Sigurno smo svi vrlo dobro upoznati sa cijelim nizom protivljenja, kritika i argu- menata protiv NATO pakta, koje polaze od pragmatičkih i humanističkih argumenata. Smatram da je uglavnom sve što se na taj način moglo reći uglavnom rečeno, te da slijedeći taj pristup nećemo doći do nikakvih novih i zanimljivih spoznaja. To ne znači da gornji pristup treba odbaciti, naprotiv on je od velikog značaja u mobiliziranju stanovništva protiv NATO-a, ali to je i uglavnom sva njegova vrijednost. Osim toga, takvo apstraktno i „metafizičko“ napadanje NATO-a, koje polazi od isplativosti i neisplativosti pristupanja u njega, njegove brutalnosti i nedemokratičnosti itd., nikako ne može biti dovoljno za potpunu analizu te pojave, a također nikako ne može predstaljati potpuni stav organizacije kojoj je u cilju socijalistička preobrazba društva. Stoga se takvim pristupom pita- nju neću baviti, kao niti opisivanjem poznate povijesti pakta, nekih obilježja njegove politike, ili načinom na koji je organiziran. Umjesto toga, pokušat ću u jednom dosta kratkom i brzopletom tekstu dati skicu socijalističke analize ovoga problema, te na taj način donekle pokušati popuniti prazninu koju osjećam kada se obično govori o njemu. Iako je ovakav pristup više teoretski orijentiran od uobičajnog, smatram da omogućava uvid u neke stvari koje inače nisu pretjerano jasne, te daje ključ za razjašnjavanje određenih problema i nejasnoća. Prešutno će se u cijelom tekstu pojavljivati određene teze koje se neće dublje analizirati, već će se pretpostavljati da su manje-više izvjesne i prihvatljive, osobito nekome socijalističkog svjetonazora. Razlog ovakvog aksiomatskog pristupa je prije svega u nedostatku prostora i vremena. Radi lakšeg praćenja i veće preglednosti istaknimo ih na početku:
1. Polazeći od uvjetovanosti društvenih pojava ekonomskim, osnovni korak u analizi svakoga društvenoga i političkog fenomena, pa tako i NATO pakta, je staviti ga u određeni ekonomski kontekst. Konkretno, to znači da je za shvaćanje prirode i suštine NATO-a nužno uočiti da njegova osnovna obilježja proizlaze iz dinamike razvoja kapitalizma. Stoga je nužno to dvoje staviti u određeni uzročno-posljedični odnos.
2. Za nas socijaliste problem NATO pakta je bitan, prije svega, zbog uloge koju ima u stabiliziranju kapitalizma, te zapreke koju predstavlja za uspostavu socijalističkog društva.
3. Osnovni razlog socijalističkog protivljenja ulaska Hrvatske i NATO nije ni pragmatičke ni „apstraktno humanističke“ prirode, premda se takvi argumenti mogu i trebaju koristiti. Osnovni razlog je težnja za destabilizacijom kapitalizma putem destabilizacije pakta koji je njegov pas čuvar. Iako je za nas širenje anti-NATO propagande u ovo vrijeme pred potencijalno pristupanje osnovni imperativ i glavni zadatak, treba shvatiti da NATO nastavlja postojati kao realna činjenica čak i u slučaju hrvatskog nepristupanja. Dakle, i u slučaju ove male pobjede, borba protiv NATO-a biti će vrlo daleko od svog kraja. Naš cilj je, svakako, brisanje ove organizacije sa lica zemlje.
Uloga rata u suvremenom kapitalizmu
Da bi bilo koji ekonomsko-politički sustav mogao postojati „sile“ koje njegovu ekonomsku bazu drže na okupu moraju biti jače od onih koje teže njezinoj destrukciji. Konkretno, u kapitalizmu to znači da se proces reprodukcije kapitala mora odvijati nesmetano (eventualni prekidi moraju biti kratkotrajni). Proces stalnog pretvaranja proizvedenog viška vrijednosti u dodatnu radnu snagu i sredstva za proizvodnju, odnosno proces reprodukcije kapitala uslijed konkurencije i težnje za stvaranjem što većeg viška vrijednosti, dovodi do ubrzanog razvoja proizvodnih snaga, znanosti i tehnologije. To je osnovni uzrok razvoja kapitalizma, ali ujedno i uzrok njegovih najvećih problema. S jedne strane on stvara tendenciju koncentriranja bogatstva u malom broju ruku, te siromašenje sve širih slojeva stanovništva (to je parafraza onoga što Marx naziva opći zakon kapitalističke akumulacije), propadanje niza kapitalista uslijed borbe na tržištu, stvaranje monopola i propadanje sitnih poduzeća. S druge strane, sve manji broj radnika u odnosu na količinu strojeva smanjuje količinu viška vrijednosti (budući da višak vrijednosti stvara živi rad) u odnosu na količinu predujmljenog kapitala, što znači smanjenje profitne stope (ovo Marx naziva zakonom tendencijskog pada profitne stope). Posljedice ovih tendencija najočitije dolaze do izražaja u ekonomskim krizama – one dakle imaju razarajući učinak po kapitalističku ekonomiju, te je od osnovne važnosti za opstanak kapitalizma da se ublaže ili neutraliziraju. Činjenica da kapitalizam još uvijek postoji svjedoči da je u tome (bar privremeno) uspio, ustvari dobar dio povijesti 20 st. je i nastao kao posljedica njegovih napora u tome smjeru. U tome je od ključnog značaja bilo postojanje razlika u razvijenosti pojedinih područja, koje je omogućilo opstanak kapitalizma, koji je prešao u imperijalističku i monopolističku fazu. Osnovni procesi koji su neutralizirali djelovanje općeg zakona kapitalističke akumulacije i tendencijskog pada profitne stope, te omogućili rast i razvoj zapadnog kapitalizma, bili su:
1. Neslućeni razvoj znanosti i tehnologije, koji je, izuzetno povećavši produktivnost, omogućio znatno podizanje radničkih najamnina, te opće poboljša- nje položaja radničke klase na zapadu.
2. Eksploatacija nerazvijenih područja, na taj način stvaranje dodatnog profita – imperijalizam u najčišćem obliku.
3. Nerazvijena područja su pružila otvorene mogućnosti za plasiranje viška vrijednosti, koji se inače ne bi mogao realizirati na tržištima razvijenog kapitalizma.
Niska cijena radne snage u nerazvijenim područjima omogućava stvaranje mnogostruko većeg viška vrijednosti (pod istim uvjetima) nego na zapadu, što igra značajnu ulogu u neutraliziranju tendencijskog pada profitne stope.
Prebacivanje proizvodnje u nerazvijena područja
Zajednička kombinacija ovih procesa konstruira suvremeni kapitalizam kao sustav koji se temelji na prikazanom odnosu razvijenih i nerazvijenih područja.To je široko poznato kao postojanje i međuodnos kapitalizma centra i kapitalizma periferije, te ima dalekosežne i kompleksne posljedice kako na razvoj centra, tako i periferije. Ništa od ovoga se ne zbiva jednostavno, prvenstveno zato jer se svi procesi zbivaju i u određenom političkom okruženju, te zbog njega nailaze i na znatne zapreke. No, budući da ekonomska baza predstavlja osnovnu razinu društvene stvarnosti, sva politička sredstva koja razvijene države posjeduju moraju se staviti u službu ostvarivanja ciljeva koji služe normalnom nastavku procesa reprodukcije kapitala. I ne samo politička sredstva, nego i ona vojna. I tu stupa na snagu rat kao jedno od sredstava stabiliziranja i razvoja kapitalizma. Dakle rat postaje legitimno ekonomsko sredstvo (koje je doduše potrebno ideološki opravdati). Osnovne funkcije rata u razvijenom kapitalizmu su sljedeće:
1. Očuvanje onog dijela političkih odnosa koji idu u prilog imperijalistima. Zadržavanje kontrole nad resursima i proizvodnjom nerazvijenih područja. Sukob sa snagama i pokretima koji bi svojim djelovanjem mogli svjesno, ili nesvjesno, ugroziti interese zapadnog kapitala.
2. Stavljanje pod nadzor područja koja još nisu pod kontrolom. Osvajanje novih resursa.
3. Uništavanje autonomnih ekonomskih struktura, otvaranje mogućnosti za nova ulaganja,odnosno plasiranja viškova vrijednosti.
NATO kao posljedica
Prema tome, različiti oblici vojnog organiziranja i povezivanja samo su forma, odnosno pojavni oblici u koje se zaogrče uvijek isti cilj – vojnim djelovanjem omogućiti poboljšano odvijanje procesa reprodukcije kapitala, putem mehanizama o kojima smo govorili u prošlom odjeljku. Za shvaćanje osnovne suštine sasvim je svejedno da li se radi o Antanti i Centralnim silama ili NATO paktu, različiti historijski i politički kontekst određuje najsvrsishodniju formu koju vojno organiziranje poprima kako bi ostvarilo osnovne funkcije rata u kapitalizmu.Upravo na taj način treba sagledati i shvatiti NATO pakt. On je oblik vojnog povezivanja zemalja zapadnoeuropskog kapitalizma nastao u uvjetima Hladnoga rata i prijetnje po normalan razvoj procesa reprodukcije od strane Istočnog bloka, a njegovi su osnovni ciljevi djelovanje sa svrhom postizanja efekata o kojima smo govorili na kraju prošlog odjeljka. Budući da on još uvijek postoji sa nesmanjenim značajem, jasno je da ovakva forma vojnog organiziranja odgovara interesima imperijalističkih sila, te da NATO pakt još uvijek ima svoju svrhu.Odvojimo malo vremena da bismo se osvrnuli na vulgaran i dosta raširen pristup povezan s ovom problematikom. Dosta se često NATO pakt, kao i politika najmoćnije zemlje SAD-a, promatra apstrahirano od ekonomskog konteksta, te na način koji pretpostavlja apsolutnu slobodu subjektivnih snaga. Tako se govori o „pokvarenosti“, „neljudskosti“ NATO.
Vidjeli smo koja je osnovna suština vojnih akcija imperijalističkih sila. Ciljevi koji se pojavljuju kao posljedica prikazanih težnji u različitim okolnostima ostvaruju se na različite načine. Ono što se zaboravlja je da vanjska politika impe- rijalističkih zemalja nije u konačnici proizvod nečije volje ili svijesti, nego se pojavljuje kao nužnost uslijed zakona razvoja kapitalizma. Nije sadašnja politika SAD-a jednostavno plod nečijeg odabira, nego je manje-više nužnost u ovoj fazi razvoja kapitalizma, te od neprocjenjive važnosti za njegov opstanak. Svaka kapitalistička zemlja u istim okolnostima, te istim položajem, ponašala bi se na manje-više isti način. To nema previše veze sa subjektivnim faktorima. U potpunosti je isto s NATO paktom – njegovo postojanje, akcije u kojima sudjeluje itd. jedan su od nužnih načina na koji se omogućava normalno funkcioniranje kapitalističkog sistema u sadašnjoj fazi. Naravno, sasvim je moguće da će se zbog dinamike razvoja kapitalizma u budućnosti odbaciti NATO pakt, stvoriti neki novi oblik imperijalističkog vojnog udruživanja, ili će politički odnosi biti obilježeni vojnim sukobima između imperijalističkih sila, kao što je to bio slučaj u prošlosti. Ta činjenica ukazuje na površnost i ograničenost onih pokreta koji se koncentriraju samo na borbu protiv NATO-a, njegovih vojnih operacija, te zahtjevanje njegovog ukidanja. Problem se ne može riješiti u okviru postojećeg sistema, on može samo promijeniti formu u kojoj se pojavljuje, a sadržaj ostaje isti. Iz ranijeg izlaganja je sasvim jasno da su rat i imperijalizam nezamjenjivi alat koji omogućava preživljavanje kapitalizma, dakle u kapitalizmu će uvijek i nakon NATO-a biti NATO. Rješenje je, naravno, radikalno – ukidanje postojećeg sistema, te izgradnja internacionalnog socijalizma, jer jedino se na taj način, uki- dajući logiku kapitalističke reprodukcije, ukidaju i sami uzroci problema.
Specifičnosti socijalističkog stava prema NATO –u
Prilično je jasno u kojem će se smjeru kretati socijalističke aktivnosti u vrijeme kada se Hrvatska nalazi na pragu pristupanja u NATO, u kojega nas gura politička oligarhija na čelu sa HDZ- om. Anti-NATO aktivnosti moraju neupitno u ovom periodu predstavljati jedan od osnovnih oblika djelovanja organiziranih socijalističkih snaga. Također je prilično izvjesno da se u tome treba što jače povezivati i što uže surađivati sa svim progresivnim, pacifističkim i slobodoumnim organizacijama. Budući da su ove stvari jasne, i to gotovo same po sebi, te da oko toga nema sporova, a niti prevelike filozofije, a da se, između ostaloga, o tome govorilo i govorit će se mnogo puta, ja se na tome neću dalje zadržavati. Umjesto toga pokušat ću ukratko skicirati neke osnovne principe onoga što smatram socijalističkim pristupom problemu, naglašavajući njegove specifičnosti u odnosu na ostale pristupe. Drugim riječima, pokušat ću skicirati u čemu se to socijalistički stav o NATO-u razlikuje od svih ostalih – desničarskih, pacifističkih, stavova civilnih udruga itd. Reći da smo protiv NATO-a i završiti priču na tome znači reći gotovo ništa. Također, zadržavanje na apstraktnoj kritici NATO-a, na kritici njegove autoritarnosti, brutalnosti, na iznošenje činjenica o neisplativosti ulaska u njega, opet ne znači previše što se tiče ozbiljne analize problema. NATO i odnos prema njemu je potrebno staviti u određeni kontekst njegovog razvoja, sadašnjih okolnosti, perspektiva za budućnost, te dovesti u odnos a našim ciljem socijalističke transformacije društva.
Ovaj tekst je ustvari i pokušaj jedne dosta brzoplete skice toga postupka. Ako se on izostavi i zanemari, upada se u razne vrste političkih pogrešaka i nesporazuma, koje mogu u konačnici rezultirati i katastrofalno.Tako je, na primjer, dosta rašireno i popularno mišljenje kako u pitanju NATO-a (a ponekad i Europske unije, ali to je druga tema, u koju sada nećemo ulaziti) „de- sni“ i “lijevi“ imaju iste stavove. Tako na primjer i Vladimir Bebić u jednoj emisiji, u raspravi sa Šiblom iz Jedino Hrvatska, iznosi stav kako postoje stvari oko kojih bi mogli surađivati, misleći pritom valjda i na protivljenje NATO paktu. Naravno, ako su stavovi isti, nužna je posljedica i međusobna suradnja, u tome nema ničega spornog. Možda stavovi Ljevice Hrvatske i Jedino Hrvatske po tom pitanju i jesu isti, no to nas trenutno uopće ne zanima. No zanima nas jesu li stavovi reakcionarnih snaga – desnice i socijalističkog pokreta isti. Po čemu bi trebali biti isti? Valjda po tome što obadvoje kazuju „Ne NATO-u“. No, to je upravo problem o kojemu smo gore govorili – jednostavno ostajući na razini negacije i izbjegavajući ozbiljnu analizu ustvari ne govorimo ništa. A već iz onoga što je dosada rečeno u ovom tekstu, sasvim jasno slijedi – socijalistički stavovi ne samo da nisu isti stavovima desnice, nego su u odnosu na njih dijametralno suprotni!
Desnici je priča o NATO-u gotova sa neulaskom Hrvatske u NATO. Ovaj politički korak joj je nužan u provođenju njezinog političkog cilja – stvaranja autarkične i izolirane Hrvatske, u kojoj je nacionalno centralna kategorija, koja bi po obilježjima gospodarstva trebala značiti povratak u 19 stoljeće – i to, prije svega, po ulozi nacionalne ekonomije, neovisnosti o stranom kapitalu itd, koja se zasniva istovremeno na vlasti krupnog hrvatskog kapitala, ali također i s mnogo sentimenata posmatra hrvatsku sitnu buržoaziju, te kao duhovnu hranu (bolje reći napoj) servira šovinizam i nacionalne mitove. Također, u vojnim pitanjima, koja su nužno povezana s odnosom prema NATO-u, realiziranje ideja desnice znači stvaranje snažne hrvatske vojske, te „hrvatsku pušku na hrvatskom ramenu“. (Sada svakako nije vrijeme da se ulazi u ocjene ovakvih težnji, ali čovjek se teško može oduprijeti iskušenju – ovdje se svakako radi o reakcionarnoj utopiji koja se može završiti na jedino dva načina – u postepenom odustajanju od ovakvih tvrdnji nakon preuzimanja vlasti, ili u fašizmu.) Sasvim je jasno da ovdje ne može biti nikakve suradnje između desnice i socijalista, jer naravno, između ostaloga, različiti ciljevi određuju i različita sredstva, no vratit ćemo se na to nešto kasnije.
Onaj dio anti-NATO scene koji bi pak mogli opisati uvjetno kao „pacifistički“, „civilni“ itd. nema dijametralno suprotne stavove u odnosu na socijalističke, te je stoga određena razina suradnje nužna i potrebna, osobito u ovom periodu. No, daleko od toga da bi njihovi stavovi bili sukladni ili pretjerano slični socijalističkima! Za ovaj dio anti-NATO scene priča se manje više, također, zaustavlja nakon Hrvatskog neulaska, uz eventualno zahtjevanje ukidanja ovoga pakta. Ovaj odnos nastaje prije svega zbog težnje za izgradnjom tolerantnog, miroljubivog, nenasilnog, te civilnog društva (što su uglavnom apstraktne fraze).U vojnim pitanjima zalaže se uglavnom za smanjenje ulaganja u vojsku, ali se ostaje pri konceptu profesionalne vojske, uz dosta zamagljivanja.Osnovna mana ovoga pristupa, kao i pristupa desnice, je što se ne poduzimaju nikakve analize i objašnjenja fenomena NATO-a, te što se problem jalovo pokušava riješiti u okviru postojećeg sistema, u kojemu je on nerješiv. Nemoguće je riješiti problem bez ukidanja uzroka koji ga proizvodi, kao što je nemoguće riješiti se korova njegovim skraćivanjem – treba ga iščupati iz zemlje. Srž problema je, naravno, kapitalistička ekonomija. Socijalistički pristup se oštro razlikuje od svih drugih pristupa ovome problemu. Ne samo da se borba ne zaustavlja nakon eventualnog neulaska, nego bi mogli reći da ona tada ustvari tek započinje.
Iz socijalističke perspektive, borba protiv NATO-a samo je jedan od frontova borbe protiv imperijalizma, koja je opet integralni dio borbe za rušenje kapitalizma i uspostave internacionalnog socijalizma, te je od nje neodvojiva. U trenucima kada ne samo socijalizam, nego i borba za uspostavu socijalizma moraju biti internacionalni, što uža suradnja i povezivanje na internacionalnom nivou sa svim snagama i pokretima koje se zalažu za demokratski socijalizam na samoupravnim temeljima je osnovni imperativ. Također, od ključnog je značaja povezati se i kritički podupirati razvoj revolucije u Venezueli i Južnoj Americi, te u slučaju agresije imperijalističkih sila pružiti svu moguću pomoć i potporu u svim oblicima. Treba biti svjestan da će ova borba biti duga i permanentna, da će njezin konačni kraj uslijediti tek nakon uspostavljanja svjetskog socijalizma. Naravno, sa svime navedenim povezan je i pristup vojnim pitanjima, koji se, kao što semo već naveli, nalazi u nužnom međuodnosu sa pitanjem odnosa prema NATO-u. Da socijalistički cilj nije vojno udruživanje u paktove pod kontrolom imperijalističkih sila, sasvim je smiješno i spominjati, ali također socijalistički cilj ne može biti ostajanje u ovakvom sistemu vojne organizacije, a niti stvaranje onoga što se naziva profesionalna vojska.
Vojska, kao posebna grupacija unutar društva, koja je u postojećem sistemu prije svega jedna od snaga koja ga održava, te djeluje prvenstveno u interesu političke i pri- vredne elite, mora u socijalizmu poste- peno biti ukinuta. Na njezino mjesto postupno treba stupiti „naoružani narod“, naravno u vidu naoružanih formacija koje su pod kontrolom demokratski izabranih organa. Na taj način, postupnim ukidanjem vojske, ove formacije gube svoju klasnu, ali i osvajačku ulogu. Jer takva organizacija je odgovarajuća prvenstveno za obranu i to osobito onu vođenu gerilskim i parti- zanskim metodama. Nasuprot ’profe- sionalizaciji’, koja ustvari znači dodatno zatvaranje vojske u samu sebe, otu- đivanje od naroda, te njezino pretvaranje u istreniranog psa čuvara kapitalizma, socijalistički pristup vojnom pitanju znači postepeno ukidanje vojske integracijom vojske i naroda, te preuzimanje obrambenih funkcija od strane naroda. Taj dugotrajni i kompleksni proces se, između ostaloga, provodi uvođenjem tečajeva društvene zaštite u škole, fakultete i radna mjesta. Ova de- militarizacija, koja je ustvari (kao što je rečeno) preuzimanje obrambenih funkcija od strane „naoružanog naroda“, svugdje mora biti praćena širenjem ideja nenasilja, internacionalizma, protivljenja svakome nacionalizmu i šovinizmu, ugrađivanjem osjećaja o životu kao centralnoj kategoriji, te o dopustivosti upotrebe oružja jedino u nužnoj samoobrani.
Izvor NOVI PLAMEN br. 4-5