-na-poziv-mosta.

[2] http://hjp.znanje.hr/index.php?show=search.

[3] Primjer jedne takve argumentacije zdesna: http://www.hkv.hr/vijesti/komentari/20846-madarska-i-poljska-dokaz-su-da-lustracija-zapravo-znaci-gospodarski-prosperitet.html.

[4] O „kriminalizaciji prošlosti“ na primjeru Bugarske: http://www.bilten.org/?p=16420.

[5] Notoran je primjer Ukrajina i otvorena rehabilitacija Stepana Bandere, kolaboracionista iz Drugog svjetskog rata: http://www.altermainstreaminfo.com.hr/vijesti/ludilo-preimenovanja-ulica-i-gradova-u-ukrajini-1239. Lako je primijetiti da se ovakvo simboličko prekrajanje povijesti intenziviralo u situaciji kada, pod utjecajem zapadnih sila i antiruske histerije, dolazi do opće fašizacije zemlje jačanjem krajnje desnih nacionalističkih pokreta poput Svobode i Desnog sektora: http://stopimperialism.org/ukraine-rebirth-fascism-europe/.

[6] Nedavan primjer za to dolazi iz Mađarske: http://hungarianfreepress.com/2017/02/16/hungary-is-removing-statue-of-philosopher-gyorgy-georg-lukacs-he-was-marxist-and-jewish/. Iz teksta se jasno nazire i pod kojim se to suludim i zavjereničkim krinkama događa, te koliko u tome ulogu imaju otvoreno neonacističke političke struje.

[7] U izrazito klerikalnoj Poljskoj, konzervativna stranka na vlasti PiS na intelektualno shizofren način uspjela je povezati marksizam, vegetarijanstvo i biciklizam: http://www.economist.com/news/europe/21685201-new-law-lets-government-purge-public-broadcaster-polandu2019s-new-government-dislikes.

[8] O ovim konsenzusima, naročito o državotvornom, više ovdje: http://slobodnifilozofski.com/2016/08/stranacki-duopol-drzavotvorni-konsenzus.html. U tom se tekstu obrazlaže ideološka vrijednost državotvornog konsenzusa i ideje „nacionalne pomirbe“ za konfiguraciju političkog polja u Hrvatskoj devedesetih, dvijetisućitih i danas.

[9] http://www.index.hr/vijesti/clanak/pitali-smo-povjesnicara-hrvoja-klasica-sto-misli-o-ideji-da-se-otvore-arhivi-iz-doba-komunizma/948417.aspx.

[10] Više o tome u: Losurdo, Domenico. 2002. Il revisionismo storico: Problemi e miti. Roma: Laterza.

[11] Arendt, Hannah. 2015. Izvori totalitarizma. Zagreb: Disput.

[12] https://www.logicno.com/politika/kijev-ce-dekomunizirati-drzavne-praznike-ukrajini-ne-trebaju-dan-zena-prvi-maj-i-dan-pobjede.html.

PODELITE