Crvena podrška prepričava intervju Marte Havriško (Marta Havryshko) u kom ukrajinska istraživačica Holokausta, genocida i seksualnog nasilja u ratu, govori o normalizaciji i utilizaciji fašizma u Ukrajini, heroizaciji ukrajinskih fašista, dizanju spomenika i davanju imena ulica po poznatim ratnim zločincima. Njene planove za naučni rad u Ukrajini prekinuo je Putinov govor uoči napada na Ukrajinu, kada je shvatila da će doći do rata. Od tada živi u inostranstvu, vodeći neprekidnu kritičku polemiku sa pristalicama politike i prakse ukrajinskih vlasti, kojima romantizacija istorije fašističke kulture i politike velikog dela ukrajinskih nacionalista služi kao motivacioni faktor u ratu.
Marta Havriško napominje kako su i sami naučni radovi koje je objavljivala dok je radila kao istraživačica Holokausta u Ukrajini, bili dovoljni da je napadnu desni ekstremisti i da dospe na „listu za odstrel“ sajta „Mirotvorec“. Svedoči o saučesništvu i ćutanju akademske elite, „normalizaciji normalizacije“ fašizacije i ratnohuškačkoj propagandi domaćih i zapadnih naučnika, medija, političkih elita. Govori o instrumentalizaciji nacističkih saradnika iz Istočne Evrope tokom Hladnog rata, kada je njihova zločinačka prošlost brisana ili ignorisana radi moguće korisne uloge u propagandnom ratu ili raznim subverzijama protiv sovjetskih i socijalističkih vlasti. Zbog svega toga je i moguće da se u dijaspori sreću apologeti Bandere, Demjanuka, negatori Holokausta, a sami učesnici zločinačkih formacija dobijaju ovacije u kanadskom parlamentu.
U prvom delu intervjua Havriško uglavnom iznosi primere rutinskog prećutkivanja ili izvrtanja poznatih istorijskih podataka, kao što je sudbina jevrejskih lekara u redovima Organizacije ukrajinskih nacionalista, koja bi ih otimala iz logora da bi mogli da pružaju lekarske usluge članstvu organizacije a zatim bi ih uoči oslobođenja ubijala da ne bi izdali članove organizacije Sovjetima. Zbog iznošenja takvih podataka proglašavana je agentom Mosada, Moskve, Varšave itd. Ukrajinska vlada i dalje održava komemorativne aktivnosti u vezi Holokausta, npr. Babin Jaru, ali niz vojnih jedinica i paramilitarnih grupa koje su pod kontrolom vlade otvoreno propagiraju nacističku simboliku i ideologiju.
Havriško redovno objavljuje na društvenim medijima dokumente o prisilnoj mobilizaciji, otimanju i odvođenju nevoljnih regruta sa ulice, iz prodavnica i kuća, otimanju ljudi u prisustvu njihove dece, koji onda skoro bez obuke ginu nakon par nedelja na ratištu. U drugom delu intervjua sa nevericom govori o participaciji intelektualaca u ratnoj propagandi, o okretanju glave njenih kolega od pretnji koje se upućuju njoj ili bilo kome ko se usudi da kritikuje zvaničnu politiku, propagandu, kulturu sećanja. Osuđuje zahteve zapadnih političara da se spusti granica za mobilizaciju na 18 godina, da bi i golobradi mladići ginuli 1, pogotovu ako su radničkog ili seljačkog porekla i nemaju para da kupe „slobodu“ koju slave zapadni propagandisti 2.
Zbog manjka ljudstva, u ukrajinsku vojsku dolazi veliki broj neo-nacista iz Amerike, Argentine (navodi kasnije i primer iz Rusije) i služe regularno, što je opasnost za budućnost i Ukrajine i celog sveta jer će veliki deo njih i posle rata biti naoružani i vojno obučeni. Zbog toga što upozorava na takav razvoj događaja sada dobija pretnje i od američkih i argentinskih neonacista. Ukazuje da ukrajinski i evropski novinari prećutkuju sve te očigledne procese da ne bi „širili rusku propagandu“ a onda šire ratnu propagandu tako što se služe uveličavanjem zločina sovjetskog režima (gulag, Holodomor) da bi time opravdali mobilizaciju i dalje ratovanje. Javno se prozivaju (public shaming) ljudi koji izbegavaju regrutaciju i – što joj je vrlo interesantno – i u feminističkim krugovima. Misli da su ukrajinske feministkinje izdale sopstvenu misiju šireći taj vrlo patrijarhalni narativ o muškarcima kao braniteljima i ženama kojima uvek treba zaštita. Njihovo obrazloženje je da se toliko boje ruske okupacije i represije da se svrstavaju uz neonaciste po principu „manjeg zla“, sa čime se ne slaže jer su članovi Azova i drugih krajnje desnih grupa sasvim jasni po pitanju prava žena i prava manjina; dovoljno je pogledati njihove intervjue, ili izjave na društvenim mrežama, ili ih jednostavno direktno pitati o tim temama, što se izbegava da se ne bi dobili odgovori koji nisu toliko demokratski i liberalni da bi opravdali narativ o borcima za slobodu i demokratiju a protiv autokratije. Njihov narativ je u stvari vrlo rasistički, u smislu da je Ukrajina deo Evrope i bori se za liberalni režim, liberalnu demokratiju i ljudska prava, a protiv „hordi sa istoka“, upirući prstom na Burjate, Čečene i druge pripadnike ruskih trupa iz Azije kao necivilizovane i varvarske 3. Prećutkuju se zločini ukrajinske vojske i govori samo o onima ruske vojske, o kojima inače govori i piše i sama autorka a koji međutim nisu opravdanje za progon ljudi koji govore ruski, progon istoričara, progon političkih disidenata, gde su politički protivnici prebijani i mučeni u zatvorima, gde se crkve moskovskog patrijarhata otimaju od strane navodno „verski motivisanih“ a u stvari od vlade organizovanih batinaških grupa. Jedna profesorka je otpuštena zato što je njena ćerka na društvenoj mreži objavila video koji kritikuje politiku Zelenskog prema crkvama moskovskog patrijarhata. To je politička represija, gde su glasovi zaštite ljudskih prava?
Svako ratuje sa svakim, velike su podele, po etničkim, na osnovu jezika, po klasnim osnovama, po mogućnostima da se otputuje iz zemlje ili izbegne mobilizacija. Ovo je i vrlo izraženi klasni rat, većina bogatih ljudi mitom izbegavaju mobilizaciju ali ako npr. treba da izbegnu zatvor zbog korupcije, onda odu u vojsku ali ne na front u Pokrovsk već u neku jedinicu u Kijevu. Mnogi lokalni političari poslali su supruge i sinove u inostranstvo. Za izbegavanje regrutacije i izlazak iz Ukrajine plaća se od 10 do 30 hiljada dolara. Ljudi prodaju kola, kuće ali pitanje je ko uopšte ima mogućnost da priušti takav mito, koji je sve veći i veći jer je sve veća potražnja za ljudstvom? Oni koji su mobilisani su ljudi iz radničke klase, siromašni ljudi sa sela, mnogi su alkoholičari, imaju hronične bolesti, tuberkulozu, rak, to je po međunarodnom pravu nečovečno postupanje. Ali niko se na to ne osvrće jer regrutni službenici imaju kvote i ako ih ne ispune preti im se da će i oni sami, kao i njihovi sinovi ići na front. To je borba za opstanak, mobilizacija je izvor velikih podela, po klasnim osnovama i po osnovama vojnog iskustva i po osnovama same prisutnosti u zemlji. Veliki je animozitet prema onima koji su izbegli iz zemlje, pogotovu ako su iz Zapadne Ukrajine. Onda postoje i podele među samim izbeglicama.
Entuzijasti koji su se dobrovoljno uključili u odbranu Ukrajine nakon ruske invazije sada ulaze u četvrtu godinu službe bez ikakvog odmora, nema nikog da ih smeni, imaju iskustva ali vrlo su ljuti, prave performativna, grupna dezertiranja da bi privukli pažnju. Neki ljudi prave „komične“ videe o gomilanju zaliha hrane u kući da ne bi morali da izađu do prodavnice. Postoji i otpor, pogotovu se pokazalo da žene mogu da koriste rodnu snagu i da se suprotstave nasilju mobilizacijskih patrola i odbrane svoje muževe i sinove jer su se mobilizacione jedinice ustručavale da ih napadaju. Ali sada se i na njih primenjuje sila. Jedan pripadnik mobilizacionih službi je čak ubijen od strane prijatelja čoveka koga su pokušali da mobilišu.
Jezičko pitanje je jako doprinelo nemirima u Donbasu 2014. godine. Ljudi koji govore ruski su tretirani kao izdajnici Ukrajine, to je veliki problem, moj sin govori i ruski i ukrajinski a bio je zlostavljan od strane učiteljice u obdaništu u Lavovu zato što je upotrebio jednu rusku reč. Ako bi upotrebio ruski u javnom prevozu u Lavovu i drugim jako nacionalističkim gradovima, bio bi verovatno napadnut. Mnogi političari to podržavaju i manipulišu jezičkim pitanjem a to jako oštećuje ukrajinsko društvo. Treba da se otarasimo i tog nacionalističkog i onog „Anti-Rusija“ projekta inače ćemo decenijama imati rat. Treba da se držimo svog nacionalnog interesa i gradimo inkluzivno društvo ali bez tog „Anti-Rusija“ projekta, Rusija je naš sused i neće nestati. Imamo mnoge veze sa Rusijom ali tu je pitanje pravde, bez pravde ne možemo postići održiv mir a pravda nije moguća bez reparacija i priznanja ruskih ratnih zločina, moraju da plate za svoje zločine, uništene gradove, uništene univerzitete, biblioteke, uništene živote običnih ljudi, uključujući i one koji govore ruski, većina njihovih žrtava su Ukrajinci koji govore ruski, uključujući i decu. Proces pomirenja i izgradnje mira biće vrlo komplikovan ali verujem da će glavni principi biti ljudska prava, inkluzivno društvo, multikulturalno, tolerantno društvo, bez nacionalizma i posebno etnonacionalizma koji je kao što vidimo u Ukrajini po tim sukobima oko jezika, memorijalne politike itd. jako štetan. I jako je doprineo ratu, tačno je da su je bilo ruskog mešanja i da su ruske trupe intervenisale u Debaljcevu i Ilovajsku ali tu je postojala komponenta građanskog rata, lokalne političke elite osećale su se izdane od Majdana, osećale su nepoštovanje, osećale su da je ugrožen njihov identitet, jezik… nova Ukrajina mora biti izgrađena na inkluzivnijim principima, da se otarasi nacionalističkog huškanja i obezbedi mirnu budućnost našoj deci.
AUTOR
- Za koju i kakvu skobodu zaista? U ovom tekstu Maje Breznik se diskutuju odluke ukrajinskih vlasti u cilju odobrovoljenja zapadnih sponzora rata i izlaženja u susret njihovim ekonomskim očekivanjima od ratnih ishoda. Donald Tramp je samo brutalno reinterpretirao takva očekivanja na način imperijalističkog Divljeg Zapada: “The “aid for minerals” ploy simply makes explicit what has implicitly been US policy since 2014, using Ukrainian land and lives to line the pockets of the US oligarchy and military-industrial complex.” Pawel Wargan.
- Preporuka za nedavni članak Volodimira Iščenka da su članovi 133 NVOa i preduzeća finansiranih iz inostranstva oslobođeni mobilizacije iako ne obvljaju nikakve kritične delatnosti, od kojih zavisi privreda (mada ne treba potcenjivati ni propagandne zasluge tog sektora): „While the rural poor are coerced into fighting at the front lines, there is a well-off urban minority that lives a relatively protected, comfortable life in Kyiv and Lviv. This “warrior elite” – composed of activists, intellectuals, journalists and NGO workers – maintains the patriotic narrative that Ukraine must fight till victory. Yet, it seems many members of this elite appear to be reluctant to join the fight at the front line. There have been a number of high-profile patriotic journalists and activists who have called for mass mobilisation, while themselves seeking exemptions on medical or other grounds… … In June, the employees of 133 NGOs and enterprises receiving foreign funding were granted official exemption from mobilisation. Many of these organisations are not involved in maintaining any critical infrastructure.
- U vezi sa međuodnosima narativa o “konfliktu demokratije i autoritarizma”, “civilizovane Evrope i varvarske Azije” i funkcija istorijskog revizionizma, identitetskih i nacionalističkih politika u legitimizaciji tranzicionih ekonomskih, propagandnih i oružanih ratova (na šta Havriško ne obraća pažnju u ovom intervjuu), treba se podsetiti zapažanja Borisa Budena u intervjuu Lupigi: “Tako smo dobili priču o dobrim elitama koje su oduvijek stremile Zapadu i Evropi i njihovim protivnicima, lošim elitama koje su nas htjele zadržati na Istoku kao sinonimu za komunistički totalitarizam, zaostalost, barbarstvo, itd. Ali to uopće nije daleko od one ideološke samolegitimacije s kojom je ustaška vojska svojedobno sudjelovala u borbama na Istočnom frontu. Oni pod Staljingradom nisu ginuli u ime Velike Njemačke i hiljadugodišnjeg Reicha, nego u ime evropske civilizacije, u njenoj borbi za opstanak protiv azijatskog barbarstva. Ideološka kulturalizacija političke i historijske činjenice jednog brutalnog banalnog vazalnog odnosa funkcionirala je jednako efikasno tada u Drugom svjetskom ratu kao što funkcionira i danas. U tom smislu historijski revizionizam, da to još jednom naglasim, nije nikakvo jednostavno retuširanje historijskih činjenica, nikakva kontrafaktička izmišljotina koja se može osporiti činjeničnom argumentacijom, nego mehanizam vladanja koji svoje efekte najuspješnije postiže općom dehistorizacijom i depolitizacijom društvenih odnosa, koji nam se pojavljuju samo još u formi neprekidnog sukoba različitih kulturnih identiteta.”