Slom kreditno-hipotekarnog balona u Sjedinjenim Državama iz 2007. godine izazvao je  globalnu ekonomsku depresiju koja je oterala u nezaposlenost desetine miliona ljudi širom sveta, pustošeći industrijske regione na svim kontinentima, a prateća eksplozija javnog duga kako bi se spasile banke koje su odgovorne za krizu, naterala je mnoge države na nemilosrdne mere štednje, čije se posledice svaljuju na stanovništvo, padom standarda, narušavanjem socijalne sigurnosti i penzionih sistema.

Bode oči puzajući oporavak najrazvijenijih kapitalističkih zemalja, za koje se u političkom i ekonomskom mejnstrimu posle pada Berlinskog zida, smatralo da idu ka Fukujaminom „kraju istorije“, koji bi bio obeležen nesmetanim privrednim rastom u čarima slobodnog tržišta i liberalne demokratije.

Dugotrajna ekonomska depresija svoj epilog je imala u dramatičnim političkim promenama unutar bloka kapitalističkih metropola, što je krunisano pobedom Trampa na američkim predsedničkim izborima i Brexit-u, potresima i osiromašenju Italije, Grčke i Španije, a tragični ratovi i intervencije imperijalističkih sila na Bliskom Istoku, Ukrajini i severnoj Africi prete da se završe u ratu globalnih razmera.

Šta se to dogodilo sa kapitalizmom kao junakom pobede nad real-socijalizmom i sistemom za koga se slavilo da je bezalternativan? Otkud toliki zastoj u ekonomskom mehanizmu slobodnih tržišta, gde ni nulte kamatne stope centralnih banaka niti naštampavanje novčane mase, poznatije pod eufemizmom „kvantitativno opuštanje“, ne pomažu da se privrede osetnije pokrenu i nastave preko potrebni rast?

Kako bi smo pružili odgovore na ova pitanja i s obzirom da se u medijima, svakodnevnom govoru, političkim nastupima, sem kod retkih stručnjaka, često neprecizno koriste termini poput „recesije“, „krize“, „depresije“, a još slabije poznaju njihovi uzroci, potrudićemo se da razjasnimo pojmove i njihova značenja, potom ćemo razmotriti mehanizam kapitalističkih kriza uz pomoć marksističke teorije tendencijskog pada profitne stope, pošto je ona slabo shvaćena i na samoj levici. Upotrebićemo prost račun u tabelarnom i grafičkom pregledu sa željom da čitalac, upečatljivo i na jednostavan način, shvati kako se kreće tok akumulacije kapitala i gde su uzroci njegovog sloma. Pružićemo i empirijska svedočanstva iz realnog sveta.

Šta su recesije, a šta depresije?

Iako ne postoji opšte prihvaćeno određenje i teorijski konsenzus, ekonomski mejnstrim definiše recesije kao pad bruto društvenog proizvoda (BDP) u dva povezana kvartala, a depresije objašnjava gubitkom od 10 % BDP-a ili njegovim trogodišanjem osipanjem. Međutim, ako se uzme istorija privrednih kriza od 1854. godine do danas, recesije su trajale prosečno 18 meseci, a spori oporavci su u tri slučaja, krajem XIX veka, u velikoj krizi 30-tih u XX veku i konačno u naše vreme, posle sloma kreditnog balona iz 2007. godine, ponekad trajali i više od deset godina.

To upućuje na mnogo dublje razlike između ova dva fenomena, koji su u 33 privredna ciklusa, na primeru Sjedinjenih Država u poslednjih vek i po, pustošili ljudske živote ukupno skoro 50 godina. Majkl Roberts, jedan od eminentnih savremenih marksističkih ekonomista, dao je šematski prikaz tipičnih kretanja BDP-a[i] u vremenima kriza. Na grafikonu br. 1 možemo videti da recesije imaju oblik rasta kao latinično slovo „V“. Posle izbijanja krize, privreda naglo pada, da bi se ubrzo posle čišćenja tržišta i oporavka profitnih stopa, što ćemo u sledećem odeljku detaljnije objasniti, beleži uspon koji nastavlja predkrizni trend rasta BDP-a. Ima slučajeva, kada su uslovi za privredni slom takvi da kratotrajni oporavak biva opet presečen padom, ali se dostizanje prethodne linije uvećanja BDP-a nastavlja, što je u šematskom prikazu predstavljeno kao slovo „W“.

Međutim, kako sugeriše Majkl Roberts, za depresije nije karakteristično što one mnogo duže traju i što imaju mnogo veći pad cena i zaposlenosti već se njihova osobenost ogleda u slomu koji je, doduše praćen usponom kao kod recesija, ipak se ne dostiže prethodni nivo rasta BDP-a, za veoma dugo vreme, nekada i po dve decenije, kao što je bio slučaj za vreme privredne krize 70-tih i 80-tih u XIX veku. To se na grafikonu vidi kao kvadratni koren. Dakle, u određenoj tački oporavka dalje kretanje privrede obeleženo je duogtrajnom relativnom stagnacijom.

Pre izbijajanja Velike depresije 1929. godine, koja je trajala sve do izbijanja Drugog svetskog rata, svaka privredna kriza nazivala se depresijom. Međutim, posle katastrofalnog iskustva iz 30-tih, kada su vodeće kapitalističke sile patile od dugotrajne visoke nezaposlenosti, inflacije, porasta siromaštva i gubitka proizvodnih snaga, što je našlo svoj učinak u socijalnim i političkim previranjima, a u Nemačkoj do uspona nacizma sa epilogom u sukobu svetskih razmera, ekonomska teorija i literatura počela je depresije da analizira sa posebnom pažnjom, što sve traje do danas.

Privredne krize su posle Drugog svetskog rata trajale kraće i sa mnogo manjim posledicama, smatralo se da ekonomska politika kejnzijanizma, a potom i monetarističkih receptura, mogu da spreče epizodu iz 30-tih. Međutim, slom kreditno-hipotekarnog tržišta u Americi 2007. godine i dugotrajna stagnacija koja se tek sada okončava, polio je hladnim tušem samouverenost da kapitalizam može nastaviti svoj razvoj nesmetanim putem.

Tendencijski pad profitne stope

Kapitalistički način proizvodnje je poseban po tome što se materijalna dobra, njihova raspodela, razmena i potrošnja vrše putem vrednosti[ii], koje predstavljaju svojevrsnu signaturu svakoj robi bez koje ona ne bi mogla biti razmenljiva na nepreglednom tržištu na kome sudeluju milioni ljudi. Ljudska radna snaga, biološki zadana u spoju sa razvojem proizvodnih snaga, određuje nivo produktivnosti društveno prosečnog radnog časa potrebnog za proizvodnju nekog dobra, te se na taj način određuje razmenska vrednost nekoj robi ili usluzi, a koja se odražava u poremećenim novčanim tržišnim cenama usled haosa ponude i potražnje.

Ta reč „kapital“ ne znači puka materijalna sredstva poput mašina, opeme, delova, zgrada, hala i ostalog mnoštva sastojaka u proizvodnji, kao što to uporno i dalje drži savremena ekonomska nauka, već kapital označava predujmljenu vrednost za koju su kupljena proizvodna sredstva zajedno sa ljudskom radnom snagom, a koje se uvećava u samom procesu izrade roba i usluga. Tako nastaje višak vrednosti koji se deli na profit, kamatu i rentu, a zbog velike uloge koju država ima u savremenom svetu i na porez.

U kapitalizmu se dakle, ne proizvodi samo za materijalne potrebne ljudi, kao što to zavodljivo ističe markentiška literatura, a sa njom i ideološka odbrana, već i za što veću razmensku vrednost roba, a što se ogleda u profitu koji ostaje posle isplaćenih troškova za radnu snagu. Da bi se uvećala proizvodnja, zadovoljile sve veće potrebe kupaca, da bi kapitalista bio sve bogatiji, a da bi se što više radnika zaposlilo mora se uložiti profit u nabavku dodatnih sredstava za proizvodnju i isplatu dodatnih nadnica. Dakle, višak vrednosti je potrebno kanalisti u akumulaciju kapitala što predstavlja neto investicije u računima mnogih preduzeća i ukupnom bilansu BDP-a.

Kapitalisti se međusobno takmiče, u pogledu sve kvalitetnije i jeftinije robe i usluga, kako bi jedni druge istisnuli sa tržišta i ostvarili sve veće prihode, a iz toga i profite. Da bi to mogli da postignu oni ulažu u pronalaske i sve savremeniju opremu ali i u sve veći repromaterijal i energiju. Produktivnost ljudske radne snage raste sve više, društveno potrebno prosečno radno vreme za izradu neke robe ili pružanje neke usluge ogleda se u sve većim jedinicama proizvoda.

Međutim, ovde nastaje ključni momenat: novu razmensku vrednost stvaraju radnici, a ne sve savremenije mašine i oprema, materijalna sredstva proizvodnje svoju vrednost samo prenose na novi proizvod u vidu amortizacije i varijablinih troškova repromaterijala i uložene energije. S obzirom da sve efikasnija tehnička sredstva iziskuju sve manje ljudske radne snage tako sve više raste količnik između vrednosti uložene u materijalne činioce proizvodnje (što ćemo nazvati konstantnim kapitalom[iii]) i vrednosti izdate za isplatu i održanje radnika (dakle, plate i ostala davanja predstavljaju varijabilni kapital). Taj odnos u marksističkoj literaturi naziva se organski sastav kapitala. Grafik br. 2 pokazuje da to sve nije samo teorijska konstrukcija već da u proizvodnom sektoru Sjedinjenih Država troškovi za radnu snagu stvarno opadaju po jedinici izdatka za konstatni kapital, što je zapravo recipročni izraz za organski sastav kapitala, dakle obrnuti količnik.

Sve to ima za posledicu da količina viška vrednosti, tj. masa profita, iako raste (pošto se upošljavaju novi radnici) zapravo opada relativno u poređenju sa sve većim predujmljenim konstantnim kapitalom. Profitna stopa na nivou celokupne privrede neizbežno opada uprkos činjenici da tehnološki najefikasnija preduzeća ostvaruju profite iznad proseka. Da bismo pokazali kako teče proces akumulacije kapitala iza leđa mnogobrojnih učesnika u jednoj kapitalističkoj privredi i kako se kreće pad profitne stope, uprkos rastu zaposlenosti i sve većoj masi profita izradili smo tabelu[iv] koja to jednostavno pokazuje.

Uzeli smo sasvim proizvoljno, čisto radi proste ilustracije, da se investicije u konstantni kapital vrše svake godine po stopi od 10 %, a izdatak za uvećanje varijabilnog kapitala iz koga se isplaćuju nadnice novozaposlenim radnicima raste za 5 %. Kolona označena kao višak za potrošnju pokazuje ostatak viška vrednosti kada se oduzmu izdaci za investicije, a služi za luksuzni život kapitalista ali i za javne izdatke poput zdravstva, vojske, školstva, kulture i ostalih potreba društva.

Uveli smo i kolonu stope rasta BDP-a da bi smo pokazali kako privreda može da napreduje sa visokim procentima ako se akumulacija kapitala odvija nesmetanim tempom i sve većim obimom. Savremene kapitalističke ekonomije visokorazvijenih zemalja od 70-tih godina XX veka pokazuju relativnu stagnaciju sa prosečnim stopama rasta relanog BDP-a od 1,8 %. Time želimo da istaknemo kako njihov slabi rast nije matematički artefakt proste činjenice da imaju u nasleđu ogromni kapital koji se teško uvećava, kako to ekonomisti često ističu, već da se zemlje kapitalističkog centra nalaze u krizi akumulacije usled pada profitabilnosti i slabog demografskog rasta.

Proračun profitne stope smo dobili prostim količnikom između viška vrednosti i sabranog iznosa konstantnog i varijabilnog kapitala: S/(C+V). Finansijski profiti se ne uzimaju u obzir pošto oni predstavljaju prinos na fiktivni kapital u akcijama i obveznicama i predstavljaju odlivanje viška vrednosti stvorenog u proizvodnim granama privrede.

Kao što se može videti uspon celokupne privrede ide nesmetano sve do 20 godine, u našem zamišljenom modelu, kada višak za potrošnju dostiže najvišu tačku što je obleženo crvenom ćelijom u tabeli. Od tada se dalja akumulacija kapitala može nastaviti na uštrb potrošnje kapitalista, što je malo verovatno jer je osnovni motiv pokreatnja proizvodnje sve veće njihovo bogatstvo, ili kresanjem javne potrošnje. Čitalac će već sada moći da prepozna toliko mnogo ponavljane mantre iz realnog života, pogotovu u poslednjih desetak godina, da se porezi trebaju skratiti, a izdaci za opšta dobra poput zdravstva, školstva ili državnih penzija moraju skresati zato što su „rasipnička, „neodrživa“, „nezaslužena“ i da je to nužan potez radi daljeg razvoja ekonomije.

Sada se jasnije vidi da nema nikakvih problema da se javna potrošnja ne samo održi nego i stalno uvećava, ako višak vrednosti neprestano raste zahvaljujući upošljavanju sve većeg broja radnika i dodatnom akumulacijom kapitala. Problem ne nastaje zbog prevelike potrošnje već zbog ogromnog nagomilavanja konstantnog kapitala, koji obara profitnu stopu i čini dostupni višak vrednosti nedovoljnim za dalje nesmetane investicije u proizvodnju. Može se takođe videti, da ako se skraćuje potrošnja takva taktika neće dati dugoročno rešenje, jer će u našem primeru u 34 godini, potrebna akumulacija kapitala pojesti praktično čitav višak vrednosti. To bi bio momenat apsolutnog sloma kapitalističkog sistema kada dalja ulaganja jednostavno ne bi bila moguća.

Privredna kriza će nastupiti mnogo pre, postoje određene društvene potrebe preko kojih se dalje ne može gaziti, s druge strane, postoji tačka posle koje kapitalisti neće želeti dalje da uskraćuju svoju potrošnju za investicije iz kojih objaktivno neće dobiti veću masu profita. Tada nastupa recesija, koja zbog obima hiperakumulisanog konstantnog kapitala, može da se pretvori u dugotrajnu depresiju.

To možemo videti na gornjem grafiku koji pokazuje tačku posle koje višak ostao za društvenu i kapitalistovu potrošnju (leva strana grafika – plava kriva) počinje da se skraćuje, međutim to ne zaustavlja tendencijski pad profitne stope (desna strana grafika koja izražava procente – crvena linija). Za čitaoca je posebno interesantno da obrati pažnju na to da bez obzira što profitabilnost opada, ukupna masa za upotrebu u javne i privatne svrhe raste do tačke A. Često se u apologetskoj literaturi ističe kako pad profitnih stopa nije bitan jer kapitalizam napreduje uprkos toj činjenici. Sada se može videti da je to samo jedna obmana koja ne uzima u obzir duže vremenske serije.

Koliko će dugo trajati kriza? Onoliko dugo dok se konstantni kapital ne obezvredi usled mnogobrojnih bankrota, propadanja neprodate robe, tehnološkog zastarevanja, raubovanja i amortizacionim otpisima proizvodnih sredstava. Popratni efekat toga jeste otpuštanje mnogobrojih radnika, čime se na tržištu radne snage uvećava ponuda rada koja obara cenu nadnica i vodi u siromaštvo velikog broja ljudi. Sve to dobija spiralni efekat na celokupnu privredu, tako što propadaju preduzeća koja čak i dobro stoje, a to dalje vodi u rast nezaposlenosti i sveopšti zastoj u poslovanju raznovrsnih proizovdnih grana.

Međutim, u međuvremenu profitne stope rastu, krupna preduzeća dobijaju pročišćeno tržište, pri tom mogu da otkupe mašine i opremu po bagatelnim cenama, a radnici mogu da se uposle po nižim nadnicama. Preživeli kapitalisti počinju da ulažu u proizvodnju, dobijaju postepeno sve veće profite iz kojih dalje akumulišu kapital, zapošljavaju nove radnike te na taj način uvećavaju ukupnu masu vrednosti roba i usluga. Privreda počinje da oživljava, rast BDP-a se oporavlja, nezaposlenost se smanjuje, a na tržište stižu sve veće količine proizvoda.

Da se sve to tako odvija u realnosti, pokazaćemo na primeru privrednog ciklusa u proizovdnom sektoru Sjedinjenih Država iz 1954-1958. godine, koji je predstavljen u tabelarnom pregledu parametara koji nas interesuju.

Kao što se može videti, u vreme uspona, broj radnika stalno raste što vodi u sve veću dodatnu novu vrednost i uvećanje ukupne vrednosti. Prosečna profitna stopa je sve viša, a što je posebno interesantno, udeo plata je sve veći u novostvorenoj vrednosti uz njihov kvantitativni porast. Međutim, na prelazu 1956/1957. godine, usled sve većeg ulaganja u konstantni kapital kako bi se izbegli troškovi za visoke nadnice usled narasle moći radničkih sindikata, čija je pregovaračka pozicija ojačana velikom tražnjom za radom, profitna stopa počinja da pada, organski sastav raste, a radnici bivaju postepeno otpuštani zbog uvođenja sve efikasnijih mašina. Novododatna vrednost počinje da opada, a plate jenjavaju čime se stvaraju preduslovi za izbijanje krize. To se i dešava sve do 1958. godine.

Emirijska potvrda

Sada ćemo pokazati da tendencijski pad profitne stope zaista deluje u savremenim uslovima u kojima funkcioniše jedna razvijena kapitalistička ekonomija. Na grafiku broj 3 može se videti kako je profitablinost opadala (APR krivulja) u proizvodnom sektoru Sjedinjenih Američkih Država posle Drugog svetskog rata, paralelno sa rastom organskog sastava kapitala (C/V krivulja). Vrlo je bitno shvatiti da u toku privrednih kriza koje su nastupale u ovom periodu (bilo ih je ukupno 11), stalno je rasla produktivnost rada, što će značiti da su sve veće količine roba i usluga pristizale na tržište za sve manju realnu cenu (dakle kada se isključi inflacija). Time se pokazuje da krize ne nastaju zbog neprodatih dobara i njihove hiperprodukcije, kako to ističu kejnzijanske doktrine i poneke marksističke struje u političkoj ekonomiji, već je njihov uzrok upravo u tendencijskom padu profitne stope. U periodima uspona, kupovna moć plata raste, pa se sve veće količine roba i usluga, usled njihovog pojeftinjenja mogu se apsorbovati. Neprodata dobra su posledica krize akumulacije kapitala jer kada bi kapitalisti mogli da nastave isti tempo investicija problem realizacije na tržištu ne bi ni postojao.

Ovde smo govorili o prosečnoj profitnoj stopi. Pogledajmo na primeru Švedske i Japana na donjem grafiku kako izgleda raspodela verovatnoće da će jedno preduzeće imati određenu profitnu stopu. Ovo se može uzeti kao opšta raspodela rentabilnosti na nivou jedne privrede.

Istraživanja su potvrdila predviđanja i nalaze izraelskih matematičara Emanuela Faržuna i Moše Mahovera[v], koji su smatrali da za profitne stope važi relativno stabilna gama raspodela[vi] kao posledica stohastičkih procesa u haotičnoj tržišnoj privredi. Kada nastupi tendecijski pad, broj preduzeća sa nižom profitabilnošću od prosečne (videti visoki špic na grafiku 4) uvećava se, a sa njim i broj bankrota. S druge strane, uvek ostaju preduzeća čak i u najvećim depresijama čija rentabilnost je iznad proseka, pa ona mogu posle sloma da nastave ulaganja i prošire poslovanje. Na taj način kapitalizam opstaje ali po cenu osiromašenih ljudi i regiona usled nezaposlenosti i propuštene proizvodnje za vreme kriza.

Smatramo da smo ovim otklonili neke zablude i pogrešna shvatanja samih pojmova privrednih kriza koje su u kapitalizmu zakonomerna pojava na svakih 10 do 15 godina. Ističemo da recesije i dugotrajne depresije nisu posledica nekog spoljnog uzroka ili sticaj slučajnih okolnosti niti da one nastaju zbog narušavanja slobode tržišta, kako to vole da ističu libertarijanske doktrine, već da nastaju zbog samog mehanizma kapitalističke reprodukcije čija je živa kucavica akumulacija kapitala. Izvor zabluda i lošeg shvatanja može se objasniti zbog koprene tržišnih cena, kamatnih i profitnih stopa, haosa ponude i potražnje na tržištu sa kojima se čovek svakodnevno susreće, a ispod čije površine se odvija kreatnje i promena odnosa vrednosti u sastavnim delovima čitavog društvenog kapitala, inače razmrvljenog na milione preduzeća i njegovih individualnih nosilaca. Jedini način da se izađe na kraj sa peripetijama kapitala, da parafraziramo Marksa, jeste da se kapitalizam dokine kao društveno-ekonomski sistem.


[i] Za šire razmatranje videti: Michael Roberts, The Long Depression, Haymarket Books, Chicago, Illinois, 2016.

[ii] Ovo iziskuje posebno razmatranje, jer teorija radne vrednosti je izvor čestih zabluda i pogrešnih shvatanja kod samih marksista, a kod apologeta kapitalističkog sistema i agresivnog osporavanja, posebno kod sledbenika marginalističkih i subjektivističkih doktrinarnih struja. Za detaljnije upoznavanje sa Marksovom teorijom „oblika vrednosti“ i njenom supstancom videti Isak Iljič Rubin, Ogledi o Marxovoj teoriji vrednosti, Stvarnost, Zagreb, 1978.

[iii] Ovde mora da se napravi oprez: konstantni kapital u marksističkoj ekonomici označava zbir fiksnih i varijabilnih troškova, onako kako ih definiše udžbenička literatura u ekonomskoj nauci. To može da stvori zabunu. Dakle, konstantni kapital je izdat za celokupne materijalne činioce u proizvodnji: zgrade, hale, magacini, mašine, delovi, oprema, goriva, energija, komponente, sirovine itd. Varijabilni kapital predstavlja izdatak za nadnice ali može da se shvati kao ukupni izdatak za nadoknadu radnika. Čitalac treba da obrati pažnju na to.

[iv] Inspiraciju smo našli smo u čuvenom primeru koji je upotrebio Henrik Grosman u polemici protiv Oto Bauera, koristići njegovu sopstvenu tabelu, da bi pokazao preuranjeni Baureov zaključak da se akumulacija kapitala može nesmetano odvijati uprkos tendencijskom padu profitne stope. Baureova greška je bila što nije vremensku seriju dovoljno produžio. Za upoznavanje čitave problematike videti: Henryk Grossman, Zakon akumulacije i sloma kapitalističkog sistema, Prosveta, Beograd, 1983.

[v] Za upoznavanje sa konceptom probabilizma u političkoj ekonomiji videti: Emmanuel Farjoun and Moshe Machover, Laws of Chaos, Verso, London, 1983.

[vi] Gama raspodela u statistici ima oblik krive koja ima visoki vrh na levoj strani grafika, koji zapravo obeležava najveću verovatnoću pronalaženja neke pojave, procesa ili slučaja, dok se aritmetička sredina nalazi nešto malo više desno u silaznoj putanji krivulje. Za razliku od normalne raspodele, gde su svi slučajevi podjednako raspoređeni levo i desno od proseka, kao što je to kod rasporeda inteligencije kod ljudi, gama raspodela najveći broj slučajeva ima ispod proseka.