Je li s aktualnim protestima u Mađarskoj konačno pokopan mit o Orbánu kao o pravom državniku za „male ljude“ i nepokolebljivom suverenistu? Ovaj put bar nitko ne prosvjeduje radi prava migranata ili protiv zatvaranja sveučilišta, nego primarno zbog radnog zakonodavstva i životnog standarda. Može li to naštetiti mitu o Orbánu? Vrlo teško, jer Orbán i Fidesz za sve mogu optužiti – Georgea Sorosa. I tu se racionalni diskurs prekida.

Na ovo se valja vratiti malo kasnije.

O mađarskom se premijeru, već dulje vremena nerijetko može čuti, i to ne samo iz striktno desničarskih krugova, da se radi o „pravom lideru“, onom koji radi za interese svoje zemlje i ponajviše „malih ljudi“. Sve je to uglavnom daleko od istine jer se bazira na mitovima koji su izgrađeni u kontekstu otpora elitama, centraliziranim birokratskim strukturama i „odnarođenim političarima“. Zato ne treba čuditi da se tu pojavio jedan Orbán koji se navodno obračunao s bankama, elitama, MMF-om, diktatima iz stranih centara moći itd. Naročito je to sjelo kao kec na desetku nakon što je bivši, već zaboravljeni, mađarski premijer Gyurcsány priznao da je lagao o stanju mađarske privrede.

Ipak, Orbán je uglavnom suprotno od onoga čime ga smatra „mali čovjek“. Istina je da je nacionalizirao neke banke i privatne mirovinske fondove, ali nije „otjerao MMF“ (guglajući to, možete naći hrpu lažnih informacija da je to napravio, no Mađarska je u MMF-u kontinuirano od 1984. Tî potezi koji ostavljaju dojam „suverenističke brige za malog čovjeka“ amortizirani su izuzetno antisocijalnom unutrašnjom politikom – uveo je jedinstvenu stopu poreza na dohodak za sve, tzv. flat-tax (što pogoduje najbogatijima, tako da je Orbán zapravo „tajkunizirao“ Mađarsku, a ne „detajkunizirao“), skresao socijalna davanja, primatelje socijale pretvorio praktički u besplatnu radnu snagu, tzv. workfare jedna od zadnjih mjera mu je kriminalizacija beskućništva itd.

Nadalje, učinio je zapravo vrlo slično što i „balkanski kabadahije“ poput Vučića, Dodika, Izetbegovića, Čovića, Đukanovića i Gruevskog, a to je da je veliki dio stanovništva učinio direktno ekonomski ovisnim o svojoj stranci i pripadajućem državnom aparatu. S obzirom na to da je državni i javni sektor uglavnom preplavljen kadrovima iz njegove stranke, skoro je nemoguće dobiti posao, a da ne postoji neka razina vezanosti (makar samo glasom na izborima) za tu stranku i njega. Osim toga, skoro je cijeli medijski aparat podvrgnuo svojoj stranci. Drugim riječima, mnoge je učinio kmetovima, tek prividno „sretnim“ kmetovima jer je obećao i prividno pružio sigurnost. Ta se sigurnost najviše ogleda kroz homogenizaciju mađarskog društva uslijed fabriciranog straha od masovne imigracije. Sigurnost, za koju je žrtvovana sloboda, a da pri tome ne treba ni spominjati podvrgavanje sudske izvršnoj i zakonodavnoj vlasti (slično kao i u Poljskoj) te protjerivanje CEU-a (Central European University), poznatog kao „Sorosevo sveučilište“.

Ovih je dana ta famozna sigurnost na testu – u Mađarskoj se prosvjeduje protiv paketa zakona o radu kojim se omogućava i do 400 prekovremenih radnih sati, što su prosvjednici i nazvali „robovlasnički zakon“. Paralelno s time prosvjeduje se i protiv daljnjeg podvrgavanja sudske pod zakonodavnu i izvršnu vlast. Dakle, prvi se put jasno uparuje „socijalni“ (radna prava) i „liberalni“ (neovisno pravosuđe) zahtjev, pa čak je ovaj prvi i znatno veći katalizator. Pa ipak, i to ne onemogućava orbanovce da za prosvjed optuže Sorosa, a prosvjednike denunciraju kao „soroševce“. Zašto? Jer je Soros arch-enemy za Orbána, Fidesz i „orbanovce“, koji su politiku, svjesno ili nesvjesno, vrlo dobro shvatili prije svega kao proizvodnju neprijatelja i povlačenje linije između „mi“ i „oni“. Na toj se točki racionalni diskurs prekida. U tome je i tajna „suverenizma“ – možemo mi donijeti i zakon koji omogućava dvanaestosatni radni dan (u Austriji doista i jest tako!), te kojim se sve više bogati još uži krug ljudi, no reći ćemo da štitimo naciju i identitet od – internacionalne zavjere, ovaj put otjelovljene u financijskom špekulantu, financijeru brojnih nevladinih organizacija, kojega neki lažno predstavljaju kao filantropa, a drugi još lažnije kao oličenje sotone na Zemlji. Već viđeno? O, da, samo treba ponovno proučiti ne tako davnu povijest, povijest kratkog 20. stoljeća, naročito međuratnog perioda.

Da, doista Orbán jest za „malog čovjeka“, ali za onog „malog čovjeka“ koji hoće ostati to što jest u svojoj egzistenciji, koji ne želi izaći iz uvjeta svoje egzistencije, koji želi ostati upravo to – „mali“, drugim riječima – kmet, sluga. Možda mađarski radni narod to ipak opovrgne.

PODELITE