U ovom intervjuu Džordž Suvilis (George Souvlis) i Aureli Andri (Aurélie Andry) razgovaraju sa Beneom Teškeom autorom knjige The Myth of 1648: Class, Geopolitics and the Making of Modern International Relations [“Mit o 1648: klasa, geopolitika i stvaranje modernih međunarodnih odnosa”] o odnosu između marksizma i teorije međunarodnih odnosa. Kao što Teške primećuje, Marks nikada nije dovršio knjigu o međunarodnim odnosima, i izostanak koherentne marksističke teorije međunarodnih odnosa dozvolio je da se opasne pretpostavke – poput instrumentalističkih ideja o državi, ideje istorije kao smene faza, ili univerzalizovanja svetskog tržišta unutar marksizma – ukorene u marksizmu. Ovde Teške diskutuje o svom intelektualnom razvoju, glavnim argumentima svog rada i načinima razumevanja kapitalističkih međunarodnih odnosa, istovremeno osvrćući se na politički marksizam, prisvajanje Karla Šmita i budućnost Evropske unije.
DŽORDŽ SUVILIS I AURELI ANDRI: Kako biste smestili svoj intelektualni put u širem intelektualnom i političkom kontekstu Zapadne Nemačke?
BENO TEŠKE: Pohađao sam Franjevačku gimnaziju u malom gradu Zapadne Nemačke i kada biste bili rođeni, poput mene, kasnih šezdesetih i bili naklonjeni marksizmu, Vaše intelektualno formiranje bi najverovatnije bilo pod snažnim uticajem Frankfurtske škole — kao što je to bilo u mom slučaju. Zapravo su me fascinirali radovi ranije Frankfurtske škole, knjige koje su bile istorijski i sociološki utemeljenije i više predstavljale uobičaeno shvaćenu političku analizu nego filozofsku i kulturnu teoriju: delimično Franc Nojman (Franz Neumann) i Oto Kirhajmer (Otto Kirchheimer) o fašizmu i rani Habermas o Strukturnoj transformaciji javne sfere, iako sam ubrzo postao nezadovoljan Habermasovim kasnijim radom. Kako bih održao i produbio svoja interesovanja o političkoj ekonomiji i istorijskoj sociologiji, okrenuo sam se direktnije samom Marksovom delu, ali sam uvek osećao da teorijska struktura Kapitala (Das Kapital) – osim poglavlja o istoriji – i literatura na kojoj se zasniva, a koji su poznati pod imenom logika kapitala [Kapital-Logik] ili, skorašnje, “nova dijalektika”, u krajnjem slučaju ostaju sterilni — ogled iz dijalektičke apstrakcije, čiste, konceptualne prirode, koji je uglavnom za sobom ostavio realnu istoriju. Ipak, upoznavanje sa Frankfurtskom školom i šire shvaćenim zapadnim marksizmom ostavilo me je sa snažnim anit-pozitivističkim ubeđenjima i, ako želite, dijalektičkom osetljivošću kao mojim idejom pristupa društvenoj nauci.
Suštinski, veliki deo akademske debate u Zapadnoj Nemačkoj — i na levici i na desnici — bio je još uvek skoncentrisan na nemačku katastrofu i Holokaust, što je postalo mojom prvom intelektualnom “problematikom”. Ipak, pre prihvatanja kulturne industrije ili velikih filozofskih narativa “Dijalektike prosvetiteljstva”, na samom početku su me privukle levo-liberalne teorije Bilefeldske škole — ljudi poput Hansa-Ulriha Velera (Hans-Ulrich Wehler) ili Jirgena Koke (Jürgen Kocka) — koji su iskustvo nacizma zasnivali na specifičnoj, dugoročnoj putanji nemačkog društveno-ekonomskog razvoja i formiranja države, usidrujući njegovo odstupanje od pretpostavljenog zapadnoevropskog standardnog puta u “propaloj”, “buržoaskoj revoluciji” iz 1848. godine.[1] Debata iz kasnih osamdesetih između njih i Dejvida Blekburna (David Blackbourn) i Džefa Ilija (Geoff Eley), čije su pozicije postavljene u knjizi The Peculiarities of German History (Specifičnosti nemačke istorije), privukla je moju pažnju i ubedila me u kvalitete socijalne istorije i istorijske sociologije.[2] Nasuprot ovom narativu, knozervativniji neo-rankeovci su nastavili da insistiraju na jedinstvenom geografskom položaju Pruske-Nemačke u središtu Evrope, koji je navodno prouzrokovao represivnu autoritarnost u domaćoj i agresivni militarizam u spoljnoj politici. Drugim rečima, dubok ideološki zaton otvorio se u ovoj debati između socijalnih istoričara, koji su držali svoj eksplanatorni fokus na prvenstvu domaćih društvenih odnosa i tradicionalnijih istoričara koji su nastavili da insistiraju na autonomiji političkog, primatu spoljne politike i “visokoj politici” — tradicija koja odjekuje ne samo od ideje svetske istorije kao rivaliteta između velihi sila Leopolda fon Rankea (Leopold von Ranke), već i od zloćudnije i intelektualno posrnule tradicije nemačke geopolitike od Racela (Friedrich Ratzel) do Haushofera (Karl Haushofer). Ipak, nalazim da je ova podela na internaliste i eksternaliste uvek usiljena i neproduktivna, da je mapirana na normativno-političkim pretpostavkama pre nego što se direktno hvata u koštac sa problemom. Ovo je bilo snažno uporište protiv ideoloških zatona i ogrničenih, naglašavajućih stanovišta koja zahvataju socijalne istoričare tog vremena — podele oko prvenstva unutrašnjih odnosa ili prvenstva spoljne politike — i nateralo me je da se zapitam šta Marks (Marx) i šire marksistička tradicija imaju da kažu o političkoj geografiji i međunarodnim odnosima, tako da bi spoljna politika mogla biti uključeni u prerađenu marksističku perspektivu.
U ovom kontekstu — približavamo se ranim devedesetim godinama — postao sam svesniji da u Zapadnoj Nemačkoj nije opstala uočljiva tradiciji istorijske sociologije, široko definisana, koja bi mogla da se osveži marksizmom, delimično jer su mnogi vajmarski istorijski sociolozi emigrirali, a možda delimično i zbog toga što je ova grana nauke bila diskreditovana ortodoksnijom istočnonemačkom literaturom. Ovo je veoma čudan fenomen, doista, ako uzmemo u obzir da je u osnovi sociologija, istorijska sociologija par exellence, nemački izum, koji svoje najveće impulse izvodi iz velikih nemčkih i austrijskih klasika: iz Nemačke istoijske škole i Spora oko metoda (Methodenstreit) iz osamdesetih godina 19. veka do Vebera (Weber), Šumpetera (Schumpeter) i Polanjija (Polanyi), te, naravno, Marxa i Engelsa. Ovakav diskurs imao je, na neki način, nekoliko značajnih izuzetaka — rad Hajdi Gerstenberger (Heide Gerstenberger) mi pada na pamet — koji su migrirali iz Nemačke kasnih osamdesetih i ranih devedesetih. Istovremeno, dok sam studirao u Francuskoj i Britaniji devedesetih bio sam zaprepašćen da je akademsko polje, koje je u Nemačkoj na ivici odumiranja, tamo veoma živo — u Francuskoj kroz školu Anala (Mark Blok [Marc Bloch], Fernan Brodel [Fernand Braudel]), a u Britaniji kroz velike marksističke istoričare (Erika Hobsbauma [Eric Hobsbawm], Edvarda P. Tomsona [E.P. Thompson], Perija Andersona [Perry Anderson], itd). U stvari, disciplina istorijske sociologije bila je oživljena i rehabilitovana u anglo-američkoj akademskoj zajednici, makar i odlčno nemarksistička, tokom osamdesetih i devedesetih radovima Čarlsa Tilija (Charles Tilly), Tede Skočpol (Theda Skocpol) i Majkla Mana (Michael Mann). Prema tome, rekao bih da je do ranih devedesetih izvesna problematika počela da se kristališe, koju bih mogao nazvati potragom za marksističkom međunarodnom istorijskom sociologijom. Ja sam tražio nešto nalik tome.
Dok sam radio doktorsko istraživanje na Odeljenju za međunarodne odnose na LSE (London School of Economics) u potrazi za navedenom temom, naišao sam na radove Roberta Brenera (Robert Brenner) i Elen Mejksins Vud (Ellen Meiksins Wood) i na mnogo načina sam u njima pronašao inspiraciju. Smatram da je ova literatura pravi proboj, posebno “Tranzicijska debata” (“Transition Debate”) o usponu kapitalizma u kasno-srednjovekovnoj Engleskoj, prevashodno jer mislim da je retko pronaći marksiste koji su zaista iskoračili iz svojih zona komfora, izvan centralnih kategorija i pretpostavki koje su izvedene iz više ili manje duboko prihvaćenih ortodoksinh uverenja, te da pristupe istoriji u otvorenom, inovativnom i strogom maniru, uzimajući za ozbiljno istoriografsko istraživanje.[3] Želeo sam da otkrijem kako bih mogao upotrebiti Brenerov rad u promišljanju i daljem istorizovanju političke geografije i međunarodnih odnosa. Dakle, mislim da me je sve navedeno dovelo do mog sadašnjeg rada, odnosno izvlačenja implikacija “Tranzicijske debate” za istorizovanje međunarodnih odnosa i za proces adaptiranja političkog marksizma međunarodnoj istorijskoj sociologiji.
Vi ste jedan od glavnih pokretača Istraživačke grupe za politički marksizam na Univerzitetu u Saseksu (Sussex University). Koji su ciljevi ove istraživačke grupe i kako se pozicionirate u odnosu na tradiciju političkog marksizma?
Glavni cilj Radne grupe za politički marksizam (Political Marxism Working Group) jeste ne samo da pruži platformu za pasivno prenošenje znanja prve generacije političkih marksista, već da pokuša da razvije istraživački program i teorijski rad u novim pravcima i na produktivnije načine.
Jedan od problema koji razdvaja različite tendencije u političkom marksizmu — koje bi se mogle nazvati PM1 i PM2 — jeste potreba da se istraže nerešene tenzije između rezidualnog strukturalizma zatočenog u kategoriji (društvenih) svojinskih odnosa i njihovih logički izvedenih “pravila reprodukcije” i istovrememnu okrenutost snažnom istorizmu, skoncentrisanom na društveni sukob, klasno delanje i nenameravane posledice. Semjuel Knafo (Samuel Knafo) i ja govorimo o ovom problemu u našem radu “The Rules of Reproduction of Capitalism: A Historicist Critique” (Pravila reprodukcije kapitalizma: istoristička kritika). Smatramo da je tokom vremena ova tenzija dovela do idealnotipske ideje kapitalizma kod autora PM1, definisane kao zavisnost od tržišta (market-dependency), gde izgleda kao da prinuda tržišta propisuje i generiše klasno delanje — što se može iščitati u radovima Čarlsa Posta (Charles Post) i Viveka Čibera (Vivek Chibbers).[4]
Prevazilaženje ovog preokreta u funkcionalistički koncept klasnog delovanja i u ekonomističko razumevanje funkcionisanja kapitalizma (čak i kada je zasnovano na jasno određenom skupu kapitalističkih svojinskih odnosa) zahteva snažniju posvećenost radikalnom istorizmu. Ovakvi napori ističu u prvi plan koncept delanja, smešten i kontekstualizovan, na svim nivoima, kako bi se povratio utisak sukoba sa otvorenijim ishodom i institucionalnih inovacija koje su osobene raznorodnim putanjama kapitalizma. Osnovni uvid je jednostavan: ukoliko je kapitalizam zamišljen kao društveni odnos političkog rivalstva, onda ne možemo zamišljati da agensi deluju po unapred određenim scenarijima ili logici. Moramo da preispitamo sopstveno mišljenje i ustanovimo šta ljudi čine suprotstavljeni “zapovestima” ili pritiscima kako bi “prikucali” razliku koju naprave u procesu sopstvene reprodukcije — često unoseći novine u tom procesu. Ne možemo zamišljati agense kao pasivne poštovaoce pravila, već kao aktivne u razvijanju sopstvenih strategija reprodukcije u specifičnim kontekstima.
Problem je, drugim rečima, kako zamišljati kapitalizam kao praksu otvorenih ishoda i situiranu u istorijskim uslovima, a ne kao teorijski zatvorenu kategoriju. Problem zahteva odaljavanje od uopštenog građenja modela prema istorijskim specifičnostima. U mom slučaju, ovo se odnosi specijalno na problem razvoja pristupa međunarodnim odnosima koji ne podvodi spoljnu politiku i diplomatiju pod šire strukturalne i sistemske pritiske, bilo da su zasnovani na reifikovanoj “logici” kapitalizma ili reifikovanoj “logici” racionalnosti države, što usklađuje efikasnost sa političkim delanjem u njegovim sopstvenim merilima. Nije to zato što zagovaram radikalnu autonomiju države, već da bih ozbiljno uzeo u obzir činjenicu da delanje retko može biti svedeno na kontekstualne imperative ili prethodeće uslove, već da ljudi teže unošenju novog na nepredvidive načine kako bi odgovorili, zaobišli ili izbegli takve pritiske. Prema tome istorija nije zamišljena kao ispoljavanje sveobuhvatne logike ili zakona — sekundarno polje (register) zamišljeno da potvrdi apriorne apstrakcije i unapred osmišljene aksiome — već je način na koji ljudi stvaraju sopstvenu istoriju po sebi prvorazredni teren istraživanja.
Ovaj način mišljenja se takođe razlikuje od marksističke geografije Dejvida Harvija (David Harvey), koja se u krajnjoj instanci zasniva na “capital outbound” (domaći kapital koji je uložen u inostranim zemljama, prim. prev.) u duboko ukorenjenom sistemskom pritisku, koji stvara zahtev za “popravljanje prostora” na infra-strukturalnom nivou i sukcesivne runde “akumulacije razvlašćivanjem”. Ovo je u osnovi ekonomistička i totalizujuća ideja kapitalizma koji nadilazi granice nacija bez međunarodne politike, koja je potom problematično i reifikujuće uključena ex post dodavanjem logike moći, kojoj, naizgled teže, upravljači država. Svetsko-sistemska teorija Imaneula Volerstina (Immanuel Wallerstein), makar u svojoj početnoj fazi, primer je podređivanja istorije velikim ciklusima — ciklusima hegemonije — i sistemskim pritiscima veza između centralnih, polu-perifernih i perifernih država. Rosenbergov trenutni rad, nasuprot, izgleda kao da prihvata pozitivističku i nomološku ideju neravnomernog i kombinovanog razvoja kao još jednu krovnu ideju i obuhvatajući zakon za svetsku istoriju kao celinu.[5] Ovde, istorija i delanje su u krajnjoj instanci degradirane na ispoljavanje bezličnog zakona koji nameće svoje imperative bez obzira na ono što ljudi čine, pa je istorija svedena na nekoliko a priori kategorija raznolikog obuhvata.
Dodaću da klasične marksističke teorije imperijalizma takođe bivaju zapletene u strukturalno-funkcionalističku zamku, s obzirom da je monopolni kapitalizam bio smatran za stanje sistema, makar u zemljama evropskog kapitalističkog jezgra, što je postavilo svoje zahteve državama i njihovim spoljnim politikama. To drastično redukuje efikasnost diplomatije i aktivnog pregnuća međunarodne politike. Sve ove teorije pretpostavljaju teoriju međunarodnih odnosa bez međunarodne politike i što mi se čini ključnim, aktivne formulacije “velikih strategija”, koje nam govore mnogo više o odnosu između unutrašnje i spoljne politike — na kraju i međunarodnom poretku. Posvećivanje pažnje antiformalističkom i radikalnom istorizmu je, po mom mišljenju, differentia specifica našeg razumevanja političkog marksizma.
Dakle, ovo je istinski naš cilj: pokušaj nadilaženja originalne “Tranzicijske debate” u korist više istorizovanog kapitalizma i “kapitalističkih” međunarodnih odnosa. Sada se više bavim nečim što želim nazivati poltičke geografije istorijskog kapitalizma: kako neko može razmišljati o spoljnoj politici uz pomoće pristupa političkog marksizma, naglašavajući unilateralne ili multilateralne konstrukcije ili sukobe državnih strategija, čije međudelovanje često dovodi do nenameravanih posledica. Ono što imam na umu jeste da je istorijski zapis “kapitalističke” spoljne politike — strukturiranje i upravljanje prostorima kapitala — neverovatno raznolik: od Utrehtskog mira koji je u kontinentalnom delu Evrope stvorio specifičnu političku geografiju regulisanu britanskim održavanjem moći, preko Bečkog kongresa i Koncerta Evrope, stvaranje zapadne hemisfere kroz Monroovou doktrinu, formalne i neformalne imperijalizme kasnog 19. veka, američku međuratnu strategiju da rastoči stara carstva i zameni ih na Versajskom kongresu, liferujući mlade države stvorene po principu “nacionalnog samoopredeljenja”, zasnovanog na liberalnim i republikanskim državnim formama i povezane pojmom kolektivne sigurnosti, nemačke i japanske ideje autarhičnih, regionalnih poredaka — “velikih prostora” Karla Šmita (Carl Schmitt) — do hegemonije SAD i projekta evropskih integracija. Političke geografije istorijskog kapitalizma ne mogu biti izvedene iz neke posebne “logike kapitala”, bilo iz pribegavanja generičkom konceptu kao takvom, ili posebnim fazama kapitalističkog razvoja, već zahtevaju istančaniji istoristički pristup koji naglašava njeno konstruisanje — pre nego podvrgavanje nekom sub specie aeternitatis [sa stanovišta večnosti] principu — bilo da je to opšte mesto međunarodnih odnosa o politikama moći i državama kao akumulatorima bezbednosti u svetu anarhije, ili klasična marksistička figura o kapitalističkim geopolitikama. Čemu bi kapitalistička sopljna politika trebalo da duguje svoje postojanje, u apstraktnom smislu? Dakle, mi zalazimo i u druga polja, druga područja istraživanja, dok pokušavamo da teorijski profinimo ili preformulišemo briljijantni, rani rad Brenera i Vudove, koji u sebi sadži izvesne teorijske probleme.
Možete li objasniti argument svog rada The Myth of 1648 i kako dovodi u pitanje reifikaciju Vestfalskog sporazuma kao momenta zasnivanja modernih međunarodnih odnosa? Ukoliko Vestfalski sporazum nije bio momenat zasnivanja modernih međunarodnih odnosa, kakve to implikacije ima u političkom i istorijskom smislu? Kakve su bile neke od kritika koje su Vam upućene?
Ovaj rad se dogodio u veoma povoljnom trenutku, što podrazumeva “istorijski i post-pozitivistički zaokret” na polju međunarodnih odnosa, što je u to vremen u ovoj akademskoj disciplini bilo veoma neuoubičaeno, i ostalo je uglavnom skoncentrisano u SAD. Disciplina međunarodnih odnosa obezbeđivala je — i još uvek to čini u SAD i drugde — osnovne strategijske savete za postojeće sile: savete za vladaoca o državničkoj veštini, ili Herrschaftswissen (poznavanja dominacije) kako bi to nazvali teoretičari Frankfurtske škole. Tako smo imali čitavo akademsko polje koje nije pokušavalo da prikrije sopstvenu podređenost državnoj moći, pod čijim su se okriljem naučnici bez napora kretali između univerzitetskih odeljenja, tink-tenkova i pozicija u vladi — svi ujedinjeni u sugerisanju načina koji bi održali ili unapredili poziciju SAD na vrhu međudržavne hijerarhije — bilo kroz sukob, bilo kroz saradnju. Rezultat je bio intelektualna plitkost koja me je od samog početka zapanjila kao skandalozno neujednačena sa standardima društvenonaučnog ili istoriografskog istraživanja.
U retrospektivi mogu reći da je moj projekat započeo trima velikim pitanjima:
Prvo, kako bih mogao pokazati istoričnost političke geografije, politika koji obrazuju geopolitičke poretke i njihove “međunarodne odnose”, zasnivajući ih u soprotstavljajućim društvenim odnosima? Otuda povratak srednjovekovnoj istoriji. Ovaj je pokušaj bio osmišljen tako da izmakne tlo pod nogama prevladavajućem državocentrizmu i istorijski neverovatno kratkovidim i pogrešnim pokušajima gradnje transistorijske, opšte teorije u glavnoj struji anglo-američkih međunarodnih odnosa, sazdanih oko anarhije, maksimiziranja moći i balansa moći, kao da se spoljna politika tako odvijala od pamtiveka prema istim standardima.
Drugo, zašto — što je istinski zanimljivije pitanje — kapitalizam postoji unurar sistema mnoštva država i koja je istorijska relacija među njima? Ovo je osmišljeno tako da ispita ispita i destabilizuje pretpostavku, koja važi sa Volerstinov svetsko-sistemsku teoriju, da je međudržavni sistem, mnoštvo političkih jurisdikcija koji prosecaju kapitalistički prostor sapostoje sa svetskim tržištem nekako “prirodan” ili “neophodan” (geo)politički oblik kapitalizma, uzročno povezan sa kapitalističkim zahtevima — otuda potreba da se ode nazad do Karolinškog carstva i prate menjajuće političke geografije srednjovekovne i rane moderne Evrope. Cilj je bio pokazati društveno-političku i geopolitičku konstrukciju međudržavnog sistema tokom apsolutizma kao istorijski proizvod, koji prethodi usponu kapitalizma.
Treće, kakav je efekat imao uspon kapitalizma u ranoj modernoj Engeskoj, na šta je ukazao Brener, na britansku državnu formaciju i veliku strategiju za uređivanje i u krajnoj instanci na transformaciju prekapitalističkih geopolitičkih odnosa u ostatku sveta? U tom smislu, 1648. je bila samo kolateralna šteta ovog istraživačkog programa, a ne njegova primarna meta — delimično jer mi se činilo očiglednim da svako ko makar delimično vlada ranom modernom istorijom i mirovnim ugovorima ne bi uzimao tvrdnje o “modernosti” Vestfalskog sporazuma, uobičaene u studijama međunarodnih odnosa — mada se pokazalo da sam potcenio koliko je ova idée fixe duboko ukorenjena u način razmišljanja discipline. Tako su The Myth of 1648 i potonji Deutscher Memorial Lecture (Predavanje u spomen Isaku Dojčeru) imali široku recepciju, unutar i izvan studija međunarodnih odnosa, i untar i izvan okrilja marksizma.
Reakcije unutar polja međunarodnih odnosa bile su centrirane manje na ova analitička pitanja — kojima je mnogo produktivnije pristupljeno unutar marksističkog diskursa — a više na reviziju statusa 1648. Dok su neki cepidlačili oko empirijske tačnosti moje interpretacije Sporazuma, tri standardna odogovora su se pojavila, ne računajući one malobrojne koji su razumeli moj pristup kao verodostojni, alternativni teorijski poduhvat.
Uobičaeni, taktički potez bio bi da se prvo kaže kako ideja “Vestfalije” dosita jeste široko prihvaćena kao početna tačka modernih međunarodnih odnosa, međutim nikada nije terbalo da bude ozbiljno shvaćena istoriografska teza unutar međunarodnih odnosa kao naučnog polja. Pretpostavka anarhije, bila je samo prigodan model političkih nauka povezan sa Vestfalskihm sporazumom, kojoj je istorijska tačnost sporna. To je samo model zamišljanja međudržavnih odnosa u anarhičnoj sredini. Razmišljanje je takvo da nema potrebe brinuti o specifičnom poreklu međudržavnog poretka, pošto je istorija za međunarodne odnose sekundarna briga koja može biti zapostavljena.
Drugi odgovor je bio da ima neke istine u mojoj argumentaciji, ali da u međunarodnim odnosima nikada nije prihvaćeno da je moderni međudržavni sistem dovršen pao sa neba, već da je iznenada institucionalizovan nakon Tridesetogodišnjeg rata, što 1648. čini tek stepenikom u mnogo dužem i postepenijem procesu.
Treći odogovor, često dolazeći od poststrukturalista, upućivao je da sam možda u pravu, međutim da je u pitanju mit, diskurzivni mit, a prema tome moćno performativno sredstvo diskursa konstitutivno ne samo za disciplinu. već i za realnost, do stepena do kog učesnici u politici više ili manje koriste Vestfalski sporazum kao retoričko sredstvo ili performativnu praksu, što čini da ideja ima sopstvenu istorijsku efikasnost. U tom smislu 1648. se mora uzeti ozbiljno. Ovakva vrsta argumaneta, je, naravno, na neki način i tačna — ukoliko ljudi počnu verovati u lažne tvrdnje, tada one postaju ideologija. Ipak, ovo ne stvara nikakvo stanovište o tome na koji drugi način misliti o Vestfalskom sporazumu, posebno sa kritičke tačke gledišta.
Kako sada procenjujete opšte posledice ovog rada i svog istoričnog pristupa za razumevanje kapitalističkih međunarodnih odnosa? Na koji je način uticalo na usmerenje Vašeg sadašnjeg istraživanja?
U krajnjoj liniji, debata oko određivanje određujućeg trenutka u vremenu — sistemske tačke preokreta za pojavljivanje modernih ili kapitalističkih međunarodnih odnosa — vodi intelektualnom ćosrsokaku, ispunjenom teleološkim pretpostavkama. Istorijska implikacija mog istraživanje je da je potraga za iznenadnim “sistemskim” promenama širom međunarodnih poredaka naprosto bezuspešna. Moj pristup neguje ideju istorije kao procesa, alergičnog na sistemske periodizacije jasnih rezova “pre” i “posle”, uzimajući u obzir različite vremenitosti (temporalitites) razvoja u različitim regionima. Potonji bi značio da znamo kako “moderni” ili “kapitalistički” međunarodni odnosi trebalo da izgledaju, jednom kada je imaginarni prag preskočen. Ne znamo! Šta znači reći da je ova ili ona spoljna politika kapitalistička, ukoliko kapitalističke spoljne politike uzimaju distinktivne oblike u konkretnim slučajevima. Kao što znamo, varijacije su moguće od odbrambenih stavova, do formacija saveza i sistema poredaka (concert-systems), od formalnih do neformalnih imperijalizama, od Monroove doktrine SAD do nacističke gradnje velikih prostora (Grossraum), od tipova hegemonije kvazi-konsenzusa, dekolonizacije ili regionalne integracije, kao u slučaju EU. Niko pri čistoj svesti ne mogao da porekne da akumulacija kapitala jeste moćan motiv u procenama spoljne politike kapitalističkih država, ali ne govori nam mnogo o specifičnom konstruisanju posebnih spoljno-političkih strategija, političkih geografija i njihovih šansi za ostvarenjem.
Čitava poenta mog argumenta je manje o pronalaženju renutka u vremenu kada se moderni ili kapitalistički međunarodni odnosi stvaraju, već malo više razmišljanja o varijabilnosti u konstruisanju spoljnopolitičkih strategija za geopolitičko upravljanje međudržavnim odnosima tokom vremena, pa i u kapitalističkom kontekstu. Sad, ova vrsta istorizma je često brzo odbačena od strane pozitivistički orijentisanih teoretičara međunarodnih odnosa koji međunarodne odnose kao nauku izjednačavaju sa idejom teorije koja potvrđuje determinizme i uopštavanja, tako da se na moj rad ponekad referiše kao istoriografski, ili interpretativni, ili nešto drugo. Moja epistemološka strategija je tako izigrana i degradirana kao nešto ne naučno, možda konstrukcionističko, interpretativno ili hermeneutička ili se pak smatra da nije deo osnovnog polja prethodno definisanih međunarodnih odnosa — ovo se može čuti i od marksista koji pripisuju strukturalnu efikasnost kapitalizmu i njegovim ekspanzionističkim nastojanjima. Ali, ključna poenta za mene je jednostavno da nastavim da pokazujem da je usredsređenost na unapred definisanu i idealnotipsku ideju kapitalizma kao strukturalno efikasnu za međunarodne odnose u determinističkom smislu obmanjujuće. Ono što prevashodno moram uraditi je da stalno istorizujemo a kada to radimo počećemo da uviđamo je veza, posredovanje između postojanja kapitalizma i spoljnopolitičke formacije veoma razuđena, često neodređena, ne samo u smislu spoljnopolitičke formacije već i u smislu političke geografije kao takve. Dakle, ovo je reakcija protiv uobičajene ideje da moramo početi od čvrstih aksioma ili čvrstih očekivanja izvedenih iz sistemskih pritisaka kapitalizma.
Negde u svom ranom radu sam predložio da se kapitalizam pojavio i počeo širiti od 17. veka, ali ne kao organski proces koji bi mogao biti rigorozno teorijski objašnjen. Ono što vidimo je pre neverovatna raznolikost u stvaranju spoljnih politika i prostornih poredaka od ranog 18. veka do sada. Dakle, ovaj rani period formiranja očigledno je veoma drugačiji od ranog 19. veka, nakon uspostavljanja institucionalnih i praktičnih inovacija u međunarodnim odnosima — Koncert Evrope, “Sveta alijansa” nakon Napoleonovih ratova na Bečkom kongresu na kojem, uzgredno, Britanija nije bila u mogućnosti ili je bila nevoljna da nametne bilo šta slično hegemonijskom dizajnu o kome teoretišu neo-gramšijevci u vezi sa kontinentalnom Evropom; a ovo opet izgleda veoma drugačije od uspostavljanja mnogo formalizovanih sistema saveza i balansa moći nakon početka 20. veka, u predvečerje Prvog svetskog rata. Hegemonija Sjedinjenih Američkih Država nakon 1945. je opet veoma, veoma drugačiji način uređivanja kapitalističkih međudržavnih odnosa, zatim odnosi nakon 11. septembra, itd. svi znamo, naravno, ali marksisti još uvek žele da sve jedu ovo na nekakvu suštinu kapitalizma ili na neki od stadijuma kapitalizma ili na neku drugu veliku formulu. Mislim da istorijski podaci jednostavno pokazuju koliko je problematično stvarati prečice između kapitalizma, posebnog tipa spoljne politike i posebnog tipa geopolitičkog poretka. Dakle, ukratko mislim da se istraživački program koji se izvodi iz moje ideje zasniva na detaljnom radu koje istoriografski.
Ono čime se sada bavi jeste Utrehtski mirovni ugovor, što ponovo zvuči vrlo starinski, ali ovo je veliki mirovni ugovor koji je okončao Rat za špansko nasleđe i promenio pravila igre, a u studijama međunarodnih odnosa ostao je slabo proučen. Veoma mi je značajan zato što Utrehtski mir omogućava da se povuku linije razlike između osobenosti starog režima iz 1648. i prvog pokušaja Britanije posle revolucionarne 1688. da razvije novi i veoma osobeni tip velike strategije, nazovite kapitalističkom ako hoćete, upravo bez potpomaganja kapitalizma na kontinentu. Dakle, nakon Slavne revolucije iz 1688, osobena britanska spoljna politika počinje da se oseća međunarodno, sprovedena i prihvaćena u Utrehtu. Ono što je ovde inovativno, poenta naznačena na kraju moje knjige, ali sada izložena mnogo jasnije, jeste što je Britanija razvila novu i jedinstvenu institucionalnu osnovu za sprovođenje a spoljne politike, čineći spoljnu politiku odgovornom parlamentu. Ovo dozvoljava da se spoljna politika više artikuliše u parametrima trezvenog i sekularnog računa “ nacionalnog interesa”, bez povezivanja sa ćudljivošću Kabinettspolitik apsolutističkih vladara. Ovo uključuje i pokušaj preuređivanja evropske političke geografije u skladu sa britanskim bezbednosnim interesima i na ovim geografskim osnovama uključivanje u balans moći kako bi se izbegla ponovna pojava kontinentalnog rivala toj hegemoniji.
Prema tome, balans moći nije zakon svetske politike, već specifična svesna praksa — svesno konstruisanje velike strategije razvijene od strane delatnika u kontekstu. Danijel Bau (Daniel Baugh) je tokom osamdesetih napisao odličan članak o ovoj temi, analizirajući nastanak “strategije plavog mora” (blue-water strategy) koja je imala dva aspekta: ustanovljenje unilateralnog pomorsko-trgovinskog preimućstva izvan Evrope i defanzivne pozicije u Evropi. [6] Ovo ipak nije bio funkcionalni ishod kapitalističke ustavne monarhije u kojoj suverenitet počiva na parlamentu, već je zahtevao konstruisanje specifičnih ratnih strategija i mirovnih planova u sukobu Vigovaca i Torijevaca, donet u Utrehtu i pregovaran sa ostalim mirovnim stranama. Ukoliko ovaj rad prenesete na konceptualni nivo ubrzo počinjete da shvatate kako pojmovi poput “modernog” u međunarodnim odnosima ne znače mnogo, ne pružaju mnogo, jer ukazuju na istovetnosti, pre nego na razlike. Uspon kapitalizma u Britaniji i kako je uticao na nove poduhvate u spoljnoj politici i, kasnije, promeni evropske i prekomorskih politika zasigurno nije proces bez obrasca, ali ovi široki obrasci sami po sebi ne objašnjavaju mnogo u smislu načina na koji su državnici i političari zapravo inovirali na polju spoljne politike. Prema tome, istorija je proces — jedna interaktivna konstrukcija što je očigledno poenta, značajna poenta koju bih ja voleo da napravim je ona protiv bilo kakvog iskušenja ponovnom vraćanju strukturalnim objašnjenjima.
Možete li objasniti kako vaš rad pokazuje kako marksistička teorija, a posebno pojam “društvenih svojinskih odnosa” mogu pomoći da se dovedu u pitanje i redefinišu neke osnovne pretpostavke teorije međunarodnih odnosa i istorijske sociologije? Da li mislite da vice versa, međunarodni odnosi mogu pomoći u unapređivanju marksističke teorije?
Morate da razumete da je glavna struja anglo-američkih međunarodnih odnosa, do skora, bila izgrađena na pretpostavci da se teoretisanje odvaja od prakse međudržavnog sistema koji se shvata kao prirodna datosti, pre nego na pretpostavci da sistem zahteva objašnjenje. Takav pristup pozicionira politiku kao autonomnu sferu u kojoj su države generički obdarene unitarnom racionalnošću i pripisani su im neki atributi, pre svega preživljavanje, bezbednost i otuda maksimizacija moći. Kada su ovi aksiomi postavljeni na svoje mesto uz pomoć serija logičkih zaključivanja moguće ustanoviti kako racionalno delanje države u uslovima međudržavne anarhije vodi nekim verovatnim ishodima, uključujući i balansu moći, što vodi nekoj vrsti samo-uravnotežujuće logike sistema. Ova lepa, mala vežba iz apstraktne logike, koju je zapravo modelovao Kenet Volc (Kenneth Waltz), stoji u analogiji sa anarhijom takmičarskih tržišta, samoregulisanih nevidljivom rukom. Takođe, navodno, zasniva se na antičkoj mudrosti — si vis pacem para bellum [ako želiš mir spremaj se za rat] — ali teško da ima ikakve veze sa realnošću. Tako su radovi Hansa Morgentaua (Hans Morgenthau) i kasnije Keneta Volca zasnovani na ocrtavanju analitičkog Rubikona između države i sistema međudržavnih odnosa, te bilo čega što se događa u društvima unutar tih država. Tako su unutrašnje i društveno prognani iz registra onoga što bi moglo da se ubroji u moguće uticaje na državništvo i spoljnu politiku — partijske politike, poslovni i sektorski interesi, društvena kriza, itd.
Ovo je naravno neverovatno uzak, osiromašen i ideologizovan način mišljenja o međunarodnim odnosima kao društvenoj nauci. Mnogo interesantnije od kritikovanja ove vrste izgradnje modela, koje je obično predstavljeno kao “egzaktna nauka”, jeste intelektualna genealogija koja je transponovala desničarsku i državničku misao Vajmarske republike, često kroz nemačke naučnike, na američku scenu posle Drugog svetskog rata i početkom Hladnog rata, zamenjujući stariji “liberalni” pristup međunarodnim odnosima povezan sa vlsonovskim nasleđem. Na Morgentaua, na primer, nije uticao samo Maks Veber (Max Weber), već takođe i ideja političkog Karla Šmita (Carl Schmitt), koja politiku zamišlja kao autonomnu sferu, koju pokreće binarnost “mi” protiv “njih”. U mnogome, ovo nije upućivanje na Šmitovu definiciju suvereniteta prema tome ko ima moć da proglasi vanredno stanje koje suspenduje uobičajenu delatnost parlamentarne suverenosti u liberalnim političkim zajednicama, već pre na njegovu ozloglašenu ideju da drugačija, čisto politička logika počinje delovati čim izvesne pre-političke razlike dostignu jačinu koji ima moguću smrtnu, antagonističku osobenost. Izgleda da je Morgentau savetovao Šmitu da ubaci ideju o ”pojačavanju” nepolitičkih problema u svoj spis Der Begriff des Politischen (Pojam politike). Tako, konzervativni i polu-fašistički pojam političkog, skovan tokom zatvorenog vajmarskog klasnog konflikta, transponovan u izmenjeni američki kontekst, sada određen hladnoratovskom logikom.
Danas je polje međunarodnih odnosa, naravno, mnogo bogatije, naročito izvan Sjedinjenih Država, ali ipak teško je izmestiti se iz prevladavajućeg realizma, neorealizma i onoga što je nazvano neoliberalnim institucionalizmom — još jednoj verziji racionalističkog mišljenja o strategijskom ponašanju države. Dakle, ove tradicije bile su direktno na meti moje knjige ponovnim vraćanjem istorijskoj u sociologiji.
Istorijskom sociologijom, s druge strane, dominira neoveberijanizam i tautološki argument da ”ratovi stvaraju države i da države vode ratove” — stoga je ovo prevladavajući konsenzus o tome kako su moderne države i međudržavni sistem stvoreni u ranoj modernoj Evropi. Mnogi istoričari se koriste ideju “fiskalno-vojne države” Džona Bruera (John Brewer) koja racionalizuje državne strukture koje stvaraju državne prihode kako bi vodili rat kako bi rekli istu stvar. Veoma malo ljudi povezuje ovaj razvoj sa promenama u društvenim odnosima i posebno na koji je način društveni sukob, uprkos vojnim rivalstvima, usmerio putanje izgradnje države u različitim pravcima — apsolutizam, ustavna monarhija republika, itd. Zbog toga je Brenerov rad od ključnog značaja za mene.
Danas bi ipak naglasio, kao što sam ranije rekao, da više ne podržavam u potpunosti ideju ”društvenih svojinskih odnosa”, makar onako kako ju je Brener formulisao u rigoroznijem analitičkom maniru. Brener je predložio da svojinski odnosi stvaraju — gotovo samostalno — određujuća pravila reprodukcije na obe strane klasnih odnosa, bilo u feudalnom, bilo u kapitalističkom društvu.[7] Ovo dalje vodi ili “izostanku razvoja” u feudalnom društvu ili “razvoju” u kapitalističkim društvima. Ovo je bilo korisno za ocrtavanje jasnog kontrasta između dva različita seta društvenih odnosa u analitičke svrhe, ali ovakva ideja pred toga prelazi u reifikaciju i rigidnost koja se ne slaže sa istorijskim podacima (posebno ne u slučaju “kapitalizma”) i potiskuje “živo delanje” ljudi.
Mislim da ključni članak Elen [Mejksins] Vud, “The Separation of the Economic and the Political in Capitalism” (Odvajanje ekonomskog od političkog u kapitalizmu), objavljen u New Left Review, ako se pročita pažljivo, upućuje na drugačije razumevanje, naime, ono skoncentrisano oko društveno-političkog i neekonomskog karaktera kapitalizma. [8] Taj rad bio je mnogo više inspirisan radom E. P. Tomsona (E.P. Thompson) i osećam se ugodnije sa ovom istorističkom, pre nego logičko-analitičkom idejom kapitalizma. Ovo nas zapravo dovodi do samih temelja i dugotrajnih kontroverzi koje potiču još od Marksa, kada on objavljuje u predgovoru Kapitala da “se ovde o ličnostima radi samo ukoliko su one oličenje ekonomskih kategorija, nosioci određenih klasnih odosa i interesa”, pre nego kao istorijskim delatnicima. [9] Po mom mišljenju Brenerov je rad, makar iz originalne Tranzicijske debade, teorijski uklješten između ove dve protivrečne orijentacije: klasnog konflikta i istorizma nasuprot apstraktnim pravilima i dinamici razvoja, odnosno njegovog izostanka.
U suprotnom smeru pitanje je sledeće: da li su marksizmu potrebni međunarodni odnosi — manje suštinski predmet studija međunarodnih odnosa — ali više problematika prostora i međuprostornih odnosa za marksističku ideju istorije, marksističku istoriografiju i društvenu nauku? Već dugo govorim kako su međunarodni odnosi veliki izazov za marksizam, a to seže do samog Marksovog rada. Marks nikada nije stvarno sistematski promislio o međunarodnim odnosima kao o posebnom predmetu istraživanja. Naravno, možemo pogledati njegove novinarske tekstove, beleške i pisma i oni su puni interesantnih uvida u ovoj ili onoj savremenoj međunarodnoj krizi, iako nikada nisu kristalizovani u nešto što je Marks uzimao za ozbiljno kada govorimo o teoriji. Postajao je sve zainteresovaniji za međunarodne odnose tokom pedesetih godina 19. veka za vreme Krimskog rata, kada je opsežno pisao o Američkom građanskom ratu, “Istočnom pitanju” i Indiji. Kevin Anderson sve to potanko objašnjava u svojoj knjizi.[10] Tonalitet je pak bio određen u Komunističkom manifestu, koji je pun sladunjavih metafora o međunarodnim događajima — i velikih moćnih metafora — ali ovde ključna kategorija koja obavlja sav posao jeste svetsko tržište ili “svetsko buržoasko društvo”. I tako svetsko tržište nastavlja da se širi, ali u osnovi širi se duž transnacionalnih linija “stvarajući svet po sopstvenoj slici”. To znači, da citiram, “nije teška artiljerija ta koja bombarduje kineske zidove, već jeftine cene roba” koje prisiljavaju sve “varvarske” narode da kapituliraju i usvoje buržoaski način proizvodnje. Naravno kao što znamo ovo nije istina: u svakom pojedinačnom slučaju kapitalizam je morao da silom prokrči put na nekapitalističke teritorije koristeći državnu silu i obično kroz rat — u ovom slučaju su to Opijumski ratovi i Nejednaki ugovori (Unequal Treaties).
Dakle, čak i gde je Marks govorio o međunarodnim odnosima, sporadično ili u ovom sekundarnom aspektu, činilo se da ne problematizuje dovoljno efekat međunarodnih odnosa na tok i razvoj kapitalizma. Sad, u Komunističkom manifestu i Nemačkoj ideologiji koji pripadaju ranoj fazi Marksovog rada, još uvek pod velikim uticajem Adama Smita (Adam Smith) još uvek, zapravo, liberalna ideja o tome kako u osnovi kapitalizam postaje univerzalan mirnodopskim načinima zahvaljujući rastućoj podeli rada, pre nego geopolitikom i konfliktnim promenama u svojinskim odnosima. Svetsko tržište pojavljuje se kao agens koji čini da mnoštvo regiona postanu homogeni, podvrgavajući ih zajedničkoj logici svetskog tržišta. Tako Weltmarkt (svetsko tržište) postoje njegov mega-subjekat što potiskuje kako su pritisci svetskog tržišta posredovani državama, uključujući i kako zahvaćene države i društvene klase unutar njih odgovaraju podvrgavanju tržišnim imperativima. Kako je geopolitički upravljano ovim procesom i kako su kasniji nastavljači institucionalizovali tržišne odnose na veoma različite načine?
Kao što znamo, veoma je značajno što Marks nikada nije napisao poseban tom ili o međunarodnoj trgovini ili o ratu i geopolitici — tom kojim bi problematizvao besprostorne pretpostavke ili o stadijarnom razvoju svetske istorije ili o univerzalizujućem svetskom tržištu. U tom smislu međunarodni odnosi — manji kao disciplina, a više kao problematika — ostaju pritiskajući i hitni za marksiste da ih preuzmu, pored, razume se, rada koji su obavili klasični teoretičari imperijalizma: V. I. Lenjin (Владимир Ленин), Nikolaj Buharin (Никола́й Буха́рин) i do nekog stepena Roza Luksemburg (Rosa Luxemburg). Problem je što su oni završili sa funkcionalističkim i instrumentalističkim pristupom državama, a mnogi su pokazali koliko je empirijskim problematično zasnivati trku za podelom Afrike i komadanje sveta na prelazu iz kompetitivnog kapitalizma sredine 19. veka u monopolni kapitalizam s kraja veka.
Koliko god da su bile moćne intervencije teorija o imperijalizmu u to vreme, mislim da oni pokušaji koji se ističu kao najsistematičniji jesu konceptualizacije međunarodnih odnosa koje se upravo mogu naći u antimarksističkoj — neorankeovskoj i neoveberijanskoj — tradiciji. Iako je ovo, u krajnjem slučaju, razočaravajuće, primorava nas da otvorimo međunarodne odnose potpunijoj potrebi da ih ponovno promislimo i pridobijemo za marksizam.
Skorašnja kriza i današnja era štednje doveli su do povećanog propitivanja o legitimnosti i sposobnosti opstanka EU projekta. Postoji neslaganje među evropskom levicom (Siriza, Podemos) o mogućnosti korišćenja EU kao političkog kanala za predlaganje progresivnih društvenih reformi. Koje je Vaše mišljenje o ovome?
Zao je čas za progresivne, leve politike u Evropi, ali ipak ne bez nade. Čini se da se kontradikcije progresivnog populizma, inspirisane laklauovskim čitanjem Karla Šmita, koje se vrti oko razlike na “nas” i “njih”, i evropski reformizam koji naginje levici trenutno odigravaju širom Evrope, posebno u Grčkoj. Taktički, čini mi se da je ovaj suprotstavljajući populizam stvorio mnogo oštriji odgovor Trojke nego što je to bila zamisao, a suočavamo se sa stvarnom mogućnošću unutrašnjeg urušavanja Sirize zbog toga. Gore od toga, možda ćemo biti u prilici da vidimo desničarskog koalicionog partnera na dobitku zbog neuspeha vođstva Aleksisa Ciprasa (Αλέξης Τσίπρας), uključujući i mogućnost desničarskog, vojnog prevrata u Grčkoj. Progresivni populizam možda jeste ispravna taktika u unutrašnjim uslovima, ali jeste pogrešna strategija u spoljnoj politici, jer učvršćuje podele bez i kakve realne mogućnosti njihovog prevazilaženja. Naravno, gnevan sam zbog nemačke reakcije na grčku krizu koja je pokrenula ekonomsku okupaciju Grčke, neformalni državni udar (coup d’état), bezobzirno gazeći sve osnovne principe Evropske unije i čitav pogon evropske solidarnosti. Evropska unija, zasigurno, stoji razotkrivena!
Ono što moramo da se zapitamo u vezi sa suprotstavljajuće-populističkom retorikom, koliko god bila zasnovana na realnim osnovama, jeste to da li je ona uzrokovala previše suprotstavljajući odgovor trojke, kako na političkom, tako i na nivou odnosa sa javnošću. Zlokobno je, jer radije nego što će predstaviti krizu kao sukob između transnacionalnog kapitala i transnacionalnog rada — poreskih obveznika — ona se može diskurzivno proizvoditi kao antagonizam između štedljivih Nemaca — ili severnih Evropljana — i lenjih Grka, umesto onoga što ona jeste: evropski poreski obveznici — niže i srednje klase — koje izbavlja kod kaucijom evropske banke, investitore i javne poverioce koji su neoprezno ulagali novac, dok odbegli grčki kapital podiže cene nekretnina u Berlinu i Londonu. Čak nismo ni spomenuli ulogu Goldman Saksa (Goldman Sachs) u zakuvavanju čorbe prilikom ulaska Grčke u evrozonu, masivno izbegavanje poreza i korupciju Grčke elite, blagodeti investicija finansiranih dugom budalastim grčkim infrastrukturnim projektima za evropske, naročito nemački, biznis, itd.
Naravno, države Evropske unije naterane su u ovakav aranžman i uzimajući u obzir ono što se dogodilo u Grčkoj, vidimo da ne postoji čak ni plišana rukavica oko čvrste pesnice nemačke vlade. Direktno nametanje restrukturisanja i prilagođavajućih programa koji nisu naročito efikasni samo su gurnuli Grčku i druge zemlje dublje u krizu bez rešavanja njihovog osnovnog problema na bilo koji uverljiv način. Dakle, populizam se hrani na obema stranama, jer i nemačka štampa — od Frankfurter Allgemeine Zeitung do dna poput Bild Zeitung i sličnih — prikazuje ovaj problem igrajući na kartu nacionalnih osećanja i to je pogrešna analitika koja poslužuje stereotipe najgore vrste, naravno bez, pogleda u to šta su nemačke i francuske banke zapravo uradile vodeći Grčku i druge zemlje Evropske unije u dug — i njihovo učešće u otplaćivanju ovih dugova kroz njihovo podruštvljavanje. Dakle, evropski poreski obveznici spasavajući Grčku istovremeno spasavaju nemačke francuske i britanske banke. Retorički, ovo je povezano sa grčkom lenjošću, a ne sa neoliberalnim kapitalizmom. Sad postoje sile u Nemačkoj — AfD [Alternativa za Nemačku, novoj, evrofobnoj, konzervativnoj partiji krajnje desnice u Nemačkoj] — koje kapitalizuju ovaj diskurs tražeći sužavanje Evropske unije, tako da bi samo najjače zemlje centra preživele u rekonstruisanoj i potpuno neoliberalizovanoj evrozoni, dok bi ostale zemlje bile oslobođene i otpuštene, što bi u bliskoj budućnosti svelo mediteranske zemlje EU na neodrživi periferni status.
Dakle, dostigli smo krizni trenutak, što mora da se iskoristi. Taktički, rekao bih da rasprava mora da se dobije — dobije unutar EU — a može se dobiti, uzimajući u obzir očigledne činjenice, posebno jer sam ubeđen da postoji brojna većina levo od centra u većini država EU, čak i u Nemačkoj i Francuskoj. Demografija najzahvaćenijih — omladine — mogla bi da ide u prilog. Po mom mišljenju, ipak, leva politika ne može da se oslanja na nacionalističke projekte ili nacionalističke suprotstavljenosti, već mora da gradi snažne međunarodne saveze. To će zahtevati masivan vanparlamentarnu i unutarparlamentarnu mobilizaciju, orijentisanu na potpuno ponovno izgrađivanje institucionalnog sklopa EU. Oportunističko i apstraktno pozivanje na razlaz sa EU, posebno u slučajevnima kada su ti zahtevi monopoliše desnica, a levica neme koherentnu strategiju, jeste ćorsokak. Izbor strateškog rada kroz institucije EU — čak i kada su one nesumnjivo nedemokratske — ne bi trebalo odbacivati.
Hajde da se se vratimo radu Karla Šmita. Njegovom je radu posvećena povećana pažnja kod levih intelektualaca tokom prethodne dve decenije (Šantal Muf [Chantal Mouffe], Gopal Balakrišnan [Gopal Balakrishnan], Ernesto Laklau [Ernesto Laclau]). Mislite li da bi savremena intelektualna i politička levica trebalo da se bave pitanjima koje je Karl Šmit postavio? Ili je ovo samo trend koji označava politički poraz?
Šmitov rad je polivalentan i može se čitati na mnoštvo načina. Mogu da razumem zašto se naučnici bave njegovim analizama i kritikama imperijalizma SAD, posebno u vezi sa njegovim oštrim uvidima o promenama u međunarodnom pravu, u vezi sa odbacivanjem klasičnog ratovanja između država i zamenom tog koncepta diskriminatornim konceptom rata, humanitarnim panintervencionizmom i uslovnim formama liberalne suverenosti, koje se protežu od Versajskog sporazuma i Lige naroda. Prema tome, levica može da se bavi pitanjima koje je naznačio, ali nikako ne bi preporučio rešenja koja je prepisao. Apstraktno, ponovno procenjivanje političkog, organizovanog u suverenim državama, ili priklanjanje partizanskom vođenju rata nisu pogodne i održive alternative progresivnim levim politikama. Levi, nacionalni populizam, koji se hrani na krutoj distinkciji između nas i njih može biti primeren za neke zemlje, ali ne i za duboko integrisane i male zemlje Evrope. Ako ništa više, Šmit je zagovarao veoma autoritarna rešenja društvene krize u liberalnim, ustavom uređenim državama — u ovom slučaju vajmarske krize — zasnovane na pozivanju na vanredno stanje u kojem izvršna vlast suspenduje ustav. Zalagao se, na međunarodnom planu, za podelu sveta između 4 ili 5 velikih sila, od kojih svaka stvara svoje regionalne sfere uticaja, koje je on nazivao Grossraeume [što u bukvalnom prevodu znači veliki prostori], ili panregionima.
Zbog toga sam bio iznenađen koliko nekritički je bio ponovno upotrebljavan tokom poslednje decenije u anglo-američkoj literaturi, uključujući i studije međunarodnih odnosa, kao navodno radikalan i kritički mislilac. Sad, u neku ruku mogu da vidim zašto je to slučaj. Ali, postoji nešto poput kolektivne amnezije koja okružuje Šmita, a izvan Nemačke njegova misao nije nužno povezana sa njegovom ulogom tokom nacističkog perioda, odnosno koliko je njegov rad bio politički u tom kontekstu, i koliko je intelektualno saglasan bio u pružanju nacrta nacističkoj spoljnoj politici. Njegova kritika imperijalizma SAD ne znači da njegova politika ima mnogo toga da ponudi levici — upravo suprotno!
Nije bio jedan od klasičnih geopolitičara, već je prvo kroz divljenje Monroovoj doktrini na zapadnoj hemisferi, a potom protivljenje njenom širenju u globalnim razmerama kroz Vilsonijanizam, obezbedio šablon i opravdanje nemačkom osvajanju istoka, koji je prikazao kao manje ili više unutar logike moći i politike svetske istorije. Sile pobednice u osnovi stvaraju vladavinu međunarodnog prava nakon osvajanja, tako da pravo prati osvajanje, stvarajući “nomos” — kombinaciju teritorijalnog suvereniteta i prava. Ovo može biti tačan, mada de-sociologizovan, prikaz odnosa između prava i međunarodnog poretka, ali da li zaista želimo da odustanemo od mogućnosti intelektualnog, pre nego principa moći i politike u međunarodnom pravu i poretku?
Dakle, u svom radu činim dve stvari u vezi sa Šmitom: s jedne strane dekonstruišem njegovu istoriju međunarodnog prava i poretka, kao što ju je prikazao u Nomos of the Earth [Zakon Zemlje] i pokazujem kako je pokušaj da se pruži ideološki kontranarativ liberalnim pričama o međunarodnom pravu istorijski netačan i naprosto neprecizan.[11] S druge strane, pokušavam da dovedem u pitanje njegov tanak teorijski pojmovnik — “konkretan poredak mišljenja” i njegov koncept “političkog” (distinkcija prijatelj/neprijatelj) — čija je namera bila da održi i zasnuje njegovi istorijski i antiliberalni kontranarativ. Simptomatično je, mislim, što su se levi mislioci, uključujući Gopala Balakrišnana i Šantal Muf, itd. okrenuli Šmitu kako bi stvorili nedostajuću marksističku geopolitiku, pogotovo za međuratni period.[12] Prema tome to se nadovezuje na ono što sam prethodno rekao: zbog toga što su međunarodni odnosi relativno odsutni u marksističkoj literaturi, ljudi bazaju unaokolo kako bi našli ideje, kako bi pronašli priče koje bi pomogle da se da smisao krizama prava i međunarodnog poretka od kasnog 19. pa nadalje, kroz Tridesetogodišnju krizu i u 20. i 21. vek, bez potpunog istraživanja intelektualne arhitektur Šmitove misli kao celine.
Ono što se nadam da sam postigao jeste da pokažem koliko je pogrešno vođena i koliko je problematična upotreba Šmitovih kategorija i njihovo trasiranje do ideje kapitalizma i klasne borbe. Posebno zbog toga jer je Šmit mislio o sebi kao o odlučno anti-sociološkom misliocu i to ga mnogo više povezuje sa tradicijama realizma i autoritarnosti, nego sa bilo čim drugim. Samo se prisetite da ova definicija suvereniteta proizilazi iz političke teologije, papskog plenitudo potestatis i apsolutizma, i odobrava izvršnu moć kao nešto izvan i iznad društvenih sukoba i društvenih borbi. Dakle, pokušava da odvoji i izoluje politiku i političko od bilo kog oblika društvenog osporavanja ili odgovornosti. Suveren je onaj koji odlučuje o vanrednom stanju. I pozivanje na njegovu ideju političkog vrti se oko krutog pojma narodne istovrsnosti (homogenosti) koju pokreće egzistencijalizovana politika straha osmišljena da iscrta sociološke linije krivice unutar društveno-politički heterogenog klasnim sukobima rastrzanih civilnih društava.
Kako se ovo može slagati sa marksizmom — bilo teorijski ili politički — zahteva veliko oslanjanje na veru, jer minimum koji morate misliti o suverenosti jesu 2 stvari: prvo, suverenost je društveni odnos. Ovo može zvučati kao široko formulisano, ali ko god se pozivao na vanredno stanje morao je da promisli pre njegovog proglašenja o verovatnim prilikama primene. Šta je ovde društvena situacija? Kakve resurse imamo na raspolaganju — vojne, političke, administrativne — kako bismo primenili vanredno stanje? Vanredno stanje je uvek duboko društven odnos, baš protivno onome što Šmit pokušava da zastupa. Kao drugo, kakva kriza zahteva verovatnoću izvršnih moći? Pošto politička teologija nije zainteresovana da objasni uzroke krize, u kontrastu sa istorijskom sociologijom ili političkom ekonomijom, šmitovsko mišljenje ne pruža kategorije za razumevanje društveno-političke krize — otuda kruto iskliznuće u apstraktan pojam “političkog”: primitivno, grupno mišljenje o “nama” protiv “njih”. Naravno u vezi sa osvajanjem teritorija — grabljenju za zemljom — ponovo, Šmit se držao duboko oddruštvljenog prihvatanja realističke logike geopolitičkih dinamika i moći koje svesno nisu povezivane sa bilo čim što se događa u društvima. Države se, po svojoj prirodi, kako je insistirao, šire i takmiče oko prostora! Tako da bilo da se vratite otkrićima 1942. ili kasnom devetnaestovekovnom periodu imperijalnog rivalstva, Šmit bi to uvek čitao na isti način, kao zastupanje zakona jačeg. Da to jeste ono što države naprosto čine: samoočuvanje kroz širenje, stvaranje nomosa, pre nego kroz kosmos ili logos.
Zbog toga, nastavljam da se iznenađujem pokušajima marksista da prisvoje istorijskog Šmita, ali i konceptualnog i političkog Šmita. Za mene je to a cul-de-sac — intelektualno i politički samoporažavajuće. Da, neobično je koliko savremena situacija podeća na međuratnu krizu i Šmitovu vajmarsku situaciju. Imamo masivnu krizu kapitalizma pred sobom sa desničarskim nacionalističkim silama u većini zemalja EU, koje upijaju društveno nezadovoljstvo i urušavaju liberalni centar. Zagovarati u ovom scenariju, kao što me je Stefan Vin-Džouns (Steffan Wyn-Jones) podsetio, levičarski populizam i nacionalizam koji se često preklapa sa desničarskim političkim receptima — čak pronalazeći privremeno, čak i dvosmisleno zajedničko stanovište (bilo da je u pitanju Zlatna zora u Grčkoj, AfD u Nemačkoj, Nacionalni front u Francuskoj, ili UKIP u Britaniji) — pozivajući se na Šmitove koncepte čini mi se katastrofalnim. Povrh svega, nacionalsocijalizam se pozivao na isti amalgam levih i desnih motiva i sastavnih delova tokom uspona na vlast, pre nego što se i jedan san o polpulističkom socijalizmu završio u “Noći dugih noževa” kada su nacisti došli na vlast. Može biti naivno, ali široki, transnacionalni savez progresivnih sila mi se čini kao jedini krajnje prihvatlji i realističan put napred.
Izgleda da fokus na međunarodnom zahteva od nas da ponovo promislimo državu. Iako su se neki bavili temom proučavajući nemarksističke mislioce, kakvu vrednost vidite u vraćanju ovim trendovima u marksizmu — poput nemačke “Debate o državi”, koja je pokušala da poveže razumevanje oblika kapitalističke države sa analizom njenih povezanosti sa kapitalističkim tržišnim odnosima i svetskim tržištem, ili debata između Ralfa Milibanda (Ralph Miliband) i Nikosa Pulancasa (Nicos Poulantazs) koja je delimično pokušala da poveže teoriju države sa pitanjima revolucionarne strategije i organizacije? I obratno, kako nam naša obnovljena pažnja o “međunarodnom” može pomoći da bolje razumemo državnu moć i političku strategiju?
Pojam “međunarodnog” je za mene izum koji izaziva nevolje, koji nastavlja sa istim jezikom tragične neophodnosti i bezvremenih imperativa koje zagovaraju i realisti i nerealisti u međunarodnim odnosima. Ja predlažem da je zamenimo sa osvešćenošću o tome koliko su istorijski različito bili organizovane političke geografije i odnosi između državnih uređenja. Inače, nastavljamo da mislimo pod uticajem nepokretnih mega-apstrakcija koje ne mogu biti uklonjene. Zamrzava kreativnu misao i progresivne strategije za emancipatornu promenu i akciju. Na ovaj je način istorija važna. Netačno je, na primer, ili je makar jednostrano, reći da revolucionarne države, koje god su im unutrašnje maske i spoljnopolitičke strategije, postaju tokom vremena uključene u konvencije okružujućeg sistema država, koje odlikuju beskrupolozna logika politika moći i samopomoći, kao što neorealisti nastavljaju da govore, a neoveberijanski istorijski sociolozi tvrde, poput Tede Skočpol (Theda Skocpol), kada je posmatrala revolucije u Francuskoj, Rusiji ili Iranu. Istinitije je prema istorijskim podacima reći da su revolucionarne države, sedamnaestovekovna Britanija, osamnaestovekovne SAD i Francuska, dvadesetovekovni SSSR, možda čak i savremena Nemačka, korenito promenile “pravila igre” po kojima se odvija međnarodna politika. Ovo je takođe, u mnogim slučajevima, dovelo do domaćih adaptacija i do inovacija — ustavno, vojno, strateški, finansijski, društveno — u kojima su revolucionarne države bili pioniri bez stvaranja tačnih replika. Ovo nije argument u prilog pacifističkom karakteru spoljne politike liberalnih i socijalističkih država ili opšti teleološki argument o “progresu” u svetskoj istoriji, već više argument o varijabilnosti spoljnih politika i strategija sukoba i saradnje koje ne mogu biti izvedene ni iz jedne sistemske među-državne logike ili unutrašnjih “načina proizvodnje”. Zašto Sjednjene Države teže multilateralnoj hegemoniji nakon Drugog svetskog rata, pre nego izolacionizmu ili imperijalizmu, kada jesu težile potonjem u međuratnom periodu i kasnije pod Teodorom Ruzveltom (Theodore Roosevelt)? Možemo li odgovor na ovo pitanje dati pozivajući se bilo na međudržavne imperative ili logiku kapitala? Zašto je osamnaestovekovna Britanija usvojila balans moći i neintervenisanje spram Kontienta i imperijalnu ekspanziju preko mora, pre nego politike moći imperijalizam na svim scenama istovremeno? Zašto savremena Nemačka teži regionalnoj hegemoniji u okviru multilateralnog atlanticizma, pre nego povratku na dizajn regionalne autarhije. Kapitalizam i međudržavni predak mogu biti, ali samo u potencijalu, obezbediti izvesne pritiske, ali odgovore koje države razvijaju kako bi se nosile sa tim pritiscima, suštinski argument političkog marksizma, ne može biti “izveden” iz ovih konteksta. Šta je onda logički ili konceptualno distinktivna kapitlistička država ili kapitalistička spoljna politika — izvan istorije?
Čini mi se da me baš ovakva vrsta argumenta čini skeptičnim prema nemačkoj Školi proizvođenja države koja se razvila tokom sedamdesetih. Ukoliko se ispravno sećam, Staatsableiter (Škola proizvođenja države), je pokušao da napravi logičke argumente o tome kako je “buržoaska forma države” i “buržoaski zakon”, te njihove funkcije bile neophodan rezultat zahteva kapitalističkog načina proizvodnje, ili čak razmene roba. Njena “relativna autonomija” — činjenica da vladajuća klasa nije vladala — skriva činjenicu da je morala da bude strukturni nosilac zahteva, ali ne i instrumentalni, akumulacije kapitala. Relativna autonomija bila je izvedena iz ideje da je država funkcionisala u opštem interesu kapitala da koordiniše volju mnogih kapitala. Dok je “relativna autonomija” bila priznata, država nije bila neutralna, već je strukturalno podržavala opštu kapitalističku reprodukciju. Ova debata nij bila visoko abstraktna i teorijska, nalazio sam je uvek duboko neistorijskom i nespecifikovanom, dok su argumenti o “kapitalističkoj državi bili apstraktni i opšti. Tekstovi Hajdi Gerstenberger su mi pružili bolji uvid u istorijsko poreklo i rast “buržoaske države” kao povezane sa specifičnim društvenim i političkim konfliktima, pokazujući njena različita “ospoljavanja” i putanje, iako je dimenziju spoljne politike u svojim studijama uglavnom ispustila. A ovo odbacivanje spoljne politike bilo je, takođe, prevladavajuće u marksističkim debatama iz sedamdesetih.
Šta vidite kao ograničenje tradicionalnih marksističkih teorija o imperijalizmu i kako bi Vaš rad mogao da nam omogući da ponovo promislimo istoriju imperijalizma, posebno današnjeg imperijalizma?
Već sam spomenuo da su mi tradicionalne marksističke teorije imperijalizma bile već ranije problematične, prevashodno jer su previše uopštile, kroz ključne kapitalističke države koje su činile međudržavni sistem tokom belle époque, te dale strukturalno-funkcionalističko objašnjenje državnih zajednica i međunarodnih politika. Pretpostavile su neposredan identitet između države i monopolnog kapitala. Prema specifičnim fazama kapitalizma, u ovom slučaju monopolnom kapitalizmu, pristupalo se kao pružaocu dubokog objašnjenja kako su se odigrali međunarodni odnosi, u ovom slučaju, rivalstvo između kapitalizama, i skliznuće u Prvi svetski rat. Različite državne strategije organizacije međunarodnih odnosa i diplomatije nisu bile važne! Ipak, marksističke teorije imperijalizma su zadržale vrednost utoliko što su, po prvi put, naterale ljude da misle sistematičnije o spoljnopolitičkim uticajima osim onih koji su bili poistovećeni sa reifikovanom racionalnošću države i prvenstvom spoljne politike, ili primitivnih povrataka biologističkim analogijama koje su videle države, od kasnog 19. veka na ovamo, kao zarobljene u neodarvinističkoj borbi nulte sume za preživljavanje na teritorijalno ograničenoj planeti u kojoj je Lebensraum (životni prostor) bio glavna nagrada. Ovaka vrsta mišljenja nije bila samo ogranična na Nemačku, gde su politička geografija Fridriha Racela (Friedrich Ratzel) geopolitika Karla Haushofera (Karl Haushofer) postale dominantne, već su bile žive i u Ujednjenom Kraljevstvu, gde je bivši direktor LSE, geograf, Halford Makinder (Halford Mackinder) 1904. napisao članak pod nazivom “The Geographical Pivot of History” [Geografska vođica istorije] čije je teorijsko jezgro izvestilo o britanskoj geopolitičkoj strategiji i opadajućem carstvu. Slično se dogodilo u SAD kroz termin “pomorstva” (navalism) admirala Tajera Mahana (Thayer Mahan) i strateškog prvenstva pomorske moći. Rudolf Kjelen (Rudolf Kjellen), koji je skovao termin “geopolitika”, bio je švedski politički naučnik. Italija i Japan imali su svoje dizajne nad-nacionalnih regionalnih poredaka. Za specifične faze kapitalizma u ovom slučaju monopolni kapitalizma smatralo se da pružaju duboka objašnjenja o tome kako se odigravaju međunarodni odnosi, u ovom slučaju rivalitet između kapitalizama i skliznuće u Prvi svetski rat.
Kao što sam rekao, za mene nema povratka neolenjinističkoj ili neokauckijanskoj analizi, čak i ukoliko je reformulisana u terminima “logike moći” — jedne koja reifikuje državnu moć i teritorijalnosti i druge koja reifikuje kapitalizam i deteritorijalizaciju — kako bi se razumeli istorijski različiti načini kojima su konstruisani “prostori akumulacije kapitala” i povezali sa brigom o državnoj sigurnosti. U marksističkom diskursu vidimo povratak argumentima o dubinskoj logici koja emanira iz kapitalističkih “zahteva” i “imperativa” iz kojih je “spoljna politika” jednostavno “izvedena”. Ovo vodi konceptualnoj prenapregnutosti, u kojoj su pojmovi imperijalizma, bilo formalnog ili neformalnog, a koja obiluje neselektivnošću. Da li su Irak i Avganistan primeri fijaska imperijalne politike na način na koji je to bila u kasnom 19. veku jagma Afrike ili vijetnamska katastrofa? Očigledno, nije! Teško je formalizovati nekakvu suštinu toga kako bi marksistička analiza geopolitike trebalo da izgleda, ali prvi zahtev bio bi da se odmakne od od strukturalno-funkcionalističke zamke fokusom na proces formiranja spoljne politike i često nenameravane posledice ovih strategija, kao što smo videli na Bliskom istoku, gde demokratija i “vladavina prava” nisu čudesno iznikli odmah nakon pada diktatora, kao što su to neokonzervativci verovali, već su dovele do urušavanja države, raseljavanje, migracija i tranzicijski zasnovanog pregrupisanja terorista, koje je sada snažnije nego pre “rata protiv terorizma”. Jedan dobar primer sprovođenja takve analize je studija “Američko carstvo” [American Empire: Roosevelt’s Geographer and the Prelude to Globalization] Nejla Smita (Neil Smith) koja veoma detaljno pokazuje kako strategije i politike bivaju oblikovane od strane planera — figura Isaije Braumana (Isaiah Bowman) ovde stoji u centru — na načine da su mnogo manje “planirane” i “koherentne” nego što težimo da pretpostavimo kada uvidu namećemo izvesnu “logiku” kao da su jednostavno izvedene prema pretpostavljenom receptu. Da li je ovo još uvek marksistički? Voleo bih da se osvrnem na Marksovu kritiku apstraktnog i opšteg mišljenja sub specie aeternitatis u korist identifikovanja i rekonstrukcije sui generis slučaja u “Nacrtu za kritiku političke ekonomije” (Grundrisse). Ova me tehnika sprovođenja bogatog, empirijskog i ka slučaju orijentisanog istraživanja, imuna na uopštavanja i logiku, mislim povezuje sa sopstvenim čitanjem političkog marksizma — ili geopolitičkog marksizma — kako bi se razotkrile delovanja mnoštva uticaja u oblikovanju spoljne politike i nepredvidivim odgovorima koje je izazvalo u drugim zemljama.
Kako da objasnimo ponovno uzdizanje desničarskog nacionalizma u Evropi i Sjedinjenim Državama, ali i u drugim delovima sveta? Pitanje međunarodne trgovine i međudržavnog takmičenja je od ključnog značaja ovde, sa mnogim učesnicima i pokretima koji pozicioniraju sebe spram antiglobalističkih i globalističkih pozicija.
Jasno je da je termin “globalizacija” uvek bio ideološki konstrukt koji je potiskivao specifične društvene posledice liberalizma i neoliberalizma u različitim regionalnim i nacionalnim područjima. Kao što, čak i neoliberali priznaju sada, postoji tek šačica pobednika i mnogo više gubitinika unutar i među kapitalističkim državama. Suočavamo se sa perverznim nivoima bogatstva i nejednakosti u prihodima i životnim šasama, posebno među mlađim generacijama, korupcijom i prevarama gargantuanskih razmera od Brazila do Turske, od Španije do Grčke, takođe i u kapitalističkom jezgru, uništavanjem države socijalnog staranja, padom nadnica za većinu, i naglašavanje prekarnih uslova rada. U ovom procesu su srednje klase, koje su predstavljale društvenu kamen temeljac za konsenzus nakon Drugog svetskog rata su gotovo svuda stešnjene u zemljama OECD. Dodatno, postoji široko rasporostranjen osećaj da su se bankari i njihovi “eksperti” neoliberalnih politika koji su uzrokovali finansijsku krizu 2008. izvukli nekažnjeno i nastavili da propovedaju iste neuspešne lekove dok pune svoje džepove: više lakog kredita, labava monetarna politika i likvidnost, što istovremeno rasipa i prazni ušteđevinu populacije, a poreski rajevi se liferuju. Kao rezultat nezadovoljni i otuđeni glasači smatraju da je predstavnička demokratija nemoćna i društva su duboko polarizovana. U takvom su kontekstu i desničarski i levičarski protesti protiv establišmenta i elita podložni populističkim i nacionalističkim opcijama. Kao što sam ranije spomenuo, levica je loše savetovana da prati nacionalističku strategiju, što znači rizik od utapanja u neo-nacionalističke pokrete. Izbor nije između povlačenja u antiglobalizam ili neoliberalni proglobalizam, već između retrogradnog nacionalizma i progresivnog internacionalizma. Ovo zahteva nešto poput regionalnog ili, možda, globalnog “Nju dila” (New Deal). Imali smo ovo ranije, zašto ne i sada? Da, socijalna demokratija, velferizam i “ukorenjeni liberalizam” bio je, priznaćemo, naučen na teži način nakon dva svetska rata i verovatno jedino moguć u prisustvu radikalne alternative, Sovjetskog saveza. Svetsko-istorijski kontekst danas je drugačiji, ali, ukoliko svetsko rukovodstvo, ulančano i međunarodno, flankirano masovnim protestom, ima nekakvog značaja, onda bi trebalo zahtevati to sada! Bilo ko može uvideti verovatne međunarodne posledice ukoliko nastavimo spiralno kretanje ka novoj vajmarskoj situaciji, koja će zapečatiti pad Zapada.
Izvor: VIEWPOINT MAG
PREVOD: Andrej Cvetić
Beno Teške je redovni profesor na Odeljenju za međunarodne odnosa ne Univerzitetu u Saseksu. Njegovi istraživački interesi obuhvataju teoriju međunarodnih odnosa, istorijsku sociologiju, marksizam i filozofiju društvenih nauka. Autor je knjige The Myth of 1648: Class, Geopolitics and the Making of Modern International Relations [“Mit o 1648: klasa, geopolitika i stvaranje modernih međunarodnih odnosa”] (London: Verso, 2009).
[1] Pogledati: Hans-Ulrich Wehler, The German Empire, 1871-1918 (Dover, NH: Berg Publishers, 1985).
[2] Pogledati: David Blackbourn and Geoff Eley, The Peculiarities of German History: Bourgeois Society and Politics in Nineteenth-Century Germany (Oxford: Oxford University Press, 1984).
[3] The Brenner Debate: Agrarian Class Structure and Economic Development in Pre-industrial Europe, ed. T.H. Ashton and C.H.E. Philbin (Cambridge: Cambridge University Press, 1987); Ellen Meiksins Wood, “Marxism and the Course of History I/147 (September-October, 1984): 95-107 [ovde se autorima intervjua potkrala greška: knjiga o “Tranzicijskoj debati” je The Transition form Feudalism to Capitalism, ed. Rodney Hilton (London: Verso, 1978), mada bi se moglo reći iz konteksta da Teške govori ipak o “Brener debati” (“The Brenner debate”), jer navedeni učesnici nisu uzimali učešća u “Tranzicijskoj debati”. Značajan deo “Tranzicijske debate” je preveden na srpskohrvatski u časopisu Marksizam u svetu 2/1979.]
[4] Cf. Charles Post, The American Road to Capitalism: Studies in Class Structure, Economic Development and Political Conflict 1620-1877 (Leiden: Brill, 2011); Viviek Chibber, Postcolonial Theory and the Specter of Capital (London: Verso, 2013).
[5] See Justin Rosenberg, “The ‘Philosophical Premises’ of Uneven and Combined Development,” Review of International Studies 39, no. 3 (2013): 569-97; also his “Uneven and Combined Development: Theorizing the “International” in Theory and History,” in Historical Sociology and World History: Uneven and Combined Developed in the Longue Durée, ed. Alexander Anievas and Kamran Matin (Lanham: Rowman & Littlefield International, 2016). For a detailed discussion, see Benno Teschke, “IR Theory, Historical Materialism, and the False Promise of International Historical Sociology,” Spectrum: Journal of Global Studies, 6, no. 1 (2014): 1-66.
[6] Daniel A. Baugh, “Great Britain’s ‘Blue-Water’ Policy, 1689-1815,” The International History Review 10 no. 1 (February 1988): 33-58.
[7] Robert Brenner, “The Social Basis of Economic Development, in Analytical Marxism, ed. John Roemer (Cambridge: Cambridge University Press, 1985), 23-53.
[8] Ellen Meiksins Wood, “The Separation of the Economic and the Political in Capitalism”, New Left Review I/127 (May-June 1981).
[9] Pogledaj: Karl Marx, Capital, Volume One, trans. Ben Fowkes (London: Penguin, 1976), 92. [odnosno Marks, K. i Engels, F. 1977. Dela, tom 21. Beograd: Institut za izučavanje radničkog pokreta i Prosveta, str. 17]
[10] Kevin Anderson, Marx at the Margins: On Nationalism, Ethnicity, and Non-Western Societies (Chicago: University of Chicago Press, 2010).
[11] See Carl Schmitt, The Nomos of the Earth in the International Law of the Jus Publicum Europaeum, trans. G.L. Ulmen (Candor, NY: Telos Press, 2006). For criticisms, cf. Benno Teschke, “Decisions and Indecisions: Political and Intellectual Receptions of Carl Schmitt,” New Left Review II/67 (January-February 2011); and Teschke, “‘The Fetish of Geopolitics; Reply to Gopal Balakrishnan,” New Left Review II/69 (May-June 2011); and finally, Teschke, “Fatal Attraction: A Critique of Carl Schmitt’s International Political and Legal Theory,” International Theory 3 no. 2 (2011); 179-227.
[12] Uporedi Gopal Balakrishnan, The Enemy: An Intellectual Portrait of Carl Schmitt (London: Verso, 2002), and his “The Geopolitics of Separation: Response to Teschke’s ‘Decisions and Indecisions,’” New Left Review II/68 (March-April 2011); Chantal Mouffe, The Return of the Political (London: Verso, 1993).