Memorandum neoliberalizma Svjetske banke za Hrvatsku

Međunarodni monetarni fond i Svjetska banka sestrinske su institucije globalnog kapitalizma,  osnovane pod vodstvom SAD-a na čuvenoj konferenciji u Bretton Woodsu 1944 godine. Njihova uloga postala je posebno značajna s usponom neoliberalizma početkom 1980 -ih. Jedan od ‘katalizatora’ bilo je drastično dizanje kamatnih stopa američke centralne banke početkom 1980-ih što je, između ostalog,  doprinijelo dužničkoj krizi zemalja Latinske Amerike i Afrike, ali isto tako Poljske i Jugoslavije ¹.

S nastupom dužničke krize MMF i Svjetska banka dobili su ‘klijente’ u vladama istih zemalja niske i srednje razine dohotka. MMF-ova pomoć u refinanciranju dugova i njihovom djelomičnom otpisu, kao i plasmani ‘razvojnih kredita’ i grantova Svjetske banke, uvjetovani su usvajanjem tzv. programa stabilizacije i strukturne prilagodbe. Radi se o paketu neoliberalnih politika i mjera:  liberalizacije trgovinskih i financijskih tokova, privatizacije državnih poduzeća i javnih sustava solidarnosti, ukidanju ‘vertikalnih’ subvencija i regulacija koje ograničavaju tržišnu konkurenciju, uvođenju ‘fiskalne discipline’², izoliranju centralnih banaka od demokratske uračunljivosti njihovih politika.. – objedinjenih i poznatijih pod nazivom ‘Washingtonski konsenzus’³. Nakon sloma real-socijalističkog bloka na prijelazu u 1990-te,  MMF i Svjetska banka etablirali su se kao ključni akteri financijske i savjetodavne ‘pomoći’ ‘zemljama u tranziciji’ u okviru iste neoliberalne agende.

Opravdanje za neoliberalan ‘paket’ institucionalnih i policy promjena bilo je da će one osigurati ne samo prevladavanje dužničkih problema nerazvijenih zemalja već i ‘održiv’ ekonomski rast, konvergenciju prema najrazvijenijima te generalan porast standarda stanovništva, čak i u okolnostima privremenog porasta nejednakosti, kroz ‘trickle down’⁴ mehanizam raspodjele. Ipak, tijekom 1990-ih postalo je razvidno i jasno potkrijepljeno statističkim podacima i empirijskim istraživanjima da su proklamirani učinci neoliberalnih politika, kod većine ‘zemalja u razvoju’ i ‘zemalja u tranziciji’ koje su ih primijenile, izostali – realne stope rasta nacionalnih ekonomija bile su osjetno niže nego 1950-ih, 1960-ih i 1970-ih, realne nadnice za većinu radne populacije su stagnirale ili pale, tehnološka razina i ekonomska struktura ostale su nepovoljne, dužnički problemi nisu prevladani, siromaštvo se produbilo, dok su pozitivan pomak po tim stavkama postigle prvenstveno one ekonomije, većinom locirane u Aziji⁵, koje se nisu držale neoliberalnih receptura MMF-a i Svjetske banke već su aktivno primjenjivale industrijske politike i koristile instrumente državnog ekonomskog intervencionizma i protekcionizma⁶.

Takav ‘test realnosti’ u MMF-u i Svjetskoj banci prvotno je dočekan s nepoljuljanim gardom kako problem nije bio u neadekvatnosti neoliberalnih receptura već u njihovoj nedosljednoj primjeni. MMF je nakon izbijanja svjetske ekonomske krize 2007-2008 g. i golemog spašavanja⁷ privatiziranog financijskog sustava javnim sredstvima,  donekle korigirao službeni narativ, no nekoherentnost tih korekcija učinila je upadljivim političku i geopolitičku dimenziju njegovih programa i dvostruke kriterije kojima su vođeni⁸. Svjetska banka je i prije dvijetisućitih nominalno preispitivala neoliberalni program ‘strukturne prilagodbe i stabilizacije’ i njegove teorijske osnove⁹.  Ipak, unatoč određene nadopune reformskih receptura gdje se, kao dovoljan uvjet razvoja, više nisu reduktivno propagirale neoliberalne mantre –  liberalizirajte, privatizirajte, deregulirajte  – one su u manje istaknutom obliku ostali temeljni uvjeti ‘razvojne pomoći’ Svjetske banke prema vladama nerazvijenih zemalja.

Kroz analizu najnovijeg ekonomskog Memoranduma Svjetske banke za Hrvatsku nastojat ćemo rasvijetliti karakter djelovanja Svjetske banke u Hrvatskoj danas, 30 godina nakon početka suradnje s hrvatskim vlastima. No, prije toga podsjetit ćemo na neke od angažmana i projekata MMF-a i Svjetske banke u Hrvatskoj u proteklih 30 godina.

Svjetska banka je tijekom 1990-ih bila glavni globalni promicatelj sklapanja bilateralnih investicijskih sporazuma između država koji sadrže klauzulu o arbitraži. Nositelji vlasti u Hrvatskoj između 1993. i 2008. g. sklopili su 58 takvih sporazuma¹⁰. Obrazloženje Svjetske banke bilo je da takvi sporazumi daju snažan poticaj privlačenju direktnih stranih investicija i podrazumijevanim društvenim koristima koje takve investicije donose¹¹.

No, više ekonometrijskih istraživanja¹² nije utvrdilo jasnu poveznicu između postojanja bilateralnih investicijskih sporazuma i privlačenja direktnih stranih investicija¹³, ali su navedeni sporazumi omogućili tužbe korporacija protiv država na međunarodnim arbitražnim sudovima. Zbog brojnih presuda protiv država, iste su prisiljene korporacijama plaćati basnoslovne iznose zato što su usvajanjem propisa i odluka o zaštiti okoliša, zdravlja, zaštiti radničkih i potrošačkih prava i sl., ugrozile njihova ulaganja i projicirane zarade¹⁴. Protiv Hrvatske se trenutno vodi osam postupaka na međunarodnim arbitražnim sudovima¹⁵, a po zadnjoj arbitražnoj presudi Hrvatska je bila dužna mađarskom MOL-u isplatiti preko 200 milijuna dolara¹⁶. Sve dosadašnje vlasti u RH bile su spremne sklapati, ali ne i razvrgnuti bilateralne investicijske sporazume, čak i nakon što su postali jasni i financijski opipljivi razmjeri njihove štetnosti.

Početkom dvije tisućitih nova socijaldemokratsko-liberalna vlast, predvođena SDP-om, pozvala je MMF radi sklapanja ‘stand by’ aranžmana. U prve dvije godine nove vlasti deficit državnog proračuna bio je nešto izraženiji, no razina kratkoročnih kreditnih obaveza u odnosu na raspoloživa sredstva i odnos javnog duga prema BDP-u nisu bili zabrinjavajući niti su bile potrebne pozajmice MMF-a kako bi se spriječio državni bankrot.  Ipak, nominalno lijeva vlast tražila je sklapanje ‘stand by’ aranžmana s MMF-om da bi uvjerila međunarodni kapital kako će joj zaštita njegovih interesa biti na prvom mjestu.

‘Stand by’ aranžman je uključio standardni set neoliberalnih politika/mjera i tu se, između ostalog,  našlo otpuštanje zaposlenih iz javnog sektora, rezanje socijalnih transfera i subvencija, smanjivanje radničkih prava¹⁷ te privatizacija strateških i profitabilnih državnih poduzeća¹⁸. Uz ‘stand by’ aranžman s MMF-om, Račanova vlada je krajem 2001. godine uzela zajam Svjetske banke za strukturnu prilagodbu¹⁹ u svrhu podrške istom paketu neoliberalnih reformi.

Paralelno s ‘stand by’ aranžmanom SDP-ova vlast 2002. godine uvodi drugi mirovinski stup i time započinje ključnu fazu procesa privatizacije mirovinskog sustava, prema modelu i zagovoru Svjetske banke. Na privatizaciju mirovinskih sustava odlučile su se u dvije tisućitima vlasti više zemalja srednje i istočne Europe, a prethodile su im u 90-ima zemlje Latinske Amerike²⁰.

No, pokazalo se, posebno nakon svjetske ekonomske krize 2007-2008 g., da je iz perspektive održivosti mirovinskih sustava, omjera penzija i plaća²¹[xxi], individualizacije rizika, administrativnih troškova privatizacije kao i troškova za javne proračune, privatizacija ispala potpuni promašaj a od nje su korist tj. goleme zarade izvukla privatna društva i banke koji upravljaju mirovinskim fondovima. U najrazvijenijim europskim zemljama privatizacija mirovinskog sustava nikada nije bila na dnevnom redu, takvu ideju Svjetske banke odbacile su i Slovenija i Češka, dok su Mađarska, Slovačka i Poljska nakon započete privatizacije preokrenule proces i odustale od takvog modela²². Nasuprot tome, hrvatske vlasti i dan danas ustraju na dokazano štetnoj privatizaciji mirovinskog sustava, a Svjetska banka ih svojim memorandumima i policy preporukama i dalje podržava u tome.

S kandidaturom i primanjem u članstvo EU, pored MMF-a i Svjetske banke,  usvajanje neoliberalnog institucionalnog i policy okvira počela je uvjetovati i nadzirati Europska komisija. Zahtjev Europske komisije za ukidanjem ‘vertikalnih’ subvencija prema brodogradnji,  ugradnja ‘fiskalnih pravila o prekomjernom deficitu’ u ustav ili uspostavljanje Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja, neki su od elemenata navedenog okvira²³.

Angažman Svjetske banke u Hrvatskoj nominalno se dijeli na dvije glavne, međusobno povezane, uloge: financijsku²⁴ i savjetodavnu²⁵.

Zajmovi i grantovi usmjeravani su za infrastrukturne projekte, posebno u domeni transporta, i za razne institucionalne i policy projekte – digitalizaciju javne uprave, sređivanje zemljišnih knjiga, reforme u pravosuđu i sustavu socijalnog osiguranja, kredite za malo i srednje poduzetništvo itd.  Među najvećim zajmovima bili su oni za financiranje ‘strukturnih prilagodbi’ odnosno neoliberalnih reformskih programa koji povezuju više područja državnih aktivnosti.

Kada je riječ o savjetodavnim aktivnostima Svjetske banke u RH,  njih čine brojne stručne studije po raznim tematskim područjima. U njima su artikulirane analize i preporuke čiji je zajednički nazivnik specifična ideološka perspektiva. Toj perspektivi, njezinim karakteristikama i učincima posvetit ćemo se u nastavku na primjeru najnovijeg ekonomskog Memoranduma Svjetske banke za Hrvatsku.

Studije Svjetske banke kod svih dosadašnjih vlasti, mejnstrim politike i struke u Hrvatskoj predstavljale su važnu referencu i legitimacijsko uporište. Normativni autoritet tih studija ogleda se u povlačenju razdjelnice između legitimnih i nelegitimnih teorijskih pristupa u objašnjenju društveno-ekonomske realnosti i definiranju institucionalnih i policy preporuka. Pritom, ključnu ulogu igra činjenica da su i MMF i Svjetska banka globalne kapitalističke institucije prema kojima, u nedostatku masovnije progresivne politizacije, vlasti u malim, (polu)perifernim kapitalističkim zemljama stoje u odnosu nekritičke podređenosti. Navedenu podređenost nositelji vlasti i apologetska struka objeručke prihvaćaju jer im donosi konkretne materijalne i statusne koristi. Konsolidira njihovu vlast i autoritet, osigurava priljev kreditnih sredstava i grantova te lukrativne konzultantske ugovore i karijerne mogućnosti.

Najnoviji ekonomski Memorandum Svjetske banke za Hrvatsku²⁶, naslovljen ‘Postavljanje temelja: jačanje produktivnosti za osiguranje budućeg prosperiteta’²⁷, izazvao je zapaženo zanimanje domaće mejnstrim ekonomske struke, medija i politike.  Maruška Vizek s Ekonomskog instituta i ‘nezavisni analitičar’ Velimir Šonje, kao i SDP-ov financijski stručnjak Boris Lalovac,  javno hvale Memorandum i pozivaju se na njegove glavne nalaze i preporuke. Kao što je navedeno, pozivanje na Memorandum predstavlja legitimacijsku i normativnu gestu domaćih (kompradorskih) elita, čije uporište, pored moći i ugleda Svjetske banke, čini teorijski i metodološki okvir Memoranduma.

Centralna tema Memoranduma, kao što njegov naslov kaže, jest produktivnost. Riječ je o pokazatelju koji je konsenzualno, i od stručne i laičke javnosti, prihvaćen kao ključan faktor ekonomske (ne)razvijenosti i (ne)konkurentnosti, kako pojedinačnih firmi tako i nacionalnih ekonomija. Između različitih teorijskih paradigmi postoji bitna razlika u objašnjenju produktivnosti i njezinih modaliteta,  načina mjerenja produktivnosti, ekonomskih i društvenih faktora koji dovode do razlika u produktivnosti kao i posljedica tih razlika²⁸.

U Memorandumu Svjetske banke produktivnost se, uz druge ekonomske koncepte i pokazatelje, definira iz neoklasične teorijske perspektive²⁹. Brojni su problemi s navedenom perspektivom i iz nje izvedenim analizama i zaključcima, neke ćemo ukratko razmotriti u nastavku. S druge strane, snagu navedene perspektive čine njezina spontana ideološka prijemčivost³⁰ i službena/institucionalna ‘ovjerenost’ kao kompleksa znanja koji je objektivno/znanstveno utemeljen.

U analizi hrvatske ekonomije, eksperti Svjetske banke koriste, između ostalih, dva alata neoklasične analize:  ‘modernizirani i prošireni’ Solow-Swanov model dugoročnog rasta³¹ i ukupnu faktorsku produktivnost³².

Fundamentalni nedostatak LGTM-a³³, TFP-a i drugih koncepata iz arsenala neoklasične teorije proizlazi iz činjenice da analitički ne zahvaćaju ‘unutrašnju’ povezanost fenomena koje nastoje objasniti. Kapitalističku tržišnu ekonomiju analiziraju polazeći od toga kako stvari izgledaju pojedinačnim agentima ‘na površini’ tržišnih odnosa. Teorije koje se baziraju na metodološko- individualističkom generaliziranju uvida izvedenih iz neposredne, empirijske pojavnosti fenomena prikrivaju i zamućuju umjesto što razjašnjavaju ‘unutarnju’ logiku kretanja cjeline i njezinih dijelova. Tek je polazeći iz perspektive cjeline društveno-ekonomskih odnosa i njihovih temeljnih odredbi moguće adekvatno analitički objasniti karakter pojedinačnih fenomena kako se pojavljuju ‘na površini društva’.

Neoklasična teorija radi upravo suprotno – formulira generalno pravilo/zakonitost polazeći od pojedinačne, empirijske datosti fenomena i na tako čini tzv. pogrešku kompozicije³⁴. Ta pogreška se manifestira kao neadekvatno objašnjenje društveno-ekonomskih zakonitosti a nju prati i ‘cirkularnost’³⁵ –  (deducirani) zaključci neoklasične analize već su sadržani u njezinim temeljnim pretpostavkama. Zbog navedenih karakteristika neoklasičnoj teoriji nedostaje logičke koherentnosti,  ali taj nedostatak kompenzira kroz ‘usklađenost’ s pojavnošću fenomena, što proizvodi privid empirijske utemeljenosti njezinih objašnjenja. Cirkularnošću, ostajanjem ‘na površini’ fenomena i kodificiranjem njihovih ‘izvanjskih’, kvantitativnih promjena³⁶, neoklasična teorija ne doseže dalje od apologetike vladajućih kapitalističkih odnosa koja odgovara samointeresu dominantnih klasa.

Naprimjer, LGTM model kojeg koristi Svjetska banka za projekciju dugoročnih stopa rasta hrvatske ekonomije,  kao jedan od ključnih „pokretača rasta“ navodi raspoloživost i stopu zaposlenosti radne snage. Da je stopa zaposlenosti važna varijabla rasta danas je teorijski ‘common sense’ u neoklasičnom taboru, ali nije tako bilo pred sedamdesetak godina. Izvorni Solow-Swanov model dugoročnog rasta iz 1950-ih, polazeći od neoklasičnog koncepta tržišnog ekvilibrija, stopu zaposlenosti ‘proizvodnog faktora rad’ nije tretirao kao varijablu već kao konstantu. Drugim riječima, izvorni model je za ‘proizvodni faktor rad’ pretpostavljao punu zaposlenost.

‘Modernizirani i nadopunjeni’ Solow-Swanov model ili LGTM model kojeg koristi Svjetska banka, uslijed suočavanja s povijesnim serijama podataka i s namjerom da bude realističniji, ukinuo je pretpostavku o punoj zaposlenosti ‘proizvodnog faktora rad’ i stopu zaposlenosti počeo tretirati kao varijablu. No, čak i u moderniziranoj i nadopunjenoj verziji njegovi izračuni metodološki funkcioniraju na podjednako neutemeljen način. Dodaju i ‘izvanjski’ spajaju nove varijable na temelju empirijske pojavnosti fenomena i njihove kvantifikacije. Tako navedeni modeli registriraju određene ‘vidljive’ pravilnosti i korelacije između fenomena, ali nisu u stanju objasniti njihovu ‘dublju’ uzročnu dinamiku i kontradiktorne odnose međuzavisnosti što ih određuju. Zbog toga se rezultat njihovih dugoročnih projekcija svodi na ekstrapolaciju (do)sadašnjeg empirijskog iskustva, predstavljenog kao funkcionalni i kvantificirani odnos varijabli koje nisu sistematski razvijene i objašnjene već se uzimaju kao zadane.

U nastavku ćemo predstaviti i kritički razmotriti glavne naglaske Memoranduma.

U Memorandumu se kretanja u hrvatskoj ekonomiji razmatraju od 2002. godine nadalje. Za period 2002. – 2008. g.,  navodi se da je prosječna stopa rasta BDP-a bila 4.5% ali su relativno visoke stope rasta osigurane zahvaljujući potrošnji i investicijama koje su financirane zaduživanjem, što je dovelo do značajnog rasta financijskih obaveza kućanstava i poduzeća. Investicije su dobrim djelom bile usmjerene u non-tradable sektor što je imalo ograničeni učinak na rast produktivnosti. Izvoz je bio slab dok je značajno porastao uvoz, zbog čega je došlo do neravnoteža u platnoj bilanci.

Nakon izbijanja svjetske ekonomske krize glavni čimbenici takve nepovoljne strukture rasta, prema Memorandumu, zaslužni su za najdugotrajniju recesiju (2009. -2014. g.) od svih usporedivih zemalja, za rast javnog i vanjskog duga, za golemu nezaposlenost i zaustavljanje konvergencije prema EU27 prosjeku dohotka. Od 2014. godine ponovno započinje konjunktura, doduše uz niže stope rasta nego u periodu 2002. -2008. g,  ali sa „kontinuiranim poboljšanjem njegove strukture, od domaće potrošnje financirane zaduživanjem prema rastu više temeljenom na izvozu“.

Memorandum za razmatrano razdoblje uspoređuje hrvatsku ekonomiju s ekonomijama srednje i istočne Europe i s Njemačkom kao ekonomskom lidericom Europe.  Uspoređuje se više ekonomskih pokazatelja – kretanje realnog i potencijalnog BDP-a, ukupnu faktorsku produktivnosti (TFP) i produktivnost rada, strukturu nacionalnih ekonomija i strukturu njihovih izvoza, udio pojedinih sektora u ukupnoj ‘dodanoj vrijednosti’, ulaganja-po-stanovniku za istraživanje &razvoj itd.,  gdje većina pokazatelja ukazuje na lošije performanse Hrvatske u odnosu na usporedive zemlje, čak i one koje su imale slabije startne pozicije.

Npr., Memorandum iznosi podatke o zaostatku hrvatske ekonomije u produktivnosti  – razina ukupne faktorske produktivnosti je u Hrvatskoj u 2021. godini tek 10% veća nego u 2001. godini, dok je kod usporedivih zemalja veća u prosjeku za 30%. Također, produktivnost rada je u istom periodu u Hrvatskoj rasla 27%, a u usporedivim zemljama u prosjeku za 73%.

Razlike u produktivnosti među zemljama Memorandum uvjetno povezuje s različitom sektorskom strukturom nacionalnih ekonomija pa za Hrvatsku piše da „snažno naginje uslugama niske složenosti/niske dodane vrijednosti, uključujući turizam, za razliku od usporednih zemalja koje imaju viši udio visoko produktivnih djelatnosti poput prerađivačke industrije i u kojima usluge visoke dodane vrijednosti, kao što su informatičke usluge, igraju puno značajniju ulogu.“

Ipak, Memorandum ističe da niža produktivnost hrvatske ekonomije nije presudno vezana uz veći udio djelatnosti niske produktivnosti³⁷ i niži udio produktivnijih djelatnosti³⁸. Razlike u ekonomskoj strukturi, prema Memorandumu, objašnjavaju tek manji dio jaza u produktivnosti. Kao dokaz, navodi se usporedba s Njemačkom i iznosi tvrdnja, potkrijepljena izračunom,  da čak i kada bi Hrvatska imala istu sektorsku strukturu kao Njemačka i dalje bi bila 57% manje produktivna. U obrazloženju stoji da je najveći dio razlike u produktivnosti unutar sektorskog karaktera i da ta komponenta objašnjava skoro 90% jaza u produktivnosti, a tek manji dio proizlazi iz nepovoljne strukture hrvatske ekonomije. To se pokrijepljuje i brojkama –  „radnik u hrvatskoj prerađivačkoj industriji proizvede otprilike jednu četvrtinu dodane vrijednosti njemačkog radnika u istom sektoru.“

Na primjeru arbitrarnog razdvajanja strukturne (međusektorske) od unutarsektorske komponente produktivnosti postaje jasnija metodološka slabost neoklasične analize. Naime, visoka produktivnost njemačke industrije proizlazi iz sektorske strukture njemačke ekonomije koja je povijesno oblikovana tako da je specifični kompleks industrijskih djelatnosti postao njezin motor, čemu su ključnu potporu dale i državne politike i financijski sustav (monetarno-kreditne politike). S druge strane, niska produktivnost hrvatske industrije također je posljedica nepovoljne sektorske strukture hrvatske ekonomije koja je povijesno oblikovana, posebno nakon ‘osamostaljenja’ i tijekom ‘tranzicije iz socijalizma’, tako da su državne politike i financijski sustav aktivno doprinijeli uništavanju naslijeđene industrijske baze.

Neoliberalne ekonomske politike³⁹ dovele su do uspostavljanja takve sektorske strukture hrvatske ekonomije u kojoj visokoproduktivne djelatnosti,  sa značajnijim potencijalom za prisvajanje ‘dodane vrijednosti’, imaju sve manji udio u BDP-u i sve više zaostaju i za Njemačkom i za usporedivim zemljama, dok djelatnosti niske složenosti i niske ‘dodane vrijednosti’, poput turizma, imaju sve izraženiji udio u BDP-u i u izvozu. Hrvatska je u uslužnim djelatnostima niske složenosti, poput smještaja ili nekretninskog biznisa, po produktivnosti gotovo izjednačena s Njemačkom i to proizlazi iz sektorske strukture hrvatske ekonomije koja je orijentirana na rentijerstvo a ne na kompleksniju industrijsku proizvodnju.

Znakovito je kako se u Memorandumu ističe da su za jačanje produktivnosti važna ulaganja u istraživanje&razvoj te se i po tom pitanju navodi usporedba njemačkih i hrvatskih tvrtki. Njemačke tvrtke ulažu godišnje 912 eura/po glavi stanovnika dok hrvatske mizernih 72 eura/po glavi stanovnika⁴⁰. No, neoklasična analiza ne prepoznaje da je golemi jaz u ulaganjima tvrtki, a time i jaz u produktivnosti, najuže povezan s različitom sektorskom strukturom ekonomija. Klasteri njemačkih tvrtki koje posluju u visoko produktivnim djelatnostima, na globalnim tržištima prisvajaju goleme iznose ‘dodane vrijednosti’ koje zatim kanaliziraju ili izravno ili putem financijskog sustava (kredita) u istraživanje&razvoj, što im omogućava očuvanje dominante tržišne pozicije i prednost u produktivnosti, dok njemačka država ulaganjima u istraživanje&razvoj, obrazovanje, razvoj infrastrukture itd. oblikuje specifično povoljnu sektorsku strukturu i ‘eko sustav’ za njemačke tvrtke⁴¹.

S druge strane, mizerna ulaganja hrvatskih tvrtki u istraživanje&razvoj posljedica su nepovoljne sektorske strukture hrvatske privrede u kojoj prevladavaju nisko produktivne djelatnosti koje nemaju kapaciteta za prisvajanje značajnih iznosa ‘dodane vrijednosti’. Zbog slabih zarada hrvatskih tvrtki i neoliberalnih politika hrvatske države, na što se nadovezuju i kreditne politike bankarskog sustava, oblikuje se nepovoljna sektorska struktura i integracija u globalnu podjelu rada na niskim razinama dohotka, produktivnosti i razvojnog kapaciteta.

Može se reći da njemačka ekonomija u okviru ‘slobodnog tržišta’ ima ispunjene uvjete za ostanak u ‘začaranom krugu razvijenosti’ i za zadržavanje pozitivne ‘povratne veze’ između sektorske strukture i ‘unutarsektorske komponente produktivnosti’, dok hrvatsku ekonomiju neoliberalne politike njezinih vlasti zadržavaju u ‘začaranom krugu nerazvijenosti’ i jačaju negativnu ‘povratnu vezu’ između nepovoljne sektorske strukture i zaostatka u produktivnosti, posebno u onim djelatnostima koje imaju najveći potencijal za prisvajanje ‘dodane vrijednosti’.

U Memorandumu se navodi da je ekonomski rast od 2014. godine u strukturi povoljniji nego u periodu 2002 -2008  jer je više baziran na izvozu usluga (turizmu) nego na domaćoj potrošnji i uvozu, a paralelno se kao problem ističe nepovoljna struktura izvoza koji je slabo diverzificiran i prevladavaju jednostavne usluge niske ‘dodane vrijednosti’, sa slabim potencijalom rasta produktivnosti.

Dakle, prema Memorandumu struktura ekonomskog rasta od 2014. godine je uvjetno povoljnija nego ranije⁴², ali je zato sektorska struktura hrvatske ekonomije nepovoljnija. Neoklasična analiza u tome ne vidi nikakvo proturječje već arbitrarno razdvaja i čini nezavisnim ono što je najuže povezano i međuzavisno – nepovoljna sektorska struktura, prema Memorandumu, ne bi predstavljala problem da je unutarsektorska produktivnost, posebno u djelatnostima kompleksnih izvoznih proizvoda i usluga što imaju potencijal prisvajanja visoke ‘dodane vrijednosti’, dovoljno visoka. A da je produktivnost u tim djelatnostima niska i zbog negativno osnažujuće ‘povratne veze’ s nepovoljnom sektorskom strukturom, neoklasičnoj analizi ostaje nedokučivo.

Pored većih ulaganja u istraživanje&razvoj, Memorandum u svrhu jačanja produktivnosti predlaže ulaganja i reforme u segmentu obrazovanja radne snage i stjecanja vještina, posebno za proizvodnju kompleksnih proizvoda i usluga. I opet, po istoj logici kao i s ulaganjima u istraživanje&razvoj, Memorandum arbitrarno izolira pojedini faktor produktivnosti iz odnosa koji ga određuju, zbog čega ne uspijeva objasniti njegovu razvojnu dinamiku i strukturne zapreke koje blokiraju njegovo jačanje. Posljedica takvih analitičkih slabosti su i nerealni prijedlozi.

Naime, mogućnosti za obrazovanje radne snage i za stjecanje vještina za proizvodnju kompleksnih proizvoda i usluga značajno se razlikuju u već razvijenim ekonomijama, poput recimo Njemačke, koje odlikuje tehnološka i ‘know-how’ sofisticiranost proizvodnih lanaca,  mogućnost ‘učenja kroz činjenje’⁴³ i prijenosa nekodificiranog znanja⁴⁴, od ekonomija čiju okosnicu čine jednostavni proizvodi/usluge i zaostala i/ili devastirana industrija, kao što je slučaj s Hrvatskom.

Države razvijenih kapitalističkih ekonomija mogu kroz porezne zahvate u obilne zarade njihovih visokoproduktivnih kompanija izdvojiti bitno veća sredstva za razvoj obrazovnih i znanstvenih-istraživačkih institucija i infrastrukture, nego države na kapitalističkoj polu-periferiji.

U Memorandumu se navode procijene broja domaćeg stanovništva koje je emigriralo u najrazvijenije EU zemlje, posebno nakon ulaska Hrvatske u EU, bez da se taj podatak dovodi u odnos s problemom odlijeva radne populacije, što pokazuje da hrvatsko društvo financira obrazovanje radne snage koju spremno preuzimaju vodeće kapitalističke ekonomije. Očigledno, hrvatsko radništvo nema problema sa stjecanjem znanja i vještina, pa i onih koji su potrebni za proizvodnju kompleksnih proizvoda/usluga, samo im takvu mogućnost ne osigurava domaća ekonomija već je prisiljeno emigrirati u ekonomije kapitalističkog centra.

Sljedeći pokazatelj kojeg Memorandum jednostrano razmatra u komparativnoj analizi hrvatske ekonomije jest tzv. Indeks ekonomske kompleksnosti⁴⁵.  Navedeni pokazatelj mjeri kompleksnost/sofisticiranost izvoza neke nacionalne ekonomije prema ‘intenzitetu znanja’⁴⁶ sadržanih u izvoznim proizvodima/uslugama, raznolikosti izvoza i stupnju ‘sveprisutnosti’⁴⁷ izvoznih proizvoda i usluga. I prema tom pokazatelju Hrvatska ne samo da zaostaje za prosjekom usporedivih EU zemalja, već je imala i najveći pad Indeksa ekonomske kompleksnosti u periodu između 2008. i 2019. godine.

Memorandum ispravno navodi kako je jedan od glavnih čimbenika pada Indeksa kompleksnosti za hrvatsku ekonomiju, činjenica da je u razmatranom razdoblju praktički ugašena jedna od glavnih izvoznih djelatnosti koja je proizvodila kompleksnije proizvode – brodogradnja. No, indikativno je da Memorandum gašenje brodogradnje prepoznaje kao važan faktor smanjenja kompleksnosti hrvatskog izvoza, a potpuno zanemaruje činjenicu da su za uništavanje hrvatske brodogradnje zaslužne politike kakve je, pored drugih međunarodnih institucija, gurala i Svjetska banka.

Fokus Memoranduma usmjeren je i na „nedovoljno dinamično poslovno okruženje“ i odnos između produktivnih i neproduktivnih tvrtki, što se interpretira preko pokazatelja neto ulazne tržišne stope tvrtki⁴⁸. Navedeni pokazatelj izražava saldo između novih tvrtki koje ulaze na tržište i postojećih tvrtki koje izlaze s tržišta. Hrvatska ima relativno visoku neto ulaznu stopu, no ona nije rezultat iznadprosječnog broja novih tvrtki koje ulaze na tržište⁴⁹ već ispodprosječnog broja postojećih tvrtki koje izlaze s tržišta.

Memorandum naglašava da u „dinamičnom poslovnom okruženju“ sa „fluidnim i efikasnim tržištem“ glavni razlog visoke neto ulazne stope ne bi bio ispodprosječan broj tvrtki koje izlaze s tržišta, već bi „veliki broj novih tvrtki ulazio na tržište i natjecale se međusobno kao i s postojećim tvrtkama, što bi vodilo snažnoj rasti-ili-ispadaj dinamici, odnosno visokim stopama izlaska s tržišta među novim tvrtkama i snažnoj izloženosti konkurenciji za postojeće tvrtke.“

Memorandum zaključuje da nepostojanje takve dinamike među hrvatskim tvrtkama ukazuje na prisutnost „tržišnih neefikasnosti što ograničavaju ulaz novih tvrtki i konkurenciju na tržištu.“

Kao jedan od glavnih indikatora „tržišnih neefikasnosti“ Memorandum ističe nalaz da su tvrtke koje izlaze s tržišta često produktivnije od onih koje o(p)staju na tržištu, dok bi „efikasno tržište“ proizvodilo suprotan rezultat –  opstajale i rasle bi produktivnije, a ispadale manje produktivne tvrtke.

Za početak, treba upozoriti da metodologija izračuna produktivnosti tvrtki u Memorandumu nije detaljnije izložena te nedostaju mnogi podaci, pogotovo iz aspekta komparativne analize s drugim europskim ekonomijama⁵⁰.No, čak i ako prihvatimo tvrdnju o neproduktivnijim tvrtkama koje opstaju i produktivnijima koje ispadaju kao točnu, Memorandum potpuno ignorira pitanje ‘blokiranog razvoja’ karakterističnog za društveno-ekonomske formacije na kapitalističkoj (polu)periferiji, te tržišnu dinamiku tvrtki razmatra jednostrano, isključivo iz perspektive neposredne tržišne konkurencije koja isključuje utjecaj imperijalističkih i geopolitičkih odnosa moći koji se manifestiraju i kao tendencije nejednakog razvoja⁵¹, podjele na kapitalistički centar i (polu)periferiju te kao učinak često imaju ‘neefikasna tržišta’ na periferiji⁵².

Naime, bitno je različita perspektiva ulaska i ispadanja tvrtki na tržištima kapitalističkog centra⁵³ od perspektive kojima su izložene tvrtke na kapitalističkoj (polu)periferiji. U ekonomijama kapitalističkog centra koje karakterizira ‘robusna’ sektorska struktura  – mogućnost uključivanja u proizvodne lance i ‘eko sustav’ visokih razina ‘dodane vrijednosti’, dohotka i produktivnosti –  posljedice konkurentskog ispadanja tvrtki s tržišta nisu niti za radnike niti za vlasnike slične posljedicama ispadanja tvrtki s tržišta ‘okoštalih’ struktura kapitalističke (polu)periferije.

Drugim riječima, konkurentsko preuzimanje tržišnog udjela od manje produktivnih tvrtki ili njihovo ‘istiskivanje’ na tržištima ekonomija robusnih struktura ostavlja puno više mogućnosti za radnike i vlasnike manje produktivnih/istisnutih/ugašenih tvrtki da sebi osiguraju novo zaposlenje i/ili dostojanstveni dohodak⁵⁴ nego je to slučaj s radnicima i vlasnicima ‘istisnutih’ tvrtki na kapitalističkoj (polu)periferiji.

Zbog različitog društvenog konteksta i različite strukturne pozicije nije nimalo iznenađujuće da se generalni principi reprodukcije kapitala na kapitalističkoj (polu)periferiji manifestiraju kao „tržišne neefikasnosti“ i da postoji otpor jačanju konkurencije⁵⁵, između ostalog, i u obliku raširenih klijentelističkih i nepotističkih praksi, često ali ne isključivo povezanih s državom, kao načina ublažavanja konkurentskih pritisaka.

Neoklasični teorijski okvir Memoranduma, implicitno polazeći od Ricardove teorije komparativnih prednosti⁵⁶, ne razumijeva činjenicu da logika međunarodne tržišne konkurencije ima različite učinke u kapitalističkom centru i na kapitalističkoj (polu)periferiji.

Prema Ricardovoj teoriji komparativnih prednosti međunarodna razmjena i konkurencija nisu samo od koristi za razvijene nacionalne ekonomije koje već imaju značajnu prednost u produktivnosti u gotovo svim sektorima, već nerazvijene ekonomije izvlače dobit iz međunarodne trgovine ako se specijaliziraju u onim sektorima u kojima imaju relativno najmanji zaostatak u produktivnosti.

Unatoč činjenici da povijest kapitalizma jasno demantira validnost Ricardove teorije i da su različiti heterodoksni i marksistički teorijski pristupi dali realističnija i koherentnija objašnjenja zašto razvojne nejednakosti između zemalja i regija tvrdokorno opstaju i nerijetko se produbljuju u kontekstu politika slobodne trgovine i konkurencije⁵⁷, Memorandum apodiktički inzistira na stavu da je uklanjanje svih barijera konkurenciji  – i na tržištima proizvoda/usluga i na tržištu radne snage –   nužan uvjet za rast produktivnosti i prevladavanje razvojnog zaostatka.

U tom smislu, većina policy preporuka Memoranduma cilja na deregulaciju ulaska/izlaska s tržišta i jačanje konkurencije. Od pojednostavljenja ili ukidanja raznih administrativnih i poreznih pravila i procedura, daljnje ‘fleksibilizacije’ tržišta rada, jačanja institucija ‘za zaštitu tržišnog natjecanja’, unaprjeđenja javne nabave do promjene stečajnog zakona kako bi se ubrzao stečajni postupak.

Memorandum takve policy preporuke predstavlja kao nužne za osiguranje rasta produktivnosti hrvatskih tvrtki i jačanje konkurentnosti hrvatske ekonomije. Preporuke Memoranduma ‘na liniji’ su poznatog alata Svjetske banke, Doing Business⁵⁸ ljestvice koja mjeri ‘poslovnu klimu’, koristeći različite benchmarke u svrhu rangiranja i usporedbe regulatornog, institucionalnog i infrastrukturnog okvira različitih nacionalnih ekonomija.

Preporuke Memoranduma ciljaju ojačati poziciju Hrvatske na Doing business ljestvici jer bi to, između ostalog, značilo da su smanjene bitne zapreke jačanju produktivnosti.

No, primjer Makedonije⁵⁹ pokazuje da vrlo visoka pozicija na Doing Business ljestvici nipošto ne garantira snažnu ekonomiju visoko produktivnih tvrtki. Makedonske vlasti su ispunile brojne policy preporuke koje Svjetska banka konfekcijski propisuje za stvaranje ‘poticajne poslovne klime’ i ‘dinamičnog i efikasnog tržišta’, ali se Makedonija nije odmakla od pozicije zaostale ekonomije s generalno vrlo niskim standardom, niskim radničkim pravima i visokim stopama siromaštva među stanovništvom.  Kada se pak pokaže da realizacija policy preporuka Svjetske banke ne vodi najavljenim rezultatima, eksperti Svjetske banke spremno pronalaze dodatne razloge ili faktore koji su odgovorni za neuspjeh.

U konačnici, da bi osnažio uvjerljivost reformskih preporuka Memorandum se poziva na dugoročne procjene stope rasta hrvatske ekonomije što ih je za tri različita scenarija izračunao ‘LGTM’ model kojeg standardno koristi Svjetska banka. Prema prvom scenariju, koji podrazumijeva izostanak reformi, procjena ‘LGTM’ modela je da će stopa rasta BDP-po-stanovniku dosegnuti 2.6% do 2025. godine i zatim polako usporavati do 1.1% u 2050. godini, dok bi prosječna stopa rasta za cijeli period iznosila 1.6%.  Model procjenjuje da bi Hrvatska po tom scenariju dosegnula 80% prosjeka EU27 dohotka-po-stanovniku do 2025. godine i zatim bi stagnirala na toj razini do 2050. godine.  Za preostala dva reformska scenarija, ‘umjereni’ i ‘ambiciozni’,  dugoročno više stope rasta BDP-po-stanovniku osiguravaju konvergenciju s prosjekom EU27 dohotka-po-stanovniku. Prema ‘umjerenom’ reformskom scenariju stopa rasta BDP-po-stanovniku bi do 2050. godine u prosjeku bila za 0.6%, a prema ‘ambicioznijem’ za čak 1.4% veća nego kod ‘business as usual’ scenarija. LGTM model procjenjuje da bi provedbom umjerenog reformskog scenarija hrvatski dohodak-po-stanovniku dosegnuo 97% prosjeka EU27 do 2050. godine, dok bi uz ambicioznije reforme Hrvatska dosegnula čak 120% prosjeka EU 27 dohotka-po-stanovniku do 2050. godine.

‘LGTM’ model predstavlja paradigmatski alat neoklasične analize. Karakteriziraju ga već naznačene metodološke i spoznajne manjkavosti neoklasične teorije –  cirkularnost, pogreška kompozicije, ‘reificirajući pozitivizam’ –  koje su ujedno i izvori njegove ideološke uvjerljivosti.

Model ‘izvanjski’ spaja i kvantificira različite ‘pokretače rasta’ prema pretpostavljenom utjecaju tri različita scenarija na njihovo kretanje i iz toga računa dugoročne stope rasta BDP-po-stanovniku i dohotka-po-stanovniku. U ‘pokretače rasta’ uključene su varijable poput investicija, ukupne faktorske produktivnosti, kvalitete, raspoloživosti i uključenosti radne snage. No, faktori koji određuju ‘pokretače rasta’,  uzimaju se kao zadane pretpostavke⁶⁰.

‘Kauzalni niz’ tako kreće od pretpostavki koje nisu sistematski objašnjene⁶¹. Primarni učinak primjene ‘LGTM’ modela jest potvrđivanje dominantnih ideoloških predrasuda o funkcioniranju kapitalističke ekonomije i kodificiranje njihove ahistorijske validnosti. U takvom okviru teško da može biti mjesta za preispitivanje koncepta neograničenog ekonomskog rasta, mjesta za kritički uvid u kontradiktoran, klasno-antagonistički i krizni karakter kapitalističke reprodukcije, za sistemske uzročnike nejednakog razvoja itd. Za društva na kapitalističkoj (polu)periferiji kakvo je hrvatsko, svrha dokumenata poput Memoranduma jest proizvodnja diskursa koji racionalizira neoliberalnu logiku vladavine/upravljanja⁶². Zaogrnuta u tehnokratski žargon i laicima nerazumljivu matematizaciju, glavna poruka Memoranduma jest da autoritet ekonomske znanosti i struke stoji iza analiza i preporuka Svjetske banke. Dakle, jedino dosljedna primjena neoliberalnih receptura i usvajanje neoliberalnog mindseta može biti osnova za racionalnu i odgovornu politiku. Ako su rezultati negativni ili ako ne odgovaraju proklamacijama Memoranduma, problem nije u recepturama koje su objektivno validne već u društvenim i političkim snagama koje ih, vođeni partikularnim interesima, neznanjem i nesposobnošću, opstruiraju.

1. Ukupni vanjski dug ‘zemalja u razvoju’ između 1973. i 1982. g. narastao je za šest i pol puta, sa 130 na 840 mlrd. dolara. The international debt crisis of the 1980s – Foreign Exchange (ajjacobson.us).
2. Rezanju javne potrošnje i proračunskih deficita.
3. Washington Consensus – Wikipedia.
4. Trickle-down economics – Wikipedia.
5. Tzv. Azijski tigrovi (Južna Koreja, Tajvan, Singapur, Hong Kong), Kina.
6. Tzv. strategije razvojne države. Developmental state – Wikipedia.
7. ‘Bailout’.
8. .Golemo spašavanje javnim novcima bankarskog sustava MMF i Svjetska banka podržale su kao nužno, a s druge strane, tražile su se oštre ‘mjere štednje’ i rezanje socijalnih transfera , pogotovo u (polu)perifernim ekonomijama, od kojih se zahtijevalo da sredstvima prikupljenim podizanjem poreza i rastom javnog duga spašavaju podružnice banaka i financijsku imovinu vjerovnika iz zemalja kapitalističkog centra.
9. Posebno s imenovanjem Josepha Stiglitza za glavnog ekonomista Svjetske banke 1997 g.,  što nije potrajalo jer je 1999 g. Stiglitz dobio otkaz, između ostalog,  zbog kritika MMF-ovih politika vezanih uz ‘Azijsku financijsku krizu’ 1997/1998 g..
10. International Investment Agreements Navigator | UNCTAD Investment Policy Hub.
11. Porast zaposlenosti, dohotka, transfer tehnologije i ‘know-how’ itd..
12. Aisbett, Emma (2007). “Bilateral Investment Treaties and Foreign Direct Investment: Correlation versus Causation”. MPRA Paper, University Library of Munich. 2255: 1–47.
13. Yackee, Jason W (2007). “Do Bits Really Work? Revisiting the Empirical Link between Investment Treaties and Foreign Direct Investment”. Univ. Of Wisconsin Legal Studies Research Paper. 1054: 1–32.
14. Red Carpet Courts_1.pdf (corporateeurope.org).
15.  Investment Dispute Settlement Navigator | UNCTAD Investment Policy Hub.
16. MOL je tužio RH na temelju ‘pandana’ bilateralnog investicijskog sporazuma – međunarodne energetske povelje..
17. Kroz tzv. fleksibilizaciju radnog zakonodavstva.
18. Prema ‘stand by’ aranžmanu, SDP-ova vlada je pripremala privatizirati ne samo INA-u i Croatia osiguranje – što je kasnije provela Milanovićeva vlada – već i ‘prirodne monopole’ HEP i Janaf. Meterijali MMF-a (hnb.hr).
19. Structural Adjustment Loan – SAL.
20. Prvi ‘pilot projekt’ privatizacije mirovinskog sustava proveo je pionir neoliberalizma general/pučist/diktator Augusto Pinochet u Čileu 1981 g., uz znakovitu činjenicu da su jedino vojne mirovine izuzete od privatizacije.
21. „replacement rate“.
22. wcms_648574.pdf (ilo.org).
23. Kodificiranog kao dio tzv. europske pravne stečevine.
24. Plasiranje zajmova i grantova.
25. Provođenje istraživanja, objava stručnih analiza i reformskih/policy preporuka.
26. Croatia Country Economic Memorandum—Laying the Foundations: Boosting Productivity to Ensure Future Prosperity in Croatia (worldbank.org).
27. ‘Laying the foundations: Boosting productivity to ensure future prosperity’.
28. Neoklasična teorija suštinu produktivnosti sažeto izražava u sljedećem odlomku: „S istom količinom inputa – uključujući rad, ljudski i fizički kapital i materijale – neke nacionalne ekonomije, sektori i tvrtke proizvode više, a druge manje. Ova razlika ovisi o tome koliko su oni produktivni u alokaciji i korištenju resursa u proizvodnom procesu. Jedna od najvažnijih lekcija ekonomske znanosti kaže da je poboljšanje produktivnosti ključno za održivi gospodarski rast“ prevedeno iz „The Long Term Growth Model – Fundamentals, Exstensionsm, and Applications“ ; International Bank for Reconstruction and Development/The World Bank 2022. Marksistička teorija,  polazeći od spoznaje o dvostrukom karakteru robe, razlikuje produktivnost u fizičkom i u novčanom/razmjenskom mjerilu i analizira njihov kontradiktoran odnos i dinamiku u kapitalističkim formacijama, dok neoklasična teorija ne razumijeva važnost navedene razlike, zbog čega se, kada govori o produktivnosti, zapliće u brojne nekonzistentnosti i ne uspijeva ih niti prepoznati, niti objasniti. Vidi: ‘paradoks produktivnosti’  u John Smith; ‘Imperialism in the Twenty-First Century: Globalization, Super Exploitation, and Capitalism’s Final Crisis’ ; Monthley Review Press 2016..
29. Marx je takav tip teorije nazivao vulgarno ekonomskim.
30. Vulgarna ekonomska teorija predstavlja didaktični i više-manje doktrinarni prijevod svakodnevnih pojmova ili oblika mišljenja određenih neposrednom pojavnošću fenomena u više teorijski jezik –  „the forms of appearance are reproduced directly and spontaneously, as current and usual modes of thought“ (K.Marx).
31. The Long Term Growth Model – LTGM.
32. ‘Total Factor Productivity’ – TFP.
33. LTGM model koristi se u Memorandumu za dugoročnu procjenu rasta hrvatske ekonomije, polazeći od procijenjenih budućih kretanja glavnih ‘pokretača rasta’  – investicija, TFP-a i kvalitete, raspoloživosti i uključenosti radne snage (kao elemenata demografske dinamike). Za svaki od navedenih ‘pokretača rasta’ napravljene su projekcije njihovog dugoročnog kretanja, prema tri različita scenarija, iz čega je model izračunao tri različite stope rasta BDP-a po glavi stanovnika za RH ekonomiju do 2050 g. i stupanj konvergencije s prosječnom razinom EU dohotka. Sva tri scenarija polaze od standardnih pretpostavki i parametara LGTM modela, a zatim se različiti scenariji izvode iz pretpostavki o različitom utjecaju provedenih reformi ili njihovog izostanka na ‘pokretače rasta’. Bazični scenarij podrazumijeva ‘business as usual’ tj. nastavak postojećih trendova u kontekstu izostanka reformi, dok su dva preostala scenarija vezana uz ‘umjereni’ i ‘ambiciozni’ paket reformi i oni bi, prema pretpostavkama modela, trebali osigurati značajno više stope rasta BDP-a za RH. To bi trebali osigurati kroz utjecaj reformi na ‘pokretače rasta“ tj. ključne faktore koji ih, pretpostavljeno, određuju. U slučaju TFP-a, kojeg LGTM model pozicionira kao centralnog ‘pokretača rasta’, ti faktori su –  inovacije, obrazovanje, tržišna efikasnost, infrastruktura i institucije.
34. Fallacy of composition – Wikipedia.
35. Circular reasoning – Wikipedia.
36. Čemu služe kvantitativni ekonometrijski i statistički modeli i regresijske analize što evociraju egzaktnost i provjerljivost svojstvenu prirodnim i tehničkim znanostim.
37. Djelatnosti koje obuhvaća sektor turizma..
38. Npr. prerađivačka industrija.
39. Prema obrascu ‘Washingtonskog  konsenzusa’.
40. Slovenske tvrtke 360 eura/po glavi stanovnika.
41. I u tradable i non-tradable segmentu.
42. Jer se bazira na izvozu, iako slabo diverzificiranom..
43. ‘Learning by Doing’.
44. ‘Tacit Knowledge’.
45. Economic Complexity Index – ECI.
46. ‘knowledge intensity’.
47. ‘ubiquity’.
48. ‘Net entry rate’.
49. Hrvatska komparativno spada među zemlje s najmanjim brojem tvrtki na 1000000 stanovnika – Hrvatska cca 30 tisuće, Poljska cca 54, Slovenija cca 72, Slovačka cca 96.
50. Francuska, prema objavljenom grafu u Memorandumu, ima još i nižu stopu izlaska postojećih tvrtki s tržišta od Hrvatske, što bi impliciralo još veći stupanj „tržišnih neefikasnosti“, dok je razina francuskog BDP-a i dohotka po stanovniku višestruko veća nego u RH i osjetno iznad prosjeka EU.
51. ‘Razvoja nerazvijenosti’, kako je navedene tedencije označio Andre Gunder Frank.

52. Globalne/nadnacionalne kapitalističke institucije konkurentsku dinamiku na perifernim tržištima i na nižim razinama proizvodnih/vrijednosnih lanaca nastoje osnažiti pritiskom da se usvoji antitrustovska regulativa, ‘fleksibiliziraju’ tržišta rada i ojača uloga institucija poput Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja, dok paralelno demonstriraju slijepilo i/ili indiferentnost na ovisnost periferije o kapitalu centra za kojeg se podrazumijeva institucionalizirani monopol privatnog vlasništva bez obzira na visoke troškove i poziciju ovisnosti/podređenosti koje ono proizvodi ekonomijama periferije.

53. U kojima su koncentrirane ‘matice’ i ‘grozdovi’/klasteri najsnažnijih/najproduktivnijih kapitala.
54. Dohodak koji zadovoljava temeljne potrebe.
55. U čemu je važan povijesno-moralni element otpora logici kapitala/konkurencije, koja na kapitalističkoj (polu)periferiji proizvodi raširenu materijalnu deprivaciju i nesigurnost, ono što britanski povjesničar E.P.Thompson naziva moralnom ekonomijom radničke klase, a ona svoja izvorišta u Hrvatskoj ima u ostacima socijalističkog naslijeđa kojeg bi sociolog Josip Županov pejorativno obuhvatio konceptom ‘egalitarnog sindroma’.
56. Tj. njezine novije Hecksher-Ohlin-Samuelson varijante.
57. „Prvo, liberalizacija trgovine će uglavnom koristi tvrtkama razvijenih zemalja svijeta, jer su one tehnološki najnaprednije. Bez dovoljno vremena za pripremu za ovaj izazov, zemlje u razvoju će se uglavnom vratiti na pružanje pristupa jeftinoj radnoj snazi i jeftinim prirodnim resursima. Ništa u takvom procesu ne garantira da će razvoj, odnosno smanjenje siromaštva, automatski uslijediti. Baš suprotno, jeftini uvoz i kapitalno intenzivna izravna strana ulaganja vjerojatno će istisnuti više radnih mjesta nego što će ih stvoriti, čime se intenzivira siromaštvo. Drugo, sada je lako shvatiti industrijsku strategiju koju su slijedile zapadne zemlje, kao i ono što su kasnije slijedili Japan, Južna Koreja, i azijski tigrovi, dok su napredovali na ljestvici. To ćemo vidjeti u oba skupa slučajeva, ograničenja trgovine i državne potpore industriji imale su središnju ulogu – upravo onu ulogu koja je zabranjena prema trenutnim pravilima WTO-a, MMF-a i Svjetske banke.“ Anwar Shaikh ; Globalization and the Myths of Free Trade_History, theory, and empirical evidence  ; Routledge 2007.
58. Doing Business 2020.
59. Makedonija: porezni raj – radnički pakao – Bilten.
60. ‘Ukupnu faktorsku produktivnost’ LGTM model predstavlja funkcionalno zavisnom od inovacija, edukacije,  tržišne efikasnosti i infrastrukture, a njihovo kretanje redukcionistički povezuje s provedbom reformi što ih Memorandum zagovara.
61. Tj. izvedene iz cjeline odnosa, kao ‘postavljene’ pretpostavke.
62. Governmentality; M.Foucault.