Tekst u nastavku je izvod iz knjige ”Sve što je čvrsto i postojano pretvara se u dim…” Katarine Peović, u izdanju Durieux, Zagreb. Knjiga se u Hrvatskoj meže kupiti u svim bolje snadbevenim knjižarama, ili direktnim kontaktiranjem izdavača. Izvan Hrvatske, knjiga se može naručiti preko izdavača, a elektronička verzija preko platforme CEEOL.
Idealizam je prisutan u pogrešnim tumačenjima razloga ekonomske zaostalosti zemlje u odnosu na druge evropske zemlje. Idealizam je i jedna od osnovnih prepreka za razumijevanju političke i ekonomske podređenosti zemalja na periferiji Evrope. Idealizam služi kao univerzalna metoda „prebacivanja“ s temeljenog problema – nejednakog razvoja koji je uistinu razlog deprivacije – na pitanje mentaliteta. Idealizam je temeljni misaoni alat takvog prebacivanja i predbacivanja, auto-korektiva i tumačenja podređenog stanja mentalitetom kao posljedicom nasljeđa nekadašnjih socijalističkih zemlja. Umjesto idealizma, materijalistička analiza pokazuje kako postoji ekonomska asimetrija između zemalja centra i periferije.
U Evropi su na to počeli upozoravati grčki ekonomisti kada je grčka ekonomija pala u još veću recesiju nakon mjera štednje koje su prihvatili Grci. Mnoge su studije pokazale da praktički ne postoji nijedan primjer zemlje u povijesti koja bi se razvila u potpunosti izložena pravilima slobodnog tržišta, a bez protekcionizma (zaštite domaće industrije od snažnije strane konkurencije) u inicijalnim fazama razvoja. Nedavni kolaps hrvatske brodograđevne industrije predstavlja klasičan primjer. No mentalitetsko objašnjenje nameće se u javnom prostoru – a indikativno pojava takvih mitologema koincidira s razdobljem nakon velike ekonomske krize 2008/9. godine. Uz mentalitetsko objašnjenje neuspjeha domaće ekonomije javlja se osuda javnog sektora i pojava izraza „uhljeb“ što najprije označava klijenteliste koji su posao dobili preko veze i čija je egzistencija zaštićena političkim vezama, da bi se proširio na čitav javni sektor i svako radno mjesto koje nije opterećeno fleksibilnošću, nesigurnošću, privremenošću.
Kapitalistički način proizvodnje nije usmjeren na dobrobit svih. Karakter proizvodnje u kapitalizmu posljedica je konkretnih ciljeva. Po Heinrichu, kapitalistički način proizvodnje nije skrojen kako bi zadovoljio potrebe, već kako bi stvarao vrijednost. Marx i Engels tvrde da otvaranje novih radnih mjesta bilo bi racionalno kao način proizvodnje koji zadovoljava temeljne potrebe i stvara društvo u kojem je slobodan razvoj svakog uvjet slobodnog razvoja svih, no kapitalistički način proizvodnje – „okultni karakter vrijednosti“ – tjera kapitaliste da organiziraju proizvodnju na drugi način – pokretani proizvodnjom viška vrijednosti. Poznata Marxova formula N-R-N’ (opća formula kapitala) pokazuje kako uloženi novac koji proizvodi robe mora biti oplođen (N’ je veći od N) – suma vrijednosti izvodi specifično kretanje kapitala (Heinrich). Kapital nije suma novca, već suma koja se teži oploditi, postati dodana vrijednost.
Radna mjesta kao i zadovoljenje temeljnih ljudskih potreba samo su usporedni proizvodi kretanja kapitala. Neracionalni karakter kapitalističke proizvodnje koja se koncentrira na zaradu samo se intenzivirao. U vremenima hiper-inflacije roba, nesigurnih investicija s niskim profitnim stopama postoje neke investicije koje su povezane uz otvaranje novih radnih mjesta. Kapitalisti nalaze nove kanale kroz koje oplođuju vrijednost, investicije u fiktivni kapital, dionice – koji su u potpunosti odvojeni od bilo kakve proizvodnje roba i posljedično od otvaranja novih radnih mjesta, te ne zadovoljava niti jednu ljudsku potrebu. U takvom stihijskom sustavu, sve je manje mogućnosti da se stimuliraju nova radna mjesta ili da se proizvodnja orijentira na ljudske potrebe. Fiktivni kapital djeluje više kao opklada, a ne racionalna investicija u proizvodnju.
Na globalnoj razini, ekonomska pravila djeluju tako da sprečavaju jednakost između periferije i centra Evrope, između nerazvijenih zemalja globalnog Juga i Istoka Evrope s jedne strane i bogatih zemalja Zapada s druge – pravila nejednakog razvoja koja predstavljaju „sistematski geografski izraz kontradikcija inherentnih samoj konstituciji i strukturi kapitala“ (Smith). Nejednaki razvoj je geografski izraz sistemske nejednakosti koju je teško prevladati jer zemlje u boljoj političkoj i ekonomskoj poziciji nastoje zadržati taj položaj.
Liberalni i neoklasični ekonomisti vide nejednakost kao privremenu i kao ishod poštene utakmice otvorenog tržišta, kao normalni proces u modernizaciji država (Knöbl). Modernizacijska teorija potječe iz kasnog 19. stoljeća i predstavlja oblik socijalnog darvinizma koji tvrdi da je svaka država prošla kroz sve stadije, da se svaka država mora razviti iz tradicionalne u modernu državu postepeno i kroz stupnjeve. Tako je nejednakost viđena kao razlika između više ili manje progresivnih zemalja. Modernizacijska teorija se pojavila na početku 1950-ih, pa je bila zaboravljena za vrijeme 1950-ih i 1960-ih, da bi se vratila zadnjih dva desetljeća dvadesetog stoljeća (Knöbl) – u vremenu kada je neoliberalni kapitalistički način proizvodnje prevladao.
Druga interpretacija – ona tradicionalnih geografa – tumači nejednakost kao ishod plodnosti ili prirodnih putova. Primjerice, britanska imperijalna hegemonija tijekom 19. stoljeća je viđena kao rezultat „ogromne moći na moru“. Danas ekonomisti i geografi nemaju takvo povjerenje u moć prirode (Smith, Neil) ili trgovinu (Smith, John). Oni se okreću prema suptilnijoj analizi odnosa između kapitala i geografije. Mnogi danas upozoravaju da nije jednostavan pokušaj prevladati nejednakost centra-periferije te da nejednaki razvoj predstavlja temeljnu karakteristiku za dinamizam kapitalizma (Smith, Neil).
Kako „sistemski geografski izraz kontradikcija inherentnih samoj konstituciji i strukturi kapitala“ (Smith, Neil, 2008: 4) nejednaki razvoj ne može biti shvaćen kao ishod socijalnog darvinizma ili stupnjeva modernističkog razvoja. A kako klasična marksistička analiza vidi ciklično kruženje kapitala kao vrijednosti kao nužnost – tako i teorija nejednakog razvoja vidi „prostornu imobilizaciju proizvodnog kapitala u svojoj materijalnoj formi“ (Smith, Neil).
„Produktivni kapital“ je oblik kapitala pored novčanog kapitala i robnog kapitala. Produktivni kapital je rezultat prve razine kružećeg kapitala (N-R-N’) – kapitalist konvertira svoj novčani kapital (N) u specifični oblik robe (R) – kupuje sredstva za proizvodnju i radnu snagu (Heinrich). Cilj produktivnog kapitala je da proizvede novu robu – robni kapital. U trećem stadiju cirkulacije, kapitalist prodaje novu robu – pretvarajući robni kapital nazad u novčani kapital (M’) ali povećan za višak vrijednosti (Heinrich). Proizvodna sredstva i radna snaga su produktivni kapital i predstavljaju prvi stadij cirkulacije koja cilja proizvodnji viška vrijednosti – važan stadij koji može biti ključni faktor viška vrijednosti – ako kapitalist uspije sniziti troškove proizvodnih sredstava i radne snage. Cijena radne snage može bit smanjena ako kapitalist osigura produktivni kapital u zemlji s nižim nadnicama.
Zato produktivni kapital stječe svoj materijalni oblik kroz prostornu imobilizaciju – ishod takve imobilizacije je nejednaki razvoj. Odnosno, nejednaki razvoj u kapitalizmu je geografski izraz takve dublje kontradikcije (Smith, Neil). Čak više, „logika nejednakog razvoja proizlazi specifično iz suprotstavljenih tendencija, inherentnima kapitalu“ (Smith, Neil) – iz investiranja u izgradnju, što proizvodi višak vrijednosti i istovremeno iz konstantnog pokreta u traženju viših profitnih stopa (2008: 6). Prostorna imobilizacija produktivnog kapitala neophodna je kao stalna cirkulacija kapitala (Derek, Pratt and Pratt, 2009: 781). Drugim riječima, zemlje periferije „privlačne su kapitalu i pogodne za visoke stope profita“ zbog visoke nezaposlenosti, niskih plaća i renti, te države koja je spremna surađivati (2009: 781). Kapitalizam ovisi o novim prostorima iz kojih može izvlačiti veći profit, s niskim rentama i plaćama.
Kapitalizam ovisi ne samo o imobilizaciji produktivnog kapitala – seljenja kapitala iz zemlje s višim plaćama i rentama u siromašnije zemlje s nižim plaćama i većim brojem nezaposlenih ljudi, već također ovisi i o mobilizaciji vojske nezaposlenih – priljeva novih radnika iz nerazvijenog svijeta – o migracijama. „Masu radnika koji su voljni ili ponukani prodavati radnu snagu ali koji ne nalaze nikakve kupce Marx zove industrijskom rezervnom vojskom“ (Heinrich, 2004). „Kapitalizam s punom zaposlenošću uvijek je iznimka – puna zaposlenost bi omogućila radnicima da traže više plaće. Postojanje „industrijske rezervne vojske“ omogućuje kapitalistima da nude niže plaće.
Nerazvijenost, dakle, nije „faza“ u razvoju ,već nužan preduvjet kapitalističke geopolitike. Podređenost naroda na periferiji Evrope posljedica je ekonomskih odnosa, ali da bi bilo moguće održavati nejednakost, potrebna je i ideološka interpretacija koja omogućava reprodukciju tih odnosa. Važan segment takve ideološke obrade predstavlja i ksenofobija koju istočni Evropljani reproduciraju na način zapadnih Evropljana, ne primjećujući sličnost vlastite i pozicije emigranata – kao i strukturalnu sličnost evropske periferije i globalnog Juga u reprodukciji odnosa moći, dominacije bogatih zemalja evropskog centra. Razlozi imigracije kao i nejednakosti su inherentni kapitalizmu, s obzirom na to da dinamizam kapitalizma počiva na stalnoj potrazi za kompetitivnim prednostima (snižavanju troškova produktivnog kapitala). Imigranti iz Afganistana, Sirije, Sjeverne Afrike dijele geopolitičku osnovu vlastite deprivacije s Hrvatima, ne samo zato što su mnogi Hrvati emigrirali poput Afganistanaca i Sirijaca, već također zbog strukturalne deprivacije kao rezultata kapitalističkog načina proizvodnje. Desničarska retorika i mržnja prema imigrantima na periferiji Evrope još je paradoksalnija i neuvjerljivija od zapadno-evropske – upravo zbog srodnosti pozicija raznih oblika periferija.
Danas rezervna armija nezaposlenih predstavlja nužan uvjet bogatstva globalnog Sjevera. Rezervna armija oblikovana je i „nasilnim suzbijanjem prava radnih ljudi podređenih naroda da prelaze iste granice kao i bogatstvo koje oni, u kombinaciji s prirodom proizvode“ (Smith, John) (Prijevod moj). Globalizacija je donijela manje ograničenja mobilnosti kapitala – njegova bogatstva i roba – a više ograničenja mobilnost ljudi. Ta su ograničenja kontrolirana ograničenja. Radna snaga se propušta na Zapad s obzirom na „potrebe“ kapitalističkog sektora.
„Uhljebi“ i kapitalisti
Uhljeb nije izraz koji se odnosi samo na korumpirane političare i one koje su takvi političari zaposlili. Umjesto tog izraza mogao se upotrijebiti „nepotizam“, „korupcija“, „ilegalno stjecanje koristi“. No izraz napada ne samo na nezakonito dolaženje do radnog mjesta, već i ugodno življenje od svojih prihoda, „opuštanje“ u sigurnosti radnog mjesta. Iz neposredne perspektive mnogi nemogućnost zapošljavanja, rada na sigurnom i dobro plaćenom radnom mjestu vide kao posljedicu darvinističke borbe u kojoj su uhljebi, a ne interesne skupine koje su na vlasti, „oteli“ bilo kakvo zaposlenje onima koji ga zaslužuju, a izmislili radna mjesta „udaranja pečata“, u prijevodu rada koji nikom ne koristi osim onome koji prima plaću. No takva pretvorba klasnog sukoba u interklasni sukob – između onih koji su donekle zaštićeni plodovima nasljeđa sindikalne borbe i onih izloženijih tržištu – samo prikriva realni klasni sukob i klasne razlike između ovako ili onako obespravljene većine i one koji su iz procesa prvobitne akumulacije izašli kao pobjednici, tranzicije koja je društvo podijelila na one koji uopće ne moraju raditi, već samo menadžerirati tuđim radom i one koji nemaju nikakvu sigurnost, a život im ovisi o prodaji vlastitog rada – na kapitaliste i proletere.
Jasno je da se u doba pandemije nejednakost povećala – a oni koji imaju goleme depozite na bankama te su depozite još povećali. 20 posto najbogatijih drži 94 posto ukupnih depozita. Oni koji huškaju radnike iz privatnog sektora na radnike iz javnog sektora imaju jasnu računicu – svi bismo trebali sniziti standard jer kako se kaže: „nismo više u socijalizmu.“ Potonje znači da nitko ne bi, osim bogate manjine, trebao biti siguran, već stalno u potrazi za poslom i bez temeljnih uvjeta za normalan život. Dovoljno je pogledati statistiku – ona je jasan „rezultat“ političkog i ekonomskog vođenja države. Hrvatska je već godinama prva na ljestvici prekarnih ugovora do 3 mjeseca – u nas je takvih ugovora bilo čak 6,9%, a u EU je prosjek tek 2,9%. Postotak je snižen 2020. na 4,8% što je još uvijek prvo mjesto na ljestvici (Eurostat, 2021). Imamo golemo iseljeništvo – 17,6% radno sposobnog stanovništva je iselilo (Eurostat, 2020); prosjek je 3,3% i tu držimo više od 10 godina nepopularno mjesto – ispred nas je samo Rumunjska. Kada se tome doda da smo prema socioekonomskim pokazateljima siromaštva i socijalne isključenosti na visokom 8. mjestu – gdje je stopa rizika od siromaštva 18,3 %, što je skoro milijun ljudi (DZS, 2019) – onda imamo jasniju sliku idealističke hajke na „uhljebe“ i „naš mentalitet“.
Ovaj „sukob“ politička vlast „rješava“ devalvacijom vrijednosti i prava radnika u javnom sektoru i izjednačavanjem sa skromnim ili nikakvim pravima radnika u privatnom sektoru. Nedostatak sigurnih radnih mjesta posljedica je „okoštavanja“ hrvatske privredne strukture što se desilo zbog deindustrijalizacije, ekonomskog modela rentijerske ekstrakcije i potrošnje bez razvoja proizvodnih snaga, kontinuiranog vanjsko-trgovinskog deficita i rapidnog povećanja vanjskog duga, povećanja strukturne nezaposlenosti, dominacije sektora trgovine i generalnog oblikovanja privredne strukture i podjele rada na niskom stupnju dodane/prisvojene vrijednosti.
Kako uopće dolazimo do oskudice radnih mjesta kao i do eksploatacije radnika u privatnom sektoru? Učinak „okoštavanja“ privredne strukture je taj da njezini proizvodi sadrže više utrošenog rada i na tržištu se razmjenjuju za proizvode „robusnih“ privrednih struktura koji sadrže manje utrošenog rada. To znači da radnik iz prosječnog hrvatskog malog ili srednjeg poduzeća mora raditi duže, napornije i nesigurnije za slabiju kupovnu moć nadnice nego radnik u prosječnom njemačkom ili švedskom malom ili srednjem poduzeću, a uz to još ima lošiju kvalitetu i dostupnost nekih javnih usluga. Taj odnos blokiranog razvoja, nejednake razmjene i imperijalističkog transfera vrijednosti od tehnološki zaostalih, manje produktivnih i „okoštalih“ privrednih struktura prema privredama „robusnih“ struktura (odnosno privreda s višim organskim sastavom kapitala) nije posljedica visine poreza i veličine javnog sektora – kako to dominantna ideologija želi pokazati – već strukturne nužnosti nejednakog i kombiniranog razvoja u okviru kapitalističkog načina proizvodnje.
Kao posljedica javlja se pogrešna no vrlo raširena interpretacija naših problema – ona koja ističe da su osnovni problem previsoki porezi iz kojih se financiraju prevelika javna potrošnja i „izmišljena radna“ mjesta „stranačkih uhljeba“ ili gubitaši u brodograđevnom sektoru, prometu (željeznica), poljoprivredi itd. U daljnjoj iteraciji to bi značilo rezanje javne potrošnje koja se financira iz tih poreza, a to znači otpuštanje velikog broja „uhljeba“ iz javnog sektora te rezanje subvencija brodogradnji, poljoprivredi i ostalim gubitašima koji ne mogu bez pomoći države opstati na tržištu. Takvo smanjenje poreza navodno bi omogućilo hrvatskom sektoru malog i srednjeg poduzetništva da „prodiše“, da bude konkurentniji, da mu više novca ostane za razvojne investicije i za veće nadnice radnika.
U realnosti takva politika dovodi upravo do suprotnih rezultata od željenih. Smanjenje javne potrošnje, koje bi proizašlo iz otpuštanja značajnijeg broja ljudi iz javnog sektora, ne bi samo bilo nepravedno jer se očekuje da „selektori“ budu upravo oni koji su i zapošljavali po klijentelističkom ključu, već bi imalo i negativne učinke na poslovanje samih poduzeća malog i srednjeg poduzetništva. Naime, zaposleni u javnom sektoru imaju sigurna radna mjesta i relativno pristojne plaće. Njihova potrošnja čini pouzdanu sastavnicu potražnje za proizvodima i uslugama tog sektora, dakle bitan element njegovih prihoda i profita. Pri tome, zaposleni u javnoj upravi u većini imaju sklopljene ugovore o radu na neodređeno, što ih kod banaka čini kreditno sposobnim i što dodatno povećava njihovu potrošačku moć i pozitivan učinak na zarade hrvatskog sektora malog i srednjeg poduzetništva. Osim turizma kao izvora deviza od rentanja prostora, proizvodni i izvozni kapacitet nacionalne ekonomije se smanjio. Državna potrošnja postala je ključna sastavnica ukupne potražnje o kojoj ovisi i poslovanje malih i srednjih poduzeća, pogotovo u „nontradable sektoru“ – neizvoznom sektoru, uglavnom usluga, sektoru koji ne konkurira uvoznim robama i uslugama (Štefan, 2020).
Jesu li toga svjesni oni koji zagovaraju otpuštanja u javnom sektoru, smanjenje javne potrošnje, rezanje subvencija „gubitašima”? Svakako dio onih koji zagovaraju takve rezove kreću iz perspektive svakodnevnih, neposrednih odnosa pri čemu mali i srednji poduzetnici smanjenje poreza neizravno percipiraju kao ozbiljno opterećenje. Pozivajući se na Marxovu kritiku vulgarnih ekonomista, Lebowitz kaže da vulgarni ekonomist ne čini ništa drugo nego prevodi specifične pojmove kapitalista „zarobljenih konkurencijom“ u prividno više teorijski i općenitiji jezik i time pokušava demonstrirati ispravnost tih pojmova. Na taj način on „svakodnevne pojmove“ pretvara u apologetiku kapitalističkih odnosa, promovirajući „dogmu koja odgovara interesu vladajućih klasa“ (Lebowitz).
No ima i onih koji znaju što čine, no oni niti nemaju na pameti boljitak svih već u mjerama štednje vide otvaranje prostora dodatne zarade, pogotovu zarade preko države, što bi im omogućilo sigurnost bez slobodnog tržišta i konkurencije, upravo sigurnost zbog koje prozivaju „uhljebe“. Iako su teorije koje visoke poreze predstavljaju kao ključni ekonomski problem, a rezanje poreza i javne potrošnje te otpuštanje zaposlenih iz javnog sektora kao rješenje, ekonomski duboko pogrešne, one su itekako korisne za kapitalističku klasu i konsolidaciju njezine vladavine jer usmjeravaju radnike iz privatnog protiv radnika iz javnog sektora. Na taj način umjesto razvijanja klasne solidarnosti i povezivanja u zajedničkoj borbi, radnici ostaju međusobno suprotstavljeni što kapitalistima i ostalim elitama osigurava ispunjenje vjekovne formule – „podijeli pa vladaj!“
Foto: Frank Schmidtke/ Flickr