Tehnološki procesi koje je kapitalistička modernizacija u protekla dva stoljeća, a pogotovo posljednjih sedamdesetak godina izgradila oko fosilnih goriva temelj su materijalne infrastrukture današnjih društava: beton, željezo, čelik, plastika, umjetno gnojivo, grijanje, hlađenje, prijevoz, komunikacije. Sva ta infrastruktura pretpostavlja ogromne količine energije. Nakon početnih porođajnih muka fosilne ekonomije u kojima se parni stroj dobrih pola stoljeća borio za prevlast s vodenim pogonom, britanski industrijski kapital konačno je sredinom 19. vijeka prigrlio ugljen. Ugljen je omogućio kapitalu prostornu i vremensku fleksibilnost u organizaciji procesa proizvodnje u trenutku kad se organizirano industrijsko radništvo izborilo da se ograniči nemilosrdno i ropsko izrabljivanje radne snage.[1] Od tog trenutka, kontinuirana dostupnost kalorijski bogatih fosilnih goriva, zajamčena kombinacijom kapitalističke organizacije ekstrakcije i geopolitičke kontrole nalazišta, imala je za posljedicu da nitko nije pretjerano mario oko učinaka i učinkovitosti tehnoloških sistema pogonjenih ispumpavanjem ugljika iz Zemljine kore u atmosferu.
Nakon Drugog svjetskog rata, industrijska politika, bitno određena poratnim viškom industrijskih kapaciteta i interesima naftne industrije u SAD, potaknula je reorganizaciju modernog života i tehnoloških procesa oko energetski intenzivnih obrazaca: osobnog vozila, prostorno raspršenog stanovanja i stalne zamjene starijih proizvoda novima. Kolektivni prijevoz ranih modernih gradova zamijenio je individualizirani prijevoz, kolektivno stanovanje suburbano obiteljsko stanovanje, održavanje proizvoda, kupovanje zamjenskih. Taj obrazac postavio je smjer za tehnološki razvoj koji su onda u većoj ili manjoj mjeri bila prinuđena pratiti i ostala društva u procesu industrijske modernizacije.
Zamjena i prilagodba te ogromne tehnološke baze suvremenih društava izgrađene tijekom dva stoljeća u roku dva-tri desetljeća gotovo je nezamisliv zadatak. Zamjena fosilnih goriva obnovljivim izvorima energije, elektrifikacija kopnenog, pomorskog i zračnog prometa, drastično povećanje energetske učinkovitosti strojeva, uređaja i objekata, obuhvatno recikliranje proizvoda, transformacija industrijske poljoprivrede prema agroekološkim načelima, povećanje udjela grahorica i smanjenja udjela mesa u ishrani, pošumljavanje velikih prostranstava, primjena drva i drugih obnovljivih u gradnji, itd., sve se to mora u nekoj mjeri dogoditi vrlo skoro da bi se spriječila nezaustavljiva spirala zagrijavanja planete.
Takva brza tehnološka promjena, u mjeri u kojoj je izvediva, zahtijeva drastično preusmjeravanje sredstava iz jedne društvene svrhe u drugu. Takvo radikalno preusmjeravanje ima neizbježne posljedice po interese različitih pozicija unutar postojećeg ekonomskog sistema.
Nejednakost, ekonomska i ekološka
Pred Parišku konferenciju o klimatskim promjenama 2015. godine, Lucas Chancel i Thomas Piketty izradili su studiju globalne nejednakosti prema emisijama stakleničkih plinova.[2] Razlike među pojedinim društvima su velike, primjerice prosječni Sjevernoamerikanac emitira tri puta više stakleničkih plinova od globalnog prosjeka (prema podacima za 2013. godinu 22.5 naspram 6.2 tCO2e/godišnje). Razlike unutar društava još su veće, pa tako gornjih 1 % stanovnika SAD emitira 15 puta više od prosjeka (318.3 tCO2e/godišnje). Globalnih gornjih 10 % emitira 45 % svih stakleničkih plinova, idućih 40 % daljnjih 42 % i donjih 50 % svega 13 %. Iako odnos između prihoda i emisija, gledano iz perspektive potrošnje, varira za pojedine zemlje, porast emisija uglavnom blisko prati porast prihoda. Chancel i Piketty uzimaju da povećanje prihoda od 10 % rezultira povećanjem emisija od 9 %. Iz svega navedenog, vidljivo je da nejednakosti emisija slijede manje-više isti obrazac koji su proučavatelji nejednakosti poput Pikettyja i Milanovića uočili u prihodovnoj strukturi.
Podloga toj korelaciji je u činjenici da svi ekonomski procesi pretpostavljaju potrošnju energije (točnije, prema zakonima termodinamike, transformaciju energije iz uređenog u entropično stanje). Energija se kroz ekonomske procese ugrađuje u proizvode, usluge i infrastrukture koje članovi društva koriste. Tako „ugrađena” energija se u ekološkoj ekonomici naziva „emergijom” (prema engl. embodied + energy). Članovi društva koji imaju visoke prihode i visoku potrošnju dobara imaju veće koristi od visokih izravnih i neizravnih emisija. Isto tako, društva koja imaju visoki intenzitet ekonomskih procesa imaju veće koristi od visokih emisija.
Stoga, preusmjeravanje sredstava u svrhe zamjene i prilagodbe tehnološke baze može početi od interesa onih koji raspolažu s mnogo „emergije” ili od interesa onih koji raspolažu s manje „emergije”. Kao što je pokazao masovni bunt „žutih prsluka” u Francuskoj proteklih tjedana, onima koji raspolažu s manje „emergije” svaki porast cijena energenata donosi povećani rizik od oskudice. Povećanje cijene naftnih derivata ima izravan i značajan učinak na trošak zadovoljavanja osnovnih životnih potreba, počev od reprodukcije radne snage u vidu svakodnevnog prijevoza na radno mjesto, pa do cijene nužnih proizvoda, usluga i infrastruktura. S obzirom na udio troškova energije u ukupnim rashodima, to povećanje je peterostruko veći teret nižim socijalnim slojevima negoli gornjim slojevima.[3] Stoga su se protesti „žutih prsluka” brzo proširili od radnika u kamionskom transportu na ostatak „periferne” i radničke Francuske. Kao što to biva u svijetu nejednake razvijenosti, siromašna domaćinstva, kao i siromašne ekonomije, ne mogu si priuštiti najnoviju tehnologiju. Ne mogu kupovati hibridna ili električna vozila, ali možda mogu stare dizelaše ili islužene benzince. Međutim, zagađenje od odlaska radnika krntijom iz udaljenog predgrađa na posao ugrađeno je u rad sastavljanja najnovijeg električnog automobila. Može se uzeti od jednih ili uzeti od drugih. Može se uzeti od rada i socijalne reprodukcije ili od kapitala, od nadnice i socijalnih davanja ili imovine. Može se uvoditi regresivne poreze na potrošnju ili progresivne poreze na kapital. Socijalni učinci posve su različiti s obzirom na to da su rad i socijalna reprodukcija obilježeni sve većom nesigurnošću, a kapital sve većom slobodom da bira teritorije, eksteritorije i kombinirane geografije akumulacije kako mu je najpovoljnije.
Nastavak neoliberalnog restrukturiranja drugim sredstvima
Međutim, red veličine sredstava koja bi u visokotehnologiziranim društvima trebalo namaknuti od kapitala za tu brzu promjenu neprihvatljiv je iz perspektive današnje političke ekonomije. Neprihvatljivo je i slamanje kičme fosilnom kapitalu, onom malom broju korporacija koje su u središtu fosilne ekonomije.[4] Neprihvatljiva je i cijena emisija stakleničkih plinova potrebna da se zadržimo ispod 1.5ºC zagrijavanja do 2100, koja bi prema nedavnim preporukama IPCC-a do 2030. trebalo skočiti od nekoliko do nekoliko stotina puta naspram današnje (s današnjih 25 USD na 135-5500 USD),[5] i vjerojatno se ne može namaknuti kroz potrošački porez, jer bi takav porez vrlo skoro više desetaka puta nadilazio cijenu goriva.
Stoga, tko god zamišlja da ćemo gradualno riješiti problem zamišlja nepromjenu, tko god zamišlja da ćemo to moći izvesti u kaotičnim konkurencijskim uvjetima međunarodnih tržišta, zamišlja nepromjenu, tko god zamišlja da ćemo to bez velike redistribucije, zamišlja nepromjenu. Uostalom, sve je do sada proteklih desetljeća išlo gradualno, pod imperativom širenja tržišnih odnosa, bez redistribucije, bez propitivanja svrha i učinaka ekonomskog sistema, dok liberalno-kapitalistički poredak nije završio u trenutnoj dubokoj krizi održivosti i legitimacije čiji je ishod raspad političkog centra i uspon desnice.
Klimatske promjene imaju svoju „cijenu” i netko je mora platiti. U čisto ekonomskim terminima, izostanak djelovanja bi, prema znamenitom Sternovom izvještaju o ekonomskim aspektima klimatskih promjena iz 2006. godine, rezultirao smanjivanjem globalnog BDP-a od 20 %, dok bi trenutno djelovanje iziskivalo cijenu oko 1 % globalnog BDP-a.[6] Toplinski udari, veliki požari, suše, poplave, porast razine mora, više cijene hrane, uništeni domovi, narušeno zdravlje. Sve to ima ekonomsku cijenu, ali i životnu. Netko će cijenu neizbježno platiti krenu li smjerom velike transformacije ili velikog kaosa. I to je centralno pitanje klimatskih promjena: tko će platiti?
Kao što, uostalom, netko plaća cijenu restrukturiranja kapitalizma proteklih desetljeća. Za mnoge na ulicama Francuske, „cijena” klimatskih promjena poodavno je svakodnevica. Oni su naučili izračunati cijenu restrukturiranja, niskih nadnica i regresivnih poreza – redistribucije prema gore. Posljednjih dva desetljeća imovina najbogatijih se udeseterostručila, dok je u proteklih deset godina prosječna kupovna moć francuskih obitelji pala za 440 eura.[7] Istodobno, emisije gornjih 1 % prema emisijama su 40 puta veće od emisija donjih 10 %.[8] To su materijalno-društvene činjenice koje organiziraju kaotičnu demokraciju na ulicama Pariza.
Francuski pisac Edouard Louis ističe da je prvi i najvidljiviji aspekt bunta „žutih prsluka” prodor u javni prostor ljudi koji se inače ne viđaju u javnom prostoru, ljudi čija tijela su vidno nagrizena teškim radom i bijedom, ljudi na čije moduse političkog subjektiviranja viši slojevi reagiraju s prezirom.[9] Druga karakteristika je borba oko temeljnih uvjeta reprodukcije koji će s klimatskim promjenama i klimatskim prilagodbama postati najteži teret onima koji su socijalno ugroženi. Ako su nadnica i socijalna pomoć nedovoljne za osnovno, kako će biti dovoljne kada će se trebati zaštiti od toplinskih udara, kupovati skuplju hranu, plaćati višu cijenu obnovljive energije, boriti se sa sušama, preseliti se zbog poplava? Može li itko zamisliti da će u suočavanju s tim izazovima biti prepušteni individiualiziranim tržišnim rješenjima? Zbog toga, karakter francuskih protesta je klasni, ali s fokusom izvan radnog mjesta i borbe oko nadnice, u sferi regulacije potrošnje i socijalne reprodukcije. Njihov horizont je naposljetku horizont svrha ekonomskog sistema.
Macron je predsjednik francuskog kapitala koji mu želi udahnuti novu životnu snagu u neizglednim uvjetima posvemašnje potčinjenosti Eurozone američko-kineskom klinču u globalnim ekonomskim odnosima. Macron je svoju političku karijeru izgradio na napadu na prava radnika i nepopustljivošću pred društvenim otporom. Macron ne pregovara s ulicom. On smanjuje poreze na imovinu i kapital, a diže na potrošnju i penzije. On stvara povoljnu poduzetničku klimu. On jamči neometani priključak globalnoj konkurenciji. A francuski protesti, bez obzira kako to artikulirali – cijena energenata, porezi na potrošnju, socijalna ugroženost – vraćaju ga na centralno pitanje: cijena društvenih transformacija je visoka i pitanje je tko će podnijeti trošak sljedeće velike transformacije. Može li opet radništvo? Dok bi Macron u jednom smjeru, narod na ulici bi u drugom smjeru.
Periferija
Osvrnemo li pogled na zemlje bivše Jugoslavije, vidjet ćemo sličnu, iako donekle drugačiju kontradikciju. Tranzicija i rat su u većini slučajeva donijeli ekonomski slom i periferizaciju postsocijalističkih društava, rezultirajući pojačanom proletarizacijom, eksploatacijom i socijalnom nesigurnošću. Karakteristika postsocijalističke nerazvijenosti je i povećano energetsko siromaštvo, koje se definira kao nedostupnost društveno i materijalno adekvatne razine energije i energetske učinkovitosti. Zbog nedostatnih prihoda, sve veće cijene energenata i loše energetske učinkovitosti domova dio stanovništva ne može si priuštiti društveno minimalnu razinu grijanja, hlađenja ili mobilnosti. Istodobno je specifičnost ovih zemalja da raspolažu sa zalihama ugljena, koji je i dalje najjeftiniji, ali i najprljaviji izvor energije. Energetska suverenost Srbije, Bosne i Hercegovine, Kosova i Makedonije u velikoj mjeri je vezana uz ugljen, dok Hrvatska uvozi ugljen za svoje termoelektrane (kao što potiče buduću eksploataciju plina i nafte). Mnoga radna mjesta u ovim zemljama ovise o nastavku eksploatacije ugljena.
No, prema klimatskim politikama svijet treba u najkraćem mogućem roku prestati s eksploatacijom ugljena. To će za ove zemlje imati izravan učinak na povećanje cijene energije, gubitak radnih mjesta u rudarstvu i slabiju konkurentnost njihovih proizvoda u koje je ugrađeno mnogo jeftine i prljave energije. Povlaštene tarife za obnovljive izvore i porezi na fosilna goriva dodatno će povećati opterećenje na socijalno ugrožene. S druge strane, nedjelovanje na ublažavanju klimatskih promjena koje će u regiji povećati učestalost sezonskih poplava, klizišta, suša, propalih usjeva i prodora mora u kopno najteže će pogoditi socijalno najugroženije. Na katastrofu postsocijalističkog restrukturiranja nadovezuje se prijetnja klimatskih promjena. Stoga je pitanje klimatskog djelovanja i ovdje vezano uz pitanje kako raspodijeliti trošak – unutar društava, ali i još većoj mjeri među društvima.
Dok su se u francuskoj proteklih tjedana odvijali protesti, u Poljskoj se odvijao godišnji samit o klimatskim promjenama. Znakovito završni sporazum nije uključio i preporuke nedavnog izvještaja Međunarodnog panela o klimatskim promjenama o mjerama koje su potrebne da bi se ostalo ispod 1.5ºC zagrijavanja. Veliki zagađivači SAD (koje uostalom izlaze iz Pariškog sporazuma), Rusija, Saudijska Arabija i Kuvajt spriječili su takav ishod. Trenutno smo prema procjenama trenutnih klimatskih politika na putanji globalnog zagrijavanja od 3.3ºC do 2100..[10] Svjetska banka predviđa da će prema trenutnom razvoju događaja već do 2050. klimatske promjene prisiliti 140 milijuna ljudi da napuste svoje domove.[11] Izgledni rezultat nedostatnog djelovanja unutar svjetskog sistema nacionalnih država i ekonomskog sistema definiranog kaotičnim konkurencijskim uvjetima međunarodnih tržišta bit će raslojavanje između onih koji se mogu zaštiti od posljedica klimatskih promjena od onih koji se ne mogu – unutar društava, ali i još većoj mjeri među društvima. Trenutni uspon nacionalističke i autoritarne desnice diljem svijeta razrješava političku krizu za postojeći sistem na oba fronta: krizu socijalnog bunta koji delegitimira postojeći sistem ekonomske i ekološke redistribucije nagore unutar društava i krizu migracija uslijed posljedica takve redistribucije među društvima.
Za očekivati je da će se kaotična narodna demokracija na ulicama Francuske danas nastaviti sličnim pobunama na ulicama i granicama drugih zemalja sutra. U tim zbivanjima zadaća ljevice je dati djelatnu formu iskustvu masa da je ekonomsko restrukturiranje posljednjih desetljeća, a nadasve nakon urušavanja socijalizma kao pokušaja izgradnje alternative kapitalizmu, predložak za tehnološko i ekološko restrukturiranje narednih desetljeća u kojima će kapitalizam biti alternativa planetarnom preživljavanju. Iz te dugoročne perspektive, redistribucijske borbe svoju svrhu traže u nadilaženju horizonta kapitalističkog ekonomskog sistema. Konkretan problem je kako naći djelatnu formu koja će protegnuti trenutak bunta, protesta i pobune u proces transformacije sistema. No, o tome nekom drugom prilikom.
[1] Andreas Malm, Fosilni kapital: Uspon parnoga pogona i korijeni globalnog zatopljenja (Zagreb: Fraktura, 2018).
[2] Thomas Piketty i Lucas Chancel, “Carbon and Inequality: From Kyoto to Paris,” Trends in the Global Inequality of Carbon Emissions (1998-2013) and Prospects for an Equitable Adaptation Fund. Paris: Paris School of Economics, 2015.
[3] Aurélie Dinara, “We’re with the Rebels,” Jacobin Magazine, novembar 2018.
[4] Signe Dean, “These 100 Companies Are to Blame for 71% of the World’s Greenhouse Gas Emissions,” ScienceAlert, novembar 2017.
[5] IPCC, “Global Warming of 1.5 C,” 2018.
[6] Nicholas Stern, The Economics of Climate Change: The Stern Review (Cambridge University Press, 2007).
[7] Dinara, “We’re with the Rebels.”
[8] Jean Gadrey, “En France, Les Très Riches émettent 40 Fois Plus de Carbone Que Les Pauvres, Mais Les Pauvres Paient Plus de 4 Fois Plus de Taxe Carbone En % de Leurs Revenus !”, Les Blogs d’Alternatives Économiques, novembar 2018.
[9] Edouard Louis, “Chaque Personne Qui Insultait Un Gilet Jaune Insultait Mon Père,” Les Inrockuptibles, 4. decembra 2018.
[10] “Climate Action Tracker,” pristupljeno 15. decembra 2018.
[11] Taylor Lyn, “UN’s New Migration Pact Offers Hope for Climate Refugees,” Global Citizen, julij 2018.