Nacionalizam je ideologija prazne glave i praznog stomaka. U Jugoslaviji, nacionalizam postaje dominantna ideologija u trenutku kad se ekonomska i socijalna kriza nalaze na vrhuncu. Mada je politička kriza takođe vodila u nacionalizam, ekonomske teškoće su prvo alarmirale republičke političke elite da odgovornost za krizu prebace na druge republike (od čega je samo mali korak do prebacivanja odgovornosti na druge narode). Potom, nacionalisti koriste nezadovoljstvo naroda lošim upravljanjem privredom, inflacijom i drugim ekonomskim nedaćama, proglašavaju krah socijalizma, a sebe predstavljaju kao jedinu alternativu. Poznato je, međutim, da na prvim izborima, 1990. godine, nacionalisti nigdje nisu predstavili alternativne socijalno-ekonomske programe. Raspirivanje nacionalne mržnje i zagovaranje nedovoljno preciziranih nacionalnih interesa predstavljali su ključ njihove izborne kampanje. Rješavanje državnopravnog statusa njihove republike i njihovog naroda takođe je predstavljalo važno, možda i dominantno, pitanje njihovih politika. Ukoliko su uopšte govorili o socijalno-ekonomskim temama, kretali su se u okvirima apstraktnih ideja, kao što su tržišna privreda i privatizacija.

Kako je bilo, tako je ostalo. Danas, u jugoslovenskim zemljama, samozvanim nezavisnim državama, nacionalisti na prazan stomak reaguju praznom glavom. Drugim riječima, na socijalno-ekonomsku krizu ne reaguju bilo kakvim smislenim programima i idejama, već raspiruju nacionalnu mržnju i uzrokuju nacionalnu (tačnije, nacionalističku) homogenizaciju. Zato su i danas toliko važne priče o Jasenovcu, jamama iz 1945. godine, zločinima iz prošlog i ovog rata. Predstavljajući se kao zaštitnici svoje nacije, nacionalisti nikad ne misle da je za naciju važno da se obnavlja, da ekonomski napreduje, da se u njenim okvirima smanjuju socijalna zla, da se razvija njena kultura i sistem moralnih normi. Nacionalisti nemaju odgovore na pitanja i probleme iz ovih oblasti. Zato se oni fokusiraju na pitanja iz dalje ili bliže prošlosti, zato se na svoj aistorijski način bave problemom identiteta svoje nacije i njenog odnosa sa drugim nacijama.

U Bosni i Hercegovini, nacionalizam nas je ponovo doveo na ivicu rata. Naravno, rata neće biti, ali ne zato što to nacionalisti ne žele, već zato što narod više ne želi da ratuje i zato što velike sile to ne bi dopustile. Nacionalistička retorika je tokom posljednjih godina, sa naglaskom na posljednju godinu, toliko zapaljiva, da podsjeća na 1991. godinu. Ton svemu daju Dodik i Izetbegović, a Čović im se povremeno pridruži zahtjevima hrvatskih nacionalista za treći entitet. Sukobi srpskih i bošnjačkih nacionalističkih vođa dovedeni su do usijanja. Nacionalisti pokazuju da su spremni smišljati stalno nove razloge i načine za sukobljavanje. Samo jedan povod, Dan Republike Srpske, poslužio je za neviđeno zaoštravanje sukoba. Postaje odurno više razmišljati i raspravljati o tome. Političke i pravne rasprave o tome ko je u krivu a ko u pravu, postaju besmislene. Vjerovatno zato što su, u nacionalističkim obračunavanjima, svi u pravu i u krivu. Svako može naći neki argument u prilog svojih teza. Tako je bilo 1990, tako je i danas. Ali, onaj ko je malo u pravu, uistinu nije u pravu.

Možda će neko reći da sukob povodom Dana Republike i odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ima svoje objektivne temelje, da to nije izmišljeni sukob, jer različiti interesi i stavovi zaista postoje. Istina je da postoje, međutim ne treba zaboraviti da je sukob povodom ovog pitanja mogao biti izazvan bilo kad u prošlosti. Nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma, Republika Srpska je neprekidno obilježavala Dan Republike. To je neprekidno smetalo bošnjačkim nacionalistima. Prije godinu-dvije dana nije, prilikom obilježavanja Dana Republike, urađeno ništa što se i ranije nije radilo, a što bi posebno izazvalo negativne reakcije zvaničnog Sarajeva. U tom smislu, sukob je vještački izazvan, jer se čekalo dvadeset godina da se pokrene pitanje obilježavanja Dana Republike. Odabran je baš taj trenutak da bude pokrenut postupak pred Ustavnim sudom, iako se znalo da će to zaoštriti političku krizu. S druge strane, reakcija zvanične Banje Luke takođe je bila takva da je produbila krizu, iako se znalo da će biti baš tako. Naravno, nije moguće tvrditi da su naši nacionalisti baš tako dobri stratezi da su mogli predvidjeti sve što će se dešavati. U osnovi, međutim, oni su znali do čega će dovesti njihove radnje. I, ne samo da su znali, nego su to i željeli.

Uzrok svemu treba tražiti u jednostavnoj ali opasnoj želji i potrebi nacionalista da se prikažu kao neizbježan činilac u društvenom i političkom životu. Neizbježan činilac su zato što su autentični predstavnici svojih nacija, a bez njih ne bi bilo države ili entiteta, niti bi njihove nacije bile ravnopravne u ovoj državi. Ako je već tako, a poruka njihove politike je da je baš tako, tada im se sve druge greške, pogrešna činjenja ili nečinjenja, mogu i čak moraju oprostiti, jer bez njih, makar bili grešni, ne bi bilo njihove nacije, ne bi bilo države ili entiteta. Ako se prihvate ovakve nacionalističke teze, postaje potpuno svejedno kakva politika se vodi, kako većina živi i, što je najvažnije, kako će živjeti. Politika se iz složene djelatnosti pretvara u jednoznačnu, pretvara se u borbu za naciju, za državu ili entitet. Ako se stvari tako posmatraju, pristaje se na status quo, jer će nacionalisti zauvijek biti potrebni, pošto će njihova nacija biti ugrožena od druge dvije. Tada, politika postaje suvišna. Izbori gube smisao, a građanin se pretvara u pukog pripadnika nacije, čija uloga se svodi na periodičnu plebiscitarnu podršku nacionalnim vođama. Političke ideologije gube na značaju, a politički programi se svode na jednu rečenicu: „Glasajmo za svoje!“.

Nacionalizam je nasušna potreba političkih elita i vladajuće klase u siromašnom društvu. Jedino nacionalizmom one mogu pokušati da opravdaju svoju vladavinu isključivo u vlastitom interesu. Samo nacionalizmom one mogu pokušati spriječiti potlačene da se pobune, prvo protiv režima, a potom protiv sistema. Nacionalizam je posljednja linija odbrane vladajućih. Zato, nije nimalo slučajno i čudno što Dodik i Izetbegović toliko raspiruju međunacionalnu mržnju, razvijajući polemiku o Danu Republike. Oni nemaju drugi način za očuvanje ozbiljno poljuljanog legitimiteta. Jahanje podivljavih konja nacionalizma njihov je jedini spas. Time se samo krećemo u začaranom krugu. Odluka SAD da uvedu sankcije Dodiku samo su dio te spirale zla, koja, paradoksalno, jača Dodika, jer on sad može tvrditi da je kažnjen od najjačeg srpskog neprijatelja zato što je štitio Srbe i Republiku Srpsku.

Suština je u tome da pronađemo objektivne, društveno-ekonomske korjene nacionalizma. To je višestruko važno. Prvo, važno je zato što nacionalisti insistiraju na tezi da međunacionalno nepovjerenje, a potom i mržnja, imaju duboke i daleke istorijske korjene, da su prirodni za odnose dva ili više naroda, i da su, prema tome, neizlječiva boljka, pa je najbolje da ti narodi u državnom smislu budu razdvojeni. Konkretno, u slučaju Bosne i Hercegovine, to znači da je pravo na secesiju ne samo prihvatljivo nego i jedino moguće rješenje. S druge strane, pak, koliko god Srbi težili secesiji, toliko Bošnjaci teže očuvanju države. Sigurno je da bi, kad bi se pitalo bošnjačke i srpske vođe, rat bio legitiman način rješenja ovog spora. Drugim riječima, prema domaćim političkim akterima, raspad države ne bi bio moguć bez rata. Kako rat u ovom trenutku, a mislimo i u dogledno vrijeme, nije opcija, srpski i bošnjački nacionalisti vode rat drugim sredstvima – propagandnim, diplomatskim i institucionalnim.

Sva tri oblika rata su aktuelna, s tim što u ovom trenutku pretežu propagandni i institucionalni. Prvi je samo pratilac drugog. U institucionalni rat su uključene sve institucije vlasti, počev od skupština i vlada, do ustavnih sudova. Vođenje postupka pred Ustavnim sudom Bosne i Hercegovine povodom ustavnosti Zakona o praznicima Republike Srpske nije ništa drugo do vođenje rata drugim sredstvima. Naravno, ne bi bilo moguće „izvući“ se iz tog rata prostim zanemarivanjem problema, odnosno isticanjem da je problem vještački stvoren i da služi jačanju Izetbegovićevog i Dodikovog legitimiteta. Protivnici nacionalizma treba da imaju jednostavan, ali teško prihvatljiv, pristup – da objektivno analiziraju problem i ponude objašnjenja i rješenja koja ne polaze od nacionalne pripadnosti i nacionalističke ograničenosti. Jer, princip vladavine prava, koji je upisan u Ustav Bosne i Hercegovine i na koji se svi pozivaju, nema nacionalni predznak. Za naše pravnike i političare, nešto jeste ili nije u skladu sa principom vladavine prava, sa ustavom i zakonom, prema tome da li to nešto odgovara njihovoj naciji ili njihovom nacionalističkom projektu. A baš to tako ne može i ne smije biti. No, od te nacionalne ograničenosti i isključivosti nisu se otrgli ni naši pravnici, a političari to i ne žele da učine.

Drugi razlog zbog kojeg je važno da se utvrde objektivni korjeni nacionalizma nalazi se u klasnoj i višenacionalnoj prirodi društva. Ako je nacionalizam duboko ukorijenjen u prirodu odnosa između ljudi koji pripadaju različitim nacijama, tada nisu moguće dvije stvari. Prvo, nije moguć suživot odnosno tolerancija ljudi koji pripadaju različitim nacijama. Drugo, svi društveni odnosi i sukobi bi se posmatrali isključivo kroz odnose različitih nacija, po principu „Svi Srbi protiv svih Bošnjaka i protiv svih Hrvata“. Ne bi se vodilo računa o stvarno postojećim i duboko opterećujućim rascjepima koji postoje unutar svakog naroda, a koji imaju svoje ekonomske i političke korjene. Zanemarila bi se činjenica da je društvo u Bosni i Hercegovini duboko klasno podijeljeno, a da klase nisu Srbi, Bošnjaci i Hrvati, nego da su to oni koji posjeduju i oni koji ne posjeduju kapital, odnosno oni koji imaju i oni koji nemaju dominantnu ulogu u procesu rada i prisvajanja rezultata rada. Takođe, zanemarila bi se činjenica da su političke elite, koje posjeduju političku moć, multietničke, jer u njihov sastav ulaze i Dodik, i Čović, i Izetbegović, i mnogu drugi i Hrvati, i Srbi, i Bošnjaci, dok masu politički nemoćnih građana takođe čini pripadnici svih naroda. Cilj nacionalizma je da spriječi mobilizaciju radnika i drugih obespravljenih građana koja bi prevazilazila etničke i entitetske okvire. Ali, to nije tako prosto zato što se želi očuvati neka apstraktna etnička čistota, već zato što se želi spriječiti urušavanje nacionalističke mitologije o društvu, društvenim odnosima i društvenim problemima.

Republika Srpska je suočena sa ekonomskim propadanjem, zaduživanjem i nezaposlenošću. Radnici se suočavaju sa snižavanjem plata, a Republiku potresaju brojni štrajkovi. Korupcija je postala opšte mjesto. U takvim okolnostima, nacionalisti jedini spas vide u isticanju onih pitanja koja se smatraju vitalnim nacionalnim interesom. Dan Republike je, po njima, vitalni nacionalni interes, a smanjivanje nezaposlenosti nije. Prenos nadležnosti sa entiteta na državu je vitalni nacionalni interes, a nezakonita privatizacija to nije. I tako redom. Slično važi za Federaciju, u kojoj Izetbegović, koji nije uspio otvoriti obećanih 100.000 radnih mjesta, mora da postavi pitanje ustavnosti Dana Republike.

Važno je primijetiti da su nacionalisti uvijek slijedili ovu strategiju. Na prvim izborima, 1990. godine, govorili su o demokratiji i ljudskim pravima, jer je bilo najvažnije da sruše komuniste. U 1991. i 1992. godini, kada su socijalni i ekonomski problemi zaoštreni, iako komunista više nije bilo u vlasti, nacionaalisti su otvorili pitanje državnopravnog statusa Bosne i Hercegovine. Od 1992. do 1995. godine, dijelili su teritoriju i uspostavljali svoju vlast, istovremeni uspostavljajući novi klasni poredak i pljačkajući društvenu imovinu. Nakon 1995. godine, umjesto da uvećavaju stepen i obim demokratije, te da raskrste sa ratnim profiterima i pokrenu ekonomske aktivnosti, oni su se svađali o funkcionisanju države, nadležnostima države i entiteta, praznicima, zastavama i sličnim nacionalno važnim pitanjima. Za dvadeset sedam godina, ništa se nije promijenilo i neće se promijeniti u strategiji nacionalista.

PODELITE