Od promjene društvenog sistema, 1990. godine, restitucija se predstavlja kao jedna od sistemskih mjera koja treba da ispravi nepravde nanesene u komunističkom režimu. Restitucijom treba vratiti privatnu imovinu oduzetu poslije Drugog svjetskog rata ili barem obeštetiti bivše vlasnike ili njihove nasljednike. Nedavno je u pojedinim medijima ukazano na godišnjicu donošenja Zakona o nacionalizaciji, koji je Narodna skupština Federativne Narodne Republike Jugoslavije usvojila u decembru 1946. godine. Taj zakon predstavljao je jedan od sistemskih zakona, ključnih za promjenu svojinskih odnosa, a promjena svojinskih odnosa važan je, iako ne i dovoljan, uslov za promjenu cjeline društvenih odnosa.
U svakom slučaju, razaranje kapitalizma, kakav je postojao u Kraljevini Jugoslaviji, bez obzira na to da li bi na njegovo mjesto došao socijalizam ili društvo koje nije ni kapitalizam ni socijalizam, trebalo je započeti nacionalizacijom. Ona je predstavljala pravni osnov ukidanja kapitalističke klase i prevazilaženja kapitalističkih produkcionih odnosa. Sama po sebi, nacionalizacija, pod uslovom da je sveobuhvatna, tj. da obuhvati sav ili pretežan krupni privatni kapital, predstavlja revolucionarnu mjeru, mada ne mora nužno da predstavlja pravni osnov uspostavljanja socijalističkih društvenih odnosa. Njena revolucionarnost ne ogleda se u tome što nužno vodi socijalizmu (jer ne mora da vodi njemu), već u tome što nužno vodi od kapitalizma.
Iz ovog uvoda vidimo da je nacionalizacija u Jugoslaviji imala trostruki značaj. Prvo, ona je bila izraz nastojanja revolucionarne vlade da izvrši revolucionarne društvene promjene, da iz korjena promijeni društveni sistem. To je vodilo ukidanju dotad dominantne kapitalističke klase, koja je ostala bez privatnog kapitala, a time više nije postojala kao društvena klasa. Drugo, nacionalizacija je bila pretpostavka uspostavljanja novog ekonomskog sistema, koji je bio temelj novog društvenog sistema. Njome je trebalo stvoriti pretpostavke za stvaranje novog tipa društva, u čemu je njen revolucionarni značaj. Treće, nacionalizacija je bila ideološko-politički kredo novog režima, koji je težio revolucionarnim društvenim promjenama.
Pritom, potpuno je pogrešno tvrditi, kao što se često može čuti, da je nacionalizacija sprovedena iz ideoloških pobuda. Ispada da je ona sprovedena zato što su neki ideološki zaluđenici po svaku cijenu htjeli da sprovedu svoju ideologiju, ne birajući sredstva i ne razmišljajući o posljedicama. Stvari uopšte nisu stajale tako. Nacionalizacija nije sprovođena samo zato, pa čak ni prvenstveno zato, da bi prosto bila realizovana jedna ideologija. Nacionalizacija je predstavljala sredstvo za stvaranje novih društvenih odnosa. Ona je predstavljala važan dio političkog programa koji je imao za cilj da promijeni društvo.
Njen cilj nije bio, kako danas tvrde zagovornici restitucije, da se građani obesprave i drže u pokornosti. Naprotiv, ona je trebalo da predstavlja osnov za priznavanje niza novih prava, u prvom redu ekonomskih, socijalnih i kulturnih, koja u Kraljevini Jugoslaviji nisu bila priznata ili su, čak i kad su bila priznata, vrlo obilno kršena. Nepriznavanje ili kršenje ovih prava držalo je u bijedi, siromaštvu i kutlurnoj zaostalosti ogromne mase naroda. Treba samo znati koliko je nepismenih bilo u toj državi i kako su bijedni uslovi života seljaka, odnosno života i rada radnika bili, pa da se vidi kako je ta država ugnjetavala i držala u zaostalosti vlastiti narod. Ekonomska i socijalna bijeda i obespravljenost, kao i kulturna zaostalost, vodili su obesmišljavanju političkih prava. Ne samo da u toj kraljevini žene uopšte nisu imale biračko pravo, a to je nešto više od polovine punoljetnog stanovništva (!), nego najveći dio građana uopšte nije bio politički aktivan, Komunistička partija Jugoslavije bila je zabranjena 20 godina, sindikati su takođe bili zabranjeni tokom nekoliko godina, a Jugoslavija je bila jedna od malog broja evropskih država koje su krajem 20-ih i početkom 30-ih godina imale neslavni epitet apsolutnih monarhija, tj. država u kojima je šef države (konkretno, kralj Alekandar Karađorđević), uz raspuštanje skupštine i zabranu rada svih političkih stranaka, vršio svu državnu vlast. U takvoj državi, dakle, politička prava bila su vrlo slabo cijenjena, a još manje poštovana, tako da je svaka priča o nacionalizaciji kao elementu ukidanja političkih prava besmislena, jer ta prava do 1941. godine nisu postojala ili su bila krajnje ograničena.
Svi naprijed navedeni razlozi za nacionalizaciju i ciljevi koje je njome trebalo ostvariti istovremeno su razlozi za njeno osporavanje od strane kako bivših vlasnika privatnog kapitala i njihovih potomaka, tako i onih koji sada posjeduju privatni kapital, pa im je mrska svaka pomisao na to da ostanu bez njega. Dakako, svi takvi su ideološki protivnici komunizma, pa oni, kao i drugi antikomunisti, i iz razloga obične ideološko-političke netrpeljivosti, a često i mržnje, napadanjem nacionalizacije u stvari napadaju komunizam.
Sveto pravo svojine
Prvi argument protiv nacionalizacije je da se njome ukida ili ograničava pravo svojine, a ono je nepovredivo. Taj argument ima vrijednost samo za one koji misle da ga koriste za opravdanje svog prava svojine i za one koji su ekstremni liberali ili konzervativci koji još žive u 1789. godini, kada je Francuska revolucija proklamovala nepovredivost privatne svojine. Od tada se, međutim, mnogo promijenilo, pa su čak i buržoaski ustavi u XX vijeku prihvatili da pravo svojine nije apsolutno, već da može biti oduzeto ili ograničeno u određenim slučajevima.
To, doduše, nije značilo i ne znači da su ovi ustavi indiferentni po pitanju svojine. Nijedan ustav nije i ne može biti indiferentan po ovom pitanju, niti može dati isti značaj svim oblicima svojine. Jedan oblik svojine uvijek je osnovni. To ne znači da i osnovni oblik svojine ne može biti ograničen, što se radi bilo eksproprijacijom bilo nacionalizacijom, a u rijetkim slučajevima i konfiskacijom. Drugim riječima, pravo svojine odavno nije sveto, apsolutno i neograničeno. Njega su ograničavale brojne buržoaske vlade, mada su ga i dalje ostavljale kao osnovni oblik svojine.
To što u kapitalizmu mali procenat stanovnika ima privatni kapital moguće je samo zato što ga ogromna većina nema ili ga ima vrlo malo. Pravo svojine, pod kojim se u kapitalizmu najprije i najviše misli na privatnu svojinu, samo sebe negira. Ono negira vlastitu svetost i nepovredivost. Ono postoji samo zato što ga je ogromna većina lišena. Stoga, kukanje nad oduzimanjem imovine bivšoj buržoaziji nije ništa drugo nego kukanje nad vlastitim privilegijama, onim koje su imali oni koji su ostali bez imovine ili oni čiji preci su ostali bez nje.
Donekle je drugačije u agrarnim društvima i ekonomijama, kakvo je bilo jugoslovensko prije Drugog svjetskog rata. Kao što ćemo kasnije pokazati, u prvoj Jugoslaviji privatnu imovinu koja je služila za obavljanje ekonomske djelatnosti imao je znatan dio stanovništva. Međutim, u ogromnoj većini slučajeva, to je bila privatna svojina na zemlji, koju su imali seljaci. Pravno, oni jesu imali svojinu na zemlji, ali to pravo svojine im nije davalo bilo kakvu ekonomsku i političku moć. Svojina na toj zemlji nije im omogućavala čak ni da se izvuku iz bijede, a kamoli da dođu do solidnog privatnog kapitala. Oni su bili prezaduženi, a znatan dio njih privređivao je samo za zadovoljavanje osnovnih životnih potreba, pa i to najčešće nije uspijevao. Početkom 1932. godine čak 35 % poljoprivrednih domaćinstava bilo je prezaduženo, zelenaške kamate na seljačke dugove iznosile su do 40 i 50 %, a zaduženi seljaci davali su 3/4 novčanih prihoda za podmirenje poreza i plaćanje kamata. O nekakvom profitu koji bi ostvarili prodajom svojih proizvoda nije moglo biti ni riječi. S tim u vezi bila je i njihova potpuna politička obespravljenost.
Osuda nacionalizacije izraz je i ideološkog stava kojim se izražava opredjeljenje za uvođenje i održavanje kapitalističkog društvenog sistema. Oni koji osuđuju nacionalizaciju kao izraz sprovođenja komunističke ideologije prikrivaju činjenicu da i oni zagovaraju ideološki stav kada osuđuju nacionalizaciju sa stanovišta neprikosnovenosti privatne svojine. Jasno je da zagovornici kapitalističke tržišne privrede, bez obzira na to da li je u pitanju njena neoliberalna ili socijaldemokratka (a i to je sada varijanta neoliberalizma) varijanta, brane privatnu svojinu kao osnov tržišne privrede. Doduše, tržišna privreda ne mora da počiva na privatnoj svojini, ali kapitalistička tržišna privreda mora. Ako se nacionalizacija osuđuje zato što je izrekla presudu privatnoj kapitalističkoj svojini, onda se to čini zato što se ideološki zagovara upravo taj oblik svojine kao osnovni oblik svojine u ekonomskom sistemu koji se zagovara, a to je kapitalizam. Prema tome, zašto su komunisti gori od antikomunista, kad je u pitanju oslanjanje na ideološke stavove kao jedan od osnova nacionalizacije? Nije li i restitucija, između ostalog, izraz ideološkog stava o tome da njome treba povratiti i učvrstiti privatnu svojinu (i to kapitalističku privatnu svojinu) kao osnov ekonomskog sistema?
Danas se pravo svojine oduzima ili ograničava najčešće u slučaju eksproprijacije, kad je potrebno, na primjer, izgraditi auto-put i sl., koji treba da prođe nečijom njivom. Eksproprijacija podrazumijeva pravičnu naknadu za oduzetu imovinu. Ona se vrši u pojedinačnim situacijama i u odnosu na tačno određenu imovinu, koju treba oduzeti pojedincu. Ustavi često predviđaju ovaj oblik ograničavanja ili oduzimanja prava svojine.
Neki od njih, međutim, daju širu i uopšteniju definiciju ograničenja ili oduzimanja prava svojine, spominjući izričito nacionalizaciju. Tako, na primjer, Osnovni zakon Njemačke propisuje u članu 15 da zemljište, prirodni resursi i sredstva za proizvodnju mogu, u svrhu nacionalizacije, biti pretvoreni u javnu svojinu ili druge oblike javnih preduzeća, zakonom kojim se određuju priroda i obim kompenzacije. Ovo je u vezi sa članom 14 pomenutog ustava, koji u stavu 2 propisuje da će imovina takođe služiti zadovoljenju javnog dobra. Neki drugi ustavi propisuju da pravo svojine može biti oduzeto ili ograničeno, u skladu sa zakonom.
Možemo se zapitati da li su ova ograničenja prava svojine dokaz da buržoaski ustavotvorci pridaju jednak značaj svim oblicima svojine, čim predviđaju mogućnost da privatna svojina, koja je bila dominantna u trenutku donošenja tih ustava, može biti nacionalizovana. Ako ustav dopušta da privatna svojina ostane dominantna, ali i da bude nacionalizovana, zar to nije dokaz da je ustavotvorac ideološki neutralan? Odgovor je jednostavan: nije. Prije svega, ustavotvorac polazi od zatečenog stanja, a ono znači da je privatna svojina dominantan oblik svojine i da se ekonomski sistem zasniva na njoj. Ustavotvorac ne mora da bilo šta mijenja, on samo konstatuje postojeće stanje i štiti ga donoseći novi ustav. Na taj način, on priznaje privatnu svojinu kao osnovni oblik svojine, koji je postao temelj ekonomskog sistema i cjelokupnih društvenih odnosa prije donošenja ustava, i daje joj najvišu pravnu zaštitu.
Ukoliko ustav predviđa mogućnost ograničavanja ili ukidanja prava svojine, čini to iz sasvim praktičnih razloga. Ponekad je potrebno da pojedincima bude oduzeto ili ograničeno pravo svojine jer to opšti interes zahtijeva, pri čemu se u nekim slučajevima teško može negirati postojanje tog interesa (na primjer, kod izgradnje nekog javnog objekta ili infrastrukture). U drugim slučajevima, vlada, uz podršku parlamentarne većine, vrši nacionalizaciju, kao što je bio slučaj u mnogim državama nakon Drugog svjetskog rata. Pritom, nacionalizacija se vrši kad vlada procijeni da je to potrebno radi očuvanja postojećeg ekonomskog sistema a ne radi njegovog prevazilaženja. Nacionalizacija koju je laburistička vlada u Britaniji provodila nakon pobjede na izborima 1945. godine imala je za cilj da spriječi bankrot britanske privrede, kao i da spriječi bankrot pojedinih industrijskih grana. Privatni kapital nije bio zainteresovan, a ni sposoban, da upravlja ekonomijom kao cjelinom, a nije bio zainteresovan ni za određene industrijske grane, koje su bile strateški važne, ali nisu bile profitabilne ili nisu davale veliki profit na kratak rok, kao što je bio slučaj sa rudnicima, industrijom čelika, željeznicama i dr. Oko 20 % radne snage bilo je zaposleno u nacionalizovanim granama. Ipak, privreda je ostala privatnokapitalistička. Nacionalizacija je doprinijela ekonomskom rastu, povećanju zaposlenosti, realizaciji brojnih socijalnih politika i spasavanju industrijskih grana za koje privatni kapital nije bio zainteresovan. Čak i danas, studija koju je sproveo Grinvič Univerzitet pokazuje da bi javno vlasništvo telekomunikacija, autobuskog saobraćaja, željeznica, poštanskih usluga i sistema zdravstvene zaštite, vode i električne struje značilo uštedu od 13 milijardi funti godišnje.
Nacionalizacija kakva je sprovođena u Jugoslaviji poslije Drugog svjetskog rata bila je izraz uvjerenja da je privatna svojina, kao osnov kapitalističkog proizvodnog odnosa, glavni uzrok ekonomskog i političkog porobljavanja velike većine pripadnika društva, i to ne samo radničke klase, koja nije imala nikakvu imovinu, već i ogromne većine seljaka, koji su bili sitni privatni vlasnici, ali su tavorili u siromaštvu i nisu imali nikakvu ekonomsku i političku moć, iako su imali sitna privatna sredstva za proizvodnju (zemlju, u prvom redu). Ako je privatna svojina bila pravni izraz postojećih proizvodnih odnosa, a ovi su, sa svoje strane, bili temelj eksploatacije i najamnih odnosa, onda je trebalo prevazići uzrok problema. Pošto je privatna svojina uzrokovala velike klasne i imovinske razlike, a trebalo ih je prevazići, to se nije moglo učiniti liječenjem bolesti, već otklanjanjem njenih uzroka.
Na kraju, mada ne i najmanje važno, nacionalizacija je bila proces suprotan onome koji se u društvu na jugoslovenskim prostorima počeo dešavati još od prvih godina XIX vijeka, tačnije od Prvog srpskog ustanka. Taj proces Marks je, na primjeru Engleske, opisao u Kapitalu. On se, naravno, dešavao znatno ranije nego na jugoslovenskim prostorima, a poznat je kao prvobitna akumulacija kapitala. Još je Vuk Karadžić pisao o ovom procesu u svojoj istoriji Prvog srpskog ustanka, iako nije znao za pojam prvobitne akumulacije kapitala, niti je znao kako je taj proces tekao u Engleskoj i drugim evropskim državama, pa i u SAD i šire. On je pisao o tome kako su ustaničke vođe prigrabile najbolje dućane i zemlju, kako su kontrolisali trgovinu i skele, pa su postali najbogatiji ljudi. Tim vođama znalo je kulučiti i po nekoliko hiljada ljudi. Poslije Drugog srpskog ustanka, vođe monopolišu spoljnu trgovinu, uzimaju za sebe opštenarodnu imovinu, zakupljuju turske prihode, i tako postaju nova vladajuća klasa. Tako stvoren prvi privatni kapital kasnije je umnožavan zelenaškim pozajmicama siromašnim seljacima, surovom eksploatacijom nadničara koji su radili na imanjima bogataša za bijedne nadnice, a potom i propadanjem zanatlija nakon pojave prvih industrijskih preduzeća. O tome su pisali i kasniji svjedoci tog procesa, poput pisca Milovana Glišića (treba čitati čuvenu Glavu šećera). Sve ovo, uz značajne specifičnosti, i bez dva tako velika ustanka, dešavalo se i u drugim jugoslovenskim zemljama.
Ovaj kratak istorijski pregled važan je kako bi se razumjelo da privatni kapital, koji je bio predmet nacionalizacije i drugih pravnih formi oduzimanja, nije bio stvoren poštenim, napornim radom vrijednih i sposobnih pojedinaca, „dobrih domaćina“, nego je nastao kroz proces prvobitne akumulacije kapitala, a potom i surove eksploatacije, koji su sve samo ne izraz poštenog rada, vrednoće i privredne sposobnosti.
Jugoslovensko društvo prije Drugog svjetskog rata
Jugoslovenska privreda prije Drugog svjetskog rata bila je jedna od najzaostalijih u Evropi. Drveno ralo bilo je toliko rašireno kao sredstvo za rad, a stopa rasta i razvoja poljoprivrede tako niska, da se pretpostavljalo kako će posljednje drveno ralo, pod pretpostavkom da stopa rasta poljoprivrede bude ista, nestati 2021. godine! Oko 76 % stanovništva živjelo je na selu. Skoro 68 % ukupnog broja domaćinstava imalo je do pet ha zemlje, ali su posjedovali samo 28 % ukupne zemlje. Oko 29 % domaćinstava živjelo je na imanjima od pet do 20 ha, ali su posjedovali 49 % zemlje, dok je 3 % domaćinstava živjelo na imanjima većim od 20 ha, ali su ova domaćinstva posjedovala skoro 23 % zemljišne površine. Jasno je da se ovdje skoro isključivo radilo o privatnoj svojini na zemlji. Ubjedljivo najveći dio ovih vlasnika nisu bili kapitalisti, niti su razvijali privatnokapitalističke odnose. Međutim, bogati seljaci, sa dosta zemlje, i dio srednjih seljaka jesu bili nosioci privatnokapitalističkih odnosa.
Kao što vidimo, zemlja kao kapital, kao činilac proizvodnje, bila je krajnje neravnomjerno raspodijeljena. Sitni seljaci proizvodili su samo za sebe, dio srednjih seljaka mogao je i da stvori neku uštedu. Ipak, bilo je oko 450.000 seoskih slugu i nadničara, dok je istovremeno zemljišni maksimum povećavan sa 57 na 288 ha, čime je prekršen osnovni princip agrarne reforme, koja nikad nije ni blizu sprovedena u punoj mjeri, jer je podijeljeno samo 1,7 miliona ha zemlje. Poređenja radi, agrarnom reformom iz 1945. godine ustanovljen je zemljišni maksimum od 20 ha.
Industrija u Kraljevini Jugoslaviji bila je dominantno u privatnoj svojini, mada je bio poznat i državni inetrvencionizam (industrija duvana, vojna industrija, eksploatacija nekih rudnika i dr.). Strani kapital je igrao značajnu ulogu u industriji. Štaviše, on je činio oko 50 % industrijskog kapitala (u nekim industrijskim granama čak i do 90 %), što znači da je njegova uloga u industriji bila odlučujuća. Njegova uloga bila je odlučujuća i u bankarstvu. To je negativno uticalo i na nezavisnu politiku države. Ogromna većina stanovništva nije imala bilo kakve veze sa industrijom, pa nije mogla ni pomišljati na bilo kakav udio u kapitalu u industriji. Industrijski radnici, koji su svakako činili mali procenat stanovništva, nisu imali bilo kakav privatni kapital.
Kao što vidimo, pripadnici društva bili su daleko od toga da ravnomjerno ili barem približno ravnomjerno uživaju pravo svojine. Ona je bila izrazito neravnomjerno raspoređena, stvarajući ogromne klasne razlike. Sitni seljaci, koji su činili izrazitu većinu seoskih domaćinstava, imali su tako sitne posjede, bez mehanizacije i drugih modernih sredstava za rad, da im ta imovina često nije garantovala ni zadovoljavanje osnovnih životnih potreba, nego su se morali zaduživati da bi preživjeli i platili poreze, pa se ta imovina nije ni mogla smatrati relevantnom u smislu da su ovi seljaci imali bilo kakvu bitnu ulogu u ekonomskim procesima. Štaviše, njihova zaduženost je bila tako velika da je država morala donijeti zakon o zaštiti zemljoradnika, koji nije riješio problem njihove prezaduženosti.
Broj nezaposlenih eksplodirao je polovinom 30-ih godina, kada ih je bilo pola miliona, što je bilo dva puta više nego 1932. godine. To je uticalo na dodatno slabljenje radničkih prava, koja i dotad nisu poštovana. U uslovima dva puta veće nezaposlenosti, radnici nisu imali efikasna sredstva zaštite, što je dovodilo do velike eksploatacije, produžavanja radnog dana i snižavanja nadnica. Posebno težak bio je položaj šegrta, koji su trpjeli veću eksploataciju nego drugi radnici. Obrazovni sistem je trpio velike štete. Broj škola smanjen je od 1928. do 1930. godine sa 11.500 na 9.300, a budžet Beogradskog univerziteta smanjen je za 50 % između 1924. i 1931. godine. Studenti radničkog i seljačkog porijekla činili su samo 2 % ukupnog broja studenata.
Iz ovog sumarnog i sumornog prikaza socio-ekonomske stvarnosti Kraljevine Jugoslavije, jasno je da „sveta“ privatna svojina, kao osnov ekonomskog sistema, nije uspjela riješiti nijedan ekonomski i socijalni problem. Ona je bila osnov cjelokupnog društvenog poretka i bila je osnov ekonomske i političke moći vladajuće klase. Zato ju je ona podigla na pijedestal svetosti.
Zbog svega ovoga, nacionalizacija je trebalo da ukloni ogromne socijalne razlike i da ukine klasne razlike zasnovane na činjenici da je procentualno beznačajna manjina stanovništva posjedovala privatni kapital, dok ga ogromna većina nije imala, jer mali zemljišni posjedi ne bi se mogli smatrati privatnim kapitalom kad su služili, kad je bilo sreće, samo za zadovoljavanje osnovnih životnih potreba, dok je u industriji koncentracija kapitala bila potpuna i dovršena, a radnička klasa, istina malobrojna, nije posjedovala bilo kakav privatni kapital.
Promjena svojinskih odnosa poslije Drugog svjetskog rata dala je za rezultat ukidanje postojećih klasnih razlika i ogromno smanjivanje socijalnih razlika. Ona je na taj način doprinijela uspostavljanju pravednijeg društva. Naravno, ono nije moglo biti pravedno za sve. Oni koji su ostali bez imovine, a koji sada traže njen povrat (ili to čine njihovi potomci) smatrali su i smatraju da je nacionalizacijom (i drugim oblicima oduzimanja privatne imovine) njima učinjena nepravda. Sa njihovog stanovišta, to stvarno jeste tako. Međutim, svaka klasa gleda na društvene procese sa stanovišta svojih interesa. Pošto se interesi različitih klasa razlikuju, njihova viđenja društvenih odnosa i procesa ne samo da su različita već i suprotstavljena. To je nužno. S druge strane, oni koji u doba Kraljevine Jugoslavije nisu imali nikakvu privatnu imovinu ili su imali privatnu imovinu male vrijednosti, nemaju i nisu imali nikakvog razloga da oplakuju sudbinu bivših kapitalista i zemljoposjednika. Imovina bivših privatnih vlasnika korišćena je za obnovu zemlje, veliko ubrzanje ekonomskog razvoja i rješavanje ogromnih socijalnih nepravdi. Ono što je bila nepravda za mali procenat vladajuće klase, postala je pravda za veliku većinu pripadnika društva.
Nacionalizacija je bila mjera opšteg karaktera, što znači da je pogađala sve vlasnike krupnog privatnog kapitala. Država nije mogla da utvrđuje kako je svaki pojedini privatni vlasnik stekao i koristio svoju imovinu. Ona nije mogla da utvrđuje da li je imovina stečena na zakonit način, niti da li je prilikom njenog ekonomskog korišćenja bilo kršenja zakona i ugnjetavanja radne snage. Država je ocijenila da privatni kapital iznad određene vrijednosti ima eksploatatorski karakter, da nosi ekonomsku, a posredno ili neposredno i političku, moć, te da taj kapital mora biti nacionalizovan kako bi eksploatatorski odnosi bili ukinuti, stvoreni osnovi novog ekonomskog sistema i ekonomske i socijalne politike, kao i radikalno drugačije raspodjele ekonomske i političke moći.
Cilj nacionalizacije nije bio samo u tome da se izvrši preraspodjela društvenog bogatstva i društvene moći već i u tome da novi ekonomski sistem da drugačije ekonomske rezultate. Dotadašnji ekonomski sistem, zasnovan na privatnoj svojini, nije dao dobre ekonomske rezultate. To je trebalo promijeniti i Jugoslaviju izvući iz ekonomske, socijalne i kulturne zaostalosti. Osim toga, trebalo je uložiti najveće napore kako bi zemlja bila obnovljena nakon rata. To nije bilo moguće na temelju privatne svojine, jer je privatni kapital zainteresovan samo za profit. Nije trebalo ići daleko u prošlost da bi se to dokazalo. Iskustva velike ekonomske krize iz 1929. godine bila su dovoljno bliska i poučna. Ona su pokazala i to da je uloga države važna za ekonomsko ozdravljenje. Privatni kapital, dakle, nije bio odbačen samo zbog ideoloških nazora pobjedničkih komunista, već i iz sasvim praktičnih razloga – trebalo je živjeti, obnavljati, graditi i razvijati se. Osim toga, trebalo je prvo smanjiti, a zatim iskorjeniti, siromaštvo, nezaposlenost i druga socijalna zla. Pobjednici u ratu, a potom i na izborima, smatrali su da se to najprije, najpotpunije i najbolje može ako se ekonomski sistem zasniva na državnoj svojini.
Već prvi rezultati opravdavali su preduzete mjere. Broj zaposlenih 1945. godine bio je 461.000, da bi do 1949. godine porastao na skoro dva miliona; dok je industrijska proizvodnja već 1947. godine bila veća od predratne za 21 %. Rezultati ekonomskog, socijalnog i kulturnog razvoja u decenijama koje su slijedile, dobro su poznati. Jugoslavija je početkom 1960-ih godina, zajedno sa Japanom, bila najbrže rastuća ekonomija u svijetu. Svega toga ne bi moglo biti da su strukturne osobine ekonomije ostale kao što su bile prije 1945. godine.
Ekonomski sistem koji je u svom osnovu imao nacionalizaciju prevaziđen je u Jugoslaviji nakon 1950. godine, kada je uvedeno radničko samoupravljanje. Ono je predstavljalo negaciju državnog monopola, uvedenog nacionalizacijom. Ipak, samoupravljanje je bilo moguće jer se država odrekla svog monopola, koji je prethodno dobila sprovođenjem potpune nacionalizacije. Jugoslavija je u naredne tri decenije, na temelju društvenog vlasništva, koji je takođe oblik negacije privatnog vlasništva, ostvarila ogromne ekonomske uspjehe. To je bilo moguće zbog uvođenja radikalno drugačijeg ekonomskog sistema u odnosu na onaj koji je postojao do Drugog svjetskog rata. Nacionalizacija po sebi nije uzrok tih velikih ekonomskih uspjeha. Ona je, međutim, bila prvi korak ka radikalnoj promjeni ekonomskog sistema, koji se od 1950. godine ponovo počeo drastično mijenjati, ali ne u pravcu vraćanja privatnoj svojini, već njene još radikalnije negacije kroz društvenu svojinu.
Nacionalizacija i ostale „cije“
Marks je pisao o „eksproprijaciji eksproprijatora“. Pod eksproprijatorima je mislio na kapitaliste. Oni su, u doba prvobitne akumulacije kapitala, eksproprisali, tj. lišili vlasništva, sitne privatne vlasnike, tj. seljake, zanatlije i sitne industrijalce, i na osnovu te prvobitne akumulacije kapitala, tj. prvobitne eksproprijacije, postali vlasnici skoro sveg privatnog kapitala u društvu. Za njega, nacionalizacija je imala oblik razvlašćivanja razvlašćivača. Ovo je važno da se razumije koliko su aistorijske teze o tome kako je nacionalizacija predstavljala nepravdu, jer je privatna imovina (tačnije, privatna kapitalistička imovina) oduzeta onima koji su je stvarali generacijama, a onda su preko noći ostali bez nje. Ovakve teze uopšte ne uzimaju u obzir kako je zaista tekao proces stvaranja privatnog kapitala, nego daju vrijednosni sud („nepravda“) o istorijskom procesu u čiji tok uopšte ne ulaze, nego taj sud zasnivaju na imovinskim interesima i ideološkim stavovima onih koji ga formulišu.
Pred kraj i po okončanju rata u Jugoslaviji nije vršena samo nacionalizacija. Prije nje vršeni su konfiskacija i sekvestracija. Konfiskacijom je oduzimana imovina onima koji su služili okupatoru (kaže se da su sarađivali s njim, mada je „služenje“ bolji izraz, jer je to bio odnos dvije strane vrlo različitih snaga), a nadležni organi su utvrdili to služenje i kao sankciju izrekli oduzimanje imovine. Sekvestracija je bila stavljanje napuštene privatne imovine pod državnu upravu do donošenja konačne odluke o njoj. Već krajem 1945. godine 55 % industrije bilo je u državnim rukama po osnovu konfiskacije i sekvestracije. Zakonom o nacionalizaciji privatnih privrednih preduzeća od 5. decembra 1946. godine ukinut je privatni sektor u industriji saveznog i republičkog značaja i u 70 % industrije lokalnog značaja. Dio industrije lokalnog značaja, trgovina na malo i zanatske radnje ostali su u privatnom vlasništvu. Drugi val nacionalizacije desiće se zakonom iz 1948. godine, dobrim dijelom i pod pritiskom sukoba sa Staljinom. Država je oduzimala privatnu imovinu i oduzimanjem ratne dobiti, koju su ostvarili oni koji su tokom rata obavljali privrednu djelatnost pod okriljem okupatora i za njegovu korist. Da nije bilo krupnih privatnih vlasnika koji su tokom rata obavljali tu djelatnost, videći u tome mogućnost za sticanje ekstraprofita, okupator ne bi mogao organizovati privredni život, jer nije imao mogućnosti da ga organizuje bez domaćih privrednih kapaciteta i domaćih privrednika, tzv. domaćina, koji su u tome vidjeli mogućnost za zgrtanje bogatstva.
Agrarna reforma je takođe počela da se sprovodi prije nacionalizacije. Njenim provođenjem stvoren je agrarni fond od 1,5 miliona ha zemlje, od čega su bezemljaši i siromašni seljaci dobili 800.000 ha, a novostvorena državna poljoprivredna dobra obuhvatala su 288.000 ha. Vjerskim zajednicama je oduzeto 85 % zemljišnih posjeda, a zemljišni maksimum je utvrđen na 45 ha, odnosno na 20 do 35 ha onima koji su koristili najamnu radnu snagu za obradu zemlje.
Svojinska struktura se, prema tome, promijenila u vrlo kratkom vremenskom periodu, donošenjem većeg broja zakona i po različitim osnovima. Nacionalizacija čak nije predstavljala osnovni pravni oblik promjene svojinskih odnosa. Budući da je privreda bila agrarna, agrarna reforma je imala ogroman značaj za promjenu svojinskih odnosa i produkcionog odnosa. Ona, međutim, nije značila ukidanje privatne svojine, budući da su seljaci dobili u privatnu svojinu više od polovine zemlje koja je činila agrarni fond obrazovan ovom reformom. Ukinuta je privatna kapitalistička svojina. Prilikom sprovođenja agrarne reforme, oduzimana je zemljišna imovina za koju se smatralo da ima kapitalistički karakter i potencijal, a to je bila imovina preko zakonom utvrđenog maksimuma.
Konfiskacija je predstavljala oblik oduzimanja prava svojine (pritom, misli se na pravo privatne svojine), ali ona je vršena na osnovu odluke nadležnog organa kao vrsta sankcionisanja vlasnika koji su sarađivali sa okupatorom.
Nacionalizacija se od ovih oblika oduzimanja prava (privatne kapitalističke) svojine razlikovala po dva osnova. Njen cilj je bio da ukine privatnu kapitalističku svojinu nad privrednim preduzećima, što znači da je obuhvatala industriju, bankarstvo i trgovinu. Osim toga, nacionalizacija je imala opšti karakter u tom smislu što je obuhvatala sve vlasnike privatnog kapitala, bez obzira na to kakvo je bilo njihovo držanje tokom rata. Važno je i to što je nacionalizacija definitivno oblikovala ekonomski, a time i politički, sistem. Ona je bila pouzdan pokazatelj da će nova vlast uspostaviti socijalistički sistem, onako kako je on tada bio shvatan i zagovaran.
Kako izgleda restitucija?
Ako se sada insistira na restituciji, to znači da se zagovara vraćanje privatne imovine svim pojedincima (odnosno, njihovim potomcima), a da se pritom uopšte ne uzimaju u obzir razlozi zbog kojih je ta imovina oduzeta. Tu se vidi ideološki pristup problemu. Zanemaruje se činjenica što je neko kažnjen oduzimanjem imovine jer je služio okupatoru i tokom okupacije ostvario ekstraprofit. Čak i da nije ostvarivao ekstraprofit, opet ostaje činjenica da je bio u službi ratnih napora okupatora. Danas se presude izrečene takvim licima posmatraju ideološki, pa se ističe kako su se komunisti, izričući te presude, obračunavali sa ideološkim protivnicima i uništavali „dobre domaćine“. Zanemaruje se činjenica da se radi o pojedincima koji su zaista ostvarivali privrednu aktivnost tokom okupacije, ali i činjenica da komunistima uopšte nije bio potreban ovakav obračun sa tim licima. Oni su jednostavno mogli da nacionalizuju njihovu imovinu i nisu imali potrebu da vode sudske postupke protiv njih. Ako se sada želi vratiti imovina koja je oduzeta po osnovu sudskih presuda, potrebno je prvo dokazati da su te sudske presude bile neosnovane. To, međutim, ne spominju gorljivi zagovornici restitucije. Time se šalje poruka da se sve te presude smatraju tendencioznim ili da su potpuno nevažne. I jedan i drugi pristup čisto su ideološki.
Restitucijom je obuhvaćena i imovina koja je oduzeta po osnovu oduzimanja ratne dobiti, budući da je u Jugoslaviji još 1945. godine donesen Zakon o oduzimanju ratne dobiti stečene za vrijeme neprijateljske okupacije. Donosioci zakona o restituciji očigledno smatraju da ta ratna dobit nije moralno upitna i da je politički prihvatljiva. Drugim riječima, smatraju da je pravo svojine jače i važnije od činjenice da su vlasnici privatnog kapitala poslovali i sticali ratnu dobit u vrijeme okupacije svoje otadžbine, stavljajući svoj kapital u ekonomsku (a time i ratnu!) službu nacizma. Sada njih (odnosno njihove nasljednike) treba nagraditi za takvo ponašanje time što će im imovina biti vraćena.
S druge strane, imovina se vraćala i vraća se uglavnom potomcima onih kojima je oduzeta, budući da ovi drugi uglavnom više nisu živi. Time se pravo svojine vezuje za pravo nasljeđivanja, odnosno restitucija se vrši na osnovu toga što nasljednici bivših vlasnika imaju pravo nasljeđivanja imovine svojih predaka. Međutim, pošto je imovina oduzeta tim njihovim precima, ne može postojati ni pravo nasljeđivanja. Drugim riječima, potomci nasljeđuju nešto što njihovi preci uopšte nisu imali, tačnije imali su do prvih poslijeratnih godina. Ponovo dolazimo do ideološkog pristupa problemu. Zagovornici restitucije uopšte se ne pitaju kako je moguće da imovina bude vraćena umrlim licima, odnosno njihovim nasljednicima, kad ti nasljednici nisu imali šta da naslijede. Ali, to je, ideološki posmatrano, sasvim svejedno, jer suština je u tome da se dokaže neprikosnovenost prava na privatnu svojinu, odnosno da se izvrši povrat u stanje od prije skoro 80 godina.
Ideja zagovornika restitucije u tome je da se pretpostavi kako se stvari vraćaju u stanje prije oduzimanja imovine, pa se stvara fikcija kako bivši vlasnici zapravo nisu bivši nego stvarni, pa je moguće da njihovi nasljednici naslijede imovinu koja treba da bude vraćena. Tako, imovina se vraća nasljednicima jer se polazi od fikcije da su bivši vlasnici imali imovinu (budući da je došlo do povrata u pređašnje stanje), pa su je mogli naslijediti njihovi potomci. Međutim, problem je u tome što se u istom zakonu propisuje vraćanje imovine bivšim vlasnicima i njihovim nasljednicima. Zakonskim nasljednicima neposredno se vraća imovina (ili daje obeštećenje), kao da je imovina pripadala njihovim precima, a u stvari im je tek trebalo vratiti primjenom zakona o restituciji.
Restitucija se vrši tako što se imovina vraća u naturalnom obliku (mada to vrlo često nije moguće), ili se daje obeštećenje u novcu ili u obliku državnih obveznica. Jasno je da nijedna država ne može da isplati novčanu nadoknadu bivšim vlasnicima, a da pritom ne bankrotira. Na primjer, zakon Republike Srbije propisuje da na ime obeštećenja može biti isplaćeno ukupno dvije milijarde evra. Ako se uzme u obzir da je budžet Republike Srbije za 2023. godinu 15,7 milijardi evra, vidimo da ukupna vrijednost restitucije u obliku obeštećenja iznosi sedminu budžeta, što je više od onoga što Srbija godišnje izdvaja za odbranu (1,4 milijardu evra), deset puta više od onoga što treba za rekonstrukciju Kliničkog centra Srbije, itd.
Međutim, čak i kada se restitucija samo dijelom ogleda u isplati novčane nadonkade, to opet stvara veliko opterećenje za državni budžet. Postavlja se pitanje zašto bi država, koja ionako ima problema sa budžetom, trošila novac za isplatu nadoknade onima koji nemaju nikakve veze sa imovinom oduzetom prije skoro 80 godina, osim što su mogli biti njeni vlasnici po osnovu prava nasljeđivanja, da su društvene okolnosti bile drugačije.
Neke države, poput Poljske, odlučile su da odštetu ograniče na određeni procenat vrijednosti imovine, na primjer 20 %, s tim da se ne odugovlači sa isplatom odštete. U pitanju je članica Evropske unije, što znači da je i Uniji prihvatljivo da bivši vlasnici budu obeštećeni samo manjim dijelom. Kako se to, međutim, uklapa u priču o pravednosti restitucije, jer, ako stvar posmatramo sa stanovišta bivših vlasnika, šta je pravedno u tome da im bude nadoknađena vrijednost samo jedne petine bivše imovine? Očigledno je da države i same priznaju, barem implicitno, da je restitucija nemoguća ili barem vrlo štetna za interese države i velike većine stanovnika koji očekuju neku pomoć od države, pa se zakonima, čak u središtu Evropske unije, propisuje da je dovoljno da bivšim vlasnicima bude vraćen samo manji dio njihove imovine.
To što se bivšim vlasnicima dodjeljuju državne obveznice, koje dospijevaju nakon određenog vremena, koje može da bude čak i 30 godina, kao u Makedoniji, nije nešto povoljnije za državu. Rješenje problema restitucije na ovaj način se oteže, čime države opet priznaju da nemaju ekonomskih sredstava za vraćanje imovine bivšim vlasnicima. Čak i kad su obveznice u pitanju, država opet preuzima obaveze prema bivšim vlasnicima i njihovim potomcima, što znači da će ekonomija i na ovaj način biti opterećena i podređena privatnim interesima.
Isto važi za rješenje po kome su bivši vlasnici postajali akcionari u preduzećima koja su izgrađena na zemljištu koje im je nekad pripadalo. To znači da su pojedinci, bez ikakve zasluge i kapi utrošenog znoja, uloženog rada i znanja, postali suvlasnici preduzeća, samo zato što su prije čak skoro 80 godina bili vlasnici neke zemlje, možda neobrađene i nekorišćene, koja im je bila oduzeta. Kakva se tu ekonomska logika može naći? Akcije će pripasti možda običnim nesposobnjakovićima, neodgovornim ili propalim tipovima, nesposobnim da učestvuju u upravljanju, ali srećnim što su im očevi ili djedovi nekad bili vlasnici nekog komada zemlje.
Kad je u pitanju Republika Srbija, na primjer, zanimljivo je i značajno da zakon propisuje kako pravo na vraćanje imovine ili na obeštećenje nema lice koje je bilo pripadnik okupacionih snaga kao ni njegovi nasljednici. To je, naravno, opravdano. Međutim, zakon ne predviđa isto pravilo za lica koja su bila pripadnici kvislinških formacija i organa. Kako sada stoje stvari, iz ugla sadašnje, ali i bivše, vlasti, kvislinzima ne bi smatrali pripadnike četničkog pokreta, a veliko je pitanje kako bi posmatrali i one koji su bili pripadnici kvislinškog aparata Milana Nedića. Možda bi i njih posmatrali kao nedužne građane, stručnjake ili domaćine, koji su samo radili svoj posao. Sve ovo takođe je ideološki pristup problemu restitucije, jer zakonodavac očigledno smatra da nema razloga da se restitucija ne odnosi na one koji su služili okupatoru.
Ovome treba dodati činjenicu da zakon Republike Srbije propisuje kako će restitucijom biti obuhvaćena imovina oduzeta konfiskacijom u slučaju rehabilitacije bivšeg vlasnika. To znači da je dovoljno da sud, po dosadašnjim uzorima, izvrši rehabilitaciju bilo kog saradnika okupatora, ratnog zločinca ili ratnog profitera, zanemarujući istorijske činjenice i polazeći od ideoloških motiva, pa da bivša imovina tih lica bude vraćena njihovim nasljednicima.
Umjesto zaključka
Nacionalizacija jeste pravni osnov promjene svojinskih odnosa i prevazilaženja dotad dominantnog oblika svojine, a to je privatna svojina. Istorijska iskustva su pokazala da nacionalizacija predstavlja i osnov promjene proizvodnog odnosa, a time i tipa ekonomskog sistema, mada ne dovodi, kako su revolucionari do prve polovine XX vijeka mislili, do prevazilaženja eksploatacije i najamnog odnosa. Samim tim, ona ne dovodi ni do ukidanja klasnih podjela, kako se dosta dugo mislilo. Na mjesto individualnih kapitalista dolazi država kao kolektivni kapitalist. Nacionalizacija nema onakav revolucionarni karakter kakav su revolucionari prvobitno zamišljali.
Uprkos tome, ona je imala revolucionarna obilježja, jer je predstavljala pravni oblik ukidanja kapitalizma, barem tamo gdje je bila sveobuhvatna, iako nije nužno bila pravni oblik uvođenja socijalizma. Za one koji se protive nacionalizaciji (ali i drugim oblicima oduzimanja privatne kapitalističke imovine), i to je bilo dovoljno da je proglase velikim, vjerovatno i osnovnim, zlom i da, ne samo iz ideoloških već i iz ličnih ekonomskih, razloga i interesa njoj suprotstave restituciji, koja je trebalo da, u većoj ili manjoj mjeri, dovede do vraćanja u pređašnje stanje.
Foto: BiERLOS a.k.a. photörhead.ch/Flickr