Tri decenije nakon završetka Hladnog rata ponovno se aktualizira pojam hladnoratovske podijele, samo ovaj put u drugom obliku. S obzirom na to da je vojni NATO pakt jedini relikt povijesti te egzemplar poslijeratnog zastrašivanja, ali i jedini preživjeli svjedok hladnoratovskog koncepta svijeta, današnja se situacija u Ukrajini može posmatrati kao pokušaj redefiniranja vojne nadmoći u svijetu i svojevrsno pozicioniranje u novom svjetskom poretku čije se konture iscrtavaju. Nakon pada željezne zavjese i demontiranja Varšavskog pakta kao sigurnosnog pandana Sjevernoatlantskom savezu, stvoreni su uvjeti unipolarnog svijeta i jedinstvenog hegemona u vidu vojno-političke organizacije koju predvode Sjedinjene Američke Države.
S druge strane, na istoku, na ruševinama jedinstvenog obrambenog sistema kolektivne sigurnosti bilo je potrebno revidirati pozicioniranje pojedinih subjekata na geopolitičkoj i geostrateškoj šahovskoj ploči, ali i denuklearizirati neke nove subjekte zbog potencijalnog pozicioniranja moći unutar novih konstelacija međunarodnih odnosa. Godine 1994., u sporazumu poznatom kao Budimpeštanski memorandum, kojeg su potpisale Rusija, Ukrajina, Sjedinjene Američke Države i Velika Britanija, potpisnice su se obvezale da će poštivati postojeće granice i suverenitet Ukrajine. Također su obećali da nitko od potpisnika neće upotrijebiti silu ili prijetiti vojnom ili gospodarskom silom Ukrajini.
Međutim, ovaj Memorandum je označio potpunu denuklearizaciju Ukrajine, i time ad acta stavljeno pitanje njenog teritorijalnog suvereniteta i vojne sigurnosti. Ovim je Ukrajina svoj najveći adut (nuklearni arsenal) , u eventualnoj diplomatskoj pregovaračkoj poziciji izgubila zauvijek. Naime, kada se Sovjetski Savez raspao 1991. godine, oko jedna trećina bivšeg sovjetskog nuklearnog arsenala je ostala u Ukrajini. Tada je Ukrajina imala više nuklearnih bombi od Velike Britanije, Francuske i NR Kine. Ukrajina je odjednom postala treća nuklearna sila svijeta. U to vrijeme je ova sovjetska republika posjedovala 1900 sovjetskih strateških nuklearnih bojevih glava, međutim, ona nije imala operativnu kontrolu nad njima, prema povijesnoj analizi Inicijative za nuklearnu prijetnju sa sjedištem u Washingtonu, te između 2650 i 4200 jedinica taktičkog nuklearnog oružja bivšeg Sovjetskog Saveza, što je u to vrijeme činilo moćnijom čak i od Sjedinjenih Američkih Država.
Međutim, Memorandumom iz 1994. godine je Ukrajina bila potpuno denuklearizirana pod izgovorom da se oružje za masovno uništenje mora osigurati kako ne bi palo u rukama međunarodnih terorista diljem svijeta. Ovom aktu denuklearizacije Ukrajine su kumovale direktno Sjedinjene Američke Države koje su financirale program za osiguranje arsenala oružja za masovno uništenje koje je bilo ranjivo, i time omogućili novopečenoj ne komunističkoj i oligarhijskoj Rusiji da vrati to nuklearno oružje, osigura ga i(li) uništi. Kada je već bila denuklearizirana Ukrajina, Kremlj je postao svjestan da ovaj povijesno ruski teritorij bez nuklearnog oružja može biti ranjiva meta ruskim hegemonijskim aspiracijama. S druge strane prozapadna vlast u Kijevu, koja je zagovarala potpunu militarizaciju Ukrajine i njeno priključivanje ekspanzionističkom NATO paktu, bila je mišljenja da bi članstvo zemlje u ovom vojnom paktu moglo pružiti sigurnost i obranu od eventualne ruske vojne agresije.
Ovakvim pristupom je Ukrajina i više nego dala argument vlastima u Moskvi da uključe crveni alarm ukoliko NATO dođe na samu rusku granicu, iako je to već bilo učinjeno s članstvom triju baltičkih zemalja. Neprijateljski akt za Rusiju koji je oborio obećanje Georgea Busha starijeg i njegovog državnog sekretara Jamesa Bakera koje su dali Mikhailu Gorbachevu, da se NATO neće širiti na istok. Širenje NATO-a na istok će dovesti Rusiju u situaciju da razmišlja o preventivnom odvraćanju, ili u najmanju ruku finlandizaciju Ukrajine, čija bi vojna neutralnost bila garant da će ta zemlja postati tampon zona između Rusije i vojnog NATO bedema. S ovakvom agresivnom politikom NATO-a se nisu slagali mnogi američki dužnosnici među kojima i arhitekt američke hladnoratovske politike, George F. Kennan.
Diplomat koji je u svom komentaru pod naslovom Najsudbonosnija pogreška, za New York Times 1997. godine, u svojoj 93 godini života upozorio: „Da bi širenje NATO-a bila najsudbonosnija pogreška američke politike u cijelom posthladnoratovskom razdoblju. Te da će to razbuktati nacionalističke, antizapadne i militarističke tendencije u ruskom javnom mnijenju, što će ostaviti nepovoljan učinak na razvoj ruske demokracije, ali i vratiti atmosferu hladnog rata u odnose između istoka i zapada. Takva odluka može potaknuti rusku vanjsku politiku u smjerovima koji nam se definitivno ne sviđaju“. Kennan nije bio osamljen u ovakvim stavovima.
Svojevremeno je tijekom administracije Bila Clintona, unuka generala Dwighta D. Eisenhowera, Susan Eisenhower, okupila impresivnu skupinu od 49 vojnih, političkih i akademskih čelnika koji su joj se pridružili u potpisivanju otvorenog pisma predsjedniku Clintonu, u kojem se plan o proširivanju NATO-a naziva političkom pogreškom povijesnih razmjera. Unuka slavnog američkog generala a kasnije i predsjednika države, je odlično poznavala stav svog pretka, kada je u veljači 1951. godine napisao ove riječi: „Ako u 10 godina sve američke trupe stacionirane u Europi za potrebe nacionalne obrane ne budu vraćene u Sjedinjene Američke Države, onda će cijeli ovaj projekt (NATO) propasti“.
Ima i takvih poput kreatora američke dugoročne vanjske politike, Henryja Kissingera, koji opravdava širenje NATO-a na istoku, govoreći: „Kako nove članice žele sudjelovati u NATO-u, kako bi se pozicionirale unutar zajamčenog teritorija pomicanjem postojećih granica NATO-a 300 milja na istok“. Ovakav stav je zasigurno okidač politike tvrde antizapadne koalicije na čelu s Moskvom, koja će još više ojačati i dati prioritet anti-NATO mjerama u bliskoj budućnosti. Postavlja se onda pitanje, je li ovakva vojna neutralnost Ukrajine po primjeru na Austriju, Švedsku i Finsku rješenje za moguće izbjegavanje potencijalnog vojnog konflikta između Rusije i NATO-a? Svakako da ne.
Postoji jedna povijesna činjenica koja sugerira da je moguć održivi sigurnosni balans na tlu Europe. Godine 1957., poslije slamanja mađarskog ustanka 1956. godine, George F. Kennan je u jednom objavljenom predavanju u Londonu rekao „kako je prijetnja sovjetske agresije u zapadnoj Europi bila pretjerana“. Predložio je „da se neovisna Zapadna Njemačka poništi, te ujedini s Istokom, i da se taj novi ujedinjeni entitet proglasi neutralnim po uzoru na poslijeratnu Austriju“. Nešto s čime se sovjetski vođa Staljin nikada ne bi složio da je bio živ. Međutim, ovaj je Kennanov prijedlog naišao na veliku kritiku i u američkim diplomatskim krugovima, gdje se najviše istakao njegov bivši šef, državni sekretar Dean Acheson, koji ga je optužio, „da nikada nije shvatio stvarnost odnosa moći, ali zauzima prilično mističan stav prema njima“. Ipak vizionarski stav Georgea F. Kennana je preživio pad Sovjetskog Saveza, ali i nadživio tendenciozno iskrivljenje njegovog koncepta od strane tvrdokornih antikomunista i pripadnika vojno-industrijskog kompleksa SAD-a.
Međutim, ono što je zanimljivo dok traje ruska invazija na Ukrajinu, je pomalo „nezainteresirano“ kinesko ponašanje po pitanju same invazije, koju službeni Peking vidi kao reakciju na agresivno širenje NATO pakta na istoku. Ipak ono što većina geopolitičkih analitičara danas ne vidi, je svakako ta mudrost s Istoka koja sam vojni sukob na periferiji kapitalističkog svijeta vidi kao svoju šansu u pozicioniranju svojih ekonomskih ekspanzionističkih interesa kroz svoje poticajne razvojne infrastrukturne projekte. Kineska strategija dubokog penetriranja unutar ciljanih područja na dugoročni plan svakako obuhvaća i „prijateljsku“ Rusiju. Mada svi koji odlično poznaju povijesni materijalizam se ne bi složili da su ove dvije velike sile nekad bile tako bliske u svojim odnosima, a naravno da neće ni biti u budućnosti.
Sjetimo se samo Sino-sovjetskog rata, kinesko-sovjetskog graničnog sukoba koji se odnosi na niz manjih oružanih sukoba koji su se tokom nekoliko mjeseci 1969. godine vodili između oružanih snaga Narodne Republike na jednoj, i Sovjetskog Saveza na drugoj strani. Neposredni povod su bili teritorijalni sporovi između dvije države, a sami sukobi su izbili u kontekstu kinesko-sovjetskog raskola, odnosno borbe te dvije komunističke države za prestiž među marksističkim pokretima u svijetu i dominantni položaj u Euroaziji. Sukob je predstavljao prvi u povijesti u kojem su međusobno sukobljene strane raspolagale nuklearnim oružjem, a odvijao se istovremeno sa Hladnim ratom.
Nastojanje da se izbjegnu potencijalno katastrofalne posljedice su u septembru 1969. godine natjerale obje strane da postepeno deeskaliraju sukob te da da ga zamrznu; odnosi dvije zemlje su, međutim, ostali zahlađeni sve do 1989. godine, a tek 1991. godine su sklopljeni prvi sporazumi kojima se nastojalo trajno riješiti granične sporove, da bi njihovo konačno rješenje predstavljao sporazum Kine sa Ruskom Federacijom 2004. godine. Međutim, kineske aspiracije nakon pomirenja nisu se ovdje zaustavile, imajući u vidu dugoročnu ekonomsku politiku koja obuhvaća širi spektar ekonomskih mjera prisvajanja ruskih resursa poput šuma, voda i zemlje, koje kineski korporativni kapital dobija na koncesiju od 49 do 99 godina.
Na tisuće hektara ruskih šuma je u rukama kineskih eksploatatora koji svakodnevno odvoze sibirska drva preko granice. Ruska drvna masa koja nestaje širom sibirske tajge čini nepovratno izgubljeno blago ruskog naroda. Ovim potezom kineski ekonomski div drži svoj geopolitički i geostrateški „konkurent“ na udici koju je pohlepna vlast u Kremlju progutala. To je bio još jedan uspješan manevar kineske dugoročne ekonomske vanjske politike koja će do sredine ovog stoljeća biti zaokružena megalomanskim projektom „Jedan pojas, jedan put“. Kinesko se ekonomsko čudo već ogleda u ulaganju na Afričkom kontinentu, čije zemlje članice su nakon kolonijalne katarze doživjele civilizacijski progres kojeg će otplaćivati u narednih par desetljeća. Kineska je politička klika shvatila da se danas ratovi ne vode pomoću nuklearnog oružja, već visoko tehnološkim sredstvima četvrte industrijske revolucije.
Naime, odluka o inicijativi “Pojas i put” nije donesena iz hira. Ideja dolazi iz članka Mao Ce Tunga, naslovljenog “Ljudi svijeta, ujedinite se i porazite američkog agresora i njegove sluge”, objavljenog 1970. godine i opće poznatog kao “Izjava 520″. U ovom članku Mao poziva na jedinstvo zemalja u razvoju u borbi protiv političke moći Zapada predvođenog SAD-om. Pritom ističe važnost nacionalnih revolucija, pokreta za nezavisnost i oslobođenje, predstavljajući ih kao val nezaustavljivih povijesnih promjena. Ilustrirajući svoje uvjerenje da će svijet trijumfirati nad angloameričkim imperijalizmom, Mao je citirao konfucijanskog filozofa Menciusa: “Pravedan cilj privlači veliku podršku, a nepravedan malu.”
Politika koja će NR Kini garantirati kako ekonomsku, tako i kulturnu hegemoniju u narednih par desetljeća. Pitanje vremena je samo kada će kineski državni kapitalizam nadvladati rusko-američke interese krupnog kapitala koji su navodno u koliziji nakon završetka Hladnog rata. Ukrajina je samo još jedna usputna stanica uzajamnog interesa američkih i ruskih kapitalista koji će profitirati na rekonstrukciji zemlje kada se rat završi. Isto onako kao što je to bilo slučaj sa Sirijom, u čijoj obnovi podjednako sudjeluju i američke i ruske građevinski konzorciji, gdje svoj udio imaju političke vedete poput ratnih huškača, vojnih intervencionista i lobista vojno-industrijskog kompleksa kakav je bivši ministar obrane SAD-a Donald Rumsfeld. I kako reče veliki socijalista Dimitrije Tucović: „Bogati u rat šalju svoje volove, a siromašni svoje sinove“.
foto: flickr.com/North Atlantic Treaty Organization