U uslovima brzih strukturalnih promena koje su zahvatile čitav svet, nakon 1989. na površinu izbijaju mnogi problemi. Ulazak u ono što ekonomisti nazivaju tranzicijom, iako bi precizniji naziv bio postsocijalistička transformacija, sa sobom je donelo prilagođavanje novom ekonomskom sistemu, odvikavanju od ustaljenih navika i rastanak od socijalne države. Deo tog svetskog procesa bile su svakako i države bivše SFRJ, uz mnoge osobenosti i specifičnosti. Ponajviše zbog burnog prelaska iz jedne u drugu društveno-ekonomsku formaciju, koja je u jugoslovenskom slučaju tekla usporenije, otežano, zbog građanskog rata koji se zbio upravo u periodu restauracije kapitalizma. Grandiozne promene, između ostalog, dovele su i do velikih promena u svesti i svetonazoru, konstruisanju novog sećanja, reviziji istorije, i prevrednovanju ličnosti i događaja iz bliže i dalje prošlosti.
U kontekstu slabljenja centralne vlasti i narastajuće opšte krize tokom 1980-ih godina, na površinu izbijaju revizionističke ideje koje sve više dobijaju na značaju. Krajem iste decenije i početkom sledeće, uz proces razbijanja zajedničke države i ideologije na kojoj je ona počivala, one su postale glavne teme naučnih istraživanja, medijskih nagađanja, kao i političkih zloupotreba. Nove države zahtevaju novu istoriju, prerađenu i očišćenu od svih „nepotrebnih i štetnih elemenata“.
Nanovo se procenjuje uloga sopstvene nacije u bitnim istorijskim trenucima, uz obavezno poimanje sebe kao žrtve, a drugog kao agresora. Konvertitstvo postaje opšti, rašireni trend među jugoslovenskim intelektualcima. Sa klasnih, marksističkih pozicija, političko vođstvo u republikama uz podršku dojučerašnjih marksističkih intelektualaca veoma brzo prelazi na nacionalno „osvešćivanje,“ i demokratsko-nacionalnističku retoriku. U njoj nema mesta za marksizam, koji se u novoj vizuri posmatra kao totalitarni, nedemokratski, bezbožnički i stran sopstvenoj naciji, a za njegovu pobedu na ovim prostorima okrivljuje se „drugi“. U ovom slučaju, najčešće su u pitanju Srbi, koji se u tuđmanovskom novogovoru označavaju lingvističkim konstrukcijama, između ostalog kao jugočetnici ili srbokomunisti. Komunizam nije naš, on nam je nametnut! Ovo postaje čest argument u cilju pravdanja i pranja prošlosti sopstvenog naroda, u momentu kraha socijalizma i hegemonističke ekspanzije neoliberalne demokratije i ideologije ljudskih prava. „Diskreditacija socijalističkih ideja bila je bitan konstitutivni element ponovno uvedenog kapitalističkog poretka. Stvaranje političke saglasnosti zahtevalo je uspostavljanje novog viđenja društvene podele, novih klasifikacija koje su išle uz nove društvene odnose i po njih nisu bile opasne: klasna politika zamenjena je politikom nacionalnog jedinstva, odnosno klasa je zamenjena nacijom. (Simović, 2011: 232)“
Socijalizam u novokonstruisanom sećanju postaje mračan period ropstva hrvatskog naroda pod komunističkom čizmom, gde se ogromna uloga hrvatskih komunista u stvaranju Jugoslavije, ili namerno odbacuje, ili se takvi Hrvati žigošu kao izdajnici i zločinci, što je u nekim periodima bio slučaj čak i sa Titom.
Konsolidaciju postsocijalističkih društava označava, dakle, snažan antikomunistički diskurs, tako specifičan za gotovo sva evropska društva. Sa jednom bitnom razlikom: Antikomunizam novih balkanskih država u nastajanju izbija nakon višedecenijskog iskustva specifične autohtone socijalističke prakse i vladajuće nomenklature nezavisne od volje SSSR-a i sovjetskog tipa socijalizma. Nelegalno bogaćenje nove društvene elite, koja je tokom ratnih sukoba prisvajala društvenu imovinu, nasuprot naglom osiromašenju najvećeg dela stanovništva samo je dodatno podgrejavala takve emocije stavom: Komunisti su krivi za stanje u kojem se nalazimo. To je jedan od razloga zašto je antikomunizam postjugoslovenskih društava po svojoj prirodi isključiviji, izraženiji, dugotrajniji, sa naglašenim resantimanom i raznim nuspojavama.
Antifašizam takođe doživljava preradu, i tu grubo možemo izdvojiti dva perioda: prvi, u kome su „Ustaše prihvatane kao najdosledniji borci protiv komunističke JNA i srpskog otpora. Sve do smrti Tuđmana dominira antitotalitarizam i rasterećenje ustaške prošlosti od fašizma. (Kuljić, 2012: 59).” i drugi, nakon detuđmanizacije Hrvatske, i sve ozbiljnije težnje ka članstvu u EU, što je za sobom povlačilo izmene i ublažavanje proustaške retorike i prihvatanja antifašizma. Ali ovoga puta specifičnog, nacionalizovanog, ekskluzivističkog antifašizma, očišćenog od komuništičkih, jugoslovenskih i srpskih prefiksa. Partizanske pobede postaju pobede hrvatskih antifašista, domobrani postaju prihvatljiviji subjekti za slavljenje antifašizma. Dakle, antifašizam nije bio negiran, štaviše, on je u vremenu nakon raspada Jugoslavije odigrao veliku ulogu u maskiranju ustaške prošlosti. Potenciranje na novom hrvatskom autohtonom antifašizmu, koji, izvučen iz jugoslovenskog konteksta predstavlja praznu ljušturu, kao što je uostalom to slučaj i sa srpskim antifašizmom, samo je način odlaganja suočavanja sa sopstvenom prošlošću. A to stvara potencijalne tenzije ne samo u okviru Hrvatske, već i u regionu, jer onemogućava otpočinjanje dugog procesa pomirenja i prevladavanja međunacionalnih sukoba.
Stvaranje novog sećanja je svakako ideološki i politički čin, u čijem stvaranju učestvuju široke društvene strukture i koji se ne može ostvariti bez jasnih htenja političara, intelektualaca, i drugih društvenih činioca.. „Izdvajaju se, pre svega, dva mehanizma ideologizacije. Prvi mehanizam je istorijski revizionizam i odnosi se na ideološku preradu istorije. Drugi mehanizam, društveni zaborav (Simović, 2011: 232-233).“ U stvaranju novog sećanja u postsocijalističkoj Hrvatskoj vidljivi su prethodno pomenuti mehanizmi ideologizacije. Teško je ipak razlučiti, tj. jasno odvojiti revizionizam i društveni zaborav, jer oba procesa idu ruku pod ruke i zajedno stvaraju novo sećanje. Istorijski revizionizam ispravlja i prekraja istoriju, manifestno radi zadovoljenja konkretnih političkih i ideoloških, a ako se uzme u obzir i restititucija, onda i privrednih zahteva sadašnjice, pod parolom ispravljanja nepravde. Ali latentno zarad izgradnje novih vrednosti, poželjnih modela ponašanja i mišljenja. Revizionizam je najizraženiji u trenucima velikih društvenih promena, u našem slučaju razbijanja Jugoslavije i stvaranja zasebnih država, gde se istorijske činjenice selektivno odabiraju i reinterpretiraju zarad opravdavanja i utemeljenja novog društveno- političkog poretka.
U stvaranju novog sećanja bitno je takođe fizički ukloniti tragove socijalizma i Jugoslavije, i sve javne simbole koji svojom pojavom i imenom mogu sećati na neka pozitivna iskustva pređašnjeg ekonomskog i političkog sistema. Mehanizam društvenog zaborava zahteva fizičko uklanjanje tih simbola prošlog vremena. U tom ključu mogu se posmatrati promene ulica i trgova: „Ulice, trgovi, škole koje su prije nosili imena nekih slavnih partizana, narodnih heroja i ličnosti iz razdoblja Drugog svjetskog rata, a kojima su onda dodijeljena imena poznatih ličnosti iz hrvatske povijesti. Isto tako se ta neka promjena prema naslijeđu Drugog svjetskog rata očitovala i u partizanskim spomenicimna, spomenicima NOB-u koji su doživjeli određenu ideološku, jednonacionalnu transformaciju”. (Slobodna Evropa, 30.09.2012.)
Kada je u pitanju komemorativna kultura, možemo zapaziti da je ona tokom 1990-ih, a posebno u vreme trajanja građanskog rata postala etnički ekskluzivistička, a da je uopšte uzev, odnos prema spomenicima izrazito destruktivan. O tome govore brojna rušenja, miniranja i vandalizacija spomenika NOB-a i srpskih spomenika. Fizičko čišćenje odigralo je važnu ulogu u čišćenju neželjene istorije i potiskivanju javnog sećanja na period suživota jugoslovenskih naroda. ”Prema evidenciji Saveza antifašističkih boraca, u Hrvatskoj je od uspostave državne samostalnosti uklonjeno, srušeno ili devastirano ukupno 2699 spomenika i obilježja antifašističke borbe. Nikad ni jedan počinitelj nije uhvaćen ni kažnjen”. (Novosti, 09.03.2015) Deo ovog mehanizma društvenog zaborava je i Knjigocid – bacanje najpre marksističke literature, ali i promena i revizija školskih udžbenika, koja je, doduše, bila česta pojava i u ostalim postjugoslovenskim republikama.
Nužno je bilo pribaviti društveni konsenzus i nacionalno jedinstvo za nastupajuću surovu društveno-ekonomsku transformaciju, i nagli pad standarda i društvenog bogatstva. Novi mitovi i sećanja osiguravaju dugoročni mir i stabilnost. Opijenost ponovno otkrivenim nacional-šovinističkim osećanjima, zadivljenost „slavnom istorijom“ i novostečenom nezavisnošću pasivizuju građane za pokretanje bilo kakve pobune, neposlušnosti, jer u prvi plan stavlja interese nacije kao zajednice, dok se teška socijalna situacija najvećeg broja građana ostavlja po strani, kao manje važna u odsudnim časovima borbe za nacionalnu stvar.
Revizionizam u Hrvatskoj dobija svoj najveći zamah u periodu kada se slični procesi odvijaju i u drugim postjugoslovenskim republikama. Ipak, u hrvatskoj reviziji prošlosti, kako pređašnje socijalističke, tako i ustaške, možemo sasvim jasno prepoznati temelje stvaranja novih nacionalnih mitova čija je uloga, između ostalog, “zbijanje redova” pred opasnošću “drugog” (tzv. velikosrpska agresija), potenciranje na ekskluzivnosti sopstvene nacije i demonizacija socijalističkog iskustva i Jugoslavije kao “tamnice hrvatskog naroda”. Novi diskursi u javnom političkom mišljenju potenciraju stradanje hrvatskog naroda u totalitarnom sistemu, ali i relativizuju zločine sopstvene nacije.
U tom smislu bi se mogli promišljati Blajburg i Jasenovac kao mesta sećanja. Kakva je bila uloga Blajburga u stvaranju novohrvatskog nacionalizma, a kakva uloga Jasenovca? Da li ova dva mesta predstavljaju rat sećanja? Blajburg i tzv. Križni put, postali su izuzetno važni činioci u revitalizaciji nacionalizma i Hrvatima pribavili snažan simbol žrtve komunizma. Izvlačeći čitav događaj iz konteksta, ubijeni u Blajburgu preimenovani su u Hrvate, stradalnke za naciju, pritom ne praveći razliku između ustaša, domobrana, i civilnog stanovništa. Svi koji su smrt našli u Blajburgu postali su hrvatske žrtve. Odgovornost i zločini tokom rata ustaških i domobranskih snaga su skrajnuti, oni se ne uklapaju u uprošćenu, idealizovanu sliku žrtava i dželata. Ta dihotomija je jasna. Novo sećanje na Blajgurg je sećanje na stradalništvo Hrvatske nacije. Svoju ulogu u novom sećanju Hrvatske Blajburg igra i danas, što samo potvrđuju komemorativni skupovi i polaganje venaca na spomenik od strane visokih državnih zvaničnika. Blajburg u novom sećanju više nije razračunavanje sa narodnim izdajnicama i kvislinzima, što je tokom socijalističkog perioda bila opšteprihvaćena teza, već mesto nacionalne tragedije.
Sa druge strane, Jasenovac kao mesto stradanja srpskih, jevrejskih, romskih, ali i hrvatskih građana se tokom perioda vladavine Franje Tuđmana pokušava predstaviti kao zajednička tragedija svih Hrvata koji su se borili u ratu za Hrvatsku. Tuđmanova politka “mešanja kostiju” pokušala je na određeni način nacionalizovati Jasenovac kao mesto komemoracije svih Hrvatskih žrtava. “Prijedlogu transformacije logora u Jasenovcu u mjesto sjećanja na hrvatske žrtve žestoko su se usprotivili antifašistički borci republike Hrvatske te židovska zajednica u Hrvatskoj, ali i međunoradna zajednica te Memorijalni muzej Holokausta iz Washingtona, pa je ideja na kraju odbačena (Koračić, 2012: 108)”. Nakon ove neuspele politike i sve veće težnje Hrvatske ka članstvu u EU, što je sa sobom nosilo i nedvosmisleno prihvatanje antifašizma i njegovih tekovina, a nakon uspostave države i reintegracije društva, komemoracije u Jasenovcu nastavljaju nesmetano da se održavaju, a on je priznat kao mesto stradanja i zločina. “Ivica Račan (…) prvi je premijer koji je sudjelovao na komemoraciji u Jasenovcu 21. travnja 2002. Tada je i komemoracija prvi put organizovana pod visokim pokroviteljstvom vlade RH” (Koračić, 2012: 110). Ali ipak, konc. logor se ne uklapa u nametnutu sliku idealizovane prošlosti nacije. Usled selektivnog sećanja, dolazi do glorifikovanja i nacionalnog sapatništva sa Blajburgom, dok je Jasenovac, iako priznat kao zločin, ostavljen po strani, prećutno zaobilažen bez jasne namere da se o njemu otvoreno govori. Primeri Blajburga i Jasenovca pokazuju da hrvatsko društvo još uvek nije u stanju da se objektivno suoči sa sopstvenom prošlošću i pokuša da je prevlada.
Pozitivnom sećanju na Jugoslaviju nema mesta u novoformiranoj državi, čija je politika etnički čiste zajednice tokom perioda rata doživela svoj vrhunac u Oluji. Oluja, pak, kao deo Domovinskog rata predstavlja samo jedan segment, dakako važan u kreiranju novog nacionalnog identiteta. Domovinski rat prepun je kreiranih mesta sećanja i komemoracija, nacionalnih mitova slavnog herojskog otpora, velikih pobeda i žrtava koje u nacionalističkoj reinterpretaciji dobijaju sveti oreol i gotovo sakralni značaj.
Nakon 1995, dakle, nakon završetka ratnih sukoba, u Hrvatskoj počinje da se formira čitav kalendar novih praznika, spomenika, komemorativnih rituala, čija je funkcija održavanje pozitivnog sećanja na period rata i pravednosti, to jest ispravnosti vojnih akcija. U tom naporu zločini se ne negiraju, već se posmatraju izolovano, kao zločini pojedinaca, a nikako organizovane vojske RH, čime se nacija jednim delom rasterećuje odgovornosti. Sećanje na Oluju i Domovinski rat brižljivo se neguje. U tu svrhu vlada RH organizuje komemoracije u gradu Kninu svakog 5. avgusta na godišnjicu Oluje. Knin nije slučajno izabran za centralnu proslavu. On je bio prestonica Hrvatske srednjevekovne države. Obeležavanje godišnjice Oluje upravo u Kninu ima za cilj da prikaže sponu moderne Hrvatske sa onom srednjevekovnom. Dakle da se uspostavi privid kakvog takvog kontinuiteta iako je vremenska udaljenost dve tvorevine oko 1000 godina. Zatim, isticanje državnosti, nacionalnog ponosa i identiteta, što je Tuđman u svom govoru na Kninskoj tvrđavi jasno istakao: “U euforičnom govoru Tuđman je naveo da se 5. avgusta hrvatski barjak zavijorio na Kninskoj tvrđavi, a on je “vlakom slobode“ stigao u Knin, nekadašnji prijestolni grad hrvatskog kralja Zvonimira“. (Politika, 04.08.1997).
Ako je sećanje na Oluju kao pravedne vojno – redarstvene akcije, a na Knin kao vrhunski simbol pobede i kraj Domovinskog rata, šta predstavlja Vukovar, i kakvo je sećanje na Vukovar u nekritičkoj javnosti i selektivnom odabiru bitnih datuma novije istorije ? Rekao bih da Vukovar poseduje veoma jak simbolički kapital koji je u stanju da pokreće i održava često ideološki upotrebljiv epitet žrtve. No, u ovom slučaju bombardovanje i pad Vukovara ne služe samo za pothranjivanje martirološkog narativa, jer je odbrana Vukovara istovremeno i heroizovana. Hrvatski otpor JNA postaje divljenja i slave vredan. Preživeli postaju branitelji – heroji, a poginuli gotovo svete ličnosti, koje su svoj život položile za domovinu, te predstavljaju sjajan primer za podupiranje ponovno probuđenog nacionalističkog zanosa. Uopšte, sećanje na Domovinski rat je selektivno, nabijeno snažnim emocijama, lišeno odgovornosti za zločine sopstvene nacije, pa čak i njihovo negiranje. Zarad konstruisanja pozitivnog sećanja, iz istorije su izvučeni oni trenuci, događaji i ličnosti koji vojsku i ulogu vlade RH prikazuju u najboljem svetlu, otežavajući mogućnost kritičkog sagledavanja ovog dela istorije. U republici Hrvatskoj nije još uvek došlo do suočavanja i razračunavanja sa skorijom prošlošću. Domovinski rat 1991-1995. je period hrvatske istorije u koji se ne sme dirati, koji se ne dovodi u pitanje, i koji, s obzirom na to da predstavlja kamen temeljac državnosti i bitan segment novog identiteta, može uzeti naziv “nultog časa” istorije.
Bitno je istaći da su revizija prošlosti i nesposobnost njenog prevladavanja opšte karakteristike postjugoslovenskih država. Dakle, to nije isključivo hrvatski problem. Ipak, smatram da je otpočinjanje tog procesa u RH pod najvećim znakom pitanja, jer se deo novog nacionalnog identiteta i moderne državnosti ostvario u novijoj istoriji, putem građanskog rata. Zato bi dovođenje u pitanje prošlosti, automatski dovelo u pitanje i samu državnost. Dok se domovinski rat, period socijalizma i međunacionalni odnos kroz istoriju (posebno odnos sa srbima) ne počne sagledavati u kritičkom svetlu, Hrvatska, ali i region neće moći da prevladaju svoju istoriju i reše međusobne i mešunacionalne nesuglasice i za sada pritajenu netrpeljivost. Mogućnost stvaranja otvorenog dijaloga, sa ciljem prestanka kontinuirane revizije istorije u Hrvatskoj i na Balkanu je, rekao bih, veoma mala. Za uspešno prevladavanje prošlosti potreban je rast i jačanje progresivnih političkih snaga. Njihov zadatak bi trebao da bude otklon od uskogrudnih, revizionističkih, i nacionalističkih politika. Jačanje saradnje u regionu i insistiranje na svetlim trenucima zajedničke istorije i temeljnim vrednostima solidarnosti i internacionalizma, uz oštru osudu nacional-šovinističkih i kvazipatriotskih snaga iz 1990-ih. I ukazivanje na važnost i ulogu spoljašnjeg faktora u razbijanju Jugoslavije i ratu na ovim prostorima, kao i na ogromno nelegalno bogaćenje nove društvene elite Takva politika možda bi imala uspeha u osiguravanju perspektivnije budućnosti, neopterećene stalnim prisustvom pretećih duhova prošlosti. No, pozicija postjugoslovenskih država u međunarodnoj podeli rada na periferiji kapitalizma, siromaštvo, izostanak političke suverenosti, i privredna zavisnost fakori su koji umnogome otežavaju uspešno prevladavanje prošlosti i dugoročno onemogužavaju iznedrivanje jedne takve politike.
Bibliografija
Beta, 1997. Blizu tri stotine hiljada prognanih i dve hiljade nestalih. Politika, god. 93, br. ? str.:7
Kuljić, Todor, Anti-antifašizam u: (2012) Antifašizam pred izazovima savremenosti, (ur.)
Bešlin, Atanacković, Beograd: Roza Luxemburg Stiftung
Opačić, Tamara (2015): (ISI) Lovci na baštinu, dostupno na: http://www.portalnovosti.com/isi-lovci-na-bastinu?alphabet=mixed, pristup: 08.04.2015.
Simović, Vladimir, (2011) Ideologija i ideologizacija sećanja:od socijalizma do kapitalizma i nazad, u Zbornik Izgubljeno u tranziciji, ur. Klarić, Željko, Beograd: Roza Luxemburg Stiftung
Živković Zvjezdan, (2012): Revizija prošlosti u regiji: Kultura sjećanja etnički obojena, dostupno na: http://www.slobodnaevropa.org/content/revizija-proslosti-u-regiji-kultura-sjecanja-etnicki-obojena/24723960.html, pristup: 08.04.2015.