Vanjskim promatračima sukob zbog imena između Makedonije i Grčke može se činiti trivijalnim, ali upravo taj sukob potpaljuje desnicu obiju zemalja.
Što se zapravo krije iza imena? Makedonija predstavlja naziv za sjevernu grčku pokrajinu, a ujedno je to i mjesto rođenja Aleksandra Velikoga, čime ima veliki povijesni značaj. To je također i naziv za Republiku Makedoniju, te regiju u Bugarskoj. Milijuni etničkih Grka nazivaju se Makedoncima, te je upravo njihova težnja priznavanju ovoga naziva potpirivala grčki nacionalizam. S druge strane, unutar Republike Makedonije, sve se više razvijao antigrčki stav. Zvuči pomalo sitničavo, ali se sukob između Grčke i Makedonije u posljednja tri desetljeća često ignorirao uslijed nestabilnosti na Balkanu. Makedonija je dugo vremena u sklopu Jugoslavije držana gotovo skrivena. Stoga je cijeli problem izbio na površinu tek kada je došlo do raspada federacije, tj. kada je Makedonija proglasila svoju neovisnost.
Raspad socijalizma u Jugoslaviji i susjednim balkanskim zemljama, koje gotovo sve graniče s Grčkom, utjecao je na sve veći priljev migranata iz tih zemalja. Navedeno je utjecalo na društveno-politički kontekst u Grčkoj, što je dovelo do brutalne transformacije u njezinim okvirima, čime je ona postala iznimno osjetljivo područje. Zbog straha uvjetovanoga balkanskom prošlošću dolazimo do srži problema u ovom sukobu oko imena, koji je poprimio novi značaj.
Nacionalistički val
Prije no što se naziv „Makedonija“ odnosio na zemlju, bilo je to područje koje je predstavljalo mjesto ogorčene borbe zemalja koje su nastale raspadom Osmanskoga carstva. Nakon Balkanskih ratova (1912–1913.) ovo je područje prvo bilo podijeljeno između Grčke, Bugarske te kasnije Kraljevine SHS. Kasnije je na tom području, 1944. godine nastala zasebna republika u okviru Demokratske Federativne Jugoslavije, da bi se 1963. godine preimenovala u Socijalističku Republiku Makedoniju.
Republika je referendumom iz 1991. godine stekla neovisnost, iako je zadržala pravo legalnoga sudjelovanja u budućim zajednicama bivših jugoslavenskih zemalja. To je znak postojanja projugoslavenskih osjećaja, koje treba promatrati u okvirima novonastalih etničkih podjela, koje su vladale u federaciji. Kako god, u kontekstu navoda pojedinih povjesničara i iredentista, Grčka se odmah usprotivila upotrebi imena Makedonija. Jedan od razloga protivljenja je bio i taj što se stanovnici sjeverne Grčke također definiraju kao Makedonci. Grčka se ovomu usprotivila i zbog činjenice da makedonski narod smatra najvećom etničkom grupom zajedno s njihovim jezikom. Otkako je stekla neovisnost, Makedonija je stalno izložena napadima grčkih medija i političkoga establišmenta za održavanje iredentističke politike koja uključuje teritorijalne pretenzije na susjedne zemlje, te za prisvajanja antičkih simbola, koje Grci pak smatraju dijelom svoje povijesti, poput zvijezde Vergine (simbol drevne makedonske dinastije) te Aleksandra Velikoga.
Ovaj se grčki stav nije promijenio unatoč tomu što je u makedonski ustav uvrštena odredba prema kojoj je određeno da država neće imati nikakve teritorijalne pretenzije na druge zemlje, te da se neće miješati u unutrašnje prilike susjednih zemalja. S druge strane, agresivna nacionalistička retorika desne stranke VRMO-DPMNE, koja je bila na vlasti gotovo posljednjih dvadeset godina, uvelike je doprinijela eskalaciji sukoba između dviju zemalja.
Stvaranju tenzija u Grčkoj, uslijed raspada Jugoslavije te nedavnih ratova na Balkanu, sistemski je potpomogla grčka pravoslavna crkva koja je nezadovoljstvo grčkoga javnoga mnijenja dodatno generirala u nacionalističku kampanju, koju je direktno usmjerila protiv Republike Makedonije. S tom su svrhom 1992. godine organizirani masovni prosvjedi u Solunu i Ateni, na kojima se dodatno isticalo kako Grci imaju isključivo pravo na upotrebu imena „Makedonija“. Značajnu ulogu u ovim pokretima, koji su okupljali stotine tisuća pristaša, imala je nacionalistička desnica i Crkva, te različite desničarske skupine.
I uistinu, glavne su se političke stranke u Grčkoj 13. travnja 1992. godine složile kako ne prihvaćaju naziv „Makedonija“ u imenu nove države. S ciljem pokazivanja nacionalnoga jedinstva, na nacionalističkim skupovima sudjelovale su i stranke ljevice, poput Synaspismosa. Inače, iznimku je činila Komunistička partija zajedno s ostalim strankama radikalne ljevice.
Unatoč tomu, situacija se promijenila. Naime, Synapsimos se počeo kretati sve više u lijevo, a samim time i distancirati se od navedene politike. Sukladno tomu, stranka je 1996. godine odbila nadalje biti dio nacionalističkoga luka kojega su predvodile mainstream stranke. Otada stranka brani ovu poziciju, koju je kreirala na temelju kompromisa sa komunistima, a koji uključuje tezu da se radi o „složenom imenu“ (Makedonija kao geografska oznaka i Makedonija kao oznaka za istorijsko razdoblje). Ovo je ujedno bio i službeni stav Syrize, još od njezinoga osnutka 2004. godine, a upravo je koalicija sa Synapsimosom činila glavnu komponentu koalicije, iako su neki njezini dijelovi (poput ogranka mladeži i DEA te Internacionalne radničke ljevice) branili pravo Republike Makedonije da zadrži svoje ustavno ime.
Privremeni kompromis napravljen je 1993. godine pod pokroviteljstvom Ujedinjenih naroda, u okviru kojega je Makedonija primljena u međunarodne organizacije pod imenom FYROM – Bivša Jugoslavenska Republika Makedonija (Former Yugoslav Republic of Macedonia). Ipak, nije trebalo dugo čekati da je većina zemalja prizna pod njezinim ustavnim imenom (trenutno ju je priznalo 130 od ukupno 190 članica UN-a). Od 2008. godine, grčke su političke elite polako počele prihvaćati „kompromisno ime“ , ali ipak bez jasnoga i otvorenoga pokazivanja promjene pregovaračke pozicije. Pregovori između dviju zemalja prolazili su kroz različite faze, u kojima su se izmjenjivali trenuci usuglašavanja stavova i trenuci tenzija, koji su dodatno potpirivali nacionalizam u obje zemlje.
Jedna od najzanimljivijih manifestacija, bila je zloupotreba antičkih simbola, odnosno umnožavanja figura Aleksandara Velikoga i zvijezde Vergina u obje zemlje. Naime, 1992. godine zračna luka u Kavali preimenovana je u zračnu luku Aleksandra Velikoga, nakon čega je nešto kasnije te iste godine, Solun preimenovan u Makedoniju, što je praćeno hiperinflacijom lika Aleksandra Velikoga na grčkim trgovima i avenijama. I zračna luka u Skopju 2006. godine također je preimenovana u zračnu luku Aleksandra Velikoga. U sklopu ovoga uslijedilo je brendiranje cijeloga grada, u okviru kojega su diljem grada nicale ogromne statue i zgrade s ciljem obnavljanja slavne antičke Makedonije. Cijeli je projekt nazvan „Skopje 2014“, koji je postao simbol kiča i korupcije, te je ujedno igrao glavnu ulogu u skandalima koji su zahvatili makedonske političke i poslovne elite posljednjih godina.
Uloga Sjedinjenih Država
Pregovori između dviju zemalja nastavljeni su potkraj 2017. godine pod pokroviteljstvom diplomata Matthewa Nimetza, koji se ovim pitanjem bavio još od 1990-ih godina, a koji je percipiran kao predstavnik američkih interesa. Trenutna je faza obilježena voljom obiju vlada da se prihvati kompromisno rješenje, kako bi se olakšalo ono što je postalo američkim imperativom na Balkanu: ulazak u NATO, s konačnim ciljem uključivanja Srbije u ovaj savez.
Proces je započeo s crnogorskim priključivanjem NATO-u u svibnju 2017. godine, unatoč činjenici da Crna Gora ima populaciju od svega 620,000 stanovnika te zanemariv dio vojske od 3,0000 vojnika. Ovo je primanje imalo prije svega stratešku važnost. Time je završena integracija zemalja duž Jadranskoga mora u NATO, uz Italiju, Sloveniju, Hrvatsku i Albaniju koje su već njegove članice. To je također smanjilo utjecaj Rusije na ovu zemlju, a samim time došlo je i do suprotstavljanja političkih elita jednom dijelu javnosti, koji se ne slaže s ovakvom politikom. Američki senator John McCain, prilikom posjeta Crnoj Gori u travnju 2017. godine naglasio je važnost Crne Gore za NATO u smislu stvaranja antiruskoga pojasa na Balkanu.
Primanje Makedonije u ovaj savez slijedilo je istu logiku, približavajući Sjedinjene Države sve bliže njihovom objektivnom cilju: nadilaženje srpske formalne neutralnosti te eliminiranje Rusije s pozicije utjecaja na Balkanu. Ovaj cilj potpomažu i ove dvije vlade koje se trenutno nalaze u raspravama oko imena.
U Makedoniji je nacionalističko desničarsko krilo izgubilo političku moć nakon izbijanja skandala vezanoga uz prisluškivanje. Godine 2015. otkriveni su transkripti koji pokazuju velike razmjere korupcije u koju su upletene političke i poslovne elite kao i sustav obavještajne zajednice. Ovo je potaknulo val protesta koji su doveli do prijevremenih izbora 2016. godine, na kojima je pobijedila koalicija Socijaldemokratskoga saveza Makedonije (SDSM), koji je zapravo nasljednik vladajućih strukture iz doba Jugoslavije, te stranaka koji predstavljaju albansku nacionalnu manjinu. Trenutna makedonska vlada je željna dokazivanja svoje odanosti Sjedinjenim Državama i Europskoj uniji, pa je spremna učiniti sve kako bi potaknula integraciju u NATO do ljeta i ubrzala pregovore za pristupanje Europskoj uniji. U tom kontekstu treba promatrati i prihvaćanje „kompromisnoga imena“ (naziv Makedonija kao geografska oznaka) kao i preimenovanje zračne luke u Skopju (koja je 2006. godine nazvana Aleksandar Veliki). Sve je to dio politike koja ima za cilj približiti zemlju Sjedinjenim Državama i Europskoj uniji, a koja kako se čini ima potporu većine stanovništva, koje je željno internacionalnoga priznanja i „europeizacije“.
U Grčkoj je Syriza nakon kapituliranja pred Trojkom u ljeto 2015. godine te implementiranja mjera štednje, deregulacije i privatizacije, postala najagilniji pristaša NATO-a i Izraela na istočnom Mediteranu. Među poznavateljima grčke vanjske politike kruži teza kako je cilj politike Alexisa Tsiprasa stvoriti od Grčke „Izrael na Balkanu“, tj. glavni stup Zapada na ovom području na kojemu raste nestabilnost, stvarajući pri tome prednost nad Turskom, zbog njezinoga skretanja u autoritarizam te jačanju tenzija sa Sjedinjenim Državama. Osiguravajući pozitivan ishod pregovora, iza kojih stoje Sjedinjene Države, sa novom vladom Republike Makedonije, Tsipras jednim udarcem ubija dvije muhe: s jedne strane, pokazuje se kao vjerodostojan u pogledu svoje pregovaračke pozicije, dok s druge strane, potvrđuje status najpouzdanijega partnera američkih interesa na ovom području.
Trenutačno javno negodovanje
Ipak, njegova je odluka izazvala nemire diljem zemlje. Prvo je masovno okupljanje sazvano za 21. siječnja u Solunu, a zatim i za 4. veljače u Ateni. Na ovim se skupovima tražio povratak ekskluzivnoga prava na ime „Makedonija“, te se ujedno zahtijevalo odbijanje bilo kakvoga kompromisnoga rješenja. Premda su ovi prosvjedi u kvantitativnom smislu bili manji (90,000 u Solunu i 140,000 ljudi u Ateni) od onih iz 1992. godine, oni imaju određeni značaj, pogotovo u smislu političke apatije koja trenutno postoji u Grčkoj. Ovi su prosvjedi potaknuti dijelom istih onih sila koje su inicirali prosvjede 1990-ih. Unatoč tomu, oni su također naišli i na dio pristaša među patriotskom ljevicom, koja je Tsiprasovu kapitulaciju pred Trojkom povezala s pitanjem imena „Makedonija“.
Tako je došlo do situacije da je dirigent i simbol grčke ljevice Mikis Theodorakis, pozornicu u Ateni, tijekom prosvjeda, dijelio s govornicima koji pripadaju ultranacionacionalističkoj desnici. Njima se pridružila i bivša predsjednica grčkoga parlamenta te osnivač pokreta Tijek slobode (Course of Freedom) Zoe Konstantopoulou, koja pokušava kopirati politički stil francuskoga radikalnoga ljevičara Jean-Luca Mélenchona, odnosno njegove stranke La France Insoumise (Untamed France).
Posebno zabrinjavajuće djeluje činjenica da je očito većina Grka (60 do 70 %) protiv bilo kakvoga kompromisnoga rješenja, prema kojemu bi ime „Makedonija“ u navedenom smislu predstavljalo rješenje. Ako je nacionalistički val ranih 1990-ih bio uvjetovan geopolitičkim promjenama na Balkanu, motivacija ovih prosvjeda čini se puno kompleksnijom, u koju je uključena fiksacija na „ime“ zajedno s raširenim nezadovoljstvom političkim elitama koje su se predale Trojki i time Grču dovele do ruba očaja.
U središtu traume grčkoga naroda nalazi se kapitalizacije Syrizine vlade, i to samo nekoliko dana nakon referenduma na kojemu su sa čak 62 % glasova odbijene mjere štednje koje je nametala Europska unija. Osjećaj izdaje i dubokoga poniženja dodatno je ojačan implementacijom daljnjih mjera štednje, konstantnom ekonomskom stagnacijom, prodajom preostale državne imovine i emigracijom stotina tisuća visokoobrazovanih mladih Grka. U društvu koje je duboko zahvaćeno demoraliziranom i ideološkom konfuzijom, razlike između ljevice i desnice za većinu ljudi se gube. Sukladno tomu, prosvjedi protiv imaginarne prodaje imena Makedonija, postaju zapravo način na koji grčki narod odbija stvarnu prodaju osnovnih zahtjeva običnih Grka, a koju su izvršile sve vlade u proteklom desetljeću.
Ovo je očito opasna situacija, u kojoj latentna, ali prilično duboka politička kriza može koristiti autoritarnim i reakcionarnim snagama, koje vode u daljnji rast nestabilnosti u pograničnom području. Trenutno pomicanje s mrtve točke nije moguće bez priznavanja prava makedonskom narodu na samoodređenje i denominaciju, odnosno samostalno određivanje naziva svoje države. „Kombinirani naziv“ čini se kao pragmatičan kompromis, ali isto tako pruža mogućnost dodatnoga razvoja opozicije s obje strane granice. Ovo su rješenje prihvatile političke elite, koje su u potpunosti podložne neoliberalnim i zapadnjačkim interesima. Stoga se ono više čini kao rezultat pritiska vanjskih sila, nego kao iskrena želja da se živi mirno. Na taj način, ostaje otvorena mogućnost razvoja daljnjega prijezira i osjećaja nepovjerenja i rivalstava između dviju zemalja.
U ovom sukobu, Grčka je očito jači igrač. Da bi zaustavila nacionalistički val, potrebno je prekinuti s taktikom teroriziranja i ponižavanja svoga susjeda. Međutim, politička elita nije sposobna za taj zadatak. Zbog toga je prijeko potrebno da snage grčke ljevice nadiđu svoju razdijeljenost i impotenciju, povlačeći iskustva iz prošlost, kako bi ponudile progresivnu alternativu nezadovoljnom narodu. Nezaobilazni uvjet za ovo predstavlja odbijanje vraćanja bilo kakvom nacionalizmu u obrani nacionalne suverenosti, te odupiranju stranim silama koje su odgovorne za očajno stanje u državi.
Istinski neprijatelji grčkoga naroda ne nalaze se u Skopju, nego u Berlinu, Frankfurtu, Bruxellesu ili Parizu te naravno, u samoj Grčkoj.
Izvor JACOBIN MAGAZINE
PREVOD Ana Males