O autorima

Poslijeratno razdoblje Prvog svjetskog rata, između ostaloga, obilježeno je i ideološkim diferencijacijama unutar radničkog pokreta. Ovo je posebno došlo do izražaja nakon pobjede Oktobarske revolucije u Rusiji nakon čega su se intenzivirale rasprave o načinu preuzimanja vlasti te metoda djelovanja radničke klase. Navedeno je dovelo do rascijepa predratnih socijaldemokratskih stranaka nasuprot kojima su se osnivale komunističke partije. Među njima bila je i Komunistička partija Jugoslavije (KPJ) koja se ideološki formirala na svome drugom Kongresu u Vukovaru (1920.), a na kojemu je usvojen program u okviru kojega se ističe zaštita rada, rekvizicija zgrada i stanova, uspostava sovjetske republike i dr. Pišući o ovom programu Stanislava Koprivica-Oštrić ističe kako je stranka slijedila marksističko učenje o klasnoj borbi proletarijata kojoj tek revolucionarnost daje pravi smisao.1 Osim ovoga Kongres je usvojio i 21 zahtjev Kominterne (KI), čije je prihvaćanje, u očima unutarpartijske opozicije, značilo političko podvrgavanje Moskvi. Ovomu se suprotstavio dio članova KPJ, na čelu sa srpskim i bosanskohercegovačkim radničkim pokretom, predvođenim Živkom Topalovićem i Dragišom Lapčevićem, odnosno Jovom/Jovanom i Sretenom Jakšićem te Mijom Radoševićem.

Struja okupljena oko navedenih radničkih vođa ubrzo nakon vukovarskog kongresa razvila je svoju djelatnost s ciljem jasnog distanciranja od Partije. Tako je grupa iz Hrvatske odmah nakon Kongresa istupila iz Partije i dalje nastavila djelovati kao Akcioni odbor SRPJ. Jasan raskol očitovao se početkom listopada kada je  grupa od 115 članova Partije u listopadu 1920. godine u Beogradu potpisalo „postvukovarsku antipartijsku (…) deklaraciju“2 odnosno dokument pod nazivom Naša sporna pitanja: Manifest opozicije, u kojemu su na četrdesetak stranica iznijeli kritiku usvojenog partijskog programa.

Manifest opozicije između ostalog kritizira „internacionalno poniženje“ Partije zbog podvrgavanja interesima Moskve kao i centralnom uređenju Partije. Upravo je homogenost bila jedan od „kobnih principa“, kako se navodi u Manifestu, kojega je usvojila Partija. Naime, u 21 uvjetu kojega je Kominterna propisala, navodi se i to da je najviša instanca KI Svjetski kongres svih partija i organizacija koje joj pripadaju čime se zapravo sve partije direktno pottčinjavaju KI. Ono što je također smetalo ovoj grupi bilo je pristajanje uz strogo centralističko uređenje same Partije, pa tako 13. uvjet navodi kako Partija mora imati čeličnu disciplinu te mora sadržavati obilje vlasti i autoriteta.3 Ovakva se politika uspoređivala s „buržujskim parlamentarizmom“ jer podrazumijeva da svi oni koje ne dijele poglede užeg vodstva moraju prijeći u opoziciju. Potpisnici Manifesta, smatraju ovakvo djelovanje štetnim za razvoj radničkog pokreta kao i na njegovu borbenu sposobnost. Ističu kako komunizam ne može biti djelo niti mudrost samo sile već djelo privrednog razvoja i svjesnog proletarijata. Time oni ustaju protiv revolucionarne politike koju proklamira KI, smatrajući kako ona zapravo ignorirala specifične uvjete razvoja svake zemlje jer ne postoje uvjeti u svakoj zemlji za primjenu ruskog modela načina dolaska na vlast. I zbog toga, kako navode potpisnici Manifesta, „mi ne pristajemo na ovu politiku nasilnog i prevremenog izazivanja revolucije, štetnog i prevremengo otimanja za vlast; zato smo uvereni da bi takva politika upropastila ne samo našu partiju nego i celu radničku klasu“.4 U skladu s navedenim, KPJ je nakon Kongresa u Vukovaru kreirala iznimno oštar diskurs prema ovim kritičarima, nazivajući ih dezerterima i izdajnicima5 te crnim pojavama6.

Nedugo nakon izbora za Ustavotvornu skupštinu (studeni 1920.) dio ove grupe je izbačen iz KPJ, a dio ju je samovoljno napustio. U okviru navedenog ova je grupa ubrzo osnovala stranku pod nazivom Socijalistička radnička partija Jugoslavije (SRPJ). I tako je nastala treća struja u jugoslavenskom radničkom pokretu koja je na tragu Lenjinove definicije dobila naziv centrumaška što je što je u kasnijoj jugoslavenskoj historiografiji nakon Drugog svjetskog rata postala nominacijska oznaka za navedenu struju. Inače, glavnu centrumašku masu činili su relativno brojne predratne radničke vođe koji su bili nositelji „starih organizacionih iskustava“ i koji su „sedeli u rukovodstvima mesnih partijskih organizacija“.7

Potrebno je istaknuti kako su centrumaši neposredno nakon okončanja Prvog svjetskog rata podržali revolucionarni pravac. Ovo je posebno vidljivo u stavovima Sretena Jakšića koji se na Zemaljskoj konferenciji Socijaldemokratske stranke Hrvatske, Slavonije i Dalmacije (SDSHSiD) održanoj u Zagrebu 1919. godine, s još jednim bosanskohercegovačkim radničkim prvakom Bogdanom Krekićem vrlo jasno izjasnio protiv sudjelovanja socijaldemokrata u radu državnih organa, čime su se priklonili radikalnoj/lijevoj struji. Stoga ne čudi činjenica da je Sreten Jakšić imao jednu od važnijih uloga i na Kongresu ujedinjenja lijeve struje, održanoj u Beogradu (1919.) na kojoj je vrlo jasno kritizirana desna struja socijaldemokratske stranke. Jovo Jakšić se i krajem ožujka iste godine vrlo jasno izjasnio za lijevu struju kada je naveo kako će „naša partija biti levičarska (…) i ići će više na levo no centrumaši, pa kako bude“.8 Mogući je razlog ovog ideološkog zaokreta prvomajski napad vlade na radnički pokret u BiH kao i poraz Mađarske Sovjetske Republike te rasplet oko generalnog štrajka željezničara u travnju 1920. godine.9 U okviru navedenog nameće se zaključak kako je ovo utjecalo na bosanskohercegovačko radničko vodstvo u smislu da je u njihovoj ideološkoj postavci prevladavala stara socijaldemokratska teza o tome kako agresivniji način borbe vode neminovno do još veće represije prema radničkom pokretu te time prijete i njegovom uništenju.

Sergije Dimitrijević u članku „Centrumaši u Srbiji i Bosni i Vukovarski kongres“ ističe da je ova struja bila posebno brojna u Bosni, objašnjavajući to tijesnom povezanošću sa centrumaško orijentiranim pokrajinskim rukovoditeljima pokreta kao i kristalizacijom predratnih nacionalističkih antipartijskih elemenata oko Jove Šmitrana i njegove Socijaldemokratske stranke BiH.10

Ova je struja imala uporište u Bosni i Hercegovini, a predvodila su je braća Jovo/Jovan i Sreten Jakšić koja su i u širim jugoslavenskim okvirima bili definirani kao njezini predstavnici. Potonje je bilo uvjetovano činjenicom da su obojica imala vrlo raširenu agitacijsku strukturu, prvenstveno što se tiče veza s hrvatskim radnicima. Tako je Sreten bio izrazito aktivan u razdoblju do 1914. godine, prije svega u smislu doticaja s radničkim pokretom u Dalmaciji, dok se Jovo nakon 1920. godine, gotovo u potpunosti posvetio razvoju radničkog pokreta u Hrvatskoj, točnije u Slavoniji. Naime, nakon dolaska u Osijek, on se brzo prometnuo u jednog od najistaknutijih centrumaša, a onda i socijaldemokrata. Njegova je djelatnost u Osijeku, obilježena uređivanjem Radničkog lista, u kojemu je jasno definirao ideološki smjer centrumaške struje. Potonje ne čudi jer se Jakšićeva djelatnost i inače ponajviše očitavala u izdavaštvu, pa je tako i prije no što je došlo do stranačkoga raskola unutar SRPJ(k), Jakšić je bio član Novinarskoga biroa, koji je trebao determinirati ulogu štampe u razvoju radničkog pokreta.11

Kontekst

Kako je ranije navedeno, nakon 1918. godine u međunarodnom radničkom pokretu definirale su se dvije struje: desna/socijaldemokratske i lijeva/komunistička. Među vođama lijeve struje bili su Vladimir Iljič Lenjin (1870.-1924.), Rosa Luxemburg (1871.-1919.) te Karl Liebknecht (1871.-1919.). U tom kontekstu Lenjin je bio predvodnik revolucionarnog modela preuzimanja vlasti, a koji se razvio na tragu shvaćanja kako niti jedna eksploatatorska klasa nije došla na vlast bez nasilja, pa sukladno tomu radnička klasa u borbi za vlastito oslobođenje također mora pribjeći nasilju, između ostalog i zbog toga što je i otpor eksploatatorske klase prisiljava na to.12

Međutim ovo je ubrzo naišlo na protivljenje dijela socijaldemokratskih stranaka koje su još krajem 1918. odnosno početkom 1919. još uvijek koliko-toliko predstavljale homogene strukture. Nasuprot navedenom, oni su se zalagali za mirno ostvarivanje socijalizma na tragu shvaćanja njemačkog socijaldemokrata Eduarda Bernsteina (1850.-1932.) koji je razvio teoriju evolucijskog socijalizma unutar koje revolucionarnom model suprotstavlja postepeni način ostvarivanja socijalizma.  Evolucijski je razvoj socijalizma, između ostaloga, značio da socijaldemokrati sudjeluju u radu parlamenta te surađuju s građanskim stankama. Potonje su pripadnici lijeve struje oštro kritizirali ističući kako ovakva politika čini izdaju proleterske klase, a samim time i Karla Marxa (1818.-1883.) iako su se istovremeno obje struje pozivale na njega. Time su stvorene dvije paradigme unutar radničkog pokreta. Sukob između ovih dviju struja doveo je i do „bratoubilačkog rata“ u Njemačkoj između socijaldemokrata i Spartakovog saveza dok se vrhunac ovih sukoba očitovao u stvaranju niza sovjetskih republika koje su većinom trajale svega nekoliko mjeseci (Mađarska Sovjetska Republika, Bavarska Sovjetska Republika i dr.).

Međutim ova podjela nije označila kraj ideološkog formiranja samog pokreta. Tako se ubrzo oko austrijsko-njemačkoga socijaldemokrata i teoretičara Karla Kautskog (1854.-1938.) stvorila nova, treća grupa  koja se zalagala za umjerenu politiku, odnosno svojevrsni treći put između komunista i socijaldemokrata.  Pripadnici ove struje, koja se u međunarodnim okvirima formirala u okviru Druge i pol internacionale (1921.-1922.),13 zalagali su se za pomirljivu politiku, pokušavajući kombinirati politiku desnoga i lijevoga krila radničkoga pokreta, pa ih je Lenjin zbog toga, kako je već navedeno, nazvao centrumašima.14

U kontekst navedenoga, ideološka razmimoilaženja, nisu zaobišla niti mladi jugoslavenski radnički pokret, unutar kojega su se također manifestirala ova previranja, a koja su se javila još krajem 19. odnosno početkom 20. stoljeća.15 Stoga se, kako je ranije navedeno, struja predvođena srpskim i bosanskim vođama na Drugom kongresu SRPJ(k)16 održanom u Vukovaru suprotstavila njegovim zaključcima te na taj način kreirala treću liniju. Njezini su se pripadnici oslanjali na Kautskove interpretacije, a koje su podrazumijevale oštru kritiku ortodoksnog marksizma.17 Katusky je između ostaloga smatrao kako se u boljševičkoj Rusiji provode diktatorske metode, pri čemu je socijalističke koncepcije boljševika nazvao primitivnim i sirovim.18 U programskom se smislu, ova internacionala suprotstavila principima Druge kao i pro-sovjetskom putu Treće internacionale. Centrumaši su isticali kako pripadnici navedenih internacionala zbog svoga dogmatizma sprječavaju razvoj radničkog pokreta.

Vraćajući se na zaokret koji su jugoslavenski sljedbenici Druge i po internacionale napravili na vukovarskom Kongresu, valja istaknuti kako ga treba promatrati u širem kontekstu, pri čemu treba uzeti u obzir činjenicu da je on tijesno povezan s početkom previranja u tadašnjim socijaldemokratskim stankama. Ovo je prema Tomi Milenkoviću dodatno ohrabrilo centrumaše iz Srbije i Bosne da poduzme energičnije akcije u smislu organiziranja konačnog raskola. Na tragu navedenoga Milenković smatra da je 21 uvjet kojega je Kominterna postavila za ulazak u njezine strukture za ovu struju bio samo povod za udaljavanje od pozicija KPJ.19

Kako god, ova struja nije dugo djelovala samostalno, pa se nakon etapnog procesa koji je započeo u kolovozu 1921. godine stvaranjem Socijalističke zajednice Jugoslavije (SZJ), konačno priključila socijaldemokratima, predvođenima Vitomirom Koraćem, kada je 18. prosinca 1921. osnovana SPJ, na čijem je čelu bio Dragiša Lapčević, odnosno s Koraćem kao predsjednikom Glavnog odbora.

Unatoč ovom ujedinjenju djelovanje SPJ obilježeno je trajnim trzavicama između nekadašnjih centrumaša i socijaldemokrata, što se ponajviše očitovala u odnosu između Vitomira Koraća i Dragiše Lapčevića te Jove Jakšića. Ovo je dovelo i do Lapčevićevog napuštanja stranke (1922.) te do sve intenzivnih optužba na račun centrumaša da su zapravo prikriveni komunisti. Ovi su sukobi okončani zabranom djelovanja SPJ uslijed proglašenja Šestojanuarske diktature (1929.) čime zapravo proces cijepanja unutar stranke nije dovršen prirodnim putem već je uvjetovan uspostavom diktature.20

Tekst Manifesta opozicije

Vukovarski kongres naše partije usvojio je jedan za proleterski pokret vrlo koban princip — homogenost: naime, da u partiji treba da vlada jedna struja. Svi, koji ne dele poglede toga užeg kruga partiskih drugova, treba, po sistemu buržoaskog parlamentarizma, da idu u opoziciju. Mnogo je drugova držalo da će takav sistem vođenja partiskih poslova štetno delovati na razviće pokreta i njegovu borbenu sposobnost. Većina delegata na kongresu pošla je svojim putem ne obzirući se na ozbiljne primedbe onih drugova, koji su u tom i u mnogim drugim pitanjima bili suprotnog gledišta. Fiks-ideja nekih drugova — iznošena često na konferencijama, pa i u štampi, pred partiski kongres — da „centrumaši“ i „desničari“ sabotiraju partiski rad, te zbog toga akcije ne mogu da budu dovoljno revolucionarne, ta fiks-ideja osvojila je kongres, koji ju je podigao na stupanj vrhovnog principa u budućem radu partije. Tako je izabrano Centralno Partisko Veće — potpuno „homogeno“. (…)

Princip homogenosti proveden je odmah i u nižim instancama pokreta: u beogradskoj mesnoj organizaciji i u mnogim drugim mestima izabrani su u uprave samo pristalice „vladajućeg“ pravca. I u ovom slučaju lojalnim držanjem opozicije nije ometano provođenje toga usvojenog principa.

Uskoro je ovom principu počeo da se daje potpuno apsurdan vid. Bezmalo je počelo izgledati kao da ima dve vrste članova u partiji: ,,pravovernih“ i „jeretika“. Dok su prvi zauzimali sva mesta u višim i nižim instancama pokreta, dotle su drugi imali biti potisnuti sa svih mesta u partiji gde se aktivno da delati, pa čak i po agitacionim odborima (partijskim sekcijama), najzad i u sindikatima. Organizovano i planski, ti su drugovi izbacivani sa svih mesta, pa čak i tamo gde se obavljaju i obični fizički poslovi, kao što je raznošenje agitacionih izbornih i drugih listića. (…)

Ni sindikalne organizacije nisu pošteđene od ovog „prečišćavanja“. U čitavom nizu sindikata učinjeni su, većinom bezuspešni, pokušaji, slobodno se može reći, u potpuno nedrugarskoj formi, da se „centrumaši“, kao „saboteri akcija“ i „sindikalni birokrati“, izbace i onemogući im se svaki rad u pokretu. (…)

Predsednik III Internacionale na poslednjem kongresu u Moskvi napao je našu partiju „što dopušta da Lapčević piše u partiskoj štampi reformističke članke.“ Od kuda moskovskim drugovima obaveštenja o tome da je drug Lapčević reformista i da u opšte piše u Radničkim Novinama. Da li ta obaveštenja nisu iz istog izvora iz koga i jedan članak u štampi naših drugova u Americi. Naime, u jednom drugarskom listu u Americi publikovan je o našem pokretu članak sa potpisom druga Pavia Pavlovića, sekretara Centralnog Sindikalnog Veća i Predsednika Centralnog Partiskog Veća. U tome članku se tvrdi kako se na opasnim mestima neće da eksponiraju t.zv. centrumaši, kako se samo „levičari“ eksponiraju, te ih zbog toga policija goni a centrumaši su zaklonjeni. (…)

O INTERNACIONALI

1. Uvod

Naša partija do danas nije imala časti da se kao partija pita o internacionalnoj politici koju želi da vodi i o organizaciji internacionale kojoj pripada. Ona je kao partija bila prost predmet i dobijala je konačne i gotove odluke. Na prvom osnivačkom Kongresu u Beogradu 1919 godine logično je bilo svega jedno: da se, dosledno svojoj dotadašnjoj politici odvojimo od druge Internacionale. Mi tada nismo znali šta je i kakva će biti treća Internacionala. Naše političko častoljublje i veliki internacionalni ugled, koji smo do tada uživali, nalagali su nam da zahtevamo aktivnu saradnju na izgradnji nove Internacionale. U mesto toga na Kongresu je prosto izglasano: mi smo članovi treće Internacionale. Došao je drugi kongres te Internacionale od 1—6 avgusta t. g. u Moskvi. Tek na tom kongresu treća Internacionala je potpuno izrađena i njena politika orijentisana. Naše partije ovo kao da se nije ticalo. Ona o dnevnom redu internacionalnog kongresa nije raspravljala. Ona na svome kongresu niti je davala mišljenje o organizaciji Internacionale, niti birala delegate. Kongres u Moskvi je održat i nama su zaključci poslati. I — „mi“ primamo! „Mi“ sve primamo! Nećemo se valjda još mi pitati o Internacionali kad o tom Rusi brigu vode! Mi odlučno protestvujemo protivu ovog internacionalnog ponižavanja ugleda, naše partije. Protestvujemo isto tako protivu sistematskog potmulog uvlačenja jedne nove politike u našu partiju bez prethodnog razgovora i odluke partije kao celine. (…)

Rok u kome se sve partije imaju odlučiti primaju li moskovske zaključke određen je iz Moskve. Ovaj rok znači ultimatum svim partijama. On nije postavljen proizvoljno. Njega postavlja sovjetski režim u Rusiji zbog toga što je prinuđen da za iduću godinu ima čistu situaciju: sa kim on kao sa saveznikom ima da računa za oružanu borbu pro- tivu međunarodnog kapitalizma. Celokupna politika sovjetske vlade u Rusiji zavisi od toga kakvu potporu ona ima da očekuje iz ostalih zemalja. Najveći je interes sovjetske vlade da brzo zna: gde ona može očekivati otvorenu revoluciju, građanski rat, u cilju obaranja kapitalizma. I prema tome kakav odgovor dobije opredeljivaće sovjetska vlada svoju politiku. Na II Kongresu u Moskvi izgrađena je III Internacionala kao isključivi organ sovjetske vlade u Rusiji u cilju neposrednog organizovanja oružane borbe i u ostalim državama za obaranje kapitalizma. (…)

S toga odlučno ustajemo protivu zatajivanja odluka, protivu onemogućavanja diskusije i odlaganja Kongresa. Izbornoj borbi to nema šta da smeta. (…)

Pozivamo drugove da o pitanjima, koja pokrećemo otvore diskusiju u svima organizacijama i da od izvršnog odbora traže: partiskim članovima oduzeto pravo slobodnog raspravljanja u partiskoj štampi i saziv vanrednog Kongresa radi odluka o Internacionali…

III. Međunarodna politika boljševika.

Oko čega ide borba? Oko toga može li i hoće li i svetski proletarijat zaplivati u jednu opasnu avanturu. Moskovski kongres je proglasio: Treća Internacionala je organizacija, koja ima za zadatak da putem oružanoga ustanka obori svetski kapitalizam. Samo one partije, koje se izjasne gotovim da u svojoj zemlji organizuju oružani ustanak u cilju da obore svoje vlade i zavedu krutu diktaturu proletarijata, pa ma taj proletarijat bio ništavna manjina društva — samo te partije mogu biti dostojni članovi Treće Internacionale. Ko misli da proletarijat njegove zemlje danas još mora da vodi drugu politiku i da nema moći ili da ne može ničega dobrog i korisnog postići oružanim ustankom — taj je izdajnik, rđa najgore vrste, njega napolje!

Za revolucionarne marksiste je odavno jasno da klasna borba u svojoj završnoj fazi gotovo redovno prelazi u građanski rat, u borbu oružjem. Ne voljom i željom proletarijata, nego zbog toga što se vladajuće klase neće potčiniti nikakvoj volji narodne većine, što bez fizičke prinude neće ispustiti vlast iz ruku. U toku razvitka klasne borbe redovnim političkim sredstvima dolazi se do perioda kad se od strane vladajuće klase upotrebi sila protivu celoga njenog dotadašnjeg političkog poretka, i otuda se građanski rat sam sobom nametne. Ali pre nego što do toga dođe ima proletarijat u svakoj zemlji da postane sila sposobna da pobedi staro društvo i organizuje novo. Istoriska zasluga naučnog marksizma jeste u tome što je otkrio uslove pod kojima su pobeda proletarijata i komunistička privreda jedino mogućni. Marks je pokazao da komunizam ne može biti ni tvorevina razuma, ni morala, ni grube sile. (…)

Mi borbu za oslobođenje proletarijata i za komunizam shvatamo onako kako smo to naučili od Marksa i ostalih velikih tvoraca naučnog socijalizma. Od Marksa smo naučili da komunizam ne može biti ni delo mudrosti ni delo proste sile već delo privrednog razvića i svesne klasne borbe proletarijata. Komunizam nije mogućan svuda i u svako doba. Komunizam nije delo proste bede i prostoga nezadovoljstva. (…)

Uporedo sa ekonomskim razvitkom i porastom proletarijata pooštrava se klasna borba. Za nas nikad nije bilo sumnje, da i ako je proletarijat primoran da za jednu dužu periodu vremena vodi legalnu klasnu borbu, traži demokratiju i zakonitost, da bi se kao klasa podizao i organizovao, na tom putu on neće doći do političke vlasti. On će tu vlast morati oteti u revolucionarnoj borbi — ali kad tome vreme dođe. Danas u našoj zemlji tome vreme još nije došlo. Pobeda proletarijata u naprednijim i razvijenijim zemljama znatno će ubrzati i olakšati završne borbe u zaostalim zemljama. Ali je jedna suva besmislica hteti revolucionarna preduzeća u zaostalim zemljama dok proleterska vlast u zemljama velikog kapitalizma nije učvršćena.

Treća internacionala se muči da ne prizna ovu istorijsku uslovljenost revolucije i proleterske vlasti. Njena politika zatvara oči pred raznovrsnim stupnjem razvića pojedinih zemalja. Ona bi želela da ruske metode i način rada što pre nametne svima ostalim partijama.

Svi zaključci u Moskvi o organizaciji Treće Internacionale služe tome jednome jedinome cilju da milom ili silom nametnu ruske političke metode ostalim partijama. I zato što mi ne pristajemo na ovu politiku nasilnog i prevremenog izazivanja revolucije, štetnog i prevremenog otimanja za vlast; zato što smo uvereni da bi takva politika upropastila ne samo našu partiju nego i celu radničku klasu kao klasu — zato smo mi protivu ovakvog načina organizovanja Treće Internacionale.

I sad kao i uvek mi ćemo iskreno pomoći jedan revolucionarni savez sviju nereformističkih socijalističkih partija. I sad kao i uvek mi želimo da u tom savezu budu i revolucionarne partije Rusije. Ali taj savez mora biti jedna Internacionala, organ raznolikih potreba proletarijata u raznim zemljama, a ne vojnička organizacija koja sve partije hoće da potčini jednoj. Mi hoćemo bratski savez u priznanju jednakosti a ne političko tutorstvo.

Jedna zdrava Internacionala ne može nići ni iz neozbiljnog podražavanja, ni iz uzajamnih obmana, bacanjem u vazduh praznih revolucionarnih reči. Ona može nići samo iz otvorenog razgovora i jasnog priznanja šta se u kojoj zemlji učiti može. Za to i želimo da se odmah sazove vanredni kongres i da naša partija na tome kongresu načelno odbaci zaključke poslednjeg kongresa u Moskvi i svojini delegatima da precizna uputstva.

PODELITE

  1. Slavica Koprivica-Oštrić, „Programi radničkih političkih stranaka osnovanih u Jugoslaviji 1919. – 1929. (Uporedna analiza)“, Zbornik Historijskog instituta Slavonije i Baranje, br. 7–8./1970.,  219.–254.
  2. Sergije Dimitrijević, „Centrumaši u Srbiji i Bosni i Vukovarski kongres“, u: Drugi kongres Komunističke partije Jugoslavije. Vukovar 1920., (ur. Zdravko Krnić), Historijski institut Slavonije/Zajednica institucija za izučavanje novije istorije naroda i narodnosti Jugoslavije, Slavonski Brod, 1972., 47.-84.
  3. „Uslovi za pripadnost Trećoj Internacionali“, dostupno na: http://www.yurope.com/zines/republika/arhiva/2001/274-275/274-275_27.htm
  4. Manifest opozicije, dostupno na: http://www.yurope.com/zines/republika/arhiva/2001/274-275/274-275_27.htm
  5. „Istina o centrumaškoj skupštini u Zagrebu“, Radnička riječ. Glasilo Komunističke partije Jugoslavije, (Osijek), br. 45., 14. VIII. 1920., II.
  6. „Crne pojave“, Radnička riječ. Glasilo Komunističke partije Jugoslavije, (Osijek), br. 37,  17. VII. 1920., II.
  7. S. Dimitrijević, „Centrumaši u Srbiji i Bosni i Vukovarski kongres“, u: Drugi kongres Komunističke partije Jugoslavije. Vukovar 1920., 47.-84.
  8. Isto.
  9. Isto.
  10. S. Dimitrijević, „Centrumaši u Srbiji i Bosni i Vukovarski kongres“, u: Drugi kongres Komunističke partije Jugoslavije. Vukovar 1920., 47.-84. Naime, u Bosni se, uz centrumašku, kreirala i struja oko Šmitrana i časopisa Zvono. Radilo se o grupi koja se oblikovala pod utjecajem nacionalnih elemenata. Stoga ju i Nusret Šehić uspoređuje s ostalim jugoslavenskim nacionalističkim organizacijama toga vremena, prije svega zbog njezinog odnosa prema strancima. Na tragu ovoga je i članak objavljen u osječkom Radničkom listu, u kojemu se analizira Šmitranova stranka, za koju je nepotpisani autor naveo da ne predstavlja nikakav nastavak radničke borbe, nego tek pravan za nacionalnu borbu. Zbog toga se ova stranka optužuje za rušenje radničkih organizacija iz izrazito patriotskih razloga. Kao dokaz tomu, navodi se podatak da je policija uz njihovu pomoć vršila uhićenja radničkih vođa. „Ujedinjenje socijal. pokreta u Bosni i Hercegovini“, Radnički list. Glasilo Socijalističke zajednice Jugoslavije u Osijeku, (Osijek), br. 4., 27. X. 1921., I.
  11. Ana Rajković, „Centrumaška struja u BiH i njezini doticaji s radničkim pokretom u Hrvatskoj (1918.-1921.)“, 48/2019., Prilozi, 49.-90.
  12. Novica Vujinović, „Taktika boljševika u revoluciji (od februara do oktobra 1917. god.)“, Prilozi za istoriju socijalizma, 5/1968., 215.-236.
  13. Druga i pol internacionala osnovana je 27. II. 1921. godine. U njezin su sastav između ostaloga ušli, Nezavisni socijaldemokrati Njemačke (USPD), Nezavisna radnička stranka (ILP), Socijalno demokratska stranka Švicarske (SPS) i dr. Među njezine se najistaknutije pristaše ubrajaju Julius Martov (1873.-1923.) te Otto Bauer (1881.-1938.)
  14. Pojam centrumaši konstruirao je Vladimir Iljič Uljanov Lenjin tijekom Prvoga svjetskog rata. (Momčilo Zečević. „Jugoslavenska socijaldemokratija prema II. I III. internacionali. Povodom knjige Vlado Strugar, ‘Jugoslavenska socijaldemokratska stranka 1914.-1918’, Zagreb, 1963., 322.“ u: Prilozi za istoriju socijalizma, ur. Pero Damjanović, knj. I., Institut za izučavanje radničkog pokreta, Beograd, 1964., 392.
  15. A. Rajković, „Centrumaška struja u BiH i njezini doticaji s radničkim pokretom u Hrvatskoj (1918.-1921.), 48/2019.“, Prilozi, 49.-90. Prve ideološke borbe u srpskom radničkom pokretu vođene su oko ideja Svetozara Markovića (1846.-1875.) te oko odnosa radničkoga pokreta prema selu. S druge strane, u Hrvatskoj se pojavila anarhistička struja, koja je oštro oponirala stranačkom vrhu, prije svega u smislu propitivanja metoda generalnoga štrajka.
  16. Dalje: SRPJ(k)
  17. A. Rajković, „Centrumaška struja u BiH i njezini doticaji s radničkim pokretom u Hrvatskoj (1918.-1921.) “, Prilozi, 49.-90.,
  18. Karl Kautsky, „Social Democracy versus Communism“, dostupno na:  https://www.marxists.org/archive/kautsky/1930s/demvscom/ch06.htm datum pristupa:20.50.2020.
  19. Toma Milenković, Socijalistička partija Jugoslavije, Institut za savremenu istoriju/NIP Export.-Press, Beograd, 1974., 27.
  20. T. Milenković, Socijalistička partija Jugoslavije, 456.