Kubanska revolucija predstavljala je jedan od najznačajnijih datuma u istoriji Latinske Amerike. Ona je ukazala na mogućnost da latinoamerička društva krenu putem socijalizma. Ali, Korideljeri Anda nisu se pretvorili u Sijera Maestru Latinske Amerike, kako je to priželjkivao Fidel Kastro. Reakcionarne snage širom Latinske Amerike, uz pomoć SAD, reagovale su oštro i latinoamerička levica, uprkos delovanju velikog broja gerilskih pokreta, i čileanskom pokušaju institucionalnog puta u socijalizam, nije uspela da ostvari politički primat, ukoliko se izuzme period vladavine Sandinističkog nacionalnog fronta u Nikaragvi, koji je okončan porazom sandinista na izborima 1990. godine. U poslednjim decenijama XX veka, latinoamerička levica nalazila se u permanentnoj defanzivi, prvo pred naletima vladavina vojnih hunti, a potom i pred plimom talasa neoliberalizma koji je svoje prve eksperimente sproveo upravo u Čileu za vreme Pinočeove diktature. Posle perioda vladavine vojnih hunti i sprovođenja neoliberalnih ekonomskih mera, krajem XX i na početku XXI veka, levica u Latinskoj Americi je prešla u ofanzivu. Ona je to, ukoliko se izuzme zapatistički ustanak u Čijapasu 1994. godine, prevashodno učinila u institucionalnoj formi. Sandinističko-gevarijansku koncepciju gerilske borbe ona je zamenila institucionalnim delovanjem. Umesto kubanskog puta u revoluciju, ona je odabrala da nastavi da se kreće čileanskim putem u socijalizam koji je trasirao Salvador Aljende. U tom pogledu se kao najznačajniji uspesi latinoameričke levice obično percipiraju pobede Uga Čaveza i Luisa Inasija Lule da Silve na izborima u Venecueli i Brazilu, kasnije i Eva Moralesa u Boliviji. Ove pobede bile su povod buđenja nade i porasta entuzijazma kod levih snaga u Latinskoj Americi, ali i levih snaga u čitavom svetu. O rezultatima pobeda levih snaga u Venecueli i Brazilu može se veoma detaljno raspravljati. No, čini se da je bitnije ukazati na to da su leve snage u ove dve zemlje ukazale na dva moguća puta kretanja koje institucionalna levica, dakle, levica koja je opredeljena da društvene promene sprovodi kroz borbu u parlamentarnoj areni, može da izabere.[1]
Lula da Silva sticao je i kalio svoje političko iskustvo kao istaknuti sindikalni aktivista i član Radničke partije Brazila, u kojoj se uspeo do pozicije lidera. Krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih godina XX veka, sama Radnička partija Brazila (porutgalski: Partido dos Trabalhadores, u daljem toku teksta koristićemo skraćenicu RPB) nastala je i razvijala se kao masovna partija sa velikim brojem članova i uz tesnu saradnju sa samoniklim pokretima, udruženjima i sindikatima. Utoliko je ova partija predstavljala centralnu snagu koja je upravo kroz saradnju sa samoniklim društvenim pokretima radnika, seljaka i građanskih aktivista radila na stvaranju neke vrste opozicionog bloka u borbi protiv kapitalističkih režima koji su se smenjivali na vlasti. Međutim, već tokom osamdesetih godina, sa kulminacijom u prvoj polovini devedesetih, ona je sve više postajala klasična birokratizovana i hijerarhizovana partija koja je svoje aktivnosti prvenstveno usmeravala ka borbi u parlamentarnoj areni, odnosno borbi za osvajanje vlasti, dok je svoj program počinjala sve više da bazira na klasičnim reformističko-socijaldemokratskim zahtevima za državom blagostanja. Takav razvoj partije do punog izražaja je došao nakon dolaska Lule da Silve na mesto predsednika Brazila. RPB je kooptirana u neoliberalni politički blok i nastavila je da sprovodi čitav niz neoliberalnih mera. Tako, na planu poljoprivrede nove vlasti u Brazilu razobručuju delovanje krupnog agrobiznisa, uz insistiranje na upotrebi toksičnih agenasa koji uništavaju biodiverzitet i negativno utiču na zdravlje stanovništva. I u drugim sferama društva nije bilo ništa drugačije, uprkos sprovođenju i nekih značajnih socijalnih mera, poput programa za iskorenjivanje gladi (Fome zero) i programa finansijske pomoći za školovanje dece siromašnih porodica (Bolsa Família). RPB je postala znatno pomirljivija spram interesa krupnog kapitala. Uostalom, ključna mesta u tobože prosocijalistički orijentisanoj vladi zauzeli su proneoliberalno orijentisani kadrovi, poput Antonia Paloćia, ministra finansija, i Enrikea Meireleša, guvernera centralne banke, koji su sprovodili neoliberalne ekonomske mere. Umesto saradnje sa brojnim izuzetno bitnim i masovnim antikapitalističkim društvenim pokretima, poput Pokreta zemljoradnika bez zemlje (skraćeno MST), RPB predvođena Lulom da Silvom postajala je sve pouzdaniji saradnik krupnog kapitala i međunarodnih finansijskih institucija. Umesto da nastavi da bude ključni akter antikapitalističkog istorijskog bloka, kao što je to na svojim počecima bila, RPB je postala pouzdan partner u neoliberalnom političkom bloku. Prilika za otvaranje brazilskog društva ka povećanju uticaja antikapitalističkih pokreta u promenama samog društva ne samo da je bila propuštena, nego je delovanjem RPB bila direktno blokirana. Istine radi, Lulina vlada je izvesnim merama pokušala da pomogne i pospeši dalji razvoj pojedinih incijativa odozdo. Ona je tako formirala Nacionalni sekretarijat za solidarnu ekonomiju (SENEAES), povezan sa Ministarstvom za rad, kao što je finansirala jedan broj obrazovnih projekata MST-a. Ali, svi ovi pokušaji sprovođeni su sa ograničenim finansijskim sredstvima, koja su neretko na kraju ukidana, i uz brojna institucionalna i birokratska ograničenja. No, svi ovi problemi ipak nisu uspeli da uguše samonikle pokrete koji nastavljaju da deluju bez obzira na otežane uslove i sve prepreke na koje nailaze.
Ugo Čavez je ušao u politiku iz redova vojske. On je kao pukovnik armije Venecuele 4. februara 1992. godine predvodio vojni udar koji nije uspeo. Nekoliko godina kasnije, nakon što je dve godine proveo u zatvoru, a potom osnovao Pokret za petu republiku, on dolazi na mesto predsednika Venecule posle pobede na izborima 6. decembra 1998. godine. Pod njegovim vođstvom u Venecueli dolazi do promene Ustava, sprovođenja čitavog niza socijaldemokratskih mera i nastavka tzv. Bolivarske revolucije. Potom dolazi i do nacionalizacije velike naftne kompanije (Petróleos de Venezuela, S.A.), što čak izaziva krizu u zemlji i kratkotrajno Čavezovo svrgavanje s vlasti. No, nakon što je 12. aprila 2002. godine Čavez bio uhapšen a kraj Bolivarske revolucije bio proglašen, puč je ubrzo doživeo debakl, zahvaljujući tome što je veliki broj uglavnom siromašnih građana Venecuele izašao na ulice, pružajući podršku El presidenteu Čavezu. U ranoj fazi Bolivarske revolucije, poseban pečat zamahu društvenih promena koje su zahvatile Venecuelu davale su brojne prehrambene, medicinske i edukativne misije koje je vlada organizovala i finansirala. Širom Venecuele, posebno u ruralnim područjima, misije su radile na izgradnji stanova, poboljšanju ishrane, pružanju medicinske pomoći i edukacije, uz veliku pomoć i doprinos zdravstvenih radnika iz Kube. Čavez uzima za savetnike istaknute levičarske intelektualce, poput Hajnca Dideriha, Marte Harneker, Majkla Lebovica, itd. i tokom 2004. i 2005. godine najavljuje da venecuelansko društvo kreće u pravcu razvoja socijalizma za XXI vek. U Venecueli, u brojnim fabikama dolazi do eksperimentisanja sa saupravljanjem i samouopravljanjem. Uz to, radilo se i na pokušaju decentralizacije, prvenstveno kroz osnivanje lokalnih komunalnih saveta koji su trebalo da funkcionišu prema samoupravnim principima. Uopšte, širom Venecuele dolazi do otvaranja mogućnosti za delovanje odozdo i oslobađanje stvaralačkih energija najširih slojeva stanovništva, što se u gotovo svim domenima života zaista i dešavalo.[2] Prema mnogim ocenama, Bolivarska revolucija u Venecueli predstavljala je kombinaciju koja je podrazumevala sinhronizovanu borbu odozgo (Čavezovo preuzimanje vlasti) i borbu koju su siromašni i potlačeni slojevi stanovništva u saradnji sa Čavezovom vladom vodili odozdo, što je na najbolji način potvrđeno upravo u trenutku kada je bio izvršen pokušaj Čavezovog svrgavanja sa vlasti.
Poređenje Čaveza sa Lulom da Silvom zanimljivo je utoliko što pokazuje da je on prešao obrnut put u odnosu na kolegu iz Brazila. Dok je da Silva prešao put od istaknutog aktiviste poteklog iz široke baze društvenih pokreta do lidera koji otvoreno ulazi u kolaboraciju sa zastupnicima krupnog kapitala protiv kojih se dobar deo života borio, dotle je Čavez prešao razvojni put od istaknutog pripadnika vojnih snaga do lidera koji otvoreno podržava antikapitalističke pokrete i promene. Pa ipak, ni period Čavezove vladavine nikako i nipošto ne treba idealizovati. Jer, za vreme njegove vladavine dubinski emancipatorski procesi koji su zahvatili Venecuelu stalno su bili kočeni, ne samo pritiskom reakcije iznutra i imperijalizma spolja, nego i inertnošću, korupcijom i klijentelizmom vladajućih struktura i birokratije i direktnim paktiranjem mnogih čavista sa nacionalnom i međunarodnom buržoazijom. U tom pogledu, jasno su se pokazala mnoga ograničenja parlamentarno-institucionalnog puta u socijalizam.[3] S druge strane, čavistička varijanta kretanja institucionalnim putem u socijalizam predstavlja paradigmatičan primer postojanja mogućnosti da vanparlamentarni i samonikli antikapitalistički pokreti u izvesnoj meri iskoriste vladavinu socijalističke institucionalne levice za sopstveni razvoj i znatno povećanje sopstvenog uticaja na dalji razvoj društva u antikapitalističkom pravcu ka socijalizmu ili komunizmu za XXI vek.
Dva navedena puta institucionalne levice postaju veoma bitna u trenutku kada je defanziva institucionalne levice u Latinskoj Americi, koja je nastala nakon smrti Uga Čaveza i odlaska Lule da Silve, a kasnije i svrgavanja Dilme Ruself sa pozicije predsednice Brazila, možda prekinuta pobedom levičarskog kandidata Manuela Lopeza Obradora na predsedničkim izborima u Meksiku. Lopez Obrador, koji predvodi partiju Pokret za nacionalni preporod (španski: Movimiento Regeneración Nacional, skraćeno, MORENA), koju je osnovao 2014. godine, predstavlja prvog kandidata levice koji je uspeo da prekine hegemoniju vladavine Institucionalne revolucionarne partije (španski: Partido Revolutionario Institucional, skraćeno, PRI) koja je na vlasti u Meksiku bila gotovo osam decenija, uz kratak prekid koji je nastao, kada je 2000. godine predsednik Republike postao Visente Foks, bivši direktor Koka-Kole za Latinsku Ameriku i lider desničarske Partije nacionalne akcije (španski: Partido Acción Nacional, skraćeno, PAN), koga je na predsedničkoj poziciji nasledio Felipe Kalderon, njegov partijski saborac. Posle dvanaest godina pauze, 2012. godine na vlast se, nakon pobede Enrikea Penje Nieta na predsedničkim izborima, vraća Institucionalna revolucionarna partija. I sam Manuel Lopez Obrador političku karijeru je počeo u redovima Institucionalne revolucionarne partije. Iz nje je izašao da bi 1989. godine postao član Partije demokratske revolucije (španski: Partido de la Revolución Democrática, skraćeno, PRD) koja je okupila širok front levih snaga i koja je trebalo da predstavlja levu opoziciju vladajućoj partiji, koja je duboko zagazila u vode neoliberalizma. To je značilo da je u svom začetku nova partija nastojala da okupi šire društvene pokrete i da stvori široku bazu za promenu meksičkog društva. Lopez Obrador je ubrzo postao lider partije u meksičkoj državi Tabasko, gde je bio kandidat partije na izborima za guvernera. Obrador u periodu od 2000. do 2005. godine vrši funkciju gradonačelnika Meksiko Sitija. Kao gradonačelnik, on sprovodi čitav niz socijalnih mera i programa. To su bile mere pomoći starima, samohranim majkama, siromašnima, deci, nezaposlenima, ljudima sa posebnim potrebama. Isto tako, on pokreće i realizuje projekte gradnje socijalnih stanova, javnih škola, čak i novog univerziteta. Međutim, on takođe sklapa sporazum sa meksičkim milijarderom Karlosom Slimom, a u vezi sa radovima na obnovi i nadogradnji istorijskog centra grada. Nakon afere sa kockanjem u Las Vegasu, i odlaska sa mesta gradonačelnika prestonog grada, Lopez Obrador se nije obeshrabrio, pa je kao kandidat Partije demokratske revolucije učestovao na izborima 2006. i 2012. godine i oba puta izgubio. Nakon toga, on je odlučio da oformi novu partiju pod imenom Pokret za nacionalni preporod (MORENA). Kao kandidat ove partije, on iz trećeg pokušaja ove godine konačno pobeđuje na izborima.
Problemi s kojima će se Obrador uhvatiti u koštac su brojni. Među njima se izdavaja nekoliko hroničnih problema od kojih meksičko društvo pati decenijama. To su problemi klijentelizma, korupcije i nepotizma u svim sferma meksičkog društva, internalnog kolonijalizma oličenog u situaciji u kojoj su stanovnici nerazvijenih područja Meksika, koji su inače podređeni lokalnim krupnim veleposednicima (latifundistima), i sa njima povezanim lokalnim političkim moćnicima (španski: cacique), strukturno podređeni nacionalnoj buržoaziji u velikim gradovima, strukturne zavisnosti meksičke ekonomije od SAD, koja je postala izražena nakon potpisivanja NAFTA sporazuma, odnosno Sporazuma o slobodnoj trgovini između Meksika, SAD i Kanade iz 1994. godine, problemi narko-trafikinga i divljanja narko kartela i odreda smrti širom Meksika, najzad, i problemi migrantske krize na relaciji SAD-Meksiko koja je kulminirala dolaskom Donalda Trampa na mesto predsednika SAD. Nakon pobede Obradora, ostaje nam da vidimo da li će se i kako on uhvatiti u koštac sa ovim problemima. Obradorova deviza je „Za dobro svakog, a prvo siromašnog“, dok je sama Obradorova politička agenda dominantno usmerena na obećanja o rešavanju problema klijentelizma i korupcije koje on sam percipira kao rak rane meksičkog društva. Uz to, on je građanima Meksika čvrsto obećao da će se obračunati sa narko-trafikingom. Takođe, on je bio sklon tome da ističe kako neće dozvoliti SAD-u i njihovom predsedniku Trampu da sa omalovažavanjem tretiraju Meksiko i njegove građane. Obrador je sklon i kritikama famoznog NAFTA sporazuma koji negativno utiče na meksičku ekonomiju.
Ali, iskustvo je mnogo puta pokazalo da su reči koje se koriste u predizbornim kampanjama jedno, a da su konkretna postizborna politička dela nešto sasvim drugo. Sigurno je da nas iskustvo postizbornog delovanja pobedničke levice u Latinskoj Americi uči tome da ne treba mnogo očekivati od pokušaja da se delovanjem u okviru kapitaloparlamentarizma, ma koliko on bio socijaldemokratski usmeren, izleče bolesti koje proizvodi ovaj sistem. Utoliko ne treba gajiti prevelika očekivanja i nade u postizborno delovanje Lopeza Obradora. Pa ipak, ukoliko napustimo maksimalističku perspektivu koja delovanje parlamentarno-institucionalne levice procenuje polazeći od cilja za koje se zalaže revolucionarna levica, a to je ukidanje kapitalizma i parlamentarizma u ime socijalističkog samoupravljanja i direktne demokratije, i umesto toga njeno delovanje pokušamo da posmatramo iz minimalističke perspektive, koja polazi od toga da svojim delovanjem parlamentarno-institucionalna levica može da pomogne otvaranju prostora za delovanje i jačanje levih snaga koje u konačnici u budućnosti mogu da ostvare pomenuti krajnji cilj delovanja revolucionarne levice, onda, principijelno uzevši, buduće delovanje novog predsednika Meksika može da bude od izvesnog značaja za razvoj levice u Meksiku i u Latinskoj Americi uopšte. Jer, Obrador može da krene putem kojim je išao Ugo Čavez, s kojim ga mejnstrim zapadni mediji porede, ili putem kojim je išao Lula da Silva.
Nama se čini da je problem s Lopezom Obradorom upravo u tome što je mnogo veća verovatnoća da će on krenuti Lulinim putevima. U prilog tome govore najmanje dve stvari. Prva stvar se odnosi na njegov dosadašnji stil vođenja partije, odnosno partija, prvenstveno obeležen uživanjem u ulozi vođe. Njegovi kritičari sa vaninstitucionalne meksičke levice ističu da je Obrador vremenom evoluirao u pravcu insistiranja na stvaranju čvrstih partijskih struktura sa kadrovima koji verno slede njegovu liniju, kao i isticanju sopstvene liderske pozicije koja ga je pretvorila u klasičnog populističkog lidera latinoameričkog tipa. Druga stvar se odnosi na njegovo povezivanje srednjeklasne i deklarativno levičarske pozicije koje se bazira na diskursu o nacionalnoj obnovi i nekoj vrsti pomirenja interesa svih društvenih slojeva zarad dobrobiti svih stanovnika Meksika, uz primarnu orijentaciju ka poboljšavanju položaja siromašnih Meksikanaca kroz mere državne redistributivne politike, kao temelja obnove celokupne nacije. Upravo struktura Morena pokreta kao koalicije snaga levice i širokog spektra antiestablišment snaga koje su protiv sistema korupcije i klijentelizma, ali za uspostavljanje liberalno-kapitalističkog okvira vladavine prava i ekonomskih reformi, kao i antiestablišmentski usmerenih ali i izrazito konzervativnih snaga koje zastupa Partija socijalnog ujedinjenja (španski: Partido Encuentro Social, skraćeno, PES), ukazuje na prirodu politike koja se od takve koalicije može očekivati. Oličenje te politike jeste blizak Obradorov saradnik Alfonso Romo, koji će sasvim sigurno zauzeti visoki položaj u novoj vlasti, a koji je poznat kao saradnik Salinasa de Gortarija, neoliberalnog predsednika Meksika koji je potpisao famozni NAFTA sporazum. Romo bi mogao da predstavlja meksičkog pandana čuvenim Lulinim ministrima Paloćiju i Meiralešu. I najzad, treba pomenuti i novije, veoma pomirljive Obradorove stavove o odnosu prema privatnom sektoru, meksičkim bogatašima i NAFTA sporazumu.
Po svemu sudeći, pobeda Lopeza Obradora, koja se u zapadnim mejnstrim medijima proglašava velikom pobedom levice, mogla bi da bude još jedno kukavičje jaje za levicu i da predstavlja onu vrstu promene koja se odigrava samo zato da se suštinski ništa ne bi promenilo. Širom Meksika već kola slogan: „Morena, desnica maskirana u levicu“. Upravo ovakvi slogani daju nam povoda da se nadamo da će pobeda makar nominalne levice koja sa sobom svakako nosi populistički i antiestablišment naboj možda uticati na to da vaninstitucionalna levica u Meksiku izađe iz defanzive u koju je upala nakon neuspeha zapatističke Druge kamapanje[4] i ponovno krene u neku novu ofanzivu. Ona mora da budnim očima prati svaki korak Obradora i njegove administracije i da bude jemac toga da će meksičko društvo, posebno građani Meksika koji polažu silne nade u delovanje novog predsednika, biti uzbunjeno nakon svakog poteza koji Obradora bude vodio ka jačanju veza sa strukturama koje dubinski vladaju Meksikom, a protiv kojih je on sam makar deklarativno mnogo puta delovao. Utoliko će u narednom periodu za praćenje mnogo zanimljivije i inspirativnije biti linije kretanja vaninstitucionalnih levih snaga u Meksiku.
[1] Sledi kratak, sažet i uopšten pregled dva puta institucionalne levice u Latinskoj Americi koji će sadržati delove iz autorovih istraživanja, analiza i tekstova razvoja levice u Latinskoj Americi na početku XXI veka, posebno tekstova posvećenih vladavini Lule da Silve i Uga Čaveza.
[2] Jedan takav primer detaljnije je predstavljen u petom delu teksta Levica u Latinskoj Americi koji je posvećen levici u Venecueli.
[3] Nešto više o ovim ograničenjima takođe je pisano u petom delu teksta Levica u Latinskoj Americi, koji je posvećen levici u Venecueli.
[4] Druga kampanja (španski: Otra campana) koju su zapatisti pokrenuli 2005. godine podrazumevala je putovanja potkomadanta Markosa i zapatističkih predstavnika širom Meksika i održavanje sastanaka sa stanovništvom nastanjenim u siromašnim seoskim zajednicama i siromašnim gradskim četvrtima. Razgovori su vođeni sa potlačenim ženama, radnicima, seljacima bezemljašima, studentima. Održavano je po nekoliko sastanaka dnevno koji su trajali po nekoliko sati i na kojima je raspravljano o brojnim ekonomskim, socijalnim i političkim pitanjima. Ova kampanja bila je oličenje zapatističkog pokušaja da se pruži doprinos formiranju jasno antikapitalistički i antisistemski opredeljenog pokreta koji bi u sebi sadržao čitav niz pokreta. Ova kampanja nije uspela jer zapatisti nisu naišli na adekvatan odgovor levog sektora meksičkog društva. Sasvim suprotno, čini se da je nakon ove kampanje počela njihova sve veća izolovanost. Zanimljivo je i to što su mnogi pripadnici levice u tom trenutku odbili saradnju sa zapatistima jer su bili razočarani zbog toga što zapatisti nisu podržali predsedničkog kandidata Partije demokratske revolucije (Partido de la Revolución Democrática, PRD), nikog drugog do Andresa Manuela Lopeza Obradora. Ni to što su zapatisti, sledeći jedan od principa Druge kampanje kojim se jasno ističe da “kada napadaju nekog među nama, onda napadaju sve nas”, pružili bezuslovnu podršku Frontu ljudi za odbranu zemlje u San Salvador Atenku i sličnim pokretima u Oahaki, onda kada je vlada počela da primenjuje brutalne mere protiv ovih pokreta, nije doprinelo uspehu Druge kampanje. Zapatisti su bili prinuđeni da se povuku na svoje teritorije i da se bore za odbranu svoje autonomije pred pretnjama sve brutalnijih mera koje je desničarska vlada u tom trenutku poduzimala protiv opozicionih pokreta.