U uvodnoj napomeni za tekst Milan Kangrga, deset godina od odlaska filozofa, Predrag Daraboš je zapisao da je period od Kangrginog odlaska sa filozofske i životne scene zapravo „decenij tek malobrojnih osvrta na ostavštinu jednog od najznačajnijih hrvatskih intelektualaca poslijeratne Jugoslavije“. Tekst koji sledi je upravo pokušaj neke vrste osvrta na ostavštinu ovog filozofa. Tačnije, on je pokušaj da se u vidu jednog malog nagoveštaja pokaže da Kangrgina misao jeste živa i da može da bude aktuelizovana i primenjena, i to na možda sasvim neočekivanim mestima. Tekst koji sledi deo je jednog istraživanja koje nastoji da pokaže da Kangrgina misao i dalje može da bude teorijski relevantna i istraživački plodna.
Etika sporta predstavlja disciplinu koja, posebno u angloameričkom akademskom kontekstu, poslednjih nekoliko decenija zauzima sve dominantniji položaj u okviru filozofskih studija sporta. Ova disciplina, za koju se može reći da predstavlja deo primenjene etike, bavi se različitim etičkim temama vezanim za oblike moralnog ponašanja sportista: preispitivanjem etičkih načela i vrednosti koji važe ili treba da važe u sportu; procenom pravila i principa na kojima sport počiva; nepoštovanjem etičkih normi i kršenjem pravila koja važe za sve; zloupotrebom sporta za ostvarenje interesa koji nisu imanentni samom sportu. Rečju, etika sporta bavi se prepoznavanjem prihvatljivih moralnih standarda i njihovom primenom u sportu (Sajmon).
Veliki broj etičara sporta u principu tzv. fer-pleja prepoznaje temeljno etičko načelo, tj. moralni standard koji u samoj sportskoj praksi mora biti primenjivan. Ovakav stav zastupa i američki filozof Robert L. Sajmon, na šta nedvosmisleno ukazuje sam naslov njegove knjige Fer-plej:Etika sporta, koja je inače još 2006. godine objavljena kao prva knjiga u ediciji Primenjena etika, beogradskog Službenog glasnika. Posebno zanimljivo je to što se i u svakodnevnim, zdravorazumskim shvatanjima sporta, kao i u etabliranim medijskim reprezentacijama sporta, upravo fer-plej prepoznaje kao najvažniji princip koji se u sportskoj praksi mora poštovati. U tom smislu, često se ističe da sportska aktivnost mora da počiva na principima časne borbe u vidu takmičenja sa sobom ili drugima koje treba da se odvija u skladu s propisanim i nepropisanim pravilima (npr. izbacivanje lopte van granica terena u trenutku kada je protivnički igrač povređen), s ciljem postizanja ciljeva specifičnih za sam sport, kao i zarad „potrage za nekom vrstom izvrsnosti“, tj. zarad postizanja velikih stvaralačkih dostignuća.
Ovom etičkom principu poštovanja ustanovljenih i dogovorenih pravila, koja mogu biti propisana i nepropisana, koji ćemo nazvati fer-plejom u užem smislu, sve češće se dodaju i principi kojima se insistira na tome da sport predstavlja oličenje društvenih vrednosti slobodnog učešća svih (pravo učešća imaju svi ljudi nezavisno od rasne, verske, nacionalne i klasne pripadnosti), jednakih šansi za uspeh (obezbeđena jednakost na startu za sve učesnike), pobede najtalentovanijih i najsposobnijih, a ne najmoćnijih (rezultat zavisi isključivo od talenta i rada), međusobna saradnja svih učesnika itd., što ćemo nazvati fer-plejom u širem smislu. Razume se, etičari sporta poput Sajmona naglasiće da ovi principi predstavljaju ideal od kojeg se u praksi znatno odstupa. To samim tim znači da sve probleme koji su zahvatili savremeni sport treba posmatrati kroz lupu ovih etičkih principa i moralnih standarda.
Drugim rečima, pomoću njih treba kritikovati sve pojave kršenja etičkih ideala i normi sporta u samoj sportskoj praksi. Problemi u sportu moraju se rešavati povratkom istinskim etičkim principima na kojima sport počiva, to su reči koje sve češće čujemo kako od etičara sporta tako i od samih sportista. Međutim, van horizonta etike sporta uglavnom ostaju pitanja mogućnosti primene etičkih principa i moralnih standarda u kontekstu dominacije kapital odnosa u polju savremenog sporta, odnosno u uslovima u kojima same sportske aktivnosti istovremeno jesu i ekonomske aktivnosti. Ali, možda je stvar u tome što je neuočavanje pomenutih problema imаnentno etičkoj poziciji kao takvoj, pa konsekventno tome i etici sporta. Da je zaista tako, nastojao je da pokaže Milan Kangrga. U brojnim svojim delima, on se istrajno bavio upravo etičkom problematikom, razume se, sa izrazito kritičkih pozicija.
U knjizi Etika ili revolucija, on ističe da insistiranje na etici u stvari označava insistiranje na ostajanju u okvirima postojećeg, klasno ustrojenog društva. U tim okvirima etika može da bude samo apstraktna kompenzacija za nečovečno življenje u nečovečnom svetu, tj. društvu. Ona je samo apstraktna kompenzacija konkretnog nedostatka ljudskosti. Jer, u klasnom društvu eksploatacije i otuđenja, etika postaje slamka spasa za očuvanje čovečnosti koja se tu ispostavlja kao neka apstraktna čovečnost koja se ispoljava u vidu ideala koji propoveda kako treba da bude i kako bi moglo da bude. Kangrga prepoznaje paradoks u tome što „život koji sve više ’treba’ tu i takvu etiku, postaje ujedno sve besmisleniji i odvija se u posvemašnjem vacuumu ljudskoga i duhovnoga (idejnoga) i obratno, jer njegovo bitno revolucioniranje nije na djelu“.[1] Na etiku i moral se pozivaju oni koji se žale na postojeću zbilju, ali neće da je dovedu u pitanje u samim njenim temeljima. Oni hoće da menjaju nešto unutar postojećih društvenih okvira, sa njihovim pravilima i ustrojstvom (npr. klasni poredak), a da same okvire ostave netaknutim.
Etika ima svoje granice utoliko što hoće da zbilja bude drugačija (treba da), ali da ipak ostane ista (jeste). Horizont i mogućnost pojavljivanja etike i morala jeste „svagda postojeća zbilja (doduše: kako i kakva bi trebala da bude, ali na njezinim vlastitim bitnim pretpostavkama i u njezinu, njoj pripadnom okviru, i tu je poslednji zbiljski domašaj etičko moralnog fenomena u njegovoj biti)…“ Drugim rečima, pozivanjem na etiku kao sredstvo za rešavanje ljudskih problema, ne izlazi se iz društvenog okvira koji je same te probleme izazvao. Samim tim, za Kangrgu, insistiranje na etici, zapravo na usklađivanju ljudskog ponašanja sa etičkim principima, stalno odlaže rešavanje problema, jer ovekovečuje borbu za dostizanje ideala koji stalno izmiču. Što je u životu više etike, sve je manje njegove suštinske promene. Ili Kangrginim rečima: „Što je manje revolucije, to je više etike“.
Kako ova Kangrgina shvatanja možemo da primenimo na polje sporta? Da bismo odgovorili na ovo pitanje, osvrnućemo se na Ligu šampiona kao najreprezentativnije fudbalsko takmičenje. Naime, 1993. godine Liga šampiona biva formirana na osnovu temeljne reorganizacije Kupa evropskih šampiona, takmičenja u okviru kojeg su se po tzv. kup takmičarskom sistemu (međusobni dvomeč dva tima od kojih poraženi odnosno tim koji u dva meča zabeleži slabiji ukupni skor golova automatski ispada iz daljeg takmičenja) sastajali isključivo pobednici nacionalnih fudbalskih liga. U novoformiranoj Ligi šampiona postoji prvi krug takmičenja koji se odvija po liga sistemu borbe za bodove, nakon čega se prva dva tima iz ligaških grupa ukrštaju u eliminacionim borbama po kup sistemu, sve do finala.
Pri tome, pobednicima nacionalnih prvenstava iz istočnoevropskih zemalja nastup više nije zagarantovan, s obzirom na to da pravo učešća u ovoj ligi, zahvaljujući specifičnom sistemu bodovanja kojim najuspešniji timovi donose veliki broj bodova zemlji iz koje dolaze, čime povećavaju broj timova iz jedne zemlje koji imaju pravo da participiraju u okviru lige, dobijaju i drugoplasirani, a kasnijim širenjem lige i trećeplasirani timovi iz najjačih evropskih fudbalskih liga poput engleske, italijanske, španske i nemačke. U svetlu najnovijih promena u sistemu takmičenja u Ligi šampiona, prema kojima po četiri tima iz Engleske, Nemačke, Španije i Italije imaju zagarantovano učešće, dok će samo šest timova kroz kvalifikacije moći da se plasira u ligaški deo ovog takmičenja, preostaje nam samo da konstatujemo da je mnogo lakše kamili da se provuče kroz iglene uši, nego klubovima iz siromašnih zemalja da se plasiraju u Ligu šampiona. Otuda je ovosezonski plasman beogradske Crvene zvezde u ovo takmičenje takoreći ravan čudu.
Analiza strukture dosadašnjih pobednika ovog takmičenja, koje je održano dvadeset šest puta, pokazuje da ga je osvajalo trinaest klubova iz sedam različitih zemalja, pri čemu su ga npr. po nekoliko puta osvajali isti klubovi (Real Madrid, Barselona, Bajern, Milan i Mančester Junajted). Analiza takođe pokazuje da su klubovi iz četiri evropske zemlje (Španija, Italija, Engleska, Nemačka) bili pobednici na dvadeset tri od dvadest šest održanih takmičenja. Notorna je, dakle, činjenica da je jedno od najznačajnijih obeležja savremenog profesionalnog fudbala ozbiljno narušavanje takmičarske jednakosti, ravnopravnosti i ravnoteže. U njemu je na delu uspostavljanje monopola na vrhunske rezultate od strane bogatih zapadnoevropskih klubova.
Zahvaljujući finansijskoj moći, visokom nivou igračkih kvaliteta i stručnog znanja, klubovi iz fudbalski najrazvijenijih zapadnih zemalja u samom startu ostvaruju prednost u odnosu na klubove iz nerazvijenijih istočnoevropskih zemalja, pogotovo zemalja nastalih nakon raspada SFRJ. To znači da o savremenom fudbalu, kao i o mnogim drugim „sportskim igrama“, npr. košarci, nije moguće govoriti kao „otelovljenju“ ideala jednakosti na startu i slobodnom takmičenju ravnopravnih konkurenata u kojem pobeđuju najtalentovaniji i najsposobniji. Možda najtalentovaniji i najsposobniji zaista pobeđuju, ali oni uvek nastupaju u bogatim klubovima. U tom smislu, u savremenom profesionalnom fudbalu teško da može biti reči o postojanju fer-pleja u širem smislu, dok se eventualno može govoriti o kategoriji fer-pleja u užem smislu (poštovanje ustanovljenih, dogovorenih, pravila koja mogu biti propisana i nepropisana).
Međutim, kada se situira u kontekst opisane konstelacije odnosa u polju savremenog profesionalnog fudbala (Liga šampiona), kao odnosa suštinske, praktično strukturalne nejednakosti u pogledu realnih šansi za ostvarenje uspeha, poštovanje fer-pleja u užem smislu postaje neka vrsta alibija za one koji, između ostalog, i u najvećoj meri upravo zahvaljujući finansijskoj moći, dominiraju u ovom takmičenju. Stvar je u tome da oni u svakom trenutku mogu da posegnu za tvrdnjom po kojoj su sopstveni uspeh ostvarili kroz časnu i poštenu igru na terenu, kako u pogledu striktnog poštovanja propisanih pravila, tako i u pogledu poštovanja nepisanih pravila, što znači da su savesno ispoštovali svoj dug prema fer-pleju. To znači da pozivanja na etiku sporta ostaju u horizontu strukturnih odnosa nejednakosti koji vladaju u svetu profesionalnog sporta. Samim tim, ona služe da zataškaju, legitimizuju i reprodukuju logiku kapitalističke ekonomije i objektivne odnose moći i apsolutne prevlasti bogatih zapadnoevropskih klubova. Pozivanja na etiku sporta tako mogu da vrše funkciju legitimizacije ekonomske nejednakosti. Rečima Džona Fiska, „Sportske vrednosti poštenja i ravnopravnosti svih učesnika u igri, poštovanja prema gubitniku i dostojnog slavljenja pobednika, moralni su ekvivalenti lepog tela i predstavnici vladajuće ideologije kojom demokratski kapitalizam vrednuje sebe“.
Samim tim što nije kadra da se suoči sa strukturnim kapitalističkim odnosima nejednakosti, etika sporta ne ostaje samo kritički nemoćna i besplodna, nego čak postaje i ideologija. Rečima Milana Kangrge: „I utoliko s druge strane insistiranje na etici kao etici znači zapravo u svojoj biti zahtjev za ostajanjem u okvirima klasnog društva, tako da se onda na tim pretpostavkama ono etičko-moralno stalno iznova pojavljuje i potvrđuje, i tako obnavlja kao puko ideološko“. Višak etike u sportu zato može da ukazuje na manjak jednakosti u njemu. Zato, rešenje za probleme savremenog sporta nije u etici, nego je rešenje u revoluciji. Drugim rečima, samo temeljna promena odnosa u polju sporta može da otvori prostor za igru jednakih u potrazi za izvrsnošću i postizanjem velikih stvaralačkih dostignuća.
O takvoj temeljnoj promeni je danas praktično iluzorno govoriti, jer ona zavisi od temeljne promene totaliteta društvenih odnosa koja uz to mora biti globalna. Do tada će biti iluzorno govoriti i o primeni etike sporta u okviru vrhunskog profesionalnog fudbala. Velika stvaralačka dostignuća u njemu su i danas moguća, ali ona se ostvaruju na temelju nejednakosti.[2] Vrhunski profesionalni fudbal utoliko se može posmatrati samo s pozicija fudbalske struke, estetike i društvene kritike, a ne sa pozicija etike. Na kraju, dolazimo do jednog paradoksa, koji je inače imanentan Kangrginoj poziciji. Etika sporta, naime, može da postane relevantna tek kada na scenu stupi revolucija. To znači da etiku sporta ne treba apsolutno negirati i odbaciti. Jer, Kangrgino stanovište ne predstavlja puko odbacivanje etike, nego njeno revolucionarno prevladavanje. Ako revolucija ne može biti predmet etike, onda etika ipak može prerasti u revoluciju. Revolucionarnim prevladavanjem etike zadržava se emancipatorsko jezgro koje u njoj preostaje u vidu utopijskog viška (Bloh) koji prevazilazi njene ideološke granice, odnosno njene nedostatke. Kangrgijanski posmatrano, etika može da ima smisao samo ako preraste u najdublje revolucionarno događanje. To znači da ona dobija smisao samo svojim revolucionarnim ozbiljenjem.
[1] Svi stavovi Milana Kangrge koje ćemo u ovom tekstu navoditi potiču iz knjige Etika ili revolucija: prilog samoosvješćenju komunističke revolucije, koju je 1983. godine izdao beogradski Nolit kao 86. knjigu kultne biblioteke Sazvežđa, koju je uređivao Miloš Stambolić. Navodi iz Kangrginog dela biće dati u kurzivu.
[2] To ne znači da smatramo da levičarima treba da bude zabranjeno da uživaju u lepim potezima vrhunskih fudbalera ili taktičkim odlukama velikih trenera, kao što im nije zabranjeno da uživaju u delima velikih umetnika koji su deo kapitalističkog tržišta, ili koji su drugačijih ideoloških opredeljenja. Ali bi za ljude koji se izjašnjavaju kao levičari zato trebalo da bude obavezno to da uvek imaju u vidu odnose nejednakosti koji u savremenom fudbalu vladaju. Zaborav ovih odnosa predstavljao bi izdaju osnovnih levičarskih principa. Dakle, sjaju fudbalskih bravura možemo se diviti, ali tamnu stranu njegovih nejednakosti i nepravdi ne smemo zaboraviti. Da je tako nešto moguće, pokazao je Eduardo Galeano. Zato treba pročitati klasik literature o fudbalu, njegovu knjigu Fudbal, sjaj i tama.