Ida Sabo, novosadska partizanka, danas pokojna, kazala je: „Nacionalizam je prvo oružje buržoazije, oružje kapitalista. A kapitalu je uvijek potreban rat.“

Vidio sam“, piše Vasilij Grosman, „Jermene ratnike, kicoše, mislioce, lopuže, trgovce, pjesnike, konstruktore industrijskih postrojenja, astronome, propovjednike. Vidio sam vinogradare i proizvođače vina, predsjednike kolhoza, inžinjere, što su izgradili mostove nesvakidašnje ljepote, naučnike, fizičare /…/Čuo sam također i bezbrojne viceve, čiji je junak uvijek bio priblesavi Jermenin Karapet.

Žalosna je i za svaku osudu činjenica, što jedna od najvećih književnosti svijeta nije bila imuna na to da se i sama ogleda u tom šovinističkom repertoaru, te da lovi milionsku publiku glupim pričicama o škrtosti i uskogrudnosti jermenskog naroda i da time još više učvrsti kliše o blesavom Jermeninu. Otkud i u Sovjetskom Savezu toliko ograničene šovnističke mizantropije?

Samo u doba Hitlera i zajedno s njim, pojavili su se problemi etničke mržnje, u užasnim razmjerima, uz jezive probleme etničkog prezira i etničke supremacije.

Kako piše Grosman, ove karikaturalne ličnosti, junaci trivijalnih pošalica, udaljeni su godine svjetlosti od vrlo suptilnih i osobenih tipova, koji postoje u svakom narodu, bili oni po profesiji vojna lica, liječnici, naučnici, inženjeri ili obični radnici i seljaci. Profesija katkad daje poneku zajedničku crtu, etnija nikad: svaki je njen predstavnik atipičan. I što je to što ujedinjuje toliko različite tipove ljudi u takozvani jedinstveni nacionalni karakter? Da li je uopće moguće ustvrditi da ono što spaja do te mjere različite ličnosti jeste jedinstveni nacionalni karakter? Svaka od tih ličnosti, u svojoj je osobenosti različita od drugih, iako ipak možemo naći neku originalnu crtu, u kojoj se ogleda taj takozvani i toliko razvikani nacionalni karakter.

Što je to jedinstveno“, pita se nadalje Grosman „što to ujedinjuje zajedničkim životom i zajedničkom sudbinom, zajedničkim bolom kao i zajedničkom nadom ostarjelog ribolovca sa rijeke Agarac i mladu naučnu radnicu, koja sprema doktorat iz francuske književnosti osamnaestog stoljeća te pati za zaručnikom Moskovljaninom? Isto ono što je slično hiljadama potoka, što teku jermenskim šumama, preko planinskih stijena i po pustinjskom pijesku – u tišini, katkad neprimijetni, ili pak žuboreći, pa zapjenjeni, mutni ili bistri do prozirnosti. Svi oni izviru iz iste, u dalekoj davnini stvorene podzemne česme, duboko dolje u Zemljinoj utrobi, s jednakim omjerom različitih soli i ostalih komponenti.

Na isti način milione tipova i ljudskih sudbina drži zajedno historija, u ovom slučaju jermenskog naroda, sve do kolektivne nesreće, što je zadesila Jermene turskog dijela od njih naseljene zemlje, sa vječnom nostalgijom za izgubljenim krajevima Vana i Karsa.“

Nacionalni karakter sastavljen je od ljudskih tipova na takav način da se može ustvrditi da je i sam izvjestan ljudski tip. Sklonosti i sličnosti, što postoje među nacionalnim karakterima cijelog svijeta moraju se pripisati zajedničkoj jedinstvenoj osnovi ljudskog. Humanost je temelj nacionalnog karaktera, njegov kristalizirani oblik.

O tom osjećaju pisala je i Elsa Morante, talijanska knjževnica jevrejskog porijekla, u svom posljednjem, tragičnom romanu Ara coeli, iza kojeg je  uslijedila njena vlastita duga agonija. Ara coeli – spomenik i danas crkva u Rimu kraj Campidoglia – predstavlja metaforu fašizma i njegovog uspona, nade koje su ipak postojale na samom početku i koje je fašizam iznevjerio,  te njegovo zatvaranje u sebe, degeneraciju i ludilo, do konačne propasti.

Dječak se rodio i živi u uvjerenju da odrasta u sretnoj porodici, ali ona uskoro, počevši od majke, pokazuje neke čudne crte i još opasnija ponašanja. Majka se teško razboljeva, što nitko ne shvaća, a krasan dječak, kasnije mladić, postepeno se pretvara u idiota. Otac se bori da održi donekle normalan život, trudi se sve razumjeti, ali stanje je teško, majka sve intenzivnije pokazuje zapanjujuće simptome čudnog oboljenja, koje postaje kronično. Dječak vidi svašta, ali je premalen i premlad, da razumije i reagira. Na kraju se uspostavi da je obožavana mati, oboljela od tumora na mozgu, koji je uzrok njenog nenormalnog ponašanja. Majka umire, a porodica, odnosno njeni ostaci, držana sretnom i uzornom, otvorenom prema svijetu i zbivanjima, osakaćena je i unakažena. Njen najmlađi član zauvijek će ostati iznutra ranjen i postat će fizički ružan, odnosno nosit će u sebi i sa sobom sjećanja i tragove onog što se dogodilo s majkom. Majka predstavlja personifikaciju fašističke degeneracije Italije i samom sebi okrenutog društva, koje neminovno završava u ludilu, zbog nesposobnosti za normalnu komunikaciju s drugima i za normalno ponašanje u životnim situacijama i kontaktima s ljudima.

Odnosi među ljudima različitih nacionalnosti obogaćuju ljudsku zajednicu i čine je slikovitijom, šarenijom. No, neophodan uvjet za to bogatstvo i uživanje u njemu jeste sloboda.

Koliko bogato nasljeđe ljepote, znanja i plemenitosti donose ljudima veze s drugim ljudima i narodima, naravno, ukoliko do njih dolazi u neometanoj slobodi. Ta tvrdnja nije daleka od izvora liberalnih ideja, ali ove su ipak  promašile bit, budući da su odnose među ljudima svele isključivo na razmjenu materijalne koristi, smatrajući da se kontakti moraju oplođivati napretkom u materijalnim dobrima odnosno novcem i bogatstvom. Postoje stvari, koje predstavljaju bez svake sumnje bogatstvo, a koje se ne mogu novčano, matematički izraziti ili izračunati. Koja je vrijednost ljudskog kapitala, emocija, ustrajnosti, borbe za ideju, stradanja za dobrobit drugoga odnosno svih, ili pak ljepote, dobrohotnosti ili požrtvovanja? I da li je sve to mjerljivo isključivo novčanom odnosno materijalnom protuvrijednošću? U romanu spomenute Else Morante Storia, jedan od junaka, David Segrè, tvrdi, misleći na novac: „Kakva prevara! Uništili su nas za nešto, što ne vrijedi ni kile govana!“

Koje li bogatstvo u običajima, navikama, modama ili navadama uživanja i veselja, uz muziku ili igru, različitih ljudi i naroda, koje li različitosti u pripravljanju jela i pića, ili sportskih natjecanja i igara što ih otkriva, a još bi i više mogla otkriti, istinska zajednica slobodnih ljudi?

Samo jedan usputni primjer uloge slobodnog izbora odnosno slobodne volje ili prisile. Dok je stvaranje kolhoza i sovhoza odozgo, voljom partije, političkom propagandom njenih aktivista i nasilnim tjeranjem na kolektivizam za to zaduženih organa u proleterskoj državi, gotovo dovelo do još jednog građanskog odnosno seljačkog rata u SSSR-u, izazvalo masovno klanje stoke i, kao posljedicu, glad i pomor ljudi, negdje se ta ista ideja ovaplotila sasvim drugačije i potpno suprotno. Dok je ona predstavljala pravu kalvariju za ruske mužike i za službe prisile, koje su je morale sprovesti u život, te ostala zapamćena kao jedna od najbolnijih stranica historije države Sovjeta (Losurdo), u isto takvim kolektivnim oblicima života i rada, u kibucima u Izraelu, stvorenim oduševljenjem i slobodnom voljom došljaka Jevreja-socijalista, goli pijesak i pustinja pretvoreni su u cvjetni vrt i plodna uzgajališta voća i povrća.

Golda Meir kazala je Oriani Fallaci, da je svoje najsretnije životno razdoblje provela u kibucu, koji je predstavljao ostvarenje njenih snova, dok se njen muž, muzičar, kojeg je veoma voljela, od nje de facto rastao, jer nije mogao nikako izdržati taj način života.

Bogatstvo ljudskih naravi ne zaostaje za bogatstvom miliona varijacija ljudskih tipova ili bogatstvom prirode u svim njenim oblicima.

Kakvo bi se čudesno šarenilo pojavilo i rascvjetalo pred očima sviju, u potpunoj slobodi, kad bismo pratili nacionalne običaje i načine života ljudskih zajednica, sve do uobičajenog svakidašnjeg života pojedinaca svake zajednice.

I koliko bi se tada pokazalo užasno nehumanim vječno sljepilo etničkih diskriminacija, kao i stalna nesloga i rogušenje među njima, koje pothranjuju države iz vlastitih interesa.

Zaista je došao čas da se jednom zauvijek prizna kako su svi ljudi braća.

Nesloge proizišle iz tobože religioznih razlika samo su izgovor za međusobno uništavanje i pljačku. Još od davnine grčki su filozofi pronikli te istine i shvatili mentalitet slobodnih ljudi i robova.

Aristotel je pisao kako robovi uglavnom ne posjeduju svijest o svom  položaju, te kako nikad ne treba stavljati zajedno robove koji govore isti jezik, jer bi se mogli međusobno sporazumjeti (i eventualno pobuniti). Platon se dobro čuvao da uopće spomene robove, a kamoli da iznese sličan prijedlog. Po mišljenju spomenutih filozofa, duboka razlika između države i religije morala bi biti uvijek i svima jasna. Država se (uspješno ili ne) bavi isključivo kolektivnim interesom i poslovima, ma u čijem se posjedu kod nje koncentrira profit i moć.

Nasuprot tome, religija se bavi isključivo apsolutnim.

Ta razlika između države i religije je neprikosnovena. Ona postoji i  postojat će dok budu postojala ta dva pojma.

Reakcionari uvijek teško podnose, odnosno nastoje iščupati, uništiti i poreći, ljudsku podlogu onog što se naziva nacionalnim karakterom ili nacionalnim bićem, neprestano kujući do neba vanjski okvir, omotnicu dragocjenog ploda, a ne njegovu nutrinu, odnosno suštinu i sjeme. Zalažući se za nacionalizam, reakcionari svih vremena nastoje da eliminiraju iz nacionalnog istinsku ljudsku osnovu, ono temeljno ljudsko.

Utvrđujući supremaciju nekog nacionalnog karaktera, reakcionarni nacionalizam (a kad on to nije?) priznaje isključivo samo ono vanjsko, opće, od svih usvojeno i banalno, kod nekog naroda, i na taj način uništava druge, daleko vrednije dimenzije, prvenstveno mnogostranost ljudskih bića, koja uvijek postoji kod svih ljudi, što žive u bilo kojoj vrsti zajednice.

Reakcionarni nacionalizam u nebesa uzdiže pojedine karakteristike vlastitog nacionalnog tipa, ali to obožavanje, uz prezir i omalovažavanje drugoga, potpuno su apsurdni, budući da predstavljaju oskudnu tipizaciju, koja unakažava i sakati upravo vlastitu kulturu.

Borba za dostojanstvo neke nacije, borba za slobodu neke nacije jest u prvom  redu borba za dostojanstvo čovjeka, za dostojanstvo svih ljudi svijeta.

Borci za tu slobodu moraju se obračunati sa nasilnom tipizacijom, ustati protiv obožavanja navodnog nacionalnog karaktera, bez obzira na to kako ga se prikazuje. Istinski borci za nacionalnu slobodu su svi koji priznaju različitost i bogatstvo ljudskih tipova bilo koje nacije, a odbacuju nakaznost i uskogrudnost svakog stereotipa. Pravi izraz nacionalne slobode leži u bogatstvu ljudske prirode suprotstavljenom nasilnoj krutosti nacionalističke nadutosti.

Vrlo je važno shvatiti porijeklo i posljedice tih naoko sporednih stvari. Zacijelo postoji u neku ruku nacionalni karakter, bilo bi to nemoguće poreći, ali bi bilo potpuno pogrešno smatrati ga temeljem ljudske prirode: on je samo način na koji se ta priroda u datoj sredini ispoljava.

Dvadeseto se stoljeće moralo suočiti i svesti račune sa dotad neviđenim preuveličavanjem nacionalnog u karakteru ljudi. Pretjerivanje i neukusno preuveličavanje u različitim razdobljima i decenijama dvadesetg stoljeća obuzimalo je poput zaraze velike i male nacije.

Proklamiranje vlastite nacionalne superiornosti od strane nekog jakog i brojčano velikog naroda, sposobnog da sastavi vojske od miliona vojnika i da upotrebi zastrašujuća oružja, svijetu može obećati jedino nepravedne osvajačke ratove, odnosno porobljavanje naroda i ljudi.

Dok se nacionalistička ekstaza ugnjetenih naroda rađa iz sasvim drugih razloga: ona predstavlja sredstvo odbrane vlastitog dostojanstva i vlastite slobode.

Pa ipak, sa svim dužnim razlikama prema napadajućem nacionalizmu i nacionalizmu odbrane, ta dva oblika nacionalizma imaju mnogo toga zajedničkog.

I nacionalizam malih naroda gubi sa zapanjujućom lakoćom vlastiti dragocjeni, humani temelj. On zbog toga ne postaje ozbiljnom prijetnjom za druge, veće i jače. To ga ipak nije poštedjelo da postane nesvarljiv, bljutav i trivijalan, te djeluje tako da ponižava vrijednosti koje tobože uzdiže, kao i bogatstvo kulture ljudi i ljudskih priroda, za koje smatra da se zalaže.

Ma kako bio velik, štoviše pretjeran, ponos kod malih naroda, vlastitim nacionalnim karakterom, historijom, kulturom, spomenicima davnine, poezijom ili starim znanjima, ipak je smiješno i čak ponižavajuće, kad oni iz nacionalističkih razloga izgube osjećaj mjere u vremenu i prostoru, te vlastitu kulturu drže za najveću na svijetu.

Karikaturu jednog takvog nadutog nacionalizma, iako ne baš malog naroda, predstavljao je fašizam. Sticajem okolnosti, Mussolini se našao na čelu tog poretka, za kojeg tvrde da ga je sam izmislio. No, nije baš sasvim tako – njega su stvorile prilike, imperijalistički porivi u datom trenutku krize razvoja kapitalizma u toj relativno novoj i siromašnoj zemlji. Fašizam je poslužio samo kao izvrsna psihološka poluga, u vrijeme intenzivne industrijalizacije Italije, koja je, uzdignuvši ponos naroda, uspjela da on prihvati režim i sve njegove zahtjeve i to naizgled s oduševljenjem, da bi na kraju uzrokovala najveću tragediju u novijoj historiji.

Kad se govori o kulturi, ne radi se o tome da li je neki spomenik ljepši od nekog drugog, slavnijeg, ili da li je veći ovaj ili onaj pjesnik, koji pripada ovoj ili onoj nacionalnoj književnosti. Radi se o tome, i tu se susrećemo sa zaista otužnom točkom, da takvi nacionalistički slavitelji ne vide i nisu u stanju vidjeti i uživati u kulturi, u umjetnosti, ili u književnosti, čak ni vlastitoj, koju tobože uzdižu, a kamoli tuđoj ili svjetskoj. Kulturna dobra, znanost ili historija postaju za njih samo oruđa prepucavanja u nacionalističkom okršaju sa samim sobom – jer drugi za njih ne mare.

Kultura i umjetnost gube za nacionaliste svaku važnost i humanu vrijednost, one nisu više objekti uživanja ili divljenja, već naprosto oruđa dokazivanja vlastite nacionalne odnosno nacionalističke superiornosti. Na taj način, nacionalist gubi svoju dušu, smisao i sluh za lijepo, i jedino što vidi, i što silom želi dokazati, jest vlastita nacionalna superiornost.

Ma koliko se u odbranu takvog stava može navesti da je dostojanstvo tih naroda bilo vijekovima gaženo, on ipak ostaje neprihvatljiv, ako ne i groteskan. Krivica, nažalost, ne leži samo na vjekovnim dušmanima tih naroda, nego i na onima, koji ih i dan danas nastavljaju omalovažavati, prezirati i iskorištavati, te na potpuno pogrešnom odgovoru na takve odnose, koji katkad mogu biti i politički opasni.

Treba napustiti rigidnost nacionalnih stereotipa i vratiti se onom istinski humanom. Jedino neumorno otkrivajući humanu stranu tobožnjeg nacionalnog karaktera, može se postići autentično dostojanstvo ljudi i autentična sloboda naroda i pojedinaca.

Istinska borba za nacionalni dignitet jest borba za ljudsko bogatstvo, i duhovno i materijalno, borba za slobodu mišljenja i slobodu izražavanja, borba za rad i pravo na rad, kao i borba za uživanje u plodovima vlastitog rada.

Nacionalna sloboda može trijumfirati u jednom jedinom obliku – u obliku pobjede i trijumfa ljudske slobode.

To je put koji treba da slijede i mali i veliki narodi, jer sloboda, odnosno njena konačna pobjeda, je istinski trajni izbor i izazov i velikih i malih, a ne broj stanovnika ili snaga pojedine države ili skupine država ili njihova zastrašujuća oružana i razorna moć.

Poštujući osobnosti i dostojanstvo manjih odnosno slabijih naroda, koji su se na ovaj ili onaj način ili iz ovih ili onih razloga, našli u političkoj zajednici sa većim ili velikim narodima, ili pak u društvenoj zajednici s drugim sličnim sebi narodima, zalažući se za humanost i uvažavanje, kako prava pojedinca tako i kolektivnh prava zajednice, neprestano treba voditi borbu za najvrednije u životu svih, a to je sloboda. Borba za slobodu čini ljude plemenitim, daje smisao njihovom životu i nastavlja se kroz generacije. Ne može se tvrditi da je potpuna sloboda nedostižna, ali put do njene svestranosti odnosno savršenstva je veoma dug.

PODELITE