Rat u Siriji, koji je prije tek nešto više od mjesec dana ušao u svoju osmu godinu, jedan je od najdestruktivnijih ratova u modernoj povijesti. Prema dostupnim podacima, rezultirao je s oko pola milijuna žrtava, preko pet milijuna izbjeglica koji su napustili Siriju, dok je preko sedam i pol milijuna Sirijaca bilo prisiljeno napustiti svoje domove i potražiti sklonište unutar same Sirije, države koja je prije početka rata imala 21 milijun stanovnika. To bi značilo da je u ratu nastradalo 10 % populacije Sirije, dok je čak 60 % populacije raseljeno, što unutar države, što izvan nje.

Te brojke i statistike su i više nego tragične, ali ono što im dodaje novu dimenziju jest činjenica da se međunarodna zajednica pokazala krajnje nesposobnom ponuditi rješenje koje bi zaustavilo patnju Sirijaca i započelo dugačak proces obnove te bliskoistočne zemlje. Dapače, politička dimenzija sukoba, što na regionalnoj, što na međunarodnoj razini, apsolutno je kaotična. Rat je 2011. godine započeo kao niz prosvjeda u kontekstu arapskog proljeća, niza demonstracija u bliskoistočnim zemljama koje su za cilj imale demokratizaciju i/ili reforme, da bi se kroz nekoliko mjeseci pretvorio u oružani ustanak protiv sirijske vlasti na čelu s predsjednikom Bašarom al Asadom. Sedam godina kasnije, rat u Siriji je višeslojni sukob na tri razine. Prva je unutardržavna, gdje vlast još uvijek ratuje protiv opozicije koja se trenutno sastoji u velikoj mjeri (iako ne i isključivo) od cijelog niza oružanih skupina s islamističkim predznakom. Druga razina je regionalna, s obzirom na to da su se gotovo sve zemlje regije uplele u sukob, bilo izravno, dakle sudjelovanjem u njemu, bilo diplomatski, te na kraju i kroz financiranje cijelog niza opozicijskih oružanih skupina ili sirijske vlasti. Treća i posljednja razina je međunarodna. Rusija i Sjedinjene Američke Države izravno sudjeluju u ratu u Siriji, svaka sa svojim vlastitim ciljem i vizijom kako bi konačni rezultat rata trebao oblikovati političku sliku regije.  Rezultat regionalnog i međunarodnog uplitanja u sirijski sukob je takav da taj rat više nije samo rat za budućnost Sirije. Ulozi su sada daleko veći. Sirijski rat je postao rat za budućnost Bliskog istoka, a rat s tako visokim ulozima je rat koji nije lako zaključiti.

Visoke uloge u ratu nužno prati i želja za njihovom legitimacijom u očima javnosti. Medijska aktivnost povezana uz Siriju prepuna je propagande sa svih strana, što sa samog terena, budući da je zbog eksplozije moderne tehnologije rat u Siriji postao vjerojatno i najdokumentiraniji rat u povijesti, što od strane opinion makera u zemljama koje su na ovaj ili onaj način upletene u rat. Rezultat toga je očekivano kaotičan, s propagandom koja permeira diskurs o ratu sa svih strana i koju je potrebno raščlaniti na sastavne djelove. No, prije toga svaki pokušaj analize medijskog diskursa o Siriji nužno mora biti popraćen makar sa bazičnim objašnjenjem dimenzija sukoba.

Višeslojni sukob

Moderna politička znanost još uvijek nije ubacila akademsku produkciju znanstvenih članaka o ratu u Siriji u petu brzinu, prvenstveno zbog toga što je pisanje radova o ratu koji još uvijek traje poprilično nezahvalan posao, a zatim i zbog toga što produkcija znanstvenih radova nužno zahtijeva istraživanje koje je u ratnoj zoni problematično za izvesti. Ipak, napisan je niz knjiga, što o ranijim fazama rata, s naglaskom na početnu fazu ustanka u kontekstu arapskog proljeća, što o teoretskim načinima na koje se sukob može razumjeti. Jedna od teorija koja je postala popularna u posljednje vrijeme je teorija višeslojnog sukoba. Dimenzije rata u Siriji su mnogostruke, s bezbrojnim osnivanjima i raspadima raznoraznih saveza između sudionika u sukobu, te je shvatljivo da se teoriji višeslojnosti može pristupiti na cijeli niz načina. Autor ovog članka odabrao je podijeliti sukob u Siriji na tri sloja odnosno dimenzije: sirijski, regionalni i međunarodni (ili svjetski). Važno je napomenuti također da ta tri sloja nisu jasno odvojeni već da je riječ o poprilično kaotičnom odnosu.

Sirijska dimenzija

Na osnovnoj razini, sukob u Siriji je sukob između vlasti i opozicije. Upravo zbog toga, taj rat još uvijek nosi etiketu građanskog rata u medijima i generalnom diskursu koji ga prati iako autor ovog članka nije osobiti ljubitelj tog termina iz dva razloga. Prvi je taj da sam termin „građanski rat“ nema općeprihvaćenu definiciju. Utoliko je taj termin suočen sa sličnom problematikom kao termin „terorizam“ u kojem su svaki autor, institucija ili organizacija koji se žele baviti problematikom jedne od te dvije pojave nužno prisiljeni destilirati svoju vlastitu verziju njihove definicije iz onih već postojećih. Stoga, termin „građanski rat“ nužno nailazi na ogromne probleme svaki puta kada vanjska intervencija primiriše unutardržavnom sukobu. Drugi razlog je taj što je moguće argumentirati da je sirijski građanski rat (odnosno unutardržavni sukob kao najuža definicija građanskog rata) jedan od nekoliko ratova koji se odvijaju u Siriji u isto vrijeme. Štoviše, ne samo da je to moguće argumentirati, nego je to temeljna teza koja se iznosi u ovom članku. Sirijski građanski rat je prva dimenzija, odnosno prvi sloj sukoba u Siriji.

Taj prvi sloj, sa svojim početkom u 2011. godini, još uvijek traje i čini temelj sukoba u Siriji. Ipak, konstelacija snaga je drastično drukčija no prije sedam godina. Sirijska vojska je znatno oslabljena, te je rupe u svojim redovima popunila snagama Hezbolaha i raznim šiitskim paravojnim skupinama iz Sirije, Iraka, Irana i Afganistana. Tu se već počinju nazirati pukotine u definiciji građanskog rata, jer je inkluzija šiitskih paravojski dio iranske intervencije u Siriji.

S druge strane, sirijska opozicija koja je započela u obliku FSA transformirala se kroz uključivanje islamističkih radikala raznih boja u sukob, te kroz njihovo financiranje koje ima korjen u apsolutističkim monarhijama Perzijskog zaljeva i u Turskoj. Naravno, spomenute islamističke skupine nisu u sukobu samo sa sirijskom vojskom, nego i jedna s drugom. Možda i najočitiji primjer frakcionaškog islamističkog sukoba se trenutno vodi u Idlibu, najvećoj regiji koju opozicija još uvijek drži. S druge strane, opozicijske vojne grupe neislamističkog predznaka drže manji dio teritorija na jugu države.

Treći bitni akter unutar same Sirije je SDF (Syrian Democratic Forces), predvođen kurdskim YPG-om, koji drži znatan dio sirijskog teritorija istočno od Eufrata. SDF odnosno YPG nije ulazio u znatne sukobe sa sirijskom vojskom osim nekoliko izdvojenih incidenata, ali s obzirom na to da drže znatan dio sirijskog teritorija te surađuju sa Sjedinjenim Državama, ne mogu se isključiti potencijalni budući sukobi.

Regionalna dimenzija

Regionalna dimenzija sukoba u Siriji je ona koja počinje razdjeljavati sukob u Siriji od građanskog rata. Tri najveće regionalne sile, Iran, Saudijska Arabija i Turska, pretvorile su sukob u Siriji u svojevrsnu bitku za Bliski istok, s obzirom na to da svaka od navedenih država u nekoj mjeri sudjeluje u ratu. Dok Iran podržava svoje sirijske saveznike uz pomoć libanonskog Hezbolaha, Saudijska Arabija je bogato financirala islamističku opoziciju. Turska je tek nedavno ušla izravno u sukob u Siriji kroz okupaciju većinski kurdskog Afrina, iako Erdogan ima bogatu povijest financiranja i diplomatskog utjecaja na islamističke frakcije u državi.

S iranske strane, relativno je lako zaključiti da je njihova upletenost u sirijski sukob rezultat pokušaja da kroz projekciju moći u savezničkim državama i područjima s većinski šiitskom populacijom stvore mrežu savezničkih, uglavnom nedržavnih aktera čija bi aktivnost služila kao koncept strateške dubine u regiji i kao osiguranje u slučaju potencijalnih prijetnji Iranu od strane Saudijske Arabije koju Iran vidi kao regionalnog antagonista, te Izraela i SAD-a. Iran se već dugi niz godina nalazi pod sankcijama koje su znantno smanjile mogućnost relevantne modernizacije njegove vojske, pa je strateški primoran pribjeći takvim alternativnim metodama osiguranja.

S druge strane, Saudijska Arabija je u posljednjih nekoliko godina počela sve više i više ulagati u koncept regionalne hegemonije. Dolaskom Mohameda bin Salmana na poziciju ministra obrane, njihov pristup je sve agresivniji, zasigurno osokoljen i potpunom podrškom američkog predsjednika Donalda Trumpa, čija podrška je zamijenila skepticizam Baracka Obame po pitanju saudijskog režima. Nakon što su blokadom Katara srezali rastući utjecaj te monarhije u regiji i pojačali svoje aktivnosti u Jemenu, gdje rat bijesni već pet godina, te je rezultirao epidemijama kolere i gladi zahvaljujući saudijskim napadima i blokadama, Mohamed bin Salman je pojačao veze s Izraelom i pokušao izazvati krizu u Libanonu prošle godine otmicom libanonskog premijera Saada Haririja. Saudijska Arabija je nedavno izrazila i želju za izravnim sudjelovanjem u ratu u Siriji, no to se još uvijek nije dogodilo.

Turska je, pak, nakon nekoliko godina rata u jugoistoku svoje države protiv kurdskog PKK odlučila premjestiti u Siriju svoju borbu protiv svakog kurdskog pokušaja dobivanja autonomije. Afrin je pao brže no što je bilo očekivano, a Erdogan prijeti da će i sama Rožava, odnosno kurdski teritorij istočno od Eufrata, biti sljedeća meta.

U cijeloj priči povremeno izroni i Izrael. Glavna izraelska briga je već standardno libanonski Hezbolah, koji ih je 2000. godine nakon godina sukoba izbacio iz južnog Libanona, te protiv kojeg Izrael nije uspio izvojevati pobjedu 2006. godine. Izrael se za sada ograničio na zračne udare protiv iranskih ruta opskrbe Hezbolahu u Siriji, atentate na generale Irana i Hezbolaha te recentno i na udare protiv zračnih baza sirijske vojske u kojima su bili smješteni pripadnici Iranske revolucionarne garde (IRGC).

Međunarodna dimenzija

Na međunarodnom planu, dva najbitnija igrača su Rusija i SAD. Rusija je upletena u sukob u Siriji od 2015. godine, pružajući uglavnom zračnu podršku sirijskoj vojsci, njihovom glavnom savezniku na Bliskom istoku i zemlji u kojoj su smještene ruske vojne baze. Ruska podrška Siriji šansa je za Vladimira Putina da pozicionira Rusiju kao svjetsku silu koja ima ambicije i mogućnosti krojiti politiku na svjetskoj razini – nešto što Rusija nije bila sposobna napraviti još od pada Sovjetskog Saveza. Za Putina i Rusiju, Sirija je svojevrsna stepenica za povratak u najvišu političku ligu i stvaranje višepolarnog svjetskog poretka nakon više od dva desetljeća američke dominacije svjetskom politikom.

Sjedinjene Države su svoju upletenost u rat u Siriji započele s podrškom opozicijskim vojnim grupama u vidu naoružanja, da bi kasnije intervenirale protiv „Islamske države“. Nakon što se podrška pobunjenicima pokazala kao slijepa ulica, američki napori premjestili su se na podršku kurdskim skupinama. Američke snage koje broje nekoliko tisuća vojnika i, kako se nedavno otkrilo, oko pet tisuća vojnika iz privatnih vojnih kompanija, započele su izgradnju nekoliko vojnih baza na teritoriju koji drže kurdske skupine, te je postalo sve jasnije da je teritorij istočno od Eufrata područje za koje su se Amerikanci odlučili da će biti njihovo uporište u Siriji, a koje im može garantirati da izravno odlučuju o budućnosti te zemlje s naglaskom na smanjivanje, odnosno eliminaciju iranskog utjecaja u njoj.

Humanitarni intervencionizam i medijski ratovi

Sasvim očekivano, rat u Siriji je medijski popraćen na do sada neviđenoj razini. Modernizacija tehnologije omogućila nam je da ne moramo čekati večernji dnevnik za desetominutnu reportažu sa ratišta ili reportažu, dvije analize i kolumnu u dnevnom tisku. Osim standardnih televizijskih i novinarskih ekipa u Siriji, rat prati cijeli niz freelance novinara koji redovito stavljaju život na liniju u potrazi za honorarom koji najčešće nije dostojan tog posla. Zahvaljujući mobitelima koji su ujedno fotoaparat, kamera i veza sa svijetom, dnevno na društvenim mrežama, osobito na Twitteru, iznikne po nekoliko desetaka videa s ratišta. U ranijim danima sukoba, autori takvih uradaka su uglavnom bili vojnici Slobodne sirijske vojske (Free Syrian Army – FSA). Kasnije je „Islamska država“ kroz upotrebu 4K kamera i dronova kroz svoj medijski tim redovito objavljivala savršeno isproducirane video uratke, koji su uz njihov vlastiti časopis Dabiq i niz našida (ratnih pjesama) služili kao propagandni uratci plasirani kako bi reklamirali imidž „Islamske države“ u javnosti u svrhu regrutacije novih boraca. Danas borci u džihadističkim skupinama pripojenima turskoj vojsci na Twitteru objavljuju snimke kako maltretiraju Kurde i pjevaju pjesme o ubijanju Kurda u Afrinu, sirijskoj regiji koju je Turska okupirala uz njihovu pomoć. Kurdske paravojne skupine redovito koriste Facebook za objavljivanje identiteta svojih šehida odnosno mučenika, ljudi koji su poginuli u borbi prvo protiv „Islamske države“, a onda i protiv Turske i pripojenih džihadističkih skupina.

No, dok je takav način praćenja sukoba privlačan entuzijastima koji religiozno prate Twitter račune desetina raznih frakcija i amaterskih opinion makera u Siriji, dobar dio utjecaja na javno mišljenje o sukobu još uvijek se proizvodi na standardnim medijskim platformama poput internetskih portala poznatijih novina i na televizijskim kanalima. Upravo na primjeru posljednje velike krize u Siriji, one o kemijskom napadu u Dumi, predgrađu Damaska, te posljedičnom međunarodnom reakcijom na istu, mogu se identificirati gotovo svi problemi koji more medijsku sliku rata u Siriji.

Početkom travnja, točnije 7. travnja, u Dumi se odvio kemijski napad koji je rezultirao s oko 70 smrtnih slučajeva. Twitter su preplavile snimke iz same Dume, snimke ljudi koji se guše po podovima kuća i na ulicama, te pokušaja da se utjecaji kemijskog oružja minimaliziraju ispiranjem lica i tijela vodom.

Dobar dio medija promptno je naišao na prvi problem: tko je izvršio napad kemijskim oružjem? Odgovor od strane vodećih američkih medija bio je jasan: sirijska vojska. Odgovor od strane vodećih ruskih medija bio je jednako jasan, iako dvostran: ili je snimka napada bila lažirana, ili je bila riječ o false flag operaciji džihadista iz Dume koji su htjeli za njega okriviti sirijski režim u svrhu izazivanja međunarodne reakcije.

Vidovnjaštvo novinara koji su očito bili u mogućnosti zaključiti tko je krivac za napad prije ikakve istrage naprosto je zapanjujuće. Prva (i prema informacijama autora ovoga članka jedina) iole suvisla medijska analiza napada u Dumi je proizašla s portala Bellingcat[1] četiri dana nakon što se napad odvio, a koja je prema dostupnim javnim podacima u to vrijeme i prema podacima dostupnima iz prijašnjih kemijskih napada neovisno zaključila da je napad izveden cilindrom plina bačenim iz helikoptera koji je poletio iz vojne baze sirijske vojske Dumair.

Ostatak medija je promptno počeo optuživati drugu stranu za napade, te, u slučaju američkih i izraelskih medija, pozivati na humanitarnu intervenciju u Siriji, pa čak i na atentat na Bašara al Asada. U ruskim (ali i generalno ljevičarski nastrojenim) medijima počela se zazivati već standardna priča o američkom imperijalizmu, Iraku i obmani Bushove administracije.

Tri diskursa su ovdje osobito zanimljiva. Prvi je onaj o potrebi za humanitarnom intervencijom, prevalentan u američkim i europskim medijima. Naime, pozivanje na humanitarni intervencionizam nije valjano ukoliko države koje navodno provode spomenuti humanitarni intervencionizam u isto vrijeme podržavaju i nalaze se u savezu s najgorim kršiteljima ljudskih prava. Američko sudjelovanje u saudijskoj agresiji na Jemen je samo najrecentniji primjer koji se može dati u prilog tome. Drugi diskurs je onaj koji se pojavio u ruskim medijima, a dotiče se dezinformacija o lažiranosti snimki iz Dume. Riječ je samo o posljednjem poglavlju u ruskoj kampanji medijskih dezinformacija po cijelom nizu pitanja. Od pitanja upletenosti u američke predsjedničke izbore, pa do Sirije, ruski mediji naprosto ne prežu od otvorenih laži i dezinformacija.

Treći, i za ljevicu najbitniji diskurs je onaj o američkom imperijalizmu i o potrebi za otporu istome. Dok je definitivno istina da je vanjska politika SAD hegemonijalne prirode i kao takva zaslužuje najstrožu kritiku, ljevica mora istovremeno izbjeći iskušenje banaliziranja međunarodne politike koja je znatno drukčije prirode nego što je bila prije deset, petnaest ili dvadeset godina. Kao što je prethodno objašnjeno u dijelu članka koji se bavi dimenzijama sukoba u Siriji, niti je SAD jedini igrač u tom ratu na najvišoj razini, niti je ta razina jedina koja je relevantna. Netko je obavio napad u Dumi. Netko je prekršio Ženevsku konvenciju. Netko te napade opetovano negira i time omogućuje njihovo ponovno izvršenje. Ljudi u Siriji su ljudi, ne pijuni na šahovskoj ploči. Svaka, potpuno opravdana kritika upućena na uplitanje Sjedinjenih Država u sirijski sukob mora biti popraćena jednako žestokom kritikom onih koji su odnijeli pola milijuna života, onih koji ilegalno okupiraju Siriju, onih koji kontinuirano naoružavaju frakcije i onih koji žrtvuju Sirijce za svoje geopolitičke ciljeve.

Vijeće sigurnosti UN pokazalo se kao apsolutno neučinkovito tijelo po pitanju sukoba u Siriji. Kako bi i moglo biti efektivno ako su dvije stalne članice Vijeća koje se nalaze na suprotstavljenim stranama u sukobu u Siriji u mogućnosti davati beskonačan broj veta na odluke? Međunarodna zajednica je izdala Siriju bezbroj puta i upravo stoga Sirija zaslužuje imati promatrače sa strane koji su u stanju objektivno sagledati situaciju, i ako ništa drugo, barem služiti kao zapisničari neizrecivih zločina kako bi buduće generacije mogle umirati od srama dok ih čitaju. Mediji su sada previše bitni da bi bili još jedno bojno polje svjetske politike.


[1] vidi ovde