Steve Bannon odnedavno se nastoji reafirmirati kao politički mastermind na turneji Europom nakon što su ga Bijela kuća i desničarski mediji u SAD-u odbacili. Ako je Bannon počeo sumnjati u predsjednika Donalda Trumpa kao avangardu globalnog krajnje desnog zaokreta, bar još uvijek može iskazati svoju podršku ozbiljnijim neofašističkim pokretima diljem Starog kontinenta. I tako je Bannon održao govor o važnosti talijanske ksenofobne stranke Lige, slavio je svog Brexit-prijatelja Nigela Faragea, te se pojavio kao gost iznenađenja na konvenciji francuske Nacionalne fronte. „Populistički udar nije gotov“, inzistirao je u intervjuu britanskom Spectatoru, „on tek počinje.“
Bannon nije, naravno, jedini koji govori o „populizmu“ na taj način. Dok najutjecajniji glasovi političkog mainstreama smatraju populizam opasnošću za preživljavanje demokracije, drugima je populizam ključ za budućnost demokracije. Potonji se narativ jasno odnosi na figure poput Bannona: krajnje desni populisti često se mogu činiti kao najdemokratskiji politički izbor upravo zato što ih mnogi s elitnog centra osuđuju kao egzistencijalnu prijetnju. Kao što je Anton Jaeger zapazio – iako ovi desničarski pokreti u prošlosti nikad nisu prigrlili demokratske vrijednosti, samo korištenje termina „populizam“ protiv njih pomaže im da se afirmiraju kao prvaci „naroda“.
Unatoč tome što se ta riječ povezuje s najgorim elementima desnice, neki su na ljevici također prigrlili populizam kao stvar budućnosti – nitko artikuliranije ili konzistentnije nego belgijska filozofkinja Chantal Mouffe. Od prvih godina premijerskoga mandata Margaret Thatcher, ona i njezin kasniji muž Ernesto Laclau tvrdili su da je suvremeni lijevi centar izgubio svoj put. Iako je neoliberalni zaokret tek uzimao zamah, uništavajući socijalnu zaštitu, stvarajući pauperiziranu i prekarnu radnu snagu te obogaćujući usku oligarhiju, Mouffe je kritizirala trećeputaške socijalne liberale poput Tonyja Blaira i Billa Clintona zato što su usvojili politiku „konsenzusa“ koja nije uspjela artikulirati nezadovoljstvo ljudi. Kako se neoliberalna socijalna destrukcija intenzivirala tijekom godina, Mouffe je tvrdila da „depolitizirane“ stranke lijevog centra ne mogu omogućiti snažnu alternativu.
Kao rezultat, Mouffe vjeruje da se trenutno nalazimo usred krize u kojoj političke institucije više ne mogu adekvatno artikulirati narodne zahtjeve – usred krize kojoj je „populizam“ jedina solucija. Pojam populizma kod Mouffe izvodi se iz njezina razumijevanja demokracije kao područja konflikta u kojemu se suprotstavljene grupe bore jedna protiv druge za hegemonijsku kontrolu političkog terena. Demokratske politike nemaju veze s konsenzusom, već s isticanjem „nas“ protiv „njih“. Mouffe tvrdi da desnica to već dugo razumije, a da ljevica mora krenuti s tim ako želi imati budućnosti. No, za Mouffe i europske pokrete time inspirirane, uključujući Sirizu u Grčkoj, Podemos u Španjolskoj te Nepokorenu Francusku u Francuskoj, lijevi populizam jest mnogo više nego nužnost za preživljavanje. Ako ljevica želi uspjeti u gradnji pokreta koji govore u terminima „naroda“, protiv oligarije ili 1%, ona je uvjerena da ljevica ne mora samo pobijediti rasističke i ksenofobne populizme, nego i kreirati novi politički poredak izvan neoliberalizma.
Strasti i interesi
Nisu izostale reakcije na ljevici na argumente Chantal Mouffe. U prvom krugu prošlogodišnjih izbora u Francuskoj jedan od njezinih čestih sugovornika Jean-Luc Mélenchon iz Nepokorene Francuske došao je do svega dva posto zaostatka u odnosu na desnicu i krajnju desnicu da se suoči s Emmanuelom Macronom u finalnom krugu izbora. No, u zadnjem tjednu kampanje francuski sociolog Eric Fassin napisao je kratki, ali britki pamflet u kojemu urgira da ljevica odbaci Mélenchonovu populističku strategiju koju je prigrlila. Kao što sugerira podnaslov Fassinove knjige, on vjeruje da je populizam suštinski izraz ressentimenta, pa je stoga fenomen desnice kojemu nema mjesta u borbi ljevice protiv neoliberalizma i rasizma. „Postoje dvije vrste kolesterola – dobri i loši,“ šali se Fassin, „ali za ljevicu, nema takve stvari kao što je dobar populizam.“
Fassin dijeli mnogo zajedničkog s Mouffe u pogledu interpretacije demokratske krize koju su donijela desetljeća neoliberalne depolitizacije (makar je autorica koju on preferira na tu temu Wendy Brown). Također nije problematizirao ideju da je demokratska politika esencijalno stvar sukoba. Njegovo odbacivanje ljevičarskog populizma ipak je očigledna kritika praktičnih implikacija teorije Laclaua i Mouffe. Fassin nije ništa bliži nedavnom nasljeđu mainstream socijaldemokratskih stranaka nego Mouffe – u svom ranijem pamfletu kritizira Francusku socijalističku stranku za njezin zaokret udesno pod Françoisom Hollandeom i premijerom Manuelom Vallsom. No, Fassin vjeruje da Mouffe zaboravlja kako je neoliberalizam bio kreacija ne „socijalnih liberala“ poput Blaira i Clintona (ili Baracka Obame i Emmanuela Macrona), nego „autoritarnih populista“ kao što su Margaret Thatcher i Ronald Reagan. Povijesno gledajući, kaže, populizam je „oružje u službi neoliberalizma, ne protiv njega.“
Fassinova optužba ne sastoji se u tome da su današnji lijevi populisti prikriveni tačeristi, već da njihovo djelovanje nužno leži u temelju daljnjih neoliberalnih i desničarskih napredovanja. Točnije, vjeruje da se politička strategija koju Mouffe brani temelji na beznadnim pokušajima pridobivanja glasača desnice. Mnogi suvremeni populistički pokreti, uključujući one na ljevici, prikazuju sebe kao pokušaje transcendiranja podjele između ljevice i desnice. Oni teško drugačije i mogu raditi, s obzirom na to da populizam teži preinačiti termine političke borbe kao „vertikalne“ opozicije između moćnih i „naroda“, kategorije koja ne može plauzibilno biti ograničena na tradicionalne baze lijevih ili desnih stranaka, bile one definirane u ideološkim ili sociološkim terminima. Mouffe i njezini saveznici tako nisu jedini koji to žele – oni npr. mogu kritizirati tradicionalne institucije ljevice da su izvan doticaja s narodom. Oni streme izgraditi sasvim novu socijalnu bazu za ljevicu koja bi bila neovisna o postojećim partijama, sindikatima, udruženjima, te to uključuje sve one osiromašene i otuđene od politike nakon desetljećâ neoliberalizma. Među tim skupinama nezadovoljnih, Mouffe i političari bliski njoj nastoje pronaći mnoge koji su podržali populističke pokrete na desnici. Iako su mnogi krajnje desni glasači otvoreni rasisti, ksenofobi ili neofašisti, lijevi populisti općenito vjeruju da je i moguće i nužno napraviti inverziju, tj. zamijeniti antirasističkom ekspresijom bijes koji ljudi osjećaju. Za razliku od desnog populizma, lijevi populizam razumije stvarne izvore bijesa – dakle, neoliberalizam i njezine posljedice, pa tvrdi da je njegova poruka u krajnjem slučaju znatno snažnija od onih koji inače daju glas simpatizerima Trumpa, Faragea i Le Pen.
Fassin tvrdi da ti elementi lijevo-populističkog razmišljanja nisu empirijski pogrešni, ali su politički donkihotovski. Smatra da uvriježeno mišljenje o simpatizerima Donalda Trumpa kao američkima „zaboravljenima“ od strane neoliberalne globalizacije jest fikcija. Tipični glasač Trumpa nije nezaposleni tvornički radnik nego prije bijeli muškarac pripadnik srednje ili više klase.
No, čak i da je činjenično točno da su krajnje desni glasači izrazili svoje odbacivanje neoliberalizma, za koje Fassin napominje da je bliže stvarnosti u slučaju Brexita, on vjeruje da pri tome postoji strukturalna pukotina u lijevo-populističkoj strategiji. Kao i Mouffe i Laclau, vjeruje da je esencijalno uzeti u obzir ulogu strasti i emocija u politici. Međutim, strasti koje identificira kao one koje stoje iza podrške krajnje desnim pokretima fundamentalno su nepomirljive s onima na ljevici, populističkima ili ne. Krajnja je desnica motivirana onime što Fassin naziva ressentimentom, što drugim riječima znači: „idejom da drugi uživaju u onome što je moje, pa tako što ja ne uživam u tome, to je zbog tih drugih.“ Za one koji vide svijet u terminima ressentimenta, nastavlja Fassin, izražavanje „impotentnog bijesa“ protiv onih nezaslužnih drugih konstituira svoju vlastitu formu „uživanja.“
Za Fassina, taj osjećaj ressentimenta određujuća je značajka suvremenoga svijeta. U velikoj mjeri, to je rezultiralo uslijed stvaranja relativno privilegiranih klasa u ekonomskim terminima kojima nedostaje ono što Pierre Bourdieu naziva „kulturnim kapitalom.“ Članovi tih klasa, briljantno opisani u novelista Michela Houellebecqa, u njegovim brojnim bijelim i muškim protagonistima, osjećaju duboku nesigurnost koja proizvodi nasilni emocionalni odgovor. Oni počinju mrziti i visoko obrazovane liberale zbog njihova paradnog kulturalnog elitizma i progresivnih vrijednosti, i neprivilegirane klase koje te „prosvijećene“ elite bolje zbrinjavaju nego njih.
Nije puka historijska slučajnost to da populizam igra ključnu ulogu u konstrukciji neoliberalizma pod desničarskim vladama osamdesetih godina. Kao politička retorika i praksa, populizam je inherentno kulturalnoga karaktera, Fassin objašnjava, što stvara idealni alat za desničare od Reagana i Thatcher do Trumpa. Desničarska primarna intencija zadnjih nekoliko desetljeća sastoji se u mobilizaciji bijele srednje klase za korist neoliberalne elite, a kulturalni populizam čini mogućim prikazivanje tog napora u obrani „naroda“ protiv dekadentnih liberala i crnačkih nižih klasa.
Fassin stoga odbacije lijevi populizam kao ideju koja je baza za pristaše krajnje desnice čiji bijes može biti skrenut od rasističkih populističkih pokreta do onih egalitarističkih. Nema podsvjesnih želja za ekonomskom pravdom u pozadini glasa za Donalda Trumpa ili Nacionalnu frontu, jedino ressentiment usmjeren prema percipiranim kulturno superiornijima i rasno inferiornijima. Za Fassina je populizam jednostavno ressentiment. Ljevičari mogu obući svoje ideje u populističku retoriku svaki put kad požele, oni mogu, primjerice, personalizirati svoju kritiku neoliberalizma prokazujući pripadnike „oligarhije“ i njihov kulturalni svjetonazor. No, Fassin inzistira da u mjeri u kojoj ljevica izabire taj put, da žrtvuje valjane ljevičarske metode i ideje za retorički i kulturalni rat koji ima svoje podrijetlo na krajnjoj desnici, da nikada ne može zadovoljiti ressentimente i nesigurnosti kojima se ta krajnja desnica hrani.
Anglosaksonska izuzetnost?
U svojoj skorašnjoj knjizi napisanoj u obliku pamfleta, Za lijevi populizam, Mouffe nije imenom spomenula Fassina, ali je odgovorila na neke od njegovih kritika. Prepoznajući da drugi možda nisu spremni kao ona da se otarase mnogo lijevog historijskog nasljeđa, Mouffe, primjerice, razlikuje lijeve institucije i njezine vrijednosti. Makar lijevi populizam mora radikalno dovesti u pitanje prvo, ona objašnjava, on se mora držati potonjega ako želi ostati različitim od desnog populizma. Mnogo zanimljivije, Mouffe objašnjava nasuprot Fassinovim optužbama da ona ne vjeruje da je krajnje desni populizam pokret otpora protiv neoliberalizma, niti negira otvoreni rasizam mnogih njegovih pristaša ili ono što on može prouzrokovati. Još uvijek ipak ponavlja da današnja krajnja desnica doista jest autentična reakcija protiv formi „post-demokracije“ koju je donio neoliberalizam, ako već nije reakcija protiv neoliberalizma samog. To je ono što ona naziva „demokratska jezgra“ u zahtjevima krajnje desnih populista, ono što lijevi populisti teže „orijentirati… prema egalitarnim ciljevima.“
Iako u nekim pogledima Fassin i Mouffe imaju više zajedničkoga nego što bi priznali, njihova divergencija na stupnju poroznosti između ljevice i desnice je krucijalna. U tom pogledu, Fassinova kritika pomaže u identifikaciji onoga što je novo o populizmu za suvremenu ljevicu – ali također zašto to nije spas u koji bi trebalo vjerovati.
Branitelji lijevog populizma vjeruju da u današnjim neoliberalnim „post-demokracijama“ populističke strategije i retorika osiguravaju jedini put prema uspješnoj lijevoj politici. Premda je Mouffe više nego itko dala konzistentne argumente u tom smjeru, ona ima tendenciju da svoje vlastito razmišljanje izokrene naglavce. Čitajući njezinu zadnju knjigu, čini se da za nju svaki pokret koji uspijeva biti ljeviji od mainstream socijalnog liberalizma mora biti lijevo-populistički pokret. To rezultira nekim izvjesnim zahtjevima. Primjerice, ranije u knjizi Za lijevi populizam, Moufe jasno navodi da su etablirane socijaldemokratske partije „postale preduboko integrirane u neoliberalnu hegemonijsku formaciju“ da bi postavile autentičnu lijevu alternativu neoliberalizmu. No, kroz ostatak knjiga ona hvali populizam Jeremyja Corbyna, ljevičarskog lidera stranke Tonyja Blaira. I unatoč činjenici da je Bernie Sanders odlučio biti kandidatom Demokratske stranke, a kasnije je bio i u kampanji za krajnje centrističku Hillary Clinton, mi smo naučili da je on „čisti“ lijevi populist.
No, što se tiče kontinentalnih pokreta povezanih s Mouffinim idejama, daleko je od jasnoga da oni dijele zajedničku strategiju s Corbynom i Sandersom (koji su sami gotovo identični). Fassin pomaže u razjašnjavanju važnosti razlike između anglofonih figura, iako je mladenački bunt Kevina Kühnerta unutar njemačke Socijaldemokratske partije također moguće dodati na tu listu, i eksplicitno populističkih lijevih pokreta u zemljama poput Španjolske i Francuske. Nije stvar samo u tome što Sanders i Corbyn djeluju unutar etabliranih partija – oba lidera traže pomicanje svojih partija ulijevo obnavljajući lijevu poruku koja može mobilizirati bez pogreške ljevičarsku bazu. Naravno, ta se baza mijenja s vremenom: uspješna kampanja ne zazire ni od prigrljivanja novih jedinica, niti se pretjerano pričvršćuje uz glasačke blokove koje je izgubila. Stoga, ako Fassin ima veće divljenje za ono što ljevica radi preko Kanala i Atlantika, to može biti zbog činjenice da su Corbyn i Sanders jednostavno mnogo učinkovitiji u identificiranju toga koji su glasači na njihovoj strani, dolaženju do njih i nuđenju onoga što žele. Možda nema toliko mnogo populista koliko jednostavno dobrih političara – boljih barem od centrista u njihovim strankama.
Pokreti poput Podemosa i Nepokorene Francuske, u drugu ruku, postavili su si mnogo ambicioznije ciljeve. Slijedeći Mouffin pojam nadomještanja podjele lijevo-desno opozicijom između naroda i elita, oni su si postavili prioritet da osvoje ljevičarske razloge glasača čija orijentacija može biti fundamentalno desna. Iako takvi populistički pokušaji koji nastoje nadvladati tradicionalne definicije ljevice i desnice ne moraju biti bez skromnih uspjeha, Fassin sugerira da ljevica ne mora tako radikalno raskinuti s tradicionalnim institucijama i sociološkm bazom. To jest, moguće je prigrliti neke od Mouffinih i Laclauovih filozofskih uvida, npr. konfliktnu prirodu demokracije, ulogu hegemonijskih formacija u politici, a bez prigrljivanja populizma i svih njegovih propusta.
Ljevičarski populisti poput Mouffe imaju nesavladivo objašnjenje kako se netko poput Stevea Bannona može pozicionirati kao šampion istih ljudi. No, Fassinova knjižica sugerira da za pronalaženje načina kako izaći iz takvog stanja stvari ljevica nema tako ogromnu potrebu za toliko novih ideja koje traže nove simpatizere među onima koji bi joj mogli vjerovati.
Izvor JACOBIN MAGAZINE
PREVOD Karlo Jurak