Prošle subote i nedjelje u Čileu su održani izbori za Ustavotvornu skupštinu, koja bi u narednih devet mjeseci trebala izraditi novi čileanski ustav i time poslati u povijest ustav donesen za vrijeme Pinochetove diktature koji je još uvijek na snazi. Zajedno sa izborima za Ustavotvornu skupštinu, održani su i lokalni izbori na kojima su se birali vijećnici i gradonačelnici. Izbore su obilježili veliki poraz desnice, koja nije uspjela dobiti jednu trećinu na koju je računala, i prilično niska izlaznost koja je iznosila 43%.

Jedanaestog septembra 1973. u Santiagu, vojska predvođena generalom Augustom Pinochetom, uz sponzorstvo SAD-a, izvršila je državni udar i zbacila sa mjesta predsjednika legalno izabranog Salvadora Allendea. Predsjednik Allende ubio se kada je vojska ušla u predsjedničku palaču La Moneda. U narednim danima hiljade komunista, socijalista, simpatizera i pripadnika vlade narodnog jedinstva bilo je ubijeno i mučeno. Procjenjuje se da je do decembra 1973. novi režim priveo oko 250.000 osoba. Dva velika stadiona u Santiagu (Nacionalni stadion Čile i Stadion Čile) korišteni su kao centri za mučenje i pritvor neistomišljenika. Jedan od ubijenih na Stadionu Čile bio je socijalno angažirani pjevač i član Komunističke partije Čilea Víctor Jara, kojega je vojska brualno mučila, udarala, lomila mu ruke, odsjekla prste i jezik, te u njega ispalila 44 metka. Represija se nastavila u narednim mjesecima i godinama. Prema službenim brojkama državnog povjerenstva koje se bavilo političkom represijom i mučenjima za vrijeme diktature, broj žrtava pinočetizma iznosi oko 40.000. Od toga je 3.065 mrtvih ili nestalih. Paralelno sa političkom represijom, pinočetizam je instalirao ultra-neoliberalni ekonomski model koji je zajedno sa svojim suradnicima izradio sam Milton Friedman, koji je tokom posjeta Čileu zahvalio Pinochetu na ljubaznom gostoprimstvu. Skoro sve se privatiziralo, skoro sve je otišlo na bubanj, čak u dobroj mjeri i zdravstvo i obrazovanje. Nije se stoga za čuditi kada je još uvijek aktualni predsjednik Čilea, desničar Sebastián Piñera jednom prilikom kazao kako je obrazovanje „potrošačko dobro“.

Pinochet je „pao“ 1989. na referendumu na kojemu se glasalo za ili protiv nastavka njegove diktature. Usprkos propagandnoj mašineriji koju je upregao Pinochetov režim, opcija „Ne“ pobijedila je sa 56% glasova. Čile je tako izvršio relativno mirnu tranziciju u demokraciju. Uvedeno je višestranačje, nije bilo diktature. Međutim, Pinochetovoj diktaturi nije kasnije suđeno kao što je to bio slučaj sa Videlinom diktaturom u Argentini. Štaviše, Pinochet je i nakon 1990. ostao vrhovni zapovjednik (do 1998.) i doživotni senator (do 2002.). Njegov Ustav, iako modificiran dosta puta, još uvijek je ostao na snazi, baš kao i neoliberalni model koji je instaliran sedamdesetih. Uloga vojske (pogotovo u devedesetima) bila je velika. Vojska zapravo nije bila podložna političkoj vlasti izabranoj na izborima. S tim u vezi, član vlade bivšeg predsjednika Ricarda Lagosa, Jorge Navarrete iz Kršćanske demokratske partije jednom je kazao da je posljednja vlada koja je učinkovito kontrolirala snage reda i sigurnosti bila ona Pinochetova. Oružane snage ostale su tu da štite ekonomski model uspostavljen za vrijeme diktature. I same reformističke stranke (Socijalistička partija i Kršćanska demokratska partija u prvom redu) mislile su da će se stvari vremenom mijenjati, ali su se i same zapetljale u igri čija je pravila nametnula i oblikovala desnica i iz koje im je bilo teško izaći. Naravno, bilo je i veoma važnih promjena, najprije na polju svjetonazorskih pitanja. Čileansko društvo je danas bitno manje konzervativno, Čile je imao izvanredne stope ekonomskog rasta, broj siromašnih se smanjio, tokom vladavine socijalista poboljšane su socijalne politike. Ekonomski, Čile danas najbolje stoji od svih zemalja Južne Amerike. Međutim, isto tako, Čile ima prilično velik koeficijent nejednakosti (46,6, prema GINI koeficijentu).

Postojeći ekonomski model omogućio je nastavak klasnog jaza. Tokom diktature, taj jaz bio je još veći. Počeo se smanjivati dvijehiljaditih, ali nejednakost u prihodima i dalje predstavlja velik problem za čileansko društvo. Osim toga, kako smo već spomenuli, obrazovanje i zdravstvo su komercijalizirani još za vrijeme diktature, dok kasnije nije bilo strukturalnih reformi koje bi raskinule sa takvim modelom financiranja. Tako je za bolje obrazovanje i bolje liječenje trebalo platiti više. Mnogi studenti dizali su studentske kredite koje su kasnije morali dugo godina otplaćivati. Istina je, stranke lijevog centra koje su dugo vladale Čileom bile su institucionalno ograničene da ekonomsku politiku okrenu u drugom pravcu, ali ne treba se zavaravati time da su se pretrgle u zahtjevima i akcijama za strukturnim reformama političkog i ekonomskog sistema kakvog su zatekli.

Bivša predsjednica Čilea iz Socijalističke partije Michelle Bachelet prije koju godinu predstavila je prijedlog projekta novog ustava. Međutim, bilo je jasno da desnica neće tako lako dopustiti njegovu promjenu. Za to se trebalo dogoditi nešto veliko. I dogodilo se u oktobru 2019. Protesti koji su započeli kao protesti srednjoškolaca protiv povećanja cijene javnog prijevoza pretvorili su se u najveće proteste u povijesti države. Iako su stotine hiljada, a kasnije više od milijun ljudi protestirali, državni vrh predvođen predsjednikom Piñerom govorio je „kako nitko ne dolazi na proteste i kako je Čile oaza mira“. Kada je njemu i vladajućoj eliti postalo jasno da ovi protesti nisu šala, kazao je da će promijeniti kompletnu vladu i zamijeniti je novom, što je izazvalo još veći bijes kod građana. Poznati su natpisi koji su kolali protestima: Nije zbog 30 pezosa nego zbog 30 godina,Neoliberalizam je rođen i umrijet će u Čileu, Novi ustav ili ništa. Nije bilo povratka nazad, pa je Piñera gledao da izvuče maksimum iz ove situacije. Tako je vlada zajedno sa strankama iz koalicije lijevog centra –  Concertacióna i dijelom nešto ljevljeg Frente Amplia (bez Komunističke partije) odlučila potpisati Sporazum za socijalni mir i novi ustav. S obzirom na činjenicu da je sporazum potpisan tri dana prije najvećeg štrajka u novijoj povijesti Čilea, mnogi su skloni zaključku da je navedeni sporazum spasio Piñeru.

Nakon toga, protesti su se nastavili, ali manjim intenzitetom i trajali su sve do početka pandemije koronavirusa. U skladu sa sporazumom, organiziran je plebiscit na kojemu su se građani prošle godine izjasnili da žele novi ustav i da žele da ga piše ustavotvorna skupština u potpunosti izabrana na izborima. Blizu 80% birača izjasnilo se za te dvije opcije. Izbori su bili raspisani za april ove godine, međutim, zbog pandemije su pomjereni na prošlu subotu i nedjelju. Najvažnija stvar oko koje su se lomila koplja bilo je pravilo po kojemu sve odluke donesene u skupštini mora odobriti dvotrećinska skupštinska većina. Stoga je cilj desnice – koja već neko vrijeme ne uživa veliku podršku u čileanskom društvu – bio dobiti jednu trećinu glasova kako bi mogla blokirati sve bitne odluke koje bi mogle skinuti privilegije njima i kapitalistima koje štite. Shodno tome, desna koalicija Vamos por Chilese odlučila na negativnu predizbornu kampanju koju je zasnivala na plašenju naroda komunizmom i frazama da će – ukoliko se njih ne izabere – Čile dobiti čavističkiustav i da će se Čile pretvoriti u Chilezuelu. Desnica je zahvaljujući tome strahu izašla u vrlo širokoj koaliciji koju čine stranke od ekstremne desnice, kakva je Republikanska stranka Joséa Antonija Kasta, pa do desnocentrističke Nacionalne obnove. Stranke lijevog centra okupile su se oko liste Lista del Apruebo. To je bivša koalicija Concertaciónkoju predvode Socijalistička partija i Kršćanska demokratska partija. Nešto ljevlja od njih je koalicija Apruebo Dignidadkoju čine Frente Amplio, Komunistička partija Čilea i Partija jednakosti. Karakteristično za ove izbore bilo je ogromno prisustvo nezavisnih kandidata, što je posljedica nepovjerenja velikog broja građana prema (tradicionalnim) strankama.

Onda, pogledajmo rezultate prošlotjednih izbora. Vamos por Chile dobio je 20%, Apruebo Dignidad – 18%, La Lista del Pueblo – politički pokret nezavisnih kandidata koji mnogi krste kao lijevu koaliciju makar su prilična nepoznanica – iznenađujuće je dobio 16% glasova. Lista del Apruebo je dobila 14%, Nezavisni ali ne neutralni 8%, dok su nezavisni kandidati dobili 20% glasova. Ostalih 17 mjesta u skupštini ide starosjedilačkim narodima. Opet ćemo napomenuti da je na izbore izašlo samo 43% birača. S obzirom na dosta uspješnu kampanju cijepljenja protiv koronavirusa i činjenicu da je bilo više izbora nego ikada ranije – kako među političkim strankama, tako i među nezavisnim kandidatima – razloge za nisku izlaznost treba tražiti u nepovjerenju birača prema političkim institucijama i tradicionalnim političkim strankama, ali dijelom i u tomu da će konstitutivni proces zaista izmijeniti stvari. Razočarani ovakvom izlaznošću, neki su predložili povratak obaveznog izlaska na izbore, što je u Čileu do 2012. bilo obavezno.

Pa, kakvi se zaključci mogu izvesti iz ovih rezultata? Prvo što treba konstatirati je debakl desnice, koja nije uspjela doći do jedne trećine čak ni usprkos ovako niskoj izlaznosti i anketama koje su joj davale 30 do 35%. Desnica je završila podaleko od jedne trećine i to je definitivno najvažniji element postizborne analize. Mnogi će kazati da desnica ovakav poraz nije doživjela od 1970. kada je izabran Allende. Druga veoma važna stvar koju treba konstatirati također je i veliki poraz bivšeg Concertacióna, koji je od nekad vladajuće koalicije postao tek četvrta politička snaga u zemlji. Socijalistička partija kao njezin dio ostvarila je dobar rezultat, imat će 15 zastupnika, ali ostale stranke koalicije doživjele su veliki poraz. Concertación je u prvom redu (po prvi put) poražen od druge lijeve ili lijevocentrističke koalicije Apruebo Dignidad, za koju bi se moglo reći da je najveći dobitnik ovih izbora. Općenito, od početka protesta, čileansko društvo je doživjelo svojevrsno „uljevljavanje“, pa ovakav rezultat ne bi trebao čuditi. Iz ove koalicije, najviše glasova pobrali su Demokratska revolucija, koja će imati devet zastupnika, i Komunistička partija, koja će imati sedam. U tom svjetlu, valja naglasiti da će nova gradonačelnica Santiaga biti komunistkinja, Irací Hassler. Nešto više od 8% osvojio je pokret Nezavisni ali ne neutralni. Mutan pokret povezan sa poslovnim sektorom za koji se očekuje da bi mogao držati ljestve desnici u skupštini. Tu je i 20% nezavisnih kandidata koji su uglavnom nepoznanica i trenutno je teško znati šta će zastupati u skupštini. Domorodački narodi imaju 17 mandata i prilično je sigurno da neće zastupati interese najbogatijih.

Sada je sve otvoreno. Konstitutivni proces zasigurno ima svoje zamke i ograničenja. Još je ranije dogovoreno da nova skupštinska većina neće moći mijenjati međunarodne sporazume. Također, sigurno je da novi ustav Čilea neće biti socijalistički ustav. Međutim, može se očekivati da novi ustav neće nalikovati na onaj stari u pogledu ekonomskog i socijalnog modela. Energija koja je vodila proteste i dovela do raspisivanja izbora o novom ustavu tražila je više ekonomske jednakosti i više socijalne pravde. Ukoliko o određenoj temi u skupštini ne bude konsenzusa, ona vjerojatno neće ni biti u ustavu već će se o njoj raspravljati kasnije, nakon predsjedničkih i parlamentarnih izbora. Ukratko, sam novi ustav možda neće proizvesti tektonske promjene, ali bi mogao ukinuti restrikcije i ograničenja koja su do sada sputavala ljevicu da proizvede bitne promjene. Recimo da je prethodni ustav stvari uredio tako da je za promjenu određenih zakona bila potrebna dvotrećinska većina u Senatu. Takvih normi zasigurno neće biti u novom ustavu. Ljevičarske stranke pozivaju na budnost, stalnu raspravu i mobilizaciju pred događajima koji slijede jer dolazi vrijeme velikih političkih borbi.

Ustavotvorna skupština će imati devet mjeseci (s mogućnošću produljenja tri mjeseca) da predstavi novi ustavni tekst. Potom će sredinom 2022. biti organiziran novi plebiscit kako bi građani odobrili ili odbili predloženi ustavni tekst. Više stvari bi se moglo znati nakon predsjedničkih izbora koji slijede u novembru ove godine. Čile, kao i većina latinoameričkih zemalja, ima predsjednički sistem, pa bi se sa izborom novog predsjednika stvari dodatno mogle dinamizirati. Osamnaestog jula će najprije biti održani predizbori na kojima će koalicije birati kandidate za predsjednike, čiji pobjednici će ići na izbore 21. novembra. Koalicija Apruebo Dignidad birat će između komunista Daniela Jaduea, sociologa i trenutnog gradonačelnika Recolete, te Gabrijela Borića iz Socijalne konvergencije. Kako sada stvari stoje, Jadue bi trebao izaći kao pobjednik iz tih predizbora, a daju mu se velike šanse da postane predsjednik. Kandidatkinja Socijalističke partije bit će Paula Narváez, psihologinja i bivša članica druge vlade Michelle Bachelet. Nema dileme da su stvari prilično neizvjesne i da ćemo više o novom političkom putu Čilea znati krajem ove i polovinom iduće godine. Valjalo bi još spomenuti da Čile nije jedina južnoamerička država koja očekuje promjenu političke panorame u zemlji. Jesenas smo imali povratak na vlast pokreta MAS u Boliviji, koja je dobila novog predsjednika nakon desničarskog državnog udara, Luisa Arcea. Uskoro će izbori u Peruu, gdje će se birati između Keiko Fujimori i Pedra Castilla, dok su u Kolumbiji veliki protesti protiv predsjednika Iván Duquea i njegove vlade.

Slika: Elclarin.cl

Na slici piše: Čile će biti grobnica neoliberalizma

PODELITE