Katarina Peović, zastupnica Radničke fronte u Hrvatskom saboru, objavila je knjigu pod naslovom Sve što je čvrsto i postojano pretvara se u dim… Historijski materijalizam kao metoda, kritika i analiza. U knjizi je, u nekoliko članaka, učinila pokušaj da oživi i osnaži marksistički teorijski pristup društvenoj zbilji i da marksističku naučnu metodologiju i osnovne teorijske postulate „osvježi“, povezujući ih sa zbiljom društava današnjeg kapitalističkog centra ali i kapitalističke periferije. Taj poduhvat je vrijedan pažnje iz više razloga. Autorka apostrofira neke od osnovnih stavova marksističke politekonomije i sociologije, koji su, usljed prevlasti liberalne ideologije, gurnuti u stranu, ali sasvim tačno odslikavaju prirodu kapitalizma. U tom smislu, autorka osnovano ukazuje na to da Marksova teorija ne može biti prevaziđena jer je zasnovana na kritici kapitalizma, a njegova suština se nije promijenila, niti se može promijeniti. Stoga, neko se može slagati ili ne slagati sa marksističkim teorijskim postavkama, ali ne može ih smatrati neprihvatljivim za društvo s početka XXI vijeka, jer to društvo je, u pogledu svojih osnovnih principa, identično onome s polovine XIX vijeka. Tako, u posljednjem tekstu u knjizi, Umjesto pogovora. Kapital, ona primjećuje da je Kapital važniji nama danas nego što je bio socijalističkim samoupravljačima, zato što je u njemu, u prvom redu, sadržana kritika kapitalističkog načina proizvodnje.
Knjiga ukazuje na neka osnovna dostignuća marksističke teorije, ali se ne ograničava samo na njihovu deskripciju, nego pokušava da ukaže i na činjenicu da osnovni nalazi Marksove teorije nisu ograničeni na jednu istorijsku epohu, nego su jednako primjenjivi i na kapitalizam XXI vijeka.
Jasno je da Peović nije mogla odgovoriti na mnoga pitanja na samo 145 strana teksta (bez bibliografije i indeksa imena). Ona je više ukazala na aktuelnost ključnih djela marksizma (i to ne svih, nego tek nekolicine, zaključno sa Kapitalom), želeći pobuditi pažnju javnosti i ukazati na njihovu relevantnost. Šteta je što u samoj knjizi nema barem nekoliko stranica na kojima bi se autorka bavila strategijom borbe radničkog pokreta danas, što bi svima koji u toj borbi učestvuju, bilo kao aktivisti bilo kao teoretičari, dali koristan i nužan podstrek za razmišljanje i diskusiju.
U radu Manifest danas. Zakočeni modernizam Katarina Peović analizira sadržaj i značaj Manifesta komunističke partije, jednog od stubova marksističke misli, obimom nevelikog, ali mislima i oštroumnim analizama bogatog, teorijskog rada Karla Marksa i Fridriha Engelsa. Autorka pravilno primjećuje da je Manifest značajan ne samo po tome što je dao kritičku, radikalnu i revolucionarnu analizu kapitalističkog poretka, već i po tome što je dao barem djelimičnu viziju mjera koje revolucionarna vlada treba da preduzme.
Autorka je pravilno ukazala na način proizvodnje i produkcione odnose kao na elemente društvenog sistema koji čine njegovu suštinu, od kojih, u krajnjoj liniji, zavisi društveni sistem u cjelini, uključujući njegov pravni i politički sistem, ideološke sisteme, kulturne vrijednosti i dr. Na početku XXI vijeka, „vraćanje“ na ove teze predstavlja stavljanje u središte društvene analize onoga što čini suštinu svakog društva, pa prema tome to i nije nikakvo „vraćanje“ analizama XIX vijeka, nego je ukazivanje na to da je Marksova analiza, u svojim suštinskim elementima, ne samo relevantna nego i nužna.
Katarina Peović se na više mjesta u ovom članku referira na tzv. realni socijalizam, negirajući mu karakter društva koje je suštinski i stvarno oživotvorilo Marksove ideje. Ona kaže da Marksove ideje nisu doživjele punu realizaciju u realpostojećim socijalizmima, pa bi se Marks vjerovatno ogradio od realpostojećih socijalizama (str. 8–9). Iako je autorka nesporno ideološko-politički nesklona tzv. realsocijalizmu, njeni zaključci su donekle oprezni. Po našem mišljenju, tzv. realsocijalizam je bio novi društveni sistem, između kapitalizma i socijalizma, prema tome ni jedno ni drugo, ali sa obilježjima oba sistema, što ne znači da je bio njihova mješavina. Samim tim, ne samo da Marksove ideje nisu doživjele punu realizaciju u realsocijalizmu, nego je to društvo u suštini bilo suprotno Manifestu. Ukoliko je ono imalo neka socijalistička obilježja, ona su se uglavnom javljala u vezi sa ostvarivanjem određenih socijalnih prava i pojedinih segmenata socijalne države, u čemu su postignuti zaista vidljivi i vrijedni rezultati. Međutim, suština Marksovih ideja nije bila ostvarena, jer ova društva nisu prevzišla ekonomsku eksploataciju i političku dominaciju, što uvijek treba otvoreno isticati.
U tom smislu, sporna je autorkina tvrdnja da je Rusija nakon Oktobarske revolucije bila prva zemlja koja je implementirala marksizam kao svoju aktivnu politiku (str. 10). Oktobarska revolucija je bila socijalistička po svom cilju i nosiocima, ali od samog početka je morala da se nosi sa nepredviđenim i vanrednim teškoćama, koje su uticale na to da su boljševici, kao marksistička partija, morali da mijenjaju strategiju, pa i sama osnovna načela novog društva. Dovoljno je uzeti u obzir Lenjinovo shvatanje o tome da novo društvo još uvijek nije socijalističko nego državnokapitalističko, kao i prilično oprečne ideje ratnog komunizma i NEP-a, koje su opstale sve do kraja 20-ih godina, kada je Staljinova frakcija konačno pobijedila. Stoga, ne bi se moglo tvrditi da su ruski boljševici, i pored najbolje volje, mogli implementirati marksističke politike.
Autorka pogađa u središte problema kad ukazuje na to kako se moderna ljevica više zanima za analizu modernog društva, nego za pronalaženja metoda i sadržaja njegovog prevazilaženja. Ona je, stoga, više sklona deskripciji nego preskripciji, što nije izraz njene intelektualne lijenosti nego oportunizma. Lakše je kritikovati postojeće društvo, nego biti kritikovan, a možda i nešto teže od toga, zbog toga što zagovaraš jasne strateške pravce borbe za novo društvo i njegov konkretan sadržaj. Dodajmo da, nakon svih iskustava XX i početka XXI vijeka, nije neopravdano razmatrati konkretne oblike novog, socijalističkgo društva, iako je tačno da je opasno pisati recepte za društva koja će nastati u budućnosti koju još ne možemo predvidjeti. Ipak, pokušaji sa participativnom demokratijom, a pogotovo za samoupravljanjem, u XX vijeku, dovoljan su osnov za promišljanje i postepenih predrevolucionarnih promjena, ali i obrisa novog društva.
Katarina Peović posebno ukazuje na ono što je jedna od osnovnih vrijednosti Manifesta, a to je njegova dvostruka priroda – kao teorijskog i političkog spisa. On nije samo teorijski fundirana analiza postojećeg društvenog poretka, nego sadrži i neke mjere koje treba preduzeti s ciljem njegovog prevazilaženja. Autorka pravilno zaključuje da su te mjere, navedene u njegovom drugom dijelu, radikalne, i to ne samo za ondašnje već i za današnje društvo, pogotovo one koje zagovaraju ukidanje ili ograničavanje privatne svojine. Dodajmo, ipak, da su i te mjere ograničene po svom mogućem dometu, i da su pisane za društva koja su bila bremenita buržoasko-demokratskim, a ne još uvijek socijalističkim, revolucijama, pa se otud, na primjer, zagovara eksproprijacija zemljišnog vlasništva, a ne još uvijek i eksproprijacija kapitalističkog privatnog vlasništva uopšte, mada je neprijateljski stav pisaca Manifesta prema njoj nesumnjiv. Čini se da je autorka mogla više istaći ovu stranu problema.
To se posebno vidi na str. 30, na kojoj autorka izričito utvrđuje da ukidanje starih (misli se na kapitalističke) odnosa proizvodnje nije dovelo do ukidanja klasa, niti je ostvarena ideja po kojoj je slobodan razvoj svakog pojedinca uslov slobodnog razvoja svih. „Socijalizmi 20. stoljeća“, kako ih autorka označava, prolongirali su hijerarhijsku vladavinu, samo su promijenili njenog nosioca, kojeg autorka označava kao partijsko-birokratski aparat. Cilj koji autorka ističe isti je, u osnovi, onom koji je Manifest proklamovao – asocijacija slobodnih ljudi.
Autorka ovdje ukazuje i na jugoslovenska iskustva, smatrajući da je tržišno djelovanje inficiralo eksperiment samoupravljanja, pošto su se radni kolektivi, u međusobnom takmičenju, počeli fokusirati na sopstvene interese. Iako u ovoj tvrdnji ima istine, treba istaći na prvo mjesto činjenicu da je samoupravljanje bilo potisnuto dominacijom one iste snage koja je uništila sovjetski „eksperiment“, a to je birokratija, o kojoj, po našem mišljenju, treba promišljati kao o novoj vladajućoj klasi.
Vezu Manifesta sa modernim društvom Peović vidi u aktuelnosti „osnovnog trokuta socijalizma“, koji predstavlja osnov alternative, kao što je to bio slučaj i u vrijeme njegovog pisanja: 1) društvene svojine; 2) društvene proizvodnje koju organizuju radnici; 3) proizvodnje za društvene potrebe.
Manifest je aktuelna alternativa prije svega stoga što ukazuje na ključne uzroke društvenih zala, stavljajući akcenat na kapitalističke produkcione odnose i način proizvodnje. Kao da predviđa ono što će se na polju društvene kritike početkom XXI vijek, Marks i Engels izlažu kritici one mislioce koji formulišu moralizatorsku kritiku kapitalizma. Autorka ukazuje i na druge kritike, koje nisu kritike sistema, iako tako izgledaju, zbog toga što nisu kritika njegovih ključnih elemenata, nego se fokusiraju na kritiku odnosa mimo ekonomskog i političkog sistema, odnosno na kritiku nekih važnih, mada sa stanovišta sistema kao cjeline, ipak sekundarnih društvenih odnosa. Peović ukazuje na mitove koji brane i opravdavaju kapitalizam, a koji se protežu od doba Manifesta do danas, kao što su mitovi o nepostojanju sukoba rada i kapitala, dobrim i lošim ljudima, apolitičnoj i stručnoj tehnokratiji, i dr. Razbijanje ovih mitova važno je kako bi se ukazalo na to da nedostaci i problemi kapitalizma proističu iz njegovih strukturalnih obilježja, a ne iz propusta nekih elita, koje bi mogle da otklone druge elite. Sasvim suportno duhu današnjeg vremena, autorka, što joj služi na čast, ukazuje na neke pomalo zabašurene, ali sasvim istinite, misli o tome šta je svrha robne proizvodnje i kakva je priroda kapitala, a posebno o tome da je eksploatacija radne snage temelj oplodnje kapitala. Suština eksploatatorskog odnosa, a time i kapitalizma, nije u tome da li je nadnica visoka ili niska, niti u tome kakvi su radni uslovi. Autorka to izričito kaže, skrećući time pažnju na Marksove dobro poznate, ali danas namjerno zanemarene, misli i analize. Time se implicitno udara na reformiste, budući da se ukazuje na to da suština ekonomske i političke borbe ne može biti u tome da se uslovi rada poboljšaju, jer time se društveni odnosi ni najmanje ne mijenjaju.
Citirajući jednog modernog autora, Peović primjećuje kako današnji radnik radi duže nego srednjevjekovni seljak. Ta činjenica plastično pokazuje kako daleko su nas dovele reformističke politike, koje su tokom druge polovine XX vijeka dale određene rezultate, ali samo privremeno, dok ekonomska kriza nije poništila dobar dio onoga za šta se radnički pokret decenijama borio. Ove konstatacije uvod su u kritiku reformizma, koju su Marks i Engels izvršili još u Manifestu, pišući tada o „buržoaskom socijalizmu“. Taj dio Manifesta danas je neobično aktuelan, a autorka primjećuje da je „i danas (je) primjenjiva njegova kritika dosega pukih administrativnih promjena na mjesto promjena materijalnih uvjeta proizvodnje“ (str. 24). Reformistički buržoaski socijalizam samo je izraz za „birokratska poboljšanja i poboljšanja uprave“, a autorka povlači modernu paralelu na primjeru Ciprasove vlade, koja je u praksi bila ono što su Marks i Engels zvali buržoaskim socijalizmom. Iz ovoga slijedi da reforme, ma koliko bile korisne za poboljšanje uslova života, ne samo da nailaze na prirodne granice kapitalizma, nego je njihova trajnost upitna, pošto se kapitalizam ciklično kreće.
Rad Engels i Marx – Položaj i „idealni presjek“ kapitalizma, autorka počinje pokušajem da objektivnije sagleda ulogu koju je Engels imao u oblikovanju marksističke teorije, budući da je često, i to neopravdano, bio kritikovan kao popularizator i vulgarizator marksističkih ideja, pa je literaturi ponekad dolazilo do neopravdanog razvrstavanja uloga Marksa i Engelsa – prvi je bio teoretičar, a drugi navodno popularizator, pogotovo pišući Anti-Diring. Položaj radničke klase u Engleskoj duboka je analiza prirode kapitalizma i uzroka položaja radničke klase u njemu. Autorka na početku svog rada o ovom Engelsovom djelu pravilno ukazuje na suštinsko pitanje, koje apologeti kapitalizma danas, jednako kao i onda, ideološki prikazuju na sljedeći način – kad radnik pripam poštenu platu za pošten rad, eksploatacija ne postoji. Engels dokazuje, čak i prije Marksa, da eksploatacija ne potiče od nepravednih uslova rada, već je uslovljena prirodom produkcionog odnosa, pa tu poboljšanje uslova rada ne može ništa promijeniti na suštini.
Pišući o položaju radničke klase kao dvadesetočetvorogodišnjak, Engels, kako Peović primjećuje, postavlja temelje naučnog proučavanja, kada ne samo da koristi statistiku i empirijsku građu, nego i nastoji da dođe do teorijski relevantnih saznanja o kapitalističkom načinu proizvodnje, razumijevajući da će se ne samo engleski kapitalizam vremenom mijenjati, već i da konkretne prilike u Engleskoj nisu istovjetne onima u drugim kapitalističkim društvima. Međutim, on nastoji da, na primjeru Engleske, dođe do onoga što su opšti principi kapitalizma, zbog čega njegovo djelo, nije istoriografsko nego politekonomsko i kao takvo relevantno i danas. Još jedna važna misao kasnijeg marksizma javlja se već u ovom djelu, a to je da je razvoj moderne tehnologije uslovio je razvoj moderne industrije, a ova pojavu industrijskog proletarijata, koji je počeo da pokušava da se izdigne iznad svog bijednog i nedostojnog položaja. Peović na ovaj način ukazuje na to da je Engels formulisao u Položaju neke od temeljnih misli marksizma, o uticaju proizvodnih snaga na oblikovanje načina proizvodnje, što sa svoje strane utiče na oblikovanje modernih klasa i njihovu međusobnu borbu.
Peović ukazuje i na druga obilježja ranog kapitalizma koja su opisana u Položaju, a koja, budući da su njegova suštinska obilježja, ostaju i u današnjem, poznom. Tako, ona obraća pažnju na konkurenciju koja postoji među radnicima i koja otežava njihov položaj, i supotstavlja atomiziranost radnika njihovoj solidarnosti, kao prvom koraku ka uspostavljanju radničkog pokreta, što je Engels zagovarao već u Položaju. U današnje doba tzv. platformskog kapitalizma i velikih razlika između kapitalističkog centra i periferije, problemi dobijaju posebno na značaju. Peović ukazuje na jedno od temeljnih protivječnosti kapitalizma o kome Engels piše, a to je da se pod plaštom individualne slobode krije težak oblik radničke zavisnosti, koji proističe iz prisile rada. U tom pogledu, stvari se nisu ni najmanje promijenile do danas, jer iako radnik ne zavisi od pojedinog kapitalista, on i dalje zavisi od kapitalističke klase, odnosno zavisi od prodaje svoje radne snage, koja je formalnopravno slobodna i zasnovana na ugovornom odnosu, ali kako to nije ugovorni odnos dvije strane jednake društvene snage, formalnopravna ravnopravnost u suštini ne znači mnogo. Kako je radna snaga roba, čija cijena skače i pade u zavisnosti od ponude i potražnje na tržištu radne snage, to je puna zaposlenost u kapitalizmu nezamisliva, jer mora postojati rezervna armija nezaposlenih. Ni ova misao, koju je Marks kasnije razradio, nije ništa izgubila na svojoj aktuelnosti do danas.
U radu Komunistička hipoteza autorka aktuelizuje ideju komunizma, povezujući njenu renesansu sa krizom koja je izbila 2008. godine. Peović ukazuje sa suštinsko pitanje, a to je da je ekonomska kriza aktuelizovala pitanje prevazilaženja privatne svojine. Suštinu društvene zbilje, Peović, između ostalog, vidi i u tome što demokratija počiva na kapitalo-parlamentarizmu, odnosno „poretku politike servisiranja potreba krupnog kapitala“. Šteta je što Peović nije imala mogućnost da piše detaljnije o ovoj temi, što nije posljedica njenog nepoznavanja teme ili metodoloških promašaja, već jednostavno strukture i prirode rukopisa koji je pripremala za štampu. U svakom slučaju, ova naizgled slučajna, a zapravo suštinska, opaska o pravoj prirodi postojeće demokratije zaslužuje da bude što dublje istraživana i stalno naglašavana, jer nas vraća na pomalo zaboravljenu Lenjinovu misao o tome da demokratija nikad nije demokratija za sve. Tu misao ne treba tumačiti tako da nekim kategorijama ili klasama treba uskratiti ljudska prava i isključiti iz procesa odlučivanja, već tako da, čak kad su ljudska prava formalno i priznata, demokratija ne omogućava da nevlasnici kapitala budu ravnopravni sa vlasnicima kapitala u procesima odlučivanja.
Peović ovlaš spominje jednu intrigantnu Badjuovu ideju, a to je njegova skepsa prema stranačkom organizovanju i zalaganje za politiku bez stranke. Šteta je što autorka nije opisala ovu ideju i odredila se prema njoj. Ideja je nesumnjivo intrigantna, imajući u vidu dosta negativnih iskustava sa hijerarhijskim ustrojstvom i birokratskim funkcionisanjem partija koje su se smatrale nosiocem komunističkog programa. Bogata iskustva su pokazala da tako organizovane i vođene partije ne mogu biuti nosilac jedno humanog i demokratskog „projekta“ kakav je komunistički. Potreban je pluralizam ideja, pokreta i organizacija, pri čemu partija, kao jedna od njih, ne može apriori računati na avangardnu ulogu, već treba da je zasluži, ali može i da je izgubi. S druge strane, ideja politike bez stranke ili stranaka ne čini se mogućom, jer političke stranke, pogotovo ako su solidno organizovane i sa jasnim programom, još uvijek su neprevaziđeni, mada ne i jedini oblik političkog organizovanja i djelovanja.
Iako na prvi pogled izgleda da ne mora biti ili da nije u vezi sa prethodnim razmatranjem, tekst Nejednaki razvoj i mentalitet nadovezuje se na razmatranja o komunizmu. Privreda je uvezana na globalnom nivou i drugačije ne može biti. Kapitalistički način proizvodnje stvara ekonomsku nejednakost na globalnom nivou, kao što je stvara i na nacionalnom nivou, te u odnosima među klasama u društvu. Ekonomske razlike u stepenu razvijenosti, prema tome, rezultat su dominacije ovog načina proizvodnje, a ne nekih činilaca koji se podvode pod ishod poštene tržišne utakmice ili normalan proces modernizacije društva. Podjela na kapitalistički centar i periferiju izraz je inherentnih odlika i protivrječnosti kapitalističkog sistema, a ne lijenosti ili neinventivnosti onih koji čine periferiju. Ova podjela se ne samo održava nego i povećava. Kapitalizam ima potrebu da se širi i ugnjezdi u svaki kutak planete. To je conditio sine qua non njegovog održanja, a ne samo razvoja. Da bi to širenje imalo smisla za najveću moguću oplodnju kapitala, potrebno je da se kapital širi na tržišta i u društva sa visokom stopom nezaposlenosti, niskim nadnicama i državom koja je spremna da sarađuje. Ovo su ključni razlozi zbog kojih je kapitalizmu prirođena podjela na centar i periferiju, pri čemu razlike između njih moraju da se povećavaju. Isto tako, kapitalizam sa punom zaposlenošću je izuzetak, jer on omogućava radnicima da traže veće plate. Ističući ove argumente i ukazujući na literaturu u kojoj se o njima može više saznati, Peović apostrofira ključna obilježja kapitalizma, koja njegovi apologeti prećutkuju ili negiraju. Autorka zaključuje: „Podređenost naroda na periferiji Evrope posljedica je ekonomskih odnosa, ali da bi bilo moguće održavati nejednakost, potrebna je i ideološka interpretacija koja omogućava reprodukciju tih odnosa.“ (str. 133)
Peović pogađa u središte problema kad navodi određenje podatke, na primjer onaj po kome u svijetu 20% najbogatijih drži 94% ukupnih depozita, ili onaj po kome se iz Hrvatske iselilo 17,6% radno aktivnog stanovništva, dok je stopa rizika od siromaštva 18,3%. Ovi podaci, iako se tiču samo nekoliko pitanja, već slikovito pokazuju koliko su problemi klasnog raslojavanja i stvarnih nejednakosti za uspjeh, pa i dostojanstven život, prisutni i u kapitalističkom centru i na periferiji, mada su na periferiji izraženiji i ozbiljniji. Oni istovremeno pokazuju koliko je tzv. tranzicija promašaj sa stanovišta interesa „običnog čovjeka“, mada nikako ne i sa stanovišta interesa nove vladajuće klase, političkih elita i, naravno, kapitalističkog centra. Iz ovih redova iščitavamo odgovor na pitanje da li je tzv. tranzicija bila uspješna. Da i ne, sve zavisi od toga sa stanovišta čijeg klasnog interesa se daje odgovor. Ona pogađa u središte problema i kad ističe da „odnos blokiranog razvoja“ nije posljedica visine poreza ili veličine javnog sektora, već nužnosti nejednakog razvoja, koji proističe iz same strukture kapitalističkog načina proizvodnje.
foto: suvbversivefestival.com