Za manje od tjedan dana do izlaska u prvi krug predsjedničkih izbora Francuske u 2017, najnoviji preokret u dugom – vrlo dugom – nizu obrata i skretanja, predstavlja zakašnjeli uzlet Jean-Luc Mélenchona, lidera France Insoumise (Nepokorene Francuske).
Sve do 20. ožujka, bivši kandidat Lijeve fronte nalazio se iza Benoîta Hamona na petoj poziciji. Prema najnovijim istraživanjima javnog mišljenja, Mélenchon se nalazi na trećoj poziciji ispred Françoisa Fillona, konzervativnog kandidata. Štoviše, sada je na dodirnoj udaljenosti od Emmanuela Macrona, kandidata nezavisnog centra, kao i od Marine Le Pen, iz ekstremno desnog Nacionalnog fronta. Podrška Macronu i Le Pen u posljednjih nekoliko tjedana je u opadanju. Jasni zamah je kod Mélenchona.
Mélenchonu bi mogao uspjeti ulazak u drugi krug do sljedećeg tjedna, i ukoliko mu oponent bude Le Pen, on bi zbilja mogao biti jasan favorit za budućeg predsjednika. Koje li zaprepašćujuće promjene sreće za ovog kandidata, koji je još prošlog veljače bio zaglibio ispod 10 % u anketama, dok je Hamon, pobjednik lijevog centra na primarnim izborima, registrirao obećavajućih 17 %.
Kako objasniti ovakav zakašnjeli uzlet? Tu postoje unutrašnji i vanjski faktori. Od svih kandidata, Mélenchon je svakako bolje pripremljen. Bio je kandidat Lijeve fronte 2012, i od onda je postao glasni oponent nepopularne socijalističke vlade. Najavio je svoju kandidaturu prije godinu i pol (ali je davno prije toga razmišljao o predsjedničkoj kandidaturi).
Decidirano, izabrao je da ovaj put ide samostalno i čini stvari na svoj način. Sada neće biti kandidat radikalne ljevice, već samoimenovani „prvak naroda”. Njegovi tradicionalni saveznici (Komunistička partija i druge manje ljevičarske stranke) ovog puta neće igrati veću ulogu u njegovoj kampanji. Crvene zastave više neće biti dobrodošle na njegovim masovnim skupovima i njih će zamijeniti zastave trobojnice. Više se neće pjevati Internacionala na kraju mitinga, a Marseljeza će odsada biti nova zajednička himna.
U istinski populističkom stilu – zamisao koju Mélenchon pozitivno prihvaća – „Nepokoreni lider” više ne nastoji okupiti sve lijeve birače, već mu je cilj „izgraditi ljude”. Drugim riječima, on slijedi jednu međuklasnu taktiku, kojom se nada osvojiti glasove svih vrsta socijalnih i demografskih potomstava. Mélenchon se više puta sastajao sa Chantalom Mouffeom i pokojnim Ernestom Laclauom, koji su akademski eksperti što se tiče populizma. Raspravljali su o „ljevičarskom populizmu”, strategiji konstruiranoj za borbu protiv uspona „desničarskog populizma” kojeg u Francuskoj utjelovljuje Nacionalna fronta.
Jean-Luc Mélenchon vjeruje da ljevica odumire jer je zaboravila da se politika bavi konfliktima, strastima i simbolikom. On smatra da je „politika trećeg puta”, prilagođavajući se zahtjevima globaliziranog financijskog kapitalizma, izvršila političko samoubojstvo. Diljem Europe, obični radnici napuštaju socijaldemokratske partije en masse. Otud potreba za ponovnim uključenjem u retoriku i politiku socijalne pravednosti, ali i da se opet uhvate teme koje su nedvojbeno bile „prepuštene“ desnici i ekstremnoj desnici, odnosno patriotizam. Premda je to jedan relativno novi pristup za francusku ljevicu, ova se taktika pokazala relativno uspješnom u praksi u Španjolskoj od strane Podemosa.
Kako kampanja odmiče, Mélenchona se sve manje percipira kao kandidata „radikalne ljevice“. To je jasan dio plana da bude prihvaćen kao nedjeljiv lik koji se obraća glasačima slijeva i zdesna. U posljednje vrijeme zabilježio je veću podršku kod umjerenih socijalista, ali se isto tako počeo sviđati ljudima koji su prvotno namjeravali glasati za Macrona ili Le Pen. Nakon što je ponovo otkrio svoje radikalne korjene 2008, kad je napustio Socijalističku partiju (PS), u kojoj je 35 godina bio stranački dužnosnik, Mélenchon još jednom otkriva sebe, sada kao proekološku djedovsku figuru koja maše trikolorom.
Uzoran građanin
Problemi zaštite okoliša povezuju ljude (iz)nad društvenih klasa i generacija, pa kao očinska figura (poput Mitteranda, njegovog političkog junaka), on je sklon da projicira imidž jedinstva i pomirenja (na televiziji se pojavljuje mnogo staloženijim i prestao je poticati svađe sa novinarima) dok je trobojnica postala strogi simbol njegova prelaska na populističku politiku (premda je oduvijek bio domoljubni republikanac). Mélenchonov neupitan patriotizam – za neke nacionalizam – podigao je poneku obrvu na ljevici. Nadalje, on je republikanac starog kova koji hvali „francuski model državljanina”. Ova komunitarna koncepcija integracije oslanja se na diskurs koji apstraktno pozicionira jednakost sviju, bez obzira na socijalno, etičko i rodno porijeklo; koncepcija državljanstva kakvu dijeli većina glasača, uključujući i konzervativne i pristaše Nacionalne fronte.
Mélenchonova nastojanja triangulacije desničarske politike dok ustaje protiv NF-ove političke „etnicizacije” su se naposljetku isplatila. Njegova tvrdoglava opozicija u odnosu na „neoliberalni smjer” vladanja Hollandea i Vallsa sigurno cijeni najveći dio javnosti. On je također osvojio onaj antiestablišment zeitgeist u zemlji. On je rano shvatio da nestabilni i ljuti glasači hoće da „izbace birokrate”. Ali, na kraju krajeva, baš su ti faktori možda odigrali marginalnu ulogu u Mélenchonovom nedavnom uspjehu.
Osrednji oponenti
Mélenchonov spektakularan uspon je isto tako potaknut osrednjostima njegovih protivnika. Le Penovoj, koja je u početku bila na vrhu u anketama, kampanja sada ne ide dobro. Sada su protiv nje pokrenute optužbe za korupciju. Fillon je nedvojbeno bio na putu da dobije ove izbore prošlog prosinca, sve dok Francuska nije uvidjela da je njegov ekonomski program zapravo jedna neotačerovska agenda. Potom, višestruke optužbe za korupciju u korist njegove obitelji uništile su mu izborne šanse. To rečeno, premda prilično nevjerojatno, Fillon je žilav i zasad ga se ne smije otpisati. Macron je uglavnom jedan neisproban političar i ljevica se, općenito, ruga ovom bivšem trgovcu koji je viđen kao francuska verzija Tonyja Blaira.
Ali, pravi razlog za Mélenchonov uspon je u Hamonovom dramatičnom kolapsu u anketama. Mlad i suvremen ljevičar, općenito cijenjen na ljevici, Hamon je osvojio predizbore za kandidate obećavajući da će slomiti Hollandeovu i Vallsovu mješavinu ekonomsko liberalnih reformi (tj. Zakon o radu) i političke neliberalne mjere (tj. plan za opoziv državljanstva dvonacionalnim teroristima). Kao i Mélenchonov, Hamonov program je u širem smislu lijeve socijaldemokratske naravi. Njega također zaokupljaju problemi ekologije, spolnosti i etničkih odnosa.
On je smatrao da će kao kandidat jedne, manje-više, središnje partije ljevice uspjeti oduzeti dio Mélenchonovih glasača, jer će biračko tijelo brzo uvidjeti da je odluka da podrži Hamona učinkovitija da se pobijedi Le Pen i Fillon od radikalnijeg Mélenchona.
Ali Hamon (i svi komentatori – među kojima uključujem i sebe) potcijenili su dvije stvari: nakon pet godina na vlasti Socijalistička partija je danas totalno kontaminirani brend. Osim toga, partijski dužnosnici su ubrzo razbili svoje redove i obećali svoju podršku Macronu iako nije član PS-a. To su učinili jer pripadaju neoliberalnoj desnici partije koja neće ni da zamisli pobjedu Hamona.
Uvidjevši da su ga Valls i ostali bivši ministri ostavili na cjedilu, birači su počeli mijenjati svoja mišljenja o tome za koga bi bilo „korisno glasati” da bi se pobijedila desnica i ekstremna desnica. Umjereniji birači socijalista su se taktički opredijelili za Macrona, i u posljednje vrijeme, uočavajući da Hamonov brod propušta vodu, oni tradicionalniji birači ljevice prebacuju svoju vjernost prema Mélenchonu. Taj „nepokoreni lider ” je neočekivano postao posljednja nada za ljevičare svih vrsta da se poraze Fillon, Le Pen ali također i Macron. Ova podrška za Mélenchona u posljednjem času ne znači punu adheziju prema njegovoj osobi ili programu, daleko od toga.
Nevjerojatan uspon
Ovaj nevjerojatan uspon Jean-Luc Mélenchona – koji bi ga mogao dovesti skroz do Jelisejske palače – može se objasniti njegovom sposobnošću da shvati i mobilizira buntovno raspoloženje nacije. Ali on je isto tako imao i nevjerojatnu sreću što je djelovao u situaciji jednog skoro institucionalnog i političkog kolapsa koja mu je vrlo dobro došla.
No, bez obzira na to da li će Mélenchon dobiti ove izbore ili ne, ostaje da se vidi kako će njegova „građanska revolucija” i establišment Šeste republike umjesto de Gaulleove Pete republike moći to ostvariti a da ne kompromitira lijeve partije i sindikate koji, oko brojnih ekonomskih, političkih (laïcité, antirasizam, problemi oko spolova) i geopolitičkih pitanja (Sirija, Rusija, Europska unija) imaju jake rezerve glede Mélenchonova stila i politike.
PREVOD Slobodan Drenovac
Izvor COUNTERPUNCH