Jedna od prvih značajnijih osobina anarhističkog djelovanja u europskom radničkom pokretu bio je destruktivni odnos prema Prvoj internacionali. Kako je ta organizacija pod vođstvom Marxa i Engelsa išla u smjeru internacionalne socijalističke borbe i kao takva bila organizirana na način koji tu borbu jača, morala je doći u sukob s anarhističkim tendencijama. Marx i Engels su posvetili relativno mnogo svog vremena u političkoj borbi protiv anarhizma, prije svega zbog svijesti o njegovom utjecaju na dio radničkog pokreta, a time i na dio Internacionale.
Iako su i ranije postojale tenzije između Bakunjina i njegovih ljudi, s jedne strane, i Marxa i Engelsa, s druge, presudna godina u odnosima anarhista i Internacionale bila je 1871. Pariška komuna i njen pad odjeknuli su među europskim radnicima. Marx i Engels su u Pariškoj komuni vidjeli ogroman korak naprijed za radnički pokret, jedno presudno iskustvo koje nije mogao umanjiti poraz koji su Komuni nanijele reakcionarne snage.
Tako je u pripremama za Londonsku konferenciju Generalnog vijeća Internacionale u septembru 1871. godine, Engels pisao: „Poslije Komune, koja je stavila na dnevni red političku akciju radnika, apstinencija je nemoguća“ (Marx, Engels, tom 28: 336). Marx u svom govoru na proslavi sedmogodišnjice Internacionale u Londonu isto napominje: „Posljednji, najveći pokret od svih dosadašnjih pokreta, bila je Pariška komuna, koja je, u to nema sumnje, bila osvojenje političke vlasti od radničke klase“ (ibid.: 354).
Ključni zahtjev Internacionale, o nužnosti izgradnje samostalne i neovisne radničke političke partije s ciljem osvajanja političke vlasti od strane radnika, Pariškom komunom dobio je još jednu potvrdu svoje važnosti. Nakon pada Komune, Marx i Engels nastavili su snažnije agitirati u korist daljnjeg jačanja radničkog pokreta i njegove daljnje politizacije. Ovdje ne treba zanemariti činjenicu da je dosta komunara svoje utočište pred francuskom reakcijom našlo u Londonu i logično utjecalo na komuniste okupljene oko Internacionale. Dodatno su Marx i Engels agitirali za očuvanje, odnosno jačanje tadašnjeg ustroja Internacionale, koja je u njihovim očima trebala koordinirati svoje sekcije upravo radi efikasnije političke borbe.
Može se reći da je na ovim pitanjima sukob s anarhistima postao kristalno jasan. Najprije nekoliko riječi o pozadini tog sukoba, koji je u biti započeo nakon što je Bakunjin osnovao svoju Međunarodnu alijansu (savez) socijaldemokracije. Kako je pojasnio Marx u pismu Friedrichu Bolteu (23.11.1871): „Krajem 1868, Rus Bakunjin pristupio je Internacionali s ciljem formiranja unutar nje druge Internacionale Alijanse socijaldemokracije, s njim kao liderom“.
Bakunjin je od Internacionale tražio da primi njegovu Alijansu i da ova postane jedna od sekcija Internacionale. Marx i ostali su na to pristali, pod uvjetom da se Bakunjin odrekne posebnog programa i da djeluje prema strategiji i zahtjevima Internacionale. Nakon što su anarhisti na to pristali, ubrzo je izašlo na vidjelo da su zapravo igrali dvostruku igru te da su još nekoliko godina nastavili djelovati kao tajno društvo, direktno radeći protiv zahtjeva i pravila Internacionale.
Nakon održane Londonske konferencije, bakunjinistička Jurska federacija okupila se u Sonvillieru, na kongresu, 12. novembra 1871. Tamo je usvojena okružnica koja je udarila kako na Generalno vijeće tako i na zaključke Londonske konferencije. Bilo je očigledno da je Jurska federacija marioneta Alijanse i Bakunjina, a uperena protiv Marxa, Engelsa i Internacionale. U septembru 1872, na Haškom kongresu, na kojem je sudjelovao i Marx, potvrđeni su zaključci Londonske konferencije, dodatno su naglašeni politički zahtjevi međunarodnog proletarijata, a Bakunjin i Alijansa su isključeni.
O čemu je zapravo bila riječ kod anarhističkih napada? Sukob se vodio oko dviju fundamentalnih točaka, a kasnije se pokazalo da su te točke postale demarkacijska linija između marksista (komunista) i anarhista svih boja, od anarhosindikalista do zagovornika direktne demokracije. Ova linija traje i do današnjeg dana.
Prva je točka bila pitanje političkog organiziranja, rukovođenja radničkim pokretom i pitanje državne vlasti. Sve se svodilo na to je li radnicima potrebna posebna politička organizacija, treba li da se oni organiziraju i treba li njihovim pokretom rukovoditi s ciljem političkog osvajanja vlasti. Naravno, tu se radilo o dijalektičkom procesu u kojem je politička partija bila cilj organiziranja radničkog pokreta, koja onda postaje sredstvo osvajanja vlasti, odnosno dolaska radnika na vlast, što onda opet postaje sredstvo za diktaturu proletarijata, koja onda postaje sredstvo za realizaciju uvjeta socijalizma i tako dalje. Ovo je sve dobilo posebnu težinu nakon Pariške komune.
Anarhisti su tu stvar shvaćali drugačije. Za njih je bila pogrešna perspektiva Marxa i ostalih o tome da je radnicima potrebna čvrsta organizacija, s rukovodstvom i s ciljem političkog osvajanja vlasti, da bi potom državnom vlašću realizirali daljnje uvjete za prevladavanje kapitalizma. Stoga su Marx i Engles ovako saželi: „Alijansa shvaća tu stvar naopako. Ona proglašava anarhiju u proleterskim redovima najpouzdanijim sredstvom da se slomi moćna koncentracija društvene i političke sile u rukama eksploatatora” (Marx, Engels, tom 29: 39). Dalje, kako je Engels u jednom pismu ustvrdio: „Oni (anarhisti, op. D.B.) proglašavaju da proleterska revolucija mora otpočeti likvidacijom političke organizacije države… Ne treba ni govoriti da se Marx protivio takvoj besmislici od prvog dana kada ju je Bakunjin izrekao“.
Kako su to anarhisti i pojasnili na primjeru kritike u kontekstu Pariške komune: „Uništenje svake političke moći je prva zadaća proletarijata; drugo, da je svaka tobože privremena i revolucionarna organizacija političke moći koja treba dovesti do tog uništenja samo jedna varka više i može biti jednako opasna proletarijatu kao i sve vlade koje danas postoje” (Marx, Engels, tom 29: 318–319). Drugim riječima, nikakva revolucionarna politička organizacija nije dobra za radnike i samo ih može odvesti na krivi put. Nitko radnicima neće govoriti što da rade, niti ih ima pravo voditi. Logično da u tom slučaju nije potrebna ni politička partija. Poželjna je neka vrsta političke tvorevine (organiziranje solidarnosti među radnicima, kako je Bakunjin pisao), ali ne i partija. U tom smislu je partija, a s njom i političko rukovodstvo, te sve ono što ide s njim, specifična razlika, taj lakmus papir koji razotkriva anarhiste.
Druga fundamentalna točka razdora anarhista i marksista usko je povezana s prvom. Bolje rečeno, ona je njena nadgradnja i tiče se ustroja Internacionale. Očigledna je važnost ustroja Internacionale nakon što se postavilo pitanje političkog organiziranja radnika, odnosno osvajanja vlasti kao obaveznog programskog cilja. Efikasnost borbe i njenog širenja presudno ovisi o ustroju političke organizacije. I tu su činjenicu znali kako anarhisti tako i marksisti. Jedino što su imali potpuno drugačija polazišta, kao što smo vidjeli i ranije.
Kako zapravo nema nema suštinske razlike između ustroja Internacionale kao međunarodne partije radnika i ustroja određene nacionalne političke partije, sukob s anarhistima oko ustroja Internacionale aktualan je i danas.
Anarhisti su se zalagali za ustroj Internacionale po modelu iz budućnosti, uz što je gotovo prirodno išao njihov čvrsti zahtjev za decentralizacijom. Tako, Marx i Engels kritiziraju Bakunjina i njegove saveznike da za „Internacionalu ne traže organizaciju koja će biti prilagođena potrebama sadašnje borbe već tko zna kakvom idealu budućeg društva“, a istovremeno čvrstu organizaciju i moć Generalnog vijeća proglašavaju autoritarnima (Marx, Engels, tom 29: 120, kurziv moj).
I na drugom mjestu: „Alijansa nije htjela da Internacionala bude borbeno društvo; okružnica iz Sonviljea je tražila da ona bude vjerna slika budućeg društva“. Potom se i navode misli samih predstavnika Alijanse: „moramo nastojati da tu organizaciju što više približimo našem idealu… Internacionala, kao zametak budućeg ljudskog društva, mora već sada biti vjerna slika naših načela o slobodi i federaciji, mora odbaciti svako načelo koje teži autoritetu i diktaturi” (ibid.: 295, kurzivi moji).
Stvar je prilično jednostavna. Kao što se vidi, anarhisti nisu protiv svake organizacije, pa na taj način otpada onaj argument da osoba, samim time što se izjašnjava za neku vrstu organiziranja ili čak političkog organiziranja, ne djeluje anarhistički. To je pogrešno. Anarhisti Bakunjina tada, kao i zagovornici direktne demokracije danas, itekako su za organiziranje i za političku organizaciju. Međutim, njihov koncept organizacije upravo se temelji na spomenutom modelu budućnosti, na tzv. projiciranju budućnosti u sadašnjost. Za njih, organizacija nije sredstvo za borbu, sredstvo čiju objektivnu nužnost oni izvode iz realnosti koja ih okružuje. Upravo suprotno, za njih je organizacija mali zametak budućnosti u sadašnjosti, mala oaza budućeg uređenja unutar kapitalističke pustinje. Ona je zapravo cilj, čiju objektivnu nužnost, sasvim nematerijalistički, izvode iz glave, iz svojih ideala i moralnog prosuđivanja.
Imajući na umu suštinu – da se politička organizacija ovdje ne shvaća kao borbeno sredstvo za neki cilj, nego ponajviše kao cilj za sebe, proizlazi da je centralizacija (ma koliko bila demokratska) nepovoljna i nepoželjna. Naravno, isto vrijedi i za institut formalnog autoriteta. S druge strane, uzimajući organizaciju za cilj, odnosno za sliku budućeg društva, normalno je i da decentralizacija (ma koliko postala despotska!) postaje poželjna i bitna za sam ustroj.
Ipak, kao što anarhisti ne promišljaju odnos sredstvo-cilj dijalektički, tako im onda, u skladu s navedenim, bježi pred očima i dijalektika odnosa centralizacije-decentralizacije. Stoga je za njih centralizacija zlo, bez obzira na nijanse, na životne okolnosti i kontekst, a decentralizacija je dobro, isto tako neovisno o realnosti i nijansama.
Tako, Bakunjin kaže: „Uvođenjem političkog pitanja (dakle, stava da su politička borba i organizacija kao sredstvo nužni, op. D.B.) u službene i obavezne programe i statute Internacionale, marksisti naše udruženje stavljaju pred užasnu dilemu. Nude nam se dvije alternative: ili političko jedinstvo s ropstvom ili sloboda s podjelom i disolucijom. Koje je rješenje? Vrlo jednostavno: moramo se vratiti našim izvornim principima i izostaviti specifično pitanje političkog, tako ostavljajući sekcijama i federacijama slobodu da razvijaju svoje vlastite politike. Ali, ne bi li onda svaka sekcija i federacija imala onu politiku koju ona želi? Nema sumnje u to. Ali, neće li se onda Internacionala pretvoriti u Babilonsku kulu? Upravo suprotno, tek će se tada postići pravo jedinstvo, u suštini ekonomsko, koje će nužno voditi pravom političkom jedinstvu“ (vidi ovde).
U 7. točki općih pravila Internacionale iz 1871. stoji zahtjev za centraliziranjem radničkog pokreta, jer je jedino tako moguće objediniti sve raspoložive snage, te ih usmjeriti u borbu protiv postojećeg političkog poretka. Između ostaloga, Bakunjin je odgovarao i na ovu točku i na ova opća pravila.
Prema tome, anarhisti su uvjereni da razjedinjenost rađa jedinstvo, da nepriznavanje potrebe autoriteta ukida i njegovu objektivnu nužnost, da se dezorganiziranjem rađa organizacija, da se najefikasnije djeluje idealistički, konačno, da se kompletnim ignoriranjem stvarnosti, ta ista stvarnost može i prevladati.
Anarhisti na djelu – primjer Španjolske
Koliko god se ideje anarhista o čistom samoorganiziranju masa, o decentralizaciji, neposrednoj demokraciji u kojoj svi sudionici demokratski sudjeluju bez ikakvog autoriteta i potrebe za hijerarhijom, činile privlačnima u mirnim vremenima, ipak udaraju u zid stvarnosti u nemirnim vremenima. I tada se pokazuju vrlo opasnima po one koji su na ovaj ili onaj način potpali pod njihov utjecaj.
Na konkretni primjer bankrota anarhističkih ideja ukazao je krajem 1873. Engels svojim djelom Bakunjinisti na djelu – Spomenica o ustanku u Španjolskoj u ljeto 1873.
Ovaj vrlo važan tekst dodatno nam pojašnjava Marxov i Engelsov stav o razornim posljedicama anarhističkog djelovanja u radničkom pokretu.
Engels započinje svoju analizu konstatirajući da je „poznato da su u Španjolskoj pri rascjepu Internacionale članovi tajne Alijanse zadržali vrhovništvo; velika većina španjolskih radnika pristala je uz njih. Kada je u februaru 1873. bila proglašena republika, španjolski su alijansisti dospjeli u vrlo težak položaj” (ibid.: 385).
U čemu se ogledao taj težak položaj anarhista? Jedan od razloga bio je u tome što su radnici osjećali da je došlo vrijeme da pokrenu svoju organizaciju, koja je u onom trenutku bila zaista moćna. „No, gospoda vođe iz bakunjinističke škole propovijedali su evanđelje o bezuslovnom suzdržavanju i suviše dugo da bi se mogli najedanput okrenuti, i tako su pronašli svoj jadni izlaz da se Internacionala kao cjelina suzdrži, ali da njezini članovi kao pojedinci mogu glasati kako im je volja. Posljedica te političke izjave o bankrotu bila je da su radnici, kao i uvijek u sličnom slučaju, glasali za ljude koji su izgledali najradikalniji…” (ibid.: 387, kurziv moj).
Kad je u septembru 1873. izbio opći štrajk, položaj anarhista zakomplicirao se zbog prethodnih političkih poteza. Postalo je očito da je za efikasnu borbu i radničku pobjedu bila nužna „potpuna organiziranost radničke klase i puna kasa. U tom grmu, eto, leži zec. S jedne strane, vlade, naročito ako ih ohrabre političkim suzdržavanjem, neće nikada dopustiti da dođe do organiziranosti radnika, niti do njihove kase“ (ibid.: 388).
S druge strane, prije će doći do toga da i sama vlada oslobodi radnike, nego što će ovi stvoriti neku idealnu organizaciju za sebe. Engels implicira da je pogrešno tražiti neku idealnu političku organizaciju, neku organizaciju stvorenu iz ideja željenog društva. Nužno je stvoriti borbenu organizaciju, temeljenu na zahtjevima stvarnosti i onu koja će biti razvijana u odnosu na efikasnost kojom jača, širi i politički zaoštrava radničku borbu.
Dalje nastavlja Engels predočavajući nam konkretnu situaciju, zapravo test na kojem su anarhisti pali.
„Radnici Barcelone, najvećeg tvorničkog grada Španjolske… bili su dakle pozvani da se naoružanoj vladinoj moći ne suprotstave oružjem, koje se također nalazilo u njihovim rukama, nego općom obustavom rada, mjerom koja direktno tangira samo pojedine buržuje, a ne njihovog zajedničkog predstavnika, državnu vlast!” (ibid.: 389).
Anarhisti ovdje na političku borbu odgovaraju ekonomskom mjerom, na akciju državne vlasti, njihova reakcija je generalni štrajk. Njihov je stav da je generalni štrajk najviša instanca, dok je stvar u tome da bi generalni štrajk trebalo biti sredstvo koje vodi do napada na konkretnu, kapitalističku državu, time se transformirajući u političku mjeru. I to sve unatoč tome što se nastojanja anarhista mogu svesti na zahtjev za ukidanjem države!
Kao što je taj njihov zahtjev apstraktan da apstraktniji ne može biti, tako je i njihovo djelovanje u potpunosti razdvojeno od stvarnosti. Engels navodi nevjerojatnu situaciju gdje „na jednoj strani radnici, čiji je broj… 5000, na drugoj strani 32 žandarma u vijećnici i nekoliko naoružanih ljudi u četiri ili pet kuća na trgu, a te je kuće jednostavno rečeno narod sažgao. Konačno je žandarmima ponestalo municije, morali su kapitulirati.
…To je bila prva ulična borba Alijanse. Tukli su se 20 sati, bilo ih je 5000, borili su se protiv 32 žandarma i nekoliko naoružanih buržuja, svladali su ih pošto su ovi bili ispucali svoju municiju i sve u svemu, izgubili desetoricu” (ibid.: 390).
Sav napor anarhista, sva njihova pričanja i teorije, sva praktična djelatnost može se dobro vidjeti na navedenom primjeru. Radnici kojih je preko 150 puta više, predvođeni anarhistima, jedva uspijevaju savladati svoje ulične protivnike. Ogromno rasipanje resursa na djelu!
Naposljetku su alijansisti formirali revolucionarnu vladu, ali s njom, kako kaže Engels, nisu znali što raditi. Više su vremena gubili na prazne prepirke i rezolucije na papiru. Jasno, kad na vlast dođu ljudi koji smatraju da je rasprava temelj svega i u svakom momentu, da se odluke moraju donositi sa što manje odstupanja i bez ikakvog autoriteta, onda se daleko najviše energije nužno troši na rasprave, umjesto na djelovanje.
Engels poentira: „Pridošlo je još i to da su bakunjinisti godinama propovijedali da je svaka revolucionarna akcija odozgo prema dolje štetna, sve mora biti organizirano i sprovedeno odozdo prema gore (možemo dodati, po direktno-demokratskom principu, D.B.). Sad se pružila prilika da znameniti princip samouprave, barem za pojedine gradove, sprovedu odozdo prema gore! Nije bilo drugačije moguće: bakunjinistički radnici su došli na lijepak i vadili za nepomirljivce kestene iz vatre da bi ih kasnije ti njihovi drugovi saveznici, kao i uvijek, nagradili udarcem noge i mecima.
…Ti isti bakunjinisti, koji su u Cordobi, nekoliko mjeseci prije toga proglasili uspostavu revolucionarnih vlada izdajom i prijevarom radnika, sada su sjedili u svim revolucionarnim gradskim vladama Andaluzije – no svugdje u manjini, tako da su intransigenti mogli činiti što su htjeli” (ibid.: 392).
Što bi konkretno značilo ovo organiziranje odozdo, ova revolucionarna akcija, a možemo i dodati i direktna akcija o kojoj piše Engels?
„Bakunjin je već u septembru 1870. izjavio da se jedini način da se Prusi putem revolucionarne borbe izbace iz Francuske sastoji u tome da se odstrani svako centralizirano rukovodstvo i prepusti svakom gradu, svakom selu, svakoj općini, da samostalno vodi rat” (ibid.: 394, kurziv moj).
S druge strane, revolucionarno organiziranje predvođeno marksistima išlo bi u potpuno drugačijem smjeru. Zapravo, više bi bilo racionalno i materijalističko (u tome da bi bilo svjesno stvarnosti i objektivnih okolnosti), nego emotivno i idealističko.
Engels je predložio sljedeći način, onaj „španjolskih vojnih pobuna, gdje se podiže garnizon jednog grada, pa ide do sljedećeg da unaprijed pripremljeni garnizon tog grada povuče sa sobom i onda poput lavine naraste, prodre prema glavnom gradu dok neka sretna borba ili prelaženje odreda koji su poslani protiv njih, ne odluče o pobjedi. Ova je metoda ovaj puta sasvim sigurno bila primjenjiva” (ibid.: 393).
Ovdje možemo usput upozoriti i na izgledni utjecaj ovih Engelsovih misli na taktiku revolucionarne akcije radnika, o kojoj je Trocki pisao u svom članku Proletarijat i revolucija krajem 1904.
Nakon svega navedenog, Engels navodi dijelove izvještaja jedne od sekcije Internacionale (Nove madridske federacije), u kojem je sumirano djelovanje anarhista u revolucionarnoj situaciji i njihov doprinos radničkom pokretu:
„Kad je kantonalni ustanak započeo, kad su se hunte, tj. vlade kantona konstituirale, tada su oni ljudi (bakunjinisti, op. D.B.) koji su tako žestoko urlali protiv političkog nasilja, oni koji su nas optuživali zbog autoritarizma, požurili da uđu u te vlade… sjedili su u kantonalnim huntama bez ikakvog drugog programa osim autonomije provincije ili kantona.
…Tako očito proturječje između teorije i prakse, između propagande i djela, malo bi značilo kad bi iz toga proizašla kakva prednost za naše udruženje ili kada bi to bio bilo kakav napredak u organizaciji naših snaga, bilo kakvo približavanje našem glavnom cilju, emancipaciji radničke klase. Desilo se upravo suprotno, jer drugačije nije moglo ni biti. Nedostajao je osnovni uvjet, aktivna suradnja španjolskog proletarijata, što bi bilo lako postići čim bi se djelovalo u ime Internacionale. Nedostajalo je suglasnosti u lokalnim federacijama; pokret je bio prepušten individualnoj ili lokalnoj inicijativi, bez ikakvog rukovodstva (osim onog koje mu je mogla nametnuti tajanstvena Alijansa, a ta Alijansa, na našu sramotu još uvijek vlada španjolskom Internacionalom)…” (Marx, Engels, tom 29: 396-397).
I dalje: „Od tzv. principa anarhije, slobodne federacije nezavisnih grupa itd., nije preostalo ništa do neizmjerno velikog i besmislenog raspršivanja revolucionarnih sredstava za borbu, što je vladi dopuštalo da sa šakom odreda podjarmi jedan grad za drugim gotovo bez otpora” (ibid.: 398, kurziv moj).
***
Možemo zaključiti da je sukob između struje Marxa i Engelsa, s jedne strane i Bakunjinove struje, s druge strane, zapravo bio sukob između struje demokratskog centralizma i struje direktne demokracije u neizostavno uskoj vezi s pitanjem političkog osvajanja vlasti. Ogledao se u sljedećem.
Jurska federacija, kao marioneta Alijanse pod vodstvom Bakunjina, borila se za autonomiju svih sekcija Internacionale, dok su Marx i Engels od sekcija tražili podvrgavanje autoritetu Internacionale. Drugim riječima, Bakunjinova borba za autonomiju značila je takvu vrstu decentralizacije koja je u praksi objektivno slabila radničku borbu, kao što se i vidjelo na primjeru Španjolske. Stav anarhista o autonomiji sekcija u suštini je značio neizvršavanje donesenih odluka. Demokratski centralizam Marxa i Engelsa podrazumijevao je demokratsku razmjenu mišljenja i raspravu, a centralizirano provođenje jednom donesene odluke.
Još jednostavnije, Marx i Engels nisu bili za taj ‘luksuz’ da svaka sekcija može raditi što joj je drago i kada ona to želi. Bakunjin je smatrao da je taj ‘luksuz’ zapravo inovacija u borbi – dati ljudima da budu svoji, to je prava (neposredna) demokracija i ona je izvor pravog jedinstva.
Stoga su anarhisti Londonsku konferenciju, koja se održala u septembru 1871. i koja je ovlastila Generalno vijeće da izda bitne dokumente, dijelove njenih rezolucija te opća pravila same Internacionale, shvaćali kao da „teži da od Internacionale, koja je slobodna federacija autonomnih sekcija, stvore hijerarhijsku i autoritarnu organizaciju discipliniranih sekcija, podvrgnutih potpuno Generalnom vijeću koje može po volji odbiti njihov prijam ili obustaviti njihovo djelovanje’” (ibid.: 292, kurziv moj).
Podvučene riječi odnose se na pojmove na koje su anarhisti izuzetno osjetljivi i gotovo ih uvijek međusobno povezuju. U kontekstu organizacijskog pitanja riječ sloboda stalno se veže uz autonomiju, bila to autonomija pojedinca da čini što mu je volja (iako anarhisti to pokušavaju opravdati tako da tvrde da se ovdje radi o slobodi mišljenja, ne i djelovanja), bile to sekcija i stranka. Zatim se riječ hijerarhija uvijek veže uz određeni autoritet i disciplinu koje jezikom anarhista poprimaju vrlo negativno značenje. Kao što smo već rekli, bakunjinovcima je autoritet (posebno autoritet političke organizacije) bio vrlo problematičan, stoga je Alijansa, kako pišu Marx i Engels, htjela „nametnuti Internacionali svoj posebni program, proglašavajući ga snažnim protestom protiv autoriteta i proklamirajući da se radnici moraju emancipirati sami, i to ‘bez ikakvog vodećeg autoriteta, pa makar taj autoritet bio izabran i prihvaćen od radnika’” (ibid.: 293).
Princip anarhističkih struja do današnjeg je dana ostao isti: nedosljedno djelovanje vođeno idealističkim stavom o političkoj organizaciji i nepriznavanje nužnosti autoriteta političke organizacije, što je prije slabilo, a slabi i danas klasni položaj radnika. Pritom upada u oči paradoks da se najglasniji aktivisti anarhističke tendencije kod nas u svom djelovanju, opet nedosljedno, pozivaju na Marxa.
BIBLIOGRAFIJA
Marx, K., Engels, F., Dela, Tom 28, Institut za međunarodni radnički pokret, Beograd, 1977.
Marx, K., Engels, F., Dela, Tom 29, Institut za međunarodni radnički pokret, Beograd, 1979.
AUTOR
