Godine potenciranja sukoba i upornog traženja neprijatelja rezultirale su velikim egzodusom ljudi i to prvenstveno iz zemalja u kojima su Sjedinjene Američke Države i Velika Britanija, te njihovi saveznici, pokušavali „širiti demokraciju“. Početkom 21. stoljeća navedeno se ponajprije očitovalo agresijom na zemlje kao što su Irak ili Sirija. Upravo iz tih zemlja u posljednjih nekoliko godina došlo je do velikog broja migranta koji bježeći od rata, traže spas na Zapadu. Time su stvorene velike migrantske rute, od pustinjske rute do Libije, preko one u Sredozemnom moru do grčko-makedonske granice te one u Centralnoj Americi.
S druge strane, Zapadne zemlje ne prihvaćaju olako rezultate njihove vanjske politike. Tako smo u kratkom vremenu od ispraznog diskursa o potrebi solidarnosti došli do društva u kojemu se otvoreno prihvaćaju različiti oblici diskriminacije, a sve s ciljem očuvanja „našeg“ identiteta. Na tragu toga stvorena je atmosfera mržnje prema strancima, a prvi na udaru našli su se upravo migranti. Tako u Poljskoj se već godinama održavaju prosvjedi s porukama, poput: „Islamske horde siluju, tuku, ubijaju. Ne dozvolite da se to dogodi i vama. Poljska mora ostati katolička“.[i]
Da ovo nije postala praksa samo u zemljama bivšeg Istočnog bloka, svjedoči i činjenica da su gradske vlasti u Cardiffu donijele odluke kako tražitelji azila/migranti moraju oko zapešća nositi specifične narukvice[ii] dok su vlasti u britanskom gradu Middlesbroughu 2014. godine odredili kako se vrata tražitelja azila moraju obojati u crveno kao znak raspoznavanja[iii].
U Sjedinjenim Američkim Državama, ovakva se politika počela izrazito provoditi nakon dolaska Donalda Trumpa na mjesto predsjednika. Tako su izjave, poput one istaknutog američkog desničara Richarda Spencera, o tome kako Latinoamerikanici ugrožavaju nacionalni identitet SAD, postale sasvim uobičajene.[iv] Na taj je način nesnošljivost postala dominantna paradigma službene politike što je dovelo, prema istraživanju Southern povery Law Centra, do porasta militantnih i radikalno desnih skupina u SAD.[v] Sukladno tomu, pojavile su se nove organizacije, poput Patriot Front, the Fraternal Order of Alt Knights, koji su stvorili nove vođe poput Mikea Enocha ili pak Richarda Spencera, koji je na jednom skupu vrištao: „Hail Trump!“. I dok je bijes europskih desničara usmjeren prema Sirijcima, Iračanima, Libijcima i svim ostalima, u SAD desnica je svoj bijes usmjerila prema Latinoamerikancima, koji je u skladu s politikom europocentrizma, gotovo u potpunosti zanemaren u ovdašnjim, ali i europskim medijima.
Negativan odnos prema Latinoamerikancima, postojao je najočitiji sredinom listopada, kada je stotinjak ljudi sa sjevera Hondurasa, krenulo prema američko-meksičkoj granici, upozoravajući na strašne uvjete koji vladaju diljem zemalja Centralne Amerike. Tijekom vremena, kolona je rasla, a pridružili su joj se ljudi iz Gvatemala, Salvadora i drugih zemalja. S druge strane, cilj povorke je bilo i ukazati na sve nehumane uvjete ove migrantske rute, u kojima ljudi postaju žrtve narkokartela, ali i samih graničnih policajaca.
Stanje u Hondurasu, bilo je glavni razlog zašto se ove godine povorka, koja inače broji nekoliko stotina ljudi pretvorila u ogromnu kolonu, koja prema nekim procjenama broji između 7000 i 10000 ljudi te time postala glavna politička tema u američkim medijima.
Honduras – ogledni primjer američke vanjske politike
Još od proglašenje Monroeve doktrine (1823.), SAD je Latinsku Ameriku[vi] doživljavao kao svoje dvorište, pa su američke vlasti instalirali u nizu zemlja vojne hunte koje su na najbrutalnije načine vladale ovim zemljama. Neki od njihovih vođa, poput onih iz Perua i Venezuele dobili od Dwighta Eisenhowera čak i Ordene za zasluge. Najveći dio njih je i među europskim vođama uživao veliku podršku, posebno August Pinochet (1915.-2006.), kojega je direktno instalirao SAD, a kojega je pak Margaret Thatcher (1925.-2013.), nazvala dugogodišnjim prijateljem Velike Britanije koji je pomogao pobijediti komunizam, u vremenu kada je ova ideologija napredovala u Zapadnoj hemisferi.[vii]
S vremenom je vojno političku hegemoniju, zamijenila puno sofisticiranija, ona trgovinska. Tako se od početka 1990-ih počela propagirati politika slobodne trgovine, posebno između SAD i njezinih južnih susjeda. Ta je politika trebala donijeti blagostanje svim zemljama. Međutim, nakon stvaranja takvoga tržišta, odnosno potpisivanja dokumenta, poput NAFTA-e (eng. The North American Free Trade Agreement ) ili pak DR-CAFTA (eng. Dominican Republic-Central America Free Trade Agreement) dogodilo se upravo suprotno. Naime, došlo je do porasta siromaštva, zagađenja okoliša te prisilne dislokacije stanovništva. Ne samo da slobodna trgovina, nije donijela blagostanje, štoviše uništila je domaću poljoprivredu jer njezini proizvodi nisu mogli konkurirati jeftinom američkom uvoz. Prema podatcima američkog Instituta za političke studije (Institute for Policy Studies) ovaj je sporazum onemogućio bilo kakve mehanizme zaštite radnika od „korporativnog zlostavljanja“. Također prema objavljenim podacima došlo je do pogoršanja radnih uvjeta, a regija je i dalje iznimno siromašna dok vlasti nisu sposobne osigurati niti minimalne uvjete za preživljavanje.[viii] Zbog toga je došlo do prave društvene erozije, posebno u smislu rodno uvjetovanog nasilja, koje u ovom dijelu svijeta bilježi najveću stopu. U Gvatemali je godišnje zabilježeno 10000 silovanja što je dovelo do drastičnoga povećanja maloljetničke trudnoće u čemu Gvatemala prednjači. U većini slučajeva, silovatelj je otac ili netko iz uže obitelji, koji se ne sankcioniraju niti na bilo koji način.[ix]
U navedenom smislu Honduras je postao svojevrstan hot spot siromaštva i kriminala, pogotovo nakon 2009. godine kada je došlo do državnog udara, u kojemu je srušen dotadašnji predsjednik Manuel Zelaya, koji se tijekom svog predsjedničkoga približio zemljama ALBA[x] (špa. Alianza Bolivariana para los Pueblos de Nuestra América). Ovo se svrgavanje gotovo odmah povezalo s SAD, posebno s tadašnjom državnom tajnicom Hilary Clinton, koja je poduzela sve kako bi se konsolidirala vlast vojne hunte, što je dovelo do masovnih prosvjeda diljem zemlje.[xi] Inače, Clintonica je kasnije priznala svoju umiješanost u događanja koja su uslijedila nakon Zelayjinog pada.[xii] Pobunu je vodio general Romeo Vásquez Velásquez, koji se školovao u već zlokobnoj School of America (zvana i škola za diktatore, danas je preimenovana u WHINSEC, eng. Western Hemisphere Institute for Security Operation). Raspisani su čak i izbori, koji su obilježeni nasiljem i cenzurom. Stoga je i proamerička Organizacija Američkih Država pripremila rezoluciju prema kojoj neće priznati rezultate takvih izbora, ali SAD su svojim glasom blokirale donošenje takve odluku. Na vlast je ubrzo došlo vojna konzervativna elita koja je uspostavila već viđeni represivni model latinoameričkih diktatora.
S vremenom Honduras je postao zemlja s najvećom stopom ubojstava u svijetu.[xiii] Ovakvo je stanje kulminiralo 2016. godine kada je ubijena ekološka aktivistkinja, zaštitnica domorodačkog stanovništva te borkinja protiv korporativnog iskorištavanja prirodnih resursa Berta Cáceres[xiv], a u koje su navodno bile umiješane i vojne strukture. Inače, dio uhićenih za ovo ubojstvo povezao se s već spomenutom zloglasnom američkom vojnom školom School of the Americas. Na taj se način samo potvrdila teza kako je Honduras postao najopasnija zemlja za novinare, LGTB aktiviste, odnosno svakako tko se suprotstavlja dominantnim političkim strukturama.
U razdoblju između 2014. i 2016. godine ubijeno je prema CONADEH, organizaciji za ljudska prava, 25 novinara, dok je čak 91% ubojstava prošlo nekaženjeno novinara od 2001. godine, prošao nekažnjeno. Prava žena gotovo da i ne postoje. Tako je unatoč pokušajima iz 2017. godine da se dozvoli pobačaj silovanim ženama, isti prijedlog odbačen. Na snazi je ostao zakon prema kojemu kriminaliziran pobačaj silovanih žena, a one koje se ipak odluče na prekid trudnoće, prijeti im kazna do šest godina zatvora.[xv] Valja naglasiti da pobačaji nisu dozvoljeni čak ni u slučajevima kada rađanje predstavlja rizik za ženin život.
Situacija se nije promijenila niti nakon izbora 2017. godine, iako su te godine doneseni neki zakoni koji su trebali pridonijeti redefiniranje gore navedenih obrazaca političkoga djelovanja jer su oba kandidata i dosadašnji predsjednik Juan Orlando Hernández (špa. Partido Nacional de Honduras) kao i opozicijski kandidat, inače sportski novinar Salvador Nasralla (špa. Alianza de Oposición contra la Dictadura) proglasili izboru pobjedu. Unatoč tomu, Hernández je i dalje ostao na čelu države.
Brojne nevladine udruge, različite organizacije i pokreti, godinama su upozoravali na ozbiljnost situacije u zemljama Centralne Amerike. Istovremeno, veći dio svjetskih političara zaobilazio je Centralnu Ameriku, uz rijetke izuzetke[xvi], nastavljajući time prešutnu politiku nemiješanje u američke interesne sfere.
Migrantska ruta
Uslijed navedenoga, kako je već istaknuto, i ove je godina u listopadu organizirana protestna karavana, koja je s vremenom poprimila sasvim druge oblike. Naime, nedugo nakon njezinoga kretanja, a prije svega zbog stanja u Hondurasu, pridružili su joj se migranti iz gotovo svih zemalja Centralne Amerike, gledajući na nju kao na priliku sigurnog putavanja prema američko-meksičkoj granici, na iznimno opasnoj migrantskoj ruti. Inače, ova protestna karavan, održava se svake godine s ciljem ukazivanja na stanje u zemljama Centralne Amerike. Razlog ovogodišnje masovne migracije, najbolje ilustrira natpis kojega je nosio jedan mladić iz Hondurasa, a na kojemu piše: „Migriramo zbog humanitarne krize u Hondurasu, zbog toga što s nama vlada bezdušni predsjednik, koji ne osjeti bol naroda koji se guši u krvi i siromaštvu, čija djeca umiru od pothranjenosti….“[xvii] Prema jednom od vođa honduraške nevladine organizacije, ova je karavana rezultat pritiska kojega „gradi honduraška vlast u sprezi sa šačicom biznismena i transnacionalnih elita“. Pri tome navodi kako se ključ ovakvog stanja u zemlji nalazi u privatizaciji javnih usluga i dobara.
Očito je kako su godine nasilja, vladavine narkokartela, korupcije i silovanja napokon rezultirale jasno artikuliranim buntom i spremnošću da se napokon nešto promijeni. Stoga, analizirajući stanje u ovim zemljama te migrantsku karavanu, predsjednik nevladine organizacije, pod nazivom Mesoamerican Migrant Movement, Ruben Figuero rekao je: „Centralna Amerika ovo više ne može podnijeti”[xviii].
Put preko zemalja Centralne Amerike do SAD predstavlja jedan od najopasnijih na svijetu. Na tom putu migranti su izvrgnuti najgorim oblicima eksploatacije od ekonomske do seksualne. Prema nekim podatcima čak 60% migrantkinja pretrpjelo je različite oblike seksualnog nasilja, tijekom putovanja dugog 2000 kilometara. Točnije, šest od deset žena i djevojčica je silovano tijekom migracije.[xix] Zabilježeni su i slučajevi otmice te ubojstava. Amnesty International je prenio podatke jedne meksičke nevladine organizacije, čija je procjene da se godišnje otme čak 20 000 migranata. Otmice predstavljaju ogroman izvor prihode za kartele i bande, jer se od otkupnine tijekom godinu dana zaradi i do 50 milijuna dolara.[xx] Ova je ruta već postala sinonim na nasilje, koje uvijek prolazi nekažnjeno jer ljudi nad kojima se ono provodi, nemaju institucionalnu zaštitu.
Većina nevladinih udruga proziva meksičku vladu zbog nepružanja minimalne zaštite ljudima koji prelaze njihov teritorij. Štoviše, meksičke vlasti uhićuje migrante zbog najmanjih prijestupa. Tako je sredinom studenoga ove godine policija u Tijuana uhitila 34 imigranta zbog konzumacije alkohola.[xxi] Ovo predstavlja ilustrativni primjer odnosa Meksika prema migrantima. Istovremeno u Meksiku se već danima održavaju prosvjedi protiv migranta. U tom su smislu posebno aktivni stanovnici Tijuane, koji na svojim prosvjedima, u potpunosti preuzimaju dominirajući, gotovo ksenofobični diskurs, ističući kako migranti štete meksičkoj ekonomiji (iako pravu štetu čini sporazum NAFTA) te predstavljaju opasnost za meksičko društvo.[xxii] Ovo je samo po sebi još jedan paradoks jer se radi o zemlji u kojoj narkokarteli već godinama provode gotovu paralelnu vlast i najgore oblike nasilja. Stoga okrivljavati migrante ili presumirati njihove zločinačke namjere, bilo bi u najmanju ruku smiješno, da nije tragično.
Kao što je vidljivo migranti predstavljaju „ničije ljude“. U njihovim zemljama tretirani su kako građani drugog reda, na migrantskoj ljudi izvrgnuti su najgorima oblicima zlostavljanja, a situacija se još pogoršava kada dođu do američko-meksičke granice, gdje ih dočekuju američki granični policajci te članovi militantne Minutemen. Godine 2009. zabilježen je slučaj u kojemu se trojica članova Minutemena, predstavljajući se kao policajci, upali u kuću te ubili 9-godišnju djevojčicu i njezinog oca. U dokumentarcu koji se bavi ovim slučajem, pod nazivom „Murder at America’s Border“, navodi se kako iza ovog ubojstva stoji istaknuta članica Minutemena, Shawna Forde.[xxiii]
Tortura se nastavlja i za one imigrante koje pritvori američka pogranična policija (U.S. Customs and Border Protection), a koji se potom smještaju u prihvatne centre, ponajviše u Arizoni i Teksasu. U tim su centrima također zabilježena silovanja, zlostavljana i ubojstva, kao i ponašanje pogranične policija, koja sasvim nekažnjeno ubija migrante (slučaj Anastasia Hernándeza Rojasa)[xxiv].
Represija u prihvatnim centrima dodatno je ojačala ove godine, nakon Trumpove sulude odluke od razdvajanju migrantskih obitelji.[xxv] U naletu ove bezumne politike, procjenjuje se da je oko 2.500 djece razdvojeno od svojih obitelji, a sve s ciljem borbe protiv ilegalne migracije. Nakon odvajanja od roditelja, djeca su poslana u različite prihvatne centre, ponajviše u one u New Yorku i Chicagu. Djeca su tijekom ovoga bila izvrgnuta različitim oblicima nasilja koji su ostavili teške posljedice. Prema iskazu djece, braća i sestre su morali zatražiti dopuštenja da se zagrle.[xxvi] Neki, ovakvu politiku, poput američkog saveznog sudca u San Diegu, Dana Sabrawa, nazivaju „značajnim napretkom“.[xxvii]
Iako se činilo kako je zbog pritiska javnosti američka administracija odustala od ove politike, prema navodima Washington Posta, to nije u potpunosti točno. Naime, određeni američki političari razmišljaju o novoj taktici, koja bi pred migrante stavila izbor: hoće li ostati u migrantskim centrima i čekati mjesecima ili godinama da se njihov slučaj riješi ili će pristati na razdvajanje obitelji. U tom bi slučaju djeca išla u manje strogi prihvatni centar.[xxviii] Ovo zapravo označava nastavak nehumane politike te potpuno promašene borbe protiv ilegalne migracije. Štoviše, potpuno se ignoriraju izvori imigracije, u ovom slučaju korupcija, silovanja i ubojstva, koja velikom dijelom generira i SAD, provodeći hegemonističku politiku u Centralnoj Americi. Stoga, umjesto rješavanja problema, pristupa se njegovoj daljnjoj radikalizaciji, koja u krajnjoj liniji prisiljava ljude iz ovih zemlja da žive u stalnom strahu i siromaštvu. Pokušava se stvoriti dojam kako nema alternative, ili je barem nema na Latinoamerikance, Sirijce, Iračane i njima sličnima.
Laž kao temeljno političko sredstvo
Politika polarizacija oduvijek je predstavljala okosnicu desnih i konzervativnih snaga. Pri tome se koriste različiti diskursni modeli koji trebaju zastrašiti javnost, te u konačnici odnijeti i ideološku prevagu. Ove se snage uglavnom oslanjaju na kontrafaktičnost, kreirajući iznimno negativan odnos prema „drugima“, koristeći pri tome najčešće rasnu osnovu. U tom kontekstu, umjetno se kreira situacija krize, odnosno dolazi do proizvodnje krize. Ovo se prije svega odnosi na činjenicu kako vlasti migrante pokušavaju prikazati kao „naše“ neprijatelje koji će uništiti sve ono što smo „mi“ stoljećima stvarali, od kulture do državnih institucija. Na taj se način stvara osjećaj ugroženosti od „drugih“, a samim time i potrebu kreiranja novih mehanizama sigurnost, odnosno jačanje državnih represivnih aparata. Najočitiji primjer je konstantna militarizacija američko-meksičke granice kao i izgradnja zida, za čije je potrebe bivši američki ministar DHS-a (Department of Homeland Security) Michale Chertoff, zaobišao čak 37 federalnih propisa.[xxix] S druge strane, čak je nekoliko federalnih agencija zaduženo za čuvanje granice. Naime, osim CPB za nadzor granice zadužene su i USBR (United States Border Patrol) te ICE (Immigration and Customs Enforcement).
Kako bi se opravdala postojanost ovih agencija te stvorila potreba što veće njihove angažiranosti, a pri tome zaobišla bitna društveno-politička pitanja, američki dužnosnici, daju izjave, poput onih koje dolaze iz ministarstva Domovinske sigurnosti, prema kojima američka granica s Meksikom proživljava neviđenu krizu.[xxx]
Prihvaćanje ovih teza dovodi do eskalacije nasilja, prema onima koji nisu krivi za tu krizu. Tako diljem svijeta, ne samo u SAD, zbog ovakve politike dolazi do vala nasilja prema migrantima, koji odjednom postaju žrtveno janje za sve što nije dobro u određenoj državi. Ovo uvjetuje porasta zločina iz mržnje. Prema godišnjem izvještaju FBI (eng. Hate Crime Statitics)[xxxi] u 2018. godini zabilježeno je najviše zločina iz mržnje u proteklih osam godina. Američka kriminalistkinja Janice Iwama odmah je postavila pitanje koliko retorika predsjednika utječe na porast nasilja prema latinoameričkim imigrantima[xxxii]. Očito je kako retorika predsjednika te ostalih političkih dužnosnika ima itekakav utjecaj na zbivanje na terenu.
Stoga kada američki predsjednik ljude koji u karavani putuju prema granici, naziva kriminalcima, mnogi će automatizmom stvoriti osjećaj izrazitog neprijateljstva. U takvoj situaciji, ignorira se činjenica kako se radi o ljudima koji bježe iz svojih domova zbog rata, straha od silovanja i ubojstva, otmica i ostaloga. A još više se ignorira činjenica da su upravo Sjedinjene Države velikim dijelom krive za takvo stanje. Štoviše, migrante se počinje gledati kroz prizmu, agresora, odnosno ljudi koji dolaze uzeti naše poslove i uništiti našu kulturu. Kako bi se legitimirala ovakva politika, njezino se utemeljenje traži u nacionalnom imaginariju, koji je dobrim dijelom rezultat degeneriranog historijskoga narativa. U ovom je kontekstu posebno zanimljivo napomenuti kako zagovornici antiimigrantske politike u SAD, koriste argument da migranti, između ostaloga, žele uništiti tradiciju zakona, pravde te državnih institucija.[xxxiii] Ovo se valjda odnosi i na Angelicu Gonzalez-Garcia, Gvatemalku koja je, sa svojom sedmogodišnjom kćerkom, pobjegla od nasilnoga muža, a kojoj je potom kći oduzeta na granici.[xxxiv]
Zagovornici antiimigrantske politike kreiraju potpuno lažni narativ, koji nema niti jedno uporište u historijskim procesima. Naime, povijest nam pokazuje kako su upravo američke vlasti narušavale „tradiciju zakona, pravde te državne institucije“ u najvećem broju zemlja iz koje migranti dolaze. Treba se samo podsjetiti da je CIA upravo u Gvatemali 1954. godine izvršila prvo rušenje legalno izabranog predsjednika (operacija PBSUCCESS), Jacoba Arbenze Guzmána (1913.-1971.), koji je najavio nacionalizaciju i agrarnu reformu. Svi režimi u ovoj hemisferi u drugoj polovici 20. stoljeća od Somoze u Nikaragvi preko Trujilla u Dominikanskoj Republici i Pinocheta u Čileu do honduraškog predsjednika Ricarda Maduro. S vremenom je oružanu invaziju, kako je već istaknuto zamijenila nešto suptilnija ona trgovinska. Tako su američke vlasti u okviru politike slobode trgovine godinama uništavale privredu, okoliš i ekonomiju ovih zemalja.
Sukladno navedenom, ne postoji niti jedan argument u prilog tezi da imigranti iz El Salvadora, Hondurasa ili Gvatemale žele srušiti američku vlast. Ovdje se još jednom pokazuje kako konzervativne snage koriste iracionalan strah, kako bi osnažile svoju pozicije te „proizvele pristanak“ za svoju politiku.
Ignorirajući historiografski okvir i pri tome ga prilagođavajući oportunim političkom potrebama, današnja američka administracija, ignorira isto ono povijesno nasljeđe na koje se, poput većine, konzervativnih režima, poziva.
Konačni rezultat: instrumentalizacija migranata
Umjesto pokušaja rješavanja problema u korijenu, tj. prekidanja uplitanja u unutarnja pitanja zemalja Centralne i Južne Amerike te obustavljanju potpore brutalnim režimima, američke su vlasti odlučile iskoristiti migrante kao političke pijune, kreirajući politiku utemeljenu na podjeli „mi“ i „oni“. Tako se dominantni dio Trumpove retorike, tijekom nedavnih izbora u SAD (mindterm elecitons), koje mnogi zovu i referendumom o predsjedniku, odnosio na pitanje „onih“, koji dolaze uništiti američki način života i „našu“, ignorirajući po tko zna koji puta povijesni kontekst i sada izlizanu tvrdnju kako su same strukture američkog društva kreirali migranti iz Europe (američki konzervativni krugovi ih nazivaju doseljenicima, a ne migrantima).
Daljnje jačanje politike utemeljene na dihotomiji „mi“ i „oni“ uslijedilo je nakon što je Trump migrantsku karavanu nazvao invazijom, plašeći Amerikance kako se radi o velikom broju ljudi, koji žele nasrnuti na američku granicu.[xxxv] U tu je svrhu Fox objavio vijest kako imigranti nose različite bolesti poput kuge ili pak boginje, k tomu su još i teroristi te rezultat liberalne zavjere.[xxxvi]
Ovo je bila samo uvertira u potpuno instrumentalizaciju migranata, koji su poslužili kao republikanski adut na izborima. Situacija je poprimila nove oblike apsurda kada su Trumpove pristalice počele kreirati tezu kako je cijelu karavanu pokrenuo Soros u suradnji s demokratima, kako bi pobijedili na izborima. Pri tome je Trump zaboravio kako migranti bez državljanstva ne mogu glasati na američkim izborima.
Navedena politika zapravo samo pravi put potpunoj legitimizaciji nasilja nad „njima“ te širenju straha od gubitka nacionalnog identiteta što se u posljednje vrijeme pokazuje kao neizostavni elementi političkoga oportunizma, ali i uklanjanja pozornosti s bitnih stvari. Naime, dok Trump migrante proziva kriminalcima, kradljivcima i što sve ne, u isto vrijeme već mjesecima uporno sakriva svoju imovinsku karticu, na kojoj inzistiraju Demokrati, a koja prema nekim novinarima, otkriva da Trump godinama nije plaćao porez ili pak da ga je plaćao znatno manje nego pripadnici američke srednje klase. Potonje se pokazalo istinitima, kada je David Cay Johnsotn iznio podatke koji jasno pokazuju da je Trump plaćao znatno manji porez no što je trebao.[xxxvii]
Uzevši u obzir navedeno, očituje se činjenica kako je izrazito antiimigrantsku politiku, lišena bilo kakvog uporišta, kako u historijskom, kulturološkom tako i u ekonomskom smislu. Takva politika odbija prihvatiti odgovornost za stanje u Hondurasu, Gvatemali, Salvadoru i drugim zemljama. Uporno inzistiranje na politici podjele „mi“ i „oni“ rezultira samo daljnjim rastom nasilja, koje sve više nailazi na ravnodušnost širokih slojeva (U Mađarskoj je nasilje prema Romima naišlo na prilično slabu osudu javnosti). Usprkos tomu, Trump i njegovi europski sljedbenici i dalje nastavljaju antiimigrantsku politiku, koja ostaje potpuno ravnodušna na patnje Latinoamerikanaca, Sirijaca, Iračana i ostalih. Pri tome se zanemaruje humanost, ali i povijesni kontekst te uzročno-posljedična veza politike Zapada i SAD prema tim zemljama, a sve s prilično banalnim ciljem zarade i održavanjem vlastitih političkih pozicija, ipak karavana iz Hondurasa nam daje nadu – ¡No pasarán!.
[i] „Rasizam u Poljskoj sve snažniji“, 10. XI. 2018.
[ii] „Asylum seekers made to wear coloured wristbands in Cardiff“, dostupno ovde, 10. XI. 2018.
[iii] „Home Office officilas to make ‘red door policy’ inquiry trip to Middlesbrough“, dostupno ovde, 2. XI. 2018.
[iv] Extremist info, dostupno ovde, 5. XI. 2018.
[v] „2017: The Year in Hate and Extremism“, dostupno ovde, 5. XI. 2018.
[vi] Naziv koji se koristi za Južnu i Centralnu Ameriku.
[vii] „Margaret Thatcher – 1999 Statement on General Pinochet“, dostupno ovde, 8. XI. 2018.
[viii] „What ‘Free Trade’ Has Done to Central America“, dostupno ovde, 10. XI. 2018.
[ix] „Fathers rape with impunity, fuelling Guatemala’s teen pregnancies: rights group“, dostupno ovde, 9. XI. 2018.
[x] Organizacija na osnovna 2004. godine na inicijativu Venezuele i Kube, a kao protuteža Free Trade Area of The Americans (FTAA), koja se nalazi pod utjecajem SAD. S vremenom se organizacija proširila na desetak zemalja. Godine 2018. iz organizacije je izašao Ekvador, kada je na vlast stupio Lenin Moreno, koji je nakon preuzimanja vlasti napravio drastičan odmak od izborne platforme koja se temeljila na nastavku politike koju je predvodio Rafael Correa.
[xi] „The U.S. Role In The Honduras Coup And Subsequent Violence“, dostupno ovde, 10. XI. 2018.
[xii] „Hard choices: Hillary Clinton admits role in Honduran coup aftermath“, dostupno ovde, 12. XI. 2018.
Vidi: „Hilary Clinton reviews Henry Kissinger’s ‘World of Order’“, dostupno ovde, 12. XI. 2018.
[xiii] „The U.S. Role In The Honduras Coup And Subsequent Violence“, dostupno ovde, 10. XI. 2018.
[xiv] Berta Cáceres (1971.-2016.) ubijena je u svom domu zbog protivljenje građevinskih radove tvrtke DESA, koji su se trebali obavljati uzduž rijeke Gualcarque, čime bi se onečistila ova rijeka, koja predstvalja jedini izvor pitke vode domorodačkom narodu Lenca.
[xv] „Honduras. Events of 2017“, dostupno ovde, 13. XI. 2018.
[xvi] Kineski pokušaj izgradnje kanala u Nikaragvi, kojim bi se povezale obale istočna i zapadna obala zemlje, čime bi Kina stekla izniman utjecaj u ovom dijelu svijeta. Iako se činilo da će se odustati od gradnje, za sada se čini kako će do izgradnje mosta ipak doći.
[xvii] „Why the Refugee Caravan Is So Big – and What We Need to Do About It“, dostupno ovde, 10. XI. 2018.
[xviii] „Why the Refugee Caravan Is So Big – and What We Need to Do About It“, dostupno ovde, 10. XI. 2018.
[xix] „Most dangerous journey…..“, dostupno ovde, 13. XI. 2018.
[xx] „Most dangerous journey…..“, dostupno ovde, 13. XI. 2018.
[xxi] „Tijuana Arrests 34 Central America Migrants on Minor Charges“, dostupno ovde, 21. XI. 2018.
[xxii] „Shouting ‘Mexico First’, Hundreds in Tijuana March Against Migrant Caravan“, dostupno ovde, 10. XI. 2018.
[xxiii] „Murder at America’s Border….“, dostupno ovde, 18. XI. 2018.
[xxiv] Ana Rajković, „Iza kulisa ‘narkokartela’“, dostupno ovde, 13. XI. 2018.
[xxv] „Family separation: hundreds of migrant children still not reunited with families in US“, dostupno ovde, 5. XI. 2018.
[xxvi] „How children are still suffering the trauma of Trump’s family separation policy“, 2. XI. 2018.
[xxvii] „Family separation: hundreds of migrant children still not reunited with families in US“, dostupno ovde, 5. XI. 2018.
[xxviii] „The Trump administration reportedly wants to try family separation again“, 5. XI. 2018.
[xxix] Ana Rajković, „Iza kulisa ‘narkokartela’“, dostupno ovde, 13. XI. 2018.
[xxx] „Trump administration tights immigration…..“, dostupno ovde, 11. XI. 2018.
[xxxii] „The FBI Says Hate Crimes Are Soaring. It Actually Has No Idea“, dostupno ovde, 20. XI. 2018.
[xxxiii] „The Trouble With Immigration: Cultural Impact“, dostupno ovde, 11. XI. 2018.
[xxxiv] „Family separation: hundreds of migrant children still not reunited with families in US“, dostupno ovde, 5. XI. 2018.
[xxxv] „Trump says migrant caravan can be called an invasion….“, dostupno ovde, 10. XI. 2018.
[xxxvi] „Fox News Says Migrant Caravan Will Bring Disease, It Won’t“, dostupno ovde, 13. XI. 2018.
[xxxvii] „What is Donald Trump hiding in his tax returns“, dostupno ovde, 16. XI. 2018.