Može se slobodno reći da je jedna od najvećih „misterija“ politička transformacija Zorana Đinđića, možda ne toliko u njegovim „stvarnim“ menama, već u prihvatanju ekstremnih transformacija bivšeg premijera – pre svega na nivou (samo)reprezentacije (posredstvom medija, stranaka i nevladinog sektora) – koje je veći deo javnosti, kako domaće, tako i međunarodne, naprosto „progutao“, bez previše razmišljanja. Naime, ako je politika ovog lidera DS-a tokom devedesetih godina prošlog veka bila izrazito nacionalistička, do te tačke da se slobodno možemo složiti sa konstatacijom aktuelnog haškog optuženika Šešelja da su najveći politički prijatelji Đinđića bili Radovan Karadžić i Ratko Mladić, postavlja se pitanje kako je on kafkijanski preobražen u „građanskog premijera“ (koliko je on sam u tome učestvovao, a koliko su to učinili drugi i zašto). Takođe, postavlja se pitanje zašto je kritika Zorana Đinđića iz liberalno-demokratske perspektive kasnila skoro sedam godina od njegove smrti, te zbog čega je došlo do konstrukcije tako snažnog tabua u vezi sa bilo kakvim dovođenjem u pitanje svet(l)osti lika i dela bivšeg premijera. Za sada, treba primetiti da je navedena tabuizacija imala izrazito moralistički karakter i da se rukovodila besmislenom izrekom – „o mrtvima sve najlepše“ – te da je svaki pokušaj revalorizacije njegovog delovanja bio dočekan na nož kao „ponovno ubijanje“.[1] Ovaj otpor, naravno, signalizira da postoji nešto što zaista dovodi u pitanje njegovo reformsko delovanje, jer, ukoliko bi ono bilo besprekorno, ova nelagodnost ne bi bila u toj meri izražena. Kao konsekvencu, imali smo svojevrstan Denkverbot, kritičku suspenziju, koja je doprinela Đinđićevoj apologetskoj ikoničnosti, te konstrukciji mita o zlatnom dobu posredstvom ovog „kulta ličnosti“.
Možda je sledeće pitanje zanimljivije – da li se to zaista odigralo na nivou stvarnih političkih odluka koje je donosio, odnosno da li možemo da govorimo o (dis)kontinuitetu njegove politike i navodnom prelomu koji se tu odigrao, ili pak postoji dominantna linija njegovog političkog kretanja. Teza ovog teksta je da postoji kontinuitet, most-spoj između politike Zorana Đinđića pre i posle devedesetih godina, koji se može svesti na ideološku varijaciju „suverene diktature“ koju je kao takvu prvobitno formulisao vodeći nacistički pravni teoretičar Karl Šmit (Carl Schmitt).
No, pođimo redom i prvo razjasnimo uslove mogućnosti i uzroke izvitoperenog političkog upisivanja sume Đinđićeve politike u liberalno-demokratski, „proevropski“ registar, kao i neke od konsekvenci ove kratkotrajne postpetooktobarske „autokratije“. U pet tačaka-teza koje slede.
ZABORAV NACIONALIZMA
Prvo, uslov mogućnosti ovakvog pozicioniranja bivšeg premijera jeste brisanje „nepovoljnih” delova biografije Zorana Đinđića, koji se odnose na njegovu ekstremno nacionalističku poziciju krajem XX veka, poglavito u vidu saradnje sa Karadžićem i Mladićem na projektu Velike Srbije.
Na prvi pogled, jasno je zašto je ovakvo brisanje potrebno – zato što detalji o ekstremnom nacionalizmu Đinđića urušavaju idealizovanu sliku o „građanskom premijeru”.[2] No, postavlja se daleko ozbiljnije pitanje – ako je Đinđić ekstremni srpski nacionalista tokom devedesetih,[3] zašto građanska Srbija bira njega za sveca-izaslanika?[4] Prvi odgovor: zato što je i ona sama ambivalentna prema nacionalizmu, pogotovo u periodu devedesetihih, kada je politika tzv. „građanskih partija”, kao što su Građanski savez Srbije (GSS) i Socijaldemokratska unija (SDU), bila deklarativno antinacionalistička,[5] ali efektivno upravo suprotna, što se vidi posredstvom podrške ovih stranaka prvo Vuku Draškoviću, kasnije i Vojislavu Koštunici kao predsedničkim kandidatima. Zašto kažem efektivno? Zato što promena stava Vuka Draškovića, njegova konverzija od nacionaliste do onoga koji ponavlja da „mir nema alternativu“, pored toga što deluje neuverljivo i postavlja sličan problem „slučaju Đinđić“ – da li je došlo do autentične promene? – prenebregava posledice politike Vuka Draškovića krajem osamdesetih i početkom devedesetih, izrazito nacional-šovinističke (formiranje paravojnih formacija, konstrukcija „ugroženog vaskolikog srpstva“, pretnje muslimanskom stanovništvu itd.) i omogućava mu rehabilitaciju. Dakle, stvarno antinacionalistička opcije ne bi mogla biti u bilo kakvoj vrsti (ne)formalne koalicije sa navedenom političkom klikom.
Takođe, prisetimo se, raspad GSS i formiranje SDU dešava se u senci polemike oko koalicije sa Đinđićevom Demokratskom strankom (DS), koja je i izazvala izlazak dela članstva koje je predvodio Žarko Korać. Tada, Đinđićev nacionalizam nije bio prihvatljiv za ovu „frakciju“, ali je on volšebno prenebregnut u trenutku formiranja Demokratske opozicije Srbije (DOS), kome pristupa i SDU. Na ovom mestu i zaključujemo zbog čega postoji popustljivost prema nacionalizmu, odnosno zbog čega dolazi to nepodnošljive lakoće gaženja samoproklamovanih principa – zarad beneficija participacije u vlasti. A šta je takva pozicija do čuvenog Đinđićevog pragmatizma, koji, ispravno pročitan, de facto ima značenje utilitarizma bez konzistencije, još jednog šarenolažnog narativa koji prividno pozicionira određenu partiju unutar spektra političkih ideja. Članstvo Liberalno-demokratske partije (LDP), koji nastavlja Đinđićevu politiku takođe je primer ove perverzne konverzije – od nacionalista do „građanskih liberala“. U tom kontekstu, posebno se paradigmatičnim pokazuje slučaj Nikole Samardžića, sada već bivšeg člana ove stranke, koje predstavlja školski primer navedenog fenomena – od esktremnog rasiste koji stanovnike Afrike proglašava „divljim plemenima“, sve do proevropskog liberala koji i dalje mantra budalaštine o „azijatskoj mentalnoj despotiji“.[6]
Drugi odgovor se otuda nameće: zato što je opcija koja sledi Đinđića i prešla sličan put, indukovan pre svega razvojem regionalnih istorijskih okolnosti, propašću velikosrpske ideje i uviđanju da je dobitnička politika sada proevropska, tolerantna i sl. Drugim rečima, Đinđić jeste paradigmatičan i za dobar deo opozicione politike u kontekstu delimične, manjeg ili većeg, izmene političke retorike, ali je paradigmatičan i u zadržavanju „nacionalne ideje“, s tim što je to sada nacionalna građanska ideja, razrađena u Đinđićevom konceptu patriotizma (o tome više reči kasnije). Zaključujemo da je Đinđić prvi „namirisao“ da režim ne može biti pobeđen „iznutra“, kritikom za manjak nacionalizma – Milošević je optuživan da je kao komunista u stvari izdajnik srpstva i puko deklarativni, nekompletni, pa i lažni nacionalista, koji u njega ne veruje, već samo nacionalizam instrumentalizuje zarad održanja na vlasti, i to njegov „blaži“ vid – već spolja, podrškom iz inostranstva, te je i taj motiv bio sastavni deo političke igre za preuzimanje vlasti. (Dakle, ne inherentna, stvarna promena ideološko-političke matrice, već njeno prilagođavanje aktuelnom trenutku, njena retorička deformacija koja ipak ne može sakriti simptome onoga što pokušava da potisne, a to ova analiza na mnogim mestima i pokazuje: proevropski tekst pisan je otmenim briselskim nalivperom preko starijeg natpisa u krvi ratnih zločina, doduše bez ikakve elegancije).
Takođe, treba imati u vidu da je Đinđić dobio podršku određenih „prozapadnih krugova“, jer je bio spreman da sprovodi neke elemente „građanske politike“ raznovrsnim sredstvima (na koje ću se kasnije vratiti), te su njegovi politički problematični postupci uvek pravdani ciljevima (što predstavlja uvođenje makijavelističke politike na mala vrata),[7] kao što je saradnja sa Hagom ili pristupanje EU. Takav politički slalom prihvatan je zarad „elitizma“ (malo)građanskih ešalona koji su oduvek smatrali da je „narod“ nedorastao demokratskom poretku, te da formalni postupci i procedure demokratije mogu biti prekoračeni kako bi se sproveo politički program koji većina ne prepoznaje kao ispravan, jer je naprosto „primitivna, zaostala, nepismena“ itd. Drugim rečima, Đinđić je viđen kao onaj koji je odlučno spreman da obavi „prljav posao“ lustracije i uprkos volji većine uvede reforme koje su vrednosno bile opravdane (iako za njih nije postojala demokratska legitimacija) za one koji su ga podržavali.
O ZLATNOM DOBU KOJE NIJE ZLATNO (FOOL’S GOLD)
Mit o „građanskom Đinđiću” analogan je nacionalističkom mitu o „zlatnom dobu, kao što je nacionalizam Druge Srbije strukturno identičan onom one Prve (uz personalne razlike);
Kako Kuljić ističe, svaki nacionalizam ima mit o zlatnom dobu, a konstrukcija takvog mita je ponajviše karakteristična za fašistički odnosno nacistički poredak ( upor. Kuljić, 1987: 188-218). Opšta struktura tog mita izgleda ovako: postojao je, nekada, u istoriji određene nacije, društveni/državni/moralni poredak koji je bio daleko najbolji od svih prethodnih i kasnijih, ako ne i sasvim idealan. Nakon njega, nastupa period izvitoperenja, dekadencije i propasti, a cilj nove politike jeste restauracija tog poretka u savremenim uslovima.[8]
U kontekstu Srbije imamo nekoliko takvih idealizujućih projekcija: prvo, to je period pre II svetskog rata („građanski Beograd“, koga u svojim književnim radovima posebno „retušira“ Svetlana Velmar Janković), drugo, period Kraljevine Srbije s kraja XIX i početka XX veka, kao i srednjovekovna Srbija, posebno period Dušanovog carstva (sa feudalno-klerikalnim sistemom vlasti). Treba primetiti da sličnog mitologiziranja nema u vezi sa socijalističkim periodom (on se skoro nigde ne pominje kao idealan društveni model i prema njemu uglavnom postoji širok društveni odijum), ali ima jugonostalgije koja je dominantno sentimentalna (dakle, ne predstavlja setu za samim sistemom, nego za (pop)kulturnim područjem Jugoslavije – od muzike, preko turizma, do sitnih fetiša, kakve su npr. Kraš bajadere – iz perspektive rascepkanih i skučenih, klaustofobičnih nacija-država), dok ni jedna relevantna politička opcija ne bi zagovarala restauraciju navedene ere, pre svega zbog jednopartijskog sistema, koji se vidi kao ključni opozit „demokratiji“, koja se u popularnom ključu zamišlja isključivo kao višestranačka i parlamentarna. Nasuprot tome, sve navedene mitologije odnose se na monarhistički ustrojenu srpsku državu u kojoj religija igra znatnu ili presudnu ulogu, bez obzira da li uključuju ili ne jugoslovesku perspektivu, koja je uvek sekundarna. Najreakcionarnija je svakako ona poslednja, koja zadire najviše u prošlost i predstavlja „svetosavsku“ feudalnu državu Srbiju kao ideal, i dalje insistirajući na njenim pozamašnim granicama. Ostatak „zlatnih doba“, pak, preuzima kapitalizam kao ekonomski sistem, a to se odnosi i na Đinđića, što treba shvatiti kao pobedu popularnih ideologizovanih fraza o „istorijskom porazu komunizma“, „neodrživosti socijalističke privrede“ i sličnim revizionističkim floskulama koje su danas objekat opštenarodne vere.[9]
Najnoviji mit o zlatnom dobu liberalno-građanske političke pozicije jeste upravo „Đinđićev period“, koji takođe pati od retroaktivne idealizacije, iako je istorijski najbliži. To se vidi, pre svega u već pomenutom nedostatku (neki krugovi naprosto i danas misle ono što i pod Đinđićem: da mu se nema šta zameriti, za njih on nakon smrti postaje legenda-uzor, idealni slučaj lidera koji je sam po sebi nedostižan) ili onemogućavanju (u vidu prekidanja kritičkih artikualcija u javnosti), kao i popuštanju kritike – čak i oni koji su mu bili oponenti u građanskom kontekstu sada ga vide kao ključnu ličnost na evropskom putu Srbije (zadržavali – ili pak ne – minorne kritičke primedbe koji celinu ne dovode u pitanje). Međutim, on nije bitno manje reakcionaran od navedenih, posebno uzimajući u vidu da završava, sa jedne strane, u tzv. „kultom ličnosti“ Zorana Đinđića (gde se u njega upisuju karakteristike koje idu do granice „građanskog mesije“ i potpuno nekritičke idolatrije, gde se njegove, često vrlo trivijalne „izreke“ stavljaju u rang vrhunskih intelektualnih bisera).[10] S druge strane, ova epoha kulminira apologijom vanrednog stanja (koje nastaje nakon ubistva) kao pravog poretka koji treba ili da ostane na snazi neodređeno dugo ili da se frekventno ponavlja. Zanimljivo je primetiti očiglednu kontradikciju između proklamovane građanske pozicije i suspenzije/ograničavanja građanskih prava unutar vanrednog stanja, koja, očigledno, ne pogađa one koji su joj skloni, jer, kao što sam već rekao, gađa njihove pretpostavljene ciljeve – recimo obračun sa kriminalom – za koje su spremni da žrtvuju i same pretpostavke demokratskog poretka, parlamentarizma, pravnih procedura i sl. (One se tada vide kao trivijalna prepreka koju naprosto treba zaobići, kao besmisleno zakeranje koje ima za cilj da otupi efekte akcija, gde situacija vrlo podseća na onu iz 1968. godine, gde Habermas potpuno opravdano, kritikujući stidentski pokret kao „voluntaristički, bez etičkih i institucionalnih ograničenja, neprijateljski prema demokratskim procedurama, nekritička upotreba nasilja u cilju potkopavanja liberalno-demokratskog poretka (s tom razlikom da u slučaju Sablje navedeno nije bio cilj, već posledica razularenog policijskog aparata)“ njegove eksponente naziva „levim fašistima“.[11] U navedenom kontekstu, to levo mogli bismo zameniti građanskim, a može biti i „desnim fašizmom“, jer je često granica između ove dve opcije zamagljena.
(U tom kontekstu prožimanja navodno suprotsavljenih političkih programa, treba primetiti da Đinđićev ministar, Vladan Batić, kao svoj prioritet, postavlja rehabilitaciju četničkog pokreta,[12] dok Đinđić, u svom poslednjem predavanju, ostaje pri razlici karakterističnoj za nacionalistički diskurs, razlici između „lošeg“ i „dobrog“ nacionalizma, gde bi prvi bio vrsta atavističkog šovinizma orijentisanog na istorijsku prošlost, a drugi moderni, produktivni/efikasni kapitalistički patriotizam.)[13]
Dominantna „građanska idelogija“ tog perioda dobija i svoju kultur-rasističku dimenziju. Naime, za razliku od tzv. Prve Srbije, koja vidi u svima sem Srbima problematičnog Drugog, projektujući u njega zavereničku poziciju, te stavaljući Srbe na viši ontološki pijedestal proglašavajući ih „nebeskim narodom“, dotle za Drugu Srbiju najveći problem predstavlja „narod nesposoban za demokratiju“, koji „ne zna za koga da glasa“, kako kaže Petar Luković, „on se ne kupa“ i sl,[14] što ne znači da ovu ideološku matricu strukturno identičnu prethodnoj ne zaposedaju i duhovi Prve Srbije. Tako, u intervjuu koji daje za „Kurir“ 22. novembra 2005, Nenad Prokić, član predsedništva LDP, između ostalog, glasno kaže:
„Moramo da shvatimo da jedan deo našeg tela više ne funkcioniše i da bi se ostatak organizma uspešno razvijao posle neizbežne amputacije. Kad vidim neko dete na ulici, meni se srce stegne. Kad pomislim gde će i kako živeti, kakve će nam biti bolnice, kakve škole… To me interesuje više nego Kosovo. Zemlja je onog ko živi na njoj! Šta će Srbiji problemi Kosova?“[15]
I jasno se pozicionira prema Kosovu kao Drugom, čiji bi problemi samo opteretili Srbiju, Kosovo koje je i ovako „nefunkcionalni deo“ jednog organizma koji naprosto treba odstraniti, jer treba misliti o „našoj deci“, „našim školama“ i sl. Ne treba posebno napominjati da u nastavku intervjua smatra kako ni kosovski Albanci nisu sposobniu da adekvatno upravljaju Kosovom, jer je sasvim jasno da iz prethodnih stavova da on percipira Kosovo kao „gangrenu“ Srbije koje sama po sebi ne može biti autohtona (dok Srbija to može), već mu je potreban međunarodni protektorat.
VLADAJUĆA IDEOLOGIJA VLADAJUĆIH
Pozicija vladajuće ideologije u Srbiji, odnosno ideologije vladajući jeste „netransparentni nacionalizam”;
U zajedničkom intervjuu koji su dali Zoran Đinđić i Slavoj Žižek za Zidojče Cajtung (Süddeutsche Zeitung) 1999. godine, Žižek upozorava na mogućnost „rusifikacije“ Srbije, odnosno dlazak na vlast režima koji se predstavlja kao proevropski i prozapadni, a koji to de facto nije, i profetski izlaže stvarne konture Đinđićeve vlasti:
„Nakon rušenja Miloševića mogla bi nastupiti i ‘rusifikacija’ Srbije. Pod time mislim da bi mogao doći na vlast režim koji prema vani izgleda moderno i zapadnjački, ali potajno iznutra pljačka zemlju i ucjenjuje Zapad na isti način kao što to čini Jeljcin: ako nas ne podržite, ovdje će se sve urušiti. Takav režim se uopće ne bi morao pretvarati da ima neku viziju, nego bi mogao preživljavati tako da planski jača nihilizam kod ljudi. To je uradio na primjer general Jaruzelski u Poljskoj: nakon što je 1981. proglasio ratno stanje, zemlja je bila preplavljena drogama i pornografijom.“ [16]
Ukoliko „prevrat“ 5. oktobra 2000. sagledamo kao prosto obaranje Miloševića sa vlasti i smenu jedne vlasti drugom, treba da sa tim u vezi primetimo dve stvari – prvo, da nije bilo sistemskog reza, već pre kontinuiteta u funkcionisanju vlasti. Dakle, ne možemo govoriti o revoluciji (iako su mnogi tome bili skloni), jer ona, po definiciji, podrazumeva promenu pravila igre ne unutar sistema, već promenu pravila igre samog sistema (kakva je recimo bila partizanska revolucija nakon 1945. godine gde je napravljen rez između kapitalizma i socijalizma, pre svega vidljiv u nacionalizaciji i formiranju društvene svojine). Međutim, ne možemo govoriti ni o bilo kakvoj bitnoj izmeni kada je u pitanju modus operandi vlasti, već pre o personalnim izmenama i nastavku održavanje nereformisanog sistema vlasti, koji, kako će se dalje pokazati dalje u tekstu, nastavlja marginalizaciju parlamenta i ostalih demokratskih institucija i procedura, i teži autoritarnoj vlasti jedne osobe, predsednika vlade, Zorana Đinđića.
Drugo, da je, na simboličkoj ravni, „socijalistu Miloševića“ smenio „nacionalista Koštunica“ (na mestu predsednika), koji je svakako u ravni političke ideologije bio daleko temeljniji nacionalista nego što je Milošević ikada bio. (Naravno, nije tokom devedesetih bio na vlasti, pa nije bio u prilici da njegov politički program ima one efekte koje je imao Miloševićev, a autor tvrdi da bi, da je to bio slučaj, rezultati u smislu rata i žrtava rata bili tada daleko ozbiljniji). Razlika, koja se često ovde zaziva, ne bi li „spasila“ Koštunicu, jeste razlika između „nedemokrate“ Miloševića i „demokrate“ Koštunice, što u samom startu treba odbaciti – iako je Miloševićeva vlast bila nesumnjivo dobrim delom autoritarna, ona nije bila to bišta više od režima koji je usledio – a u kome je Koštunica konstitutivno participirao u početku – kao što je i sama sprovela demokratske reforme u parlamentarnom smislu, dozvolila nezavisne medije, nevladine organizacije tj. elemente „otvorenog društva“ itd. Uopšte uzev, Milošević je napravio rez između jednopartijskog socijalizma i višestranačke „demokratije“, gde je socijalizam bio zamenjen krajnje nesocijalnim sistemom koji je građane/ke drastično osiromašio, spremajući teren za „uspelu“ privatizaciju i dalju „legalnu“ pljačku građana (transformaciju društvene imovine u privatnu), koja je „uspešno“ (suštinski neuspešno, naravno) sprovedena tek nakon 2000. godine, kada i poslednji ostaci socijalni države, kao što su besplatno školstvo i zdravstvo, umiru pevajući himnu SFRJ, države svog pravog rođenja.
Drugim rečima, na vlast dolazi nacionalistička opcija, a kasnije se sukob Đinđić-Koštunica vodi se i oko navodno „tvrde“ odnosno navodno „meke“ nacionalističke pozicije u konkretnim potezima, koja nije uvek jasno razgraničena – Đinđićeva već pomenuta rehabilitacija četničkog pokreta (koja se konačno i dogodila, nakon njegove smrti, glasovima DS-a u republičkom parlamentu),[17] kao i uvođenje veronauke u škole (u kontekstu popuštanja prema SPC, što se nije dogodilo tokom Miloševićeve epohe, iako je Crkva, sa svojim „opijumom za narod“ u velikoj meri rehabilitovana i kao poludržavni ideološki aparat), pokazuje da je situacija daleko od jednoznačne kada je u pitanju „tačka koncentracije nacionalizma“. Međutim, daleko ozbiljnija bitka od ove mrtve trke na planu izbora za „mister nacionalistu univerzuma“, vodila se na planu legalnog odnosno nelegalnog: Đinđić je u duhu svog pragmatizma često „gazio“ demokratsku proceduralnost, dok je Koštunica na njoj insistirao (i tu je među njima stvarna razlika). Bez obzira da li se Koštunica, kako mnogi tvrde, „folirao“, ili je ozbiljno mislio, on je opravdano ukazivao na ovu dimenziju Đinđićeve „samouprave“, dok je odmahivanje rukom na ovu vrstu primedaba otvorilo prostor za prihvatanje ad hoc političkih rešenja zasnovanih na volji lidera (o tome više u sledećem odeljku), što je u direktnoj suprotnosti sa proklamovanim pozicijama „evropskih vrednosti“.
Dakle, naglašeni govor o evrointegraciji, evropeizaciji itd. zaista je uspeo da obrazuje vladajuću ideologiju prema ideologiji vladajućih. Učinak toga jeste danas prisutna velika naklonost javnog mnjenja ka EU (preko 65% građana podržava evrointegracije Srbije),[18] što je par excellence ideološka stvar (s obzirom da je teško poverovati da se radi o stvarnoj obaveštenosti građana o EU,[19] već pre o samoj evropskoj propagandi koju prihvata i deo opozicije, kao što je već objašnjeno, i plasira kao alternativu socijalnoj bedi Miloševićeve Srbije) što možemo da vidimo i po sledećem: EU je vrlo brzo postala od dominantno neprijateljske sile uključene u NATO interveniciju pozitivan označitelj u koji se upisuje nada o „boljem životu“, psihoanalitički govoreći – fantazmatsko utočište, izmaštani Elodrado blagostanja i izobilja.
Naravno, priključenje Srbije EU ne može se desiti, a da se prethodno Srbija, nasupot Jugoslaviji, transformaiše u suverenu nacionalnu državu zamenom „radničke klase“ (kao metafizičke i ekonomske kategorije koja je za Đinđića kao takva depolitizovana) „nacionalnim suverenitetom“ (koji je za njega pravi politički pojam):
“Da li nacije, sakupljene u jugoslovensku državu, zaista poseduju pretpostavke da budu političke zajednice? Ako bi odgovor na ovo pitanje bio negativan, neophodne bi bile znatne državno-pravne promene. Alternativa je jednostavna: politički identitet političke zajednice je nedeljiv; on pripada ili Jugoslaviji ili republičkim državama. Ako pripada republičkim državama – kakvo je danas vladajuće mišljenje – onda je potrebno jasno i otvoreno povući konsekvence iz takve odluke, i na dnevni red staviti pitanje stvarnog, a ne, kao do sad, dvosmislenog formiranja nacionalnih država.” (Đinđić, 1988:10.)
Ne samo da ovakvi stavovi iz studije Jugoslavija kao nedovršena država pokazuju koliko je Đinđić veran viziji Evrope kao zajednice suverenih nacionalnih država, nasuprot Jugoslaviji koja kreira novi nadnacionalni identitet – jugoslovenski! – u odnosu na tradicionalne nacionalne identitete (imajući u svom političkom programu i internacionalizam, i univerzalizaciju identiteta kroz koncept radničke klase koji obuhvata većinu satnovništva: nema Srba i Hrvata, muškaraca i žena, ima samo radnika, da parafraziramo svetog Pavla), već je to ujedno i program koji je sprovodio u toku svog političkog angažmana, što će objasniti njegov nacionalizam devedesetih, ali i „proevropski“ narativ koji, s obzirom na stvarna politička dešavanja u njegovoj eri vladavine, de facto maskira ovakav nacionalni program na način na koji je skicirao Žižek. On je i danas, u blažem obliku, i dalje aktuelan u paroli „i Kosovo i EU“, koja je đinđićevska par excellence, i koja traži evropske integracije Srbije, ali isključivo sa Kosovom, kako eksplicitno i kaže preambula Ustava Srbije. Jer, bez Kosova, nema ni nacionalnog suvereniteta kao pravog političkog pojma, pa nema, po Đinđiću, ni političke zajednice u validnom smislu.
HERE COMES SCHMITT AGAIN
Da je Đinđićeva politička pozicija de facto pozicija Karla Šmita, nacističkog pravnog teoretičara, a da je njegova vladavina u stvari bila kretnja kao formi „suverene diktature”.
U izvanrednom tekstu Aleksandra Molnara Šmitova ideja suverene diktature u delima Zorana Đinđića on ubedljivo pokazuje da je na političku teoriju, te posledično Đinđićev pragmatizam, ponajviše uticala političko-pravna teorija Karla Šmita, jednog od centralnih nacističkih pravno-državnih ideologa. Molnar, naime, smatra da je Đinđićeva retorika u vezi sa priključenjem EU bila upravo to – samo retorika, jer Đinđić nije sprovodio politički program koji bi bio uslov mogućnosti pristupa Srbije EU, a to je evropeizacija Srbije, u smislu razvoja demokratije, parlamentarnog sistema, vladavine zakona itd.[20]
„‘Sve prepreke na tom putu ka Evropskoj uniji ćemo uklanjati, bilo da se zovu Milošević, da se zovu ustavi, bilo da se zovu zakoni’ (Đinđić, 2003: 278). ‘Milošević, ustavi i zakoni’ predstavljali su kvintesenciju ‘prepreka’, koje Srbija treba da ‘uklanja’, predvođena Đinđićem kao ‘pravim’ reformskim političarem, tvorcem spasonosne ‘filozofije srpske istorije’ i sprovodiocem ‘totalne mobilizacije’. A pošto je Milošević već bio ‘uklonjena prepreka’ i pošto su se ‘ustavi i zakoni’ za Đinđića u to vreme već bili uglavnom sveli na jedno te isto, jedina prava, aktuelna i realna prepreka bili su ‘zakoni’ koje izglasava neposlušni, razdorima skloni i premijerskoj vlasti nedovoljno potčinjeni parlament. Ta ‘logika’ je za demokratiju bila mnogo pogubnija nego proglašavanje svih (redovnih i prevremenih) izbora za luksuz i kočnicu reformi, jer je na kraju vodila identifikovanju osnovne ‘prepreke’ reformi u svim onim pripadnicima naroda koji se uopšte ‘drznu’ da artikulišu svoje posebne interese, da ih brane od vlasti u meri u kojoj im to dopuštaju legalna sredstva i da biraju svoje predstavnike, čije prisustvo u parlamentu – i, štaviše, čije slobodno i aktivno učešće u njegovom radu – predstavlja conditio sine qua non izgradnje najstabilnije, a to znači demokratske osnove za bilo koju uspešnu politiku” (Molnar, 2010: 61)
Upravo suprotno tome, Đinđićeva teza o nepostojanju političko-ideološke „homogenosti naroda” (bar što se tiče brzine pristupa EU i spremnosti na izvesna odricanja zarad tog cilja, poglavito Kosova), naroda (suveren za Karla Šmita) daje njemu za pravo da uspostavi modernizacijsku diktaturu bez konsenzusa, gde još jednom imamo preimućstvo „progresivnih ideja” nad većinskim političkim stavom. Međutim, samo Đinđićevo delovanje bilo je usmereno pre svega ka očuvanju i jačanju lične vlasti, dok je priča o EU bila dominantni politički narativ koji je tu težnju „prikrivao”, ali i služio joj: protivnici EU integracija bili su predstavljeni kao šmitovski neprijatelj,[21] oni koji su „anticivilizacijski nastrojeni“, „zaostali“ itd. što je i danas dominantna retorika Druge Srbije u vezi sa onima koji oponiraju ovom korpusu ideja.
No gde je centralno mesto gde se vidi da je efekat političkog dejstva Đinđića zapravo bila Šmitovska diktatura? Hegel u Filozofiji istorije, na jednom mestu objašnjavajući transformaciju pojedinačne istorijske ličnosti Cezara u posebnu titulu cezara kaže i sledeće (parafraziram): „Nakon smrti Cezara, nastupio je duh cezarizma“. Tu je sažeta jedna od ideja Hegelove filozofije istorije, naime da istorija uvek-već „kasni“ (ima i „hoda unazad“ tj. istorija ne predstavlja jednostavno linerani pozitivni progres) i da se posledice određenih istorijsko-političkih konstelacija mogu videti i mnogo kasnije, ali i neposredno nakon prelomnih događaja u vezi sa onima koji otelovljuju određene namere „svetskog duha“. Po toj analogiji, nakon ubistva Đinđića zavladao je duh njegove vladavine koji su izneli njegovi samodeklarisani sledbenici (i dan-danas aktuelna je polemika između DS i LDP ko je zapravo „legitimni Đinđićev naslednik“), oličen, pre svega, u vanrednom stanju koje po svojoj prirodi predstavlja manju ili veću suspenziju građanskog društva. Vanredno stanje, u teoriji Karla Šmita, može raspisati samo suveren (a narod je suveren, jer donosi odluku o vanrednom stanju tako što razdeljuje oprijatelja od neprijatelja), a ovde se upravo „duh“ Zorana Đinđića, odnosno grupa bliskih saradnika koji dele njegova uverenja, postavlja na mesto suverena i naroda (i zaista proglašava vanredno stanje) što konačno „suspenduje narod“ i predstavlja otvoreno stupanje na teren diktature.[22]
(Treba takođe primetiti da je akcija Sablja, koja je usledila, u krajnjoj liniji, bila po svojim rezultatima čist promašaj, što još jednom potvrđuje da je Đinđićev projekat evropeizacije Srbije sa nerefromisanim represivnim državnim aparatom bio „nameran promašaj“ tj. da je njegova reforma izostala zarad održanja lične vlasti, da bi se ispostavilo da je krajnji rezultat kontinuiteta „kriminalizacije države“ (započete pod Miloševićem) suverenom diktaturom zapravo „država kriminala“ koja ne može da se obračuna sama sa sobom. Toje i strukturni razlog neuspeha ove akcije.)
IDEOLOŠKI APARATUS QUO
Konačno, ključni zaostatak ove vladavine jeste upravo intervencija u državni ideoški aparat u vidu uvođenja veronauke u škole, kao prvi institucionalizovani oblik spoja crkve i države nakon socijalističkog perioda.
Za Altisera (Althusser), obrazovni sistem je jedan od centralnih državnih ideoloških aparata. On je „najtiši“, istovremeno bivajući i jedan od prvih interpelacionih mehanizama,[23] u kome se, pored standardnih (naučnih) znanja, uče i „klasna pravila“:
„Ali pored i povodom ovih veština i znanja, u školi se takođe uče ‘pravila’ ispravnog ponašanja, to jest stav koji svaki činilac u podeli rada mora poštovati, u skladu sa poslom za koji je ‘određen’: pravila morala, građanske i profesionalne savesti, što u stvari znači poštovanje društveno-tehničke podele rada i, u poslednjoj instanci, pravila poretka koji je ustanovljen klasnom dominacijom. Oni takođe uče da ‘dobro govore francuski’, da ‘se ophode’ prema radnicima korektno, to jest da im u stvari (za buduće kapitaliste i njihove sluge) ‘naređuju’ kako dolikuje, to jest da im se (idealno) ‘obraćaju’ na pravi način itd.
Naučnom terminologijom rečeno, kazaćemo da reprodukcija radne snage zahteva ne samo reprodukciju njenih veština, već istovremeno i reprodukciju njene potčinjenosti pravilima ustanovljenog poretka, to jest, reprodukciju potčinjavanja vladajućoj ideologiji za radnike i reprodukciju sposobnosti da se tačno manipuliše vladajućom ideologijom za činioce eksploatacije i ugnjetavanja kako bi oni omogućili dominaciju vladajuće klase ‘putem reči’ (par la parole).“ (Altiser, 2009:14).
Upravo uvođenjem veronauke, kome je ekspresno posredovao Đinđić na zahtev Crkve,[24] pored toga što je time ugrožena sekularnost države čije se obrazovanje zasniva na naučnim, a ne verskim osnovama – dobijamo vrlo problematičan spoj dva ideološka „centra“: crkvenog i obrazovnog (nekada je Crkva držala ključeve obrazovanja, a danas ona predstavlja (i edukativni, ali ne domonantno edukativni) ideološki aparat usađen u običajnost i „onostrano“). Taj šav je izvanredno važan, jer u zvaničnu državnu ideologiju unosi crkvenu i predstavlja prvi institucionalizovani Kurzschluss ove dve instance nakon socijalističkog perioda, te spaja sekularnu državu i „nesekularno“ društvo u kome se ogromna većina – 84,97%[25] – deklariše pravoslavnim (kada nadodamo i pripadnike tradicionalnih konfesija, taj broj je još veći).
Dakle, imamo tri momenta-posledice ovakvog akta:
(1) državna desekularizacija koja je otvorena ovim presedanom i prvi korak ka povratku Crkve na pozicije centralne institucije nadgradnje, kao u pretkapitalističkom tj. feudalnom sistemu. Autor ovog teksta naravno ne veruje da je takav povratak moguć u okviru sadašnjih „pravila društvene igre“ (u skorijoj budućnosti), ali kako nikakav istorijski apsolut ne garantuje nužan društveni progres u igri su uvek sve moguće budućnosti (pa i „regresija“ na neki oblik „postmodernog“ crkvenog feudalizma kakav bismo verovatno imali na Tibetu da nije bilo kineske okupacije (koja je, pored represije, donela i modernizaciju), a od konkretnih političkih poteza zavisi koja će biti i ostvarena;
(2) hiperideologizacija kao višestruki spoj ideoloških aparata. Altiser naravno nema iluziju da je moguće potpuno oslobađanje od Ideologije (upor. Altiser, 1970: 183-227), ali je suprotan proces iz njegove perspektive krajnje politički reakcionaran. Konkretno, primenjen na slučaj Srbije i skorašnje istorije, mogli bismo reći da je u socijalističkom obrazovanju, pored „nauke“, i dalje učena i „Ideologija“, jer nije ukinuto klasno društvo, pa je i ovde škola poslužuila da razvrsta i stabilizuje klasne uloge/pozicije. Međutim, sada učimo i „hrišćansku ideologiju“, (upor. Altiser, 2009: 73-81) koja subjekte interpelira kroz forme potčinjenosti Crkvenoj hijerarhiji, razvrstavajući indivudue na „vernike“ i „crkvenjake“, kojima su prvi subordinirani u običajnim praksama i u smislu „duhovnog vođstva“;
(3) zamagljivanje jedne od centralnih pretpostavki ranog Alitsera, a to je razdvajanje nauke od ideologije (koje nije analogno razdvajanju crkve od države), što ne samo da ima politički efekat „povratka“ borbe za razgraničenje crkvenog i sekularnog obrazovanja, već i depolitizaciju kritike samog obrazovnog aparata koja se može izvesti isključivo naučnim sredstvima. Svaka nauka je nauka o (nekoj) ideologiji, a Altiser pokušava da odbrani zasnivanje nauke o Ideologiji naučnom analizom kapitalizma, koja je otvorena Marksovim (Marx) prelomom u Kapitalu (gde je „kontinet istorije“ otvoren za naučno istraživanje), jer takva naučna analiza predstavlja preduslov uspešnog revolucionarnog delovanja – da bismo promenili/prevazišli kapitalistički sistem moramo znati načne zakonitosti njegovog funkcionisanja, samo tada revolucionarna intervencija ima pozitivne rezultate.
A posledice navedenih posledica tek ćemo osećati.
Izvor: Zbornik radova “Izgubljeno u tranziciji”, Rosa Luxembourg Stiftung
[1] Prekidanje promocije knjige Živote Ivanovića Zoran Đinđić u mreži mafije, koju su izveli omladinci GSS-a, DS-a i SDO-a, propraćeno je sa odobravanjem aktuelnih političara, gde su centralno mesto zauzeli upravo moralistički komentari, po kojima ovajautor: „mrtvima prevrće džepove” i „lešinari”. Opširnije na: http://www.koreni.net/komentar/nedelja_23.htm
[2] Pravi primer prečišćene Đinđićeev biografije donose E-novine, web glasilo Druge Srbije. Primetimo da u ovoj verziji nema ni „n“ od nacionalizma, odnosno da je brisanje u tom smislu sprovedeno u potpunosti: http://www.e-novine.com/srbija/srbija-licnosti/28517-levog-anarhiste-premijera.html
[3]„VREME: You said that you discussed the future system with Radovan Karadzic. Whose system?
DJINDJIC: We agreed that the Serb Republic in Bosnia should join Serbia. An interim solution should be reached, and everything should be done in agreement with the international community, which I believe would have no objections on condition there is peace. We, therefore, discussed the future system of our joint state which should not be burdened with ideological dogmas of the socialist bureaucracy. Our common assessment is that this state has to be a parliamentary democracy. I’d like to stress that we were more moderate than our interlocutors when it comes to the pace of changing the ideology.“ Vreme News Digest Agency No 127, 28. 02. 1994.
Ovo je, naravno, samo jedan od brojnih primera saradnje na planu stvaranja Velike Srbije. Vidi se da je u igri rasparčavanje Bosne i Hercegovine (BiH), a da se novonastala država gradi po etničkom ključu. Kada na to nadodamo i podršku ratnima operacija Vojske Republike Srpske (VRS), paljenje američke zastave i solidarnost sa istom tokom NATO intervencije u BiH, negiranje postojanja crnogorske nacije (to su Srbi), agitovanje protiv Dejtonskog sporazuma, dobija se sasvim drugačija slika političke pozicije Z. Đinđića, daleko adekvatnija u svojoj brutalnosti od one „politički korektne“.
[4] Često se nacionalizam Z. Đinđića odbacuje kroz čuvenu alegoriju o „okretanju vola na Palama“. Naime, solidarišući se sa trupama VRS prilikom NATO intervencije u BiH, on je, između ostalog, jeo i pečenog vola sa Karadžićem i Mladićem. Za Drugu Srbiju to pokazuje suštinsku neumešanost i trivijalnost zamerke – što bi mu zaboga to neko prebacivao? Jasno je da nije naprosto reč o običnoj večeri, već, uzimajući u obzir navedeni kontekst, imamo posla sa aktom duboke personalne solidarnosti, prijateljske intimizacije – povrh one političke – sa ratnim liderima RS. To samo govori o dalekosežnosti ove koalicije „s obe strane Drine“. Dakle, isticanje „paljanskog vola“ ovde služi kao depolitizacije te veze i efektivno, njena neutralizacija, koja ima za cilj još jednog „izbeljivanje“ Đinđićeve biografije.
[5] Naravno, ne potcenjujem performativnu moć deklaracije političke pozicije – koaj nekada sama po sebi može proizvesti (jake) političke učinke – samo pokušavam da razlikujem samorazumevanu odnosno proklamovanu i stvarnu poziciju, poziciju dominantnih političkih efekata.
[6]„Neodgovorna optužba prestolonaslednika Aleksandra ne samo da nije sasvim na mestu, jer je srpska vlast najliberalnija i najtolerantnija od svih postkomunističkih evropskih režima, nego je došla u najnezgodniji čas, dok srpski predstavnici biju tešku bitku, kako oni najbolj e umeju, pre svega protiv pristrasnih diplomata Evropske zajednice, ljigavog dodira, odrtavele puti i pederskih fizionomija zastupajući istinski i vitalni srpski interes“. („Književne novine“, br. 829. 1. 11.1991, str. 1 i 3) Više na: http://www.srpskinacionalisti.com/2008/07/ldp-i-nacionalizam-otkrivanje-skrivenog/
[7] Čuvena Đinđićeva izjava „Kome je do poštenja u politici, neka ide u crkvu“ zapravo je dokaz tog vulgarizovanog makijavelizma. Ona, naravno, treba da potcrta njegov pragmatizam, te ideju da se možda na nepošten način može ostvariti određena dobrobit, ali zapravo pogađa temeljnu iliziju politike kao nečega što mora biti pošteno (jer je nepoštenje moralno nedopustivo u okviru široko prihvaćenih pravila političke igre), što bi neko mogao da pohvali kao iskren i u krajnoj liniji neproblematičan uvid: ne govori li Đinđić istinu? Govori, ali istinu svoje politike, dok podriva opštu iliuziju na kojoj se politika zasniva – dok se političari kunu u svoje poštenje (iako to nisu), negirajući bilo kakvu korupciju, dotle imamo mogućnost da politika zaista i bude poštena (i demokratska zajednica upotrebljava instrumente za očuvanje tog poštenja kao standarda). Kada neko poštenje izbacuje iz igre, on uvodi opasan presedan i dalje legitimnost „prljavoj igri“, što je u kontekstu demokratskog poretka nedopustivo.
[8] Prvo, jasno je da je takav mit projekcija romantičarskog ulepšavanja prethodnih vremena koja se čine daleko boljim tj. ne postoje stvarna celovitost istorijskih svedočanstava u prilog tome. To ne znači da nije bilo boljih i lošijih perioda u istoriji neke nacije, to znači da je u rekonstrukciji odabranog „zlatnog doba“, ono negativno potisnuto, a ono dobro preuveličano. (Prisetimo se, ovo ima osnova i u prirodi ljudskog sećanja, koje je, kako nas uči psihologija, uvek-već rekonstrukcija koja teži de-traumatizaciji. To nije, naravno, proces koji dejstvuje pri istorijskoj rekonfiguraciji – ali objašnjava zbog čega uvek dolazi do nostalgije za „starim dobrim vremenima“ kod onih kojih ih pamte i daje podlogu mogućnosti ovog romantičnog preobražaja). Drugo, on je praktično neostvariv, jer je nemoguće u savremenim uslovima autentično restaurirati nešto što je postojalo pod drugim istorijskim uslovima – iza toga se uvek krije sprovođenje aktuelne, savremene političke agende upravo posredstvom tog mita. Treće, nemoguća je restauracija samo te nacije, već je potrebno obnoviti i širi sklop – jer se teško može zamisliti povratak u feudalni poredak u XXI veku ukoliko to nije deo šireg, globalnog fenomena (kako bi takvo društvo opstalo u modernom okruženju?), što praktično znači jedino i samo otkriće vremenskog putovanja i sklizanje unazad duž linija prostor-vremena.
[9] Neka bude primećeno sledeće – neki komunistički projekti i dalje postoje, sa nekim se eksperimentiše kao npr. u Venecueli sa socijalističkim samoupravljanjem (različitim od onog u SFRJ), a Badju (Badiou) opravdano ističe da je komunizam mlada ideja, za sada prošao kroz dve faze – komunitarnu (Pariska komuna) i državnu (period od Oktobarske revolucije do društvenih „gibanja“ 1968). Takođe, spoljni državni dug SFRJ bio je 1990. godine 5 milijardi dolara, a izvoz 8 puta veći, što pokazuje da je narativ o lagodnom životu usled prezaduženosti još jedna u nizu besmislenih optužbi protiv socijalističkog privrednog modela.
[10] „Ako moraš da progutaš žabu, nemoj da je mnogo gledaš, već je odmah progutaj, a ako moraš da progutaš nekoliko žaba, progutaj prvo najveću.“; „Kad se probudite, probudite se veseli i recite: ‘Evo ga još jedan dan. Imam šansu da uradim nešto’. A ne, kad se završi dan: ‘Hvala Bogu, još jedan dan se završio’… Život je čudo jedno. Jedno ljudsko biće je jedan, od 40.000 spermatozoida. Taj jedan je uspeo, 39.999 nisu uspeli. Znači, vi ste šampioni! Svako ko se rodio, on je već pobednik! On je već uspeo u odnosu na 40.000 drugih!“. Čak postoji i program na društvenoj mreži Facebook koji generiše Đinđićeve izjave pred kojima se s poštovanjem zastajkuje, kao pred drevnim hramom mudrosti.
[11] Opširnije na http://www.dissentmagazine.org/democratiya/article_pdfs/d13Berman.pdf
[12] Opširnije na: http://www.vreme.com/cms/view.php?id=313416
[13] „Međutim, ako kolektivni identitet baziramo na nečem modernom obliku kao što je patriotizam, onda ćemo umesto etiku namera imati etiku odgovornosti i gde ćemo praktično umesto da obrazlažemo šta smo mi hteli, da obrazlažemo zašto su ti rezultati takvi kakvi jesu, i da umesto da držimo moralne govore da smo mi dobri i kakva sve prava imamo, vršićemo detaljne analize koliko šansi, sve to što mi želimo, ima da uspe. I onda ćemo polagati odgovornost za posledice, a nećemo tražiti opravdanje za motive. I to je ogromna razlika. I na toj razlici se lomi pitanje da li mi kao srpski narod možemo da uđemo u 21. vek, sa jednom modernom formom kolektivnog identiteta, ili ćemo pokušati da izgradimo neke mehanizme modernih društava u industriji, u privredi, u institucijama, a u svojoj svesti ćemo zadržati jedan arhaični vid kolektivnog identiteta koji će se bazirati na tom moralističkom pristupu, gde odgovornost nikada nije na onima koji sprovode neku aktivnost, nego je uvek na okruženju koje možda neće prihvatiti tu aktivnost nego će je odbiti.“ Opširnije na: http://www.6yka.com/zoran-djindjic-nacionalizam-i-patriotizam
[14] „Mislim, taj narod je neobrazovan, primitivan, on se ne kupa, narod je često lud, manijakalan, ništa ne pamti, ne zna za koga da glasa i kad glasa uvek glasa za pogrešno, ne ume da čita, voli majice. Pa taj narod je sklon da za majicu promeni političko uverenje, eto, šta drugo da ti govorim.“ Opširnije na: http://www.b92.net/info/emisije/pescanik.php?yyyy=2006&mm=06&nav_id=203619
[15] Opširnije na: http://www.novinar.de/2008/05/16/podsecamo-ceda-moze-i-sa-srs.html
[16] Opširnije na: http://blog.b92.net/text/2563/DJindjic-i-Zizek:-filozofija-politike-i-politika-filozofije/
[17] U kontekstu 5. oktobra, stoga, pre bismo mogli govoriti o kontrarevoluciju uperenoj protiv ostataka socijalizma koje je i dalje baštinila Miloševićeva epoha. Setimo se da je jedan od simbola ovog prevrata bio monarhista tzv. Džo Bageraš, koji je na svom bageru, dok je naleteo na Saveznu skupštinu, imao zastavu Ravnogorskog pokreta. To je bio i poslednji simbolički udarac na partizansku revoluciju i antifašističku borbu u Srbiji, kao i na parlament u plamenu u kome gore i glasački listići, dakle na centralnu instituciju demokratskog poretka. Sve navedeno je izvanredna najava za budući politički tok pod Đinđićevom upravom.
[18] „Nivo podrške građana pristupanju Srbije Evropskoj uniji je stalan, tako da bi ove godine, kao i prošle, 65 odsto građana pozitivno odgovorilo na referendumsko pitanje ‘Da li podržavate članstvo Srbije u EU’, pokazuju rezultati istraživanja ‘Stavovi građana o procesu evropske integracije Srbije’.“ Opširnije na: http://www.region.vojvodina.gov.rs/index.php?option=com_content&view=article&id=531:podrka-lanstvu-srbije-u-eu-65-odsto&catid=5:meunarodna-i-regionalana-saradnja&lang=sr
[19] Primetimo da su dve skandinavske zemlje, nakon ulaska u EU, morale da smanje svoja socijalna davanja, kao i da je jedan od razloga zašto Norveška i Švajcarska ne ulaze u EU bio upravo bojazan od pada standarda života. Takođe, konstatujmo da ne postoji enorman porast (iako rasta ima) standarda kod novopridošlica u Uniju kao što su Bugarska i Rumunija (uporediti platežnu moć i njen rast u ovim zemljama sa „starim“ zapadnim članicama), što će reći da članstvo u EU nije garant nikakvog dobrostojećeg društva koje bi nastuilo samim činom priključenja.
[20] Razradom Molnarovih teza ne mogu se baviti, jer to obim ovog rada ne dozvoljava. Stoga, preuzimam njegov zaključak kao još jedan argument za svoju početnu tezu, a svima preporučujem dalje bavljenje ovom izuzetnom analizom vladavine Zorana Đinđića.
[21] „Šmit poima politiku tako što razdvaja prijatelje i neprijatelje, te njegova preokupacija državnim jedinstvom koje se pak može postići lociranjem i progonom neprijatelja, direktan je napad na liberalnu ideologiju. Uzimajući Hobsovu premisu o ‘ratu sviju protiv svih’ kao svoju inspiraciju, Šmit je u stvari nastojao da ospori liberalno negiranje politike po kome je politika pitanje ‘života ili smrti’. On je time želeo da ukaže na zabludu liberalne ideologije o tome da postoji treći put između levice i desnice, te da moralizacija političkog diskursa nije nikakav napredak demokratije. Šmit nas odlučno podseća na to da je suština politike u borbi i da niko ne može da ukine razlikovanje na prijatelje i neprijatelje.“ (Petrović, 2009: 7)
[22] Neko bi na ovom mestu mogao primetiti da je samo uvođenej vanrednog stanja delegirao „narod“ na vladu posredstvom parlamenta i zakona u okviru demokratskog poretka. To je sasvim tačno. Ali, primetimo nekoliko stravi: Đinđić je nelegalno (suprotno koalicionom sporazumu) isključio poslanike DSS-a iz parlamenta (izabrani u okviru DOS-a), tako da parlament, pa posledično i vlada, nisu više bili većinski narodni reprezenti. Takođe, pitanje je pravne interpretacije da li je atentat na Đinđića bio opravdan razlog za uvođenje ove mere, kao i šta je bio njegov stvarni cilj: borba sa stvarnim neprijateljem tj. atentatorom i strukturom iza njega ili pak preuzimanje gole vlasti zarad ličnih interesa. Konačno, sama priroda vanrednog stanja – širenje konstantne paranoje (o kriminalnim uticajima prenaduvanim preko svake mere, tajnim zatvorima, moćnim klanovima i sl.) i ekscesivna upotreba represivnog državnog aparata policije, kao i njegovo relativno dugo trajanje – govori o njegovom „protiv-narodnom“ karakteru.
[23] Po Altiseru, ideologija je instanca koja „prevodi“ individue u subjekte tj. koja iz na određeni način smešta u okvire aktuelnog društvenog poretka, dajući im simboličke funckije posredstvom kojih se ostvaruje subjektivni identitet. Tako, ja otkrivam da sam „iznutra“ ono što je ideologija već prethodno za mene pripremila, kroz niz samoidentifikacija sa postojećim „spoljašnjim“ identiteksim „mapama“ – muškarac/žena, gej, profesor, ribolovac…
[24] „Javile su se i mnoge kritike na račun Đinđićeve ‘olako obećane brzine’. Zamenik ministra prosvete u Vladi Republike Srbije Vigor Majić podneo je ostavku na tu svoju funkciju, napominjući da to ‘nije reakcija izazvana samim činom uvođenja novog nastavnog predmeta, već načinom na koji je to učinjeno’.“ Opširnije na: http://www.nin.co.rs/2001-07/12/18833.html
[25] Opširnije na http://webrzs.stat.gov.rs/axd/popis.htm?#Stanovnistvo
LITERATURA:
- Altiser, Luj. 1970. Lenjin i filozofija. Ideje, god. I, br. 3/4, str. 183-227.
- Altiser, Luj. 2009. Ideologija i ideološki državni aparati. Loznica: Karpos.
- Đinđić, Zoran. 1988. Jugoslavija kao nedovršena država. Novi Sad: Književna zajednica Novog Sada.
- Đinđić, Zoran. Srbija u Evropi. Autorski tekstovi i intervjui. Beograd: Tanjug.
- Hegel, G. V. Fridrih. 2007. Filozofija istorije. Beograd: Fedon.
- Kuljić, Todor. 1987. Fašizam (sociološko-istorijska studija). Beograd: Nolit.
- Marks, Karl. 1971. Kapital. Beograd: BIGZ.
- Molnar, Aleksandar. 2010. Šmitova ideja suverene diktature u delima Zorana Đinđića, Republika, god. XXIII, br. 472-473, str. 56-72
- Petrović, Predrag. 2009. Neprijatelj kao suština političkog, Bezbednost zapadnog Balkana, br. 13, str. 3-8.