Premda je prošlo 47 godina otkako je završio drugi svjetski rat, talijanski neofašizam i postfašizam do polovice 90-ih godina nanio je dosta zla republici Italiji koja je od 1920. godine, kada je Benito Mussolini osnovao Partito nazionale fascista (Nacionalna fašistička partija), do ove 2022. sve su brojnije neofašističke i postfašističke organizacije s brojnim članstvom koje podržavaju neoiredentističke udruge istrana, riječana i dalmatinaca, čiji su fašistički vojnici, dočasnici i časnici poslije drugog svjetskog rata bili brojni. što je najtragičnije, te udruge – ima ih dvadesetak – financira talijanska vlada. Poznati kazališni i filmski glumac u mirovini Enrico Montesano, 77-ogodišnji Rimljanin, jedan je od brojnih sudionika popularne televizijske emisije “Balando con le stele” (“Ples sa zvijezdama”) na državnoj televiziji RAI1. Oni koji nisu gledali tu emisiju, a iz Hrvatske najgledanija je u Istri, Rijeci i okolnim otocima Hrvatskog primorja (dnevni listovi u tom dijelu Hrvatske u tv vodiču objavlju programe čak šest tv kuća, tri RAI i Canale 5, Italia 1 i Rettequattro, vlasnišvo “kralja medija” Silvija Berlucsconija), ne znaju što se neku večer dogodilo, osim milijunskog tv auditorija koji je gledao parove kojima posebni žiri proglasi tri najbolja para koji dobivaju popularnu emisiju.
Budući da se emisija emitira u 21:35 sati, kasno u noć došlo je do nesvakidašnjeg umjetničko-političkog skandala koji je izazvao upravo spomenuti glumac Enrico Montesano, koji je prije oko 20 godina bio jedan od najpoznatijih ženskaroša u Italiji. Što je onda posrijedi, pitati će se neupućeni koji čitaju ovaj članak, a nisu gledali emisiju. TV kamere “uhvatile” su probu plesnog para Montesana i profesionalne balerine, koja nije kriva ni dužna za skandal koji prerasta u aferu, gdje je glumac nosio majicu sa simbolom poznate fašističke jedinice X MAS Flottiglia. Za vrijeme Drugog svjetskog rata bila je jedna od najelitnijih jedinica Talijanske fašisitičke vojske. To je vidjelo više milijuna gledatelja, publika u studiju i peteročlani žiri, te nekolicina novinara. Bilo je onih koji su uzeli u obranu glumca, prije svega fašistički list i istoimeni portal Secolo d’Italia iz Rima. Međutim, najpoznatija talijanska enciklopedija Traccani za X MAS flotila, uz ostalo, piše: “U ožujku 1941. preuzeto flotila X MAS (iz D’Annunzijevog meta lamenta andere semper). U svibnju 1943. zapovjednoištvo nad X MAS-om preuzeo je J. V. Borghese, koji je nakon 8. rujna učinio autonomnom vojnom formacijom za ustanak borbe uz Treći Reich. U ovoj fazi bila je prije svega angažirana u borbi protiv partizana.” Nadalje piše da Mornarica na mjestu ima stranicu posvećenu Zlatnoj medalji za vojnu hrabrost dodijeljenu flotili X MAS. Dodijeljena je za operaciju do kolovoza 1943., kada je većina MAS-a bila povezana s Republikom Salo i nacističkom Njemačkom.
X Flotiglia MAS (talijanski naziv) imala je u svom znakovlju lubanju (kostur) koji u ustima drži crvenu ružu, a formirao ju je mornarički časnik princ Junio Valerio Borghese, zvani Crni princ. To je jedna od najelitnijih fašističkih jedinica koja je u borbi sa savezničkom vojskom potopila dva britanska bojna broda u talijanskom luci Alessandriji. Crni princ Borghese bio je vjeran “duceu” Benitu Mussoliniju, vođi nove marionetske državice Repubblica Sociale Italiana (RSI) – Talijanska socijalna republika (1943–1945.), poznate kao Republika Salo, koju je na ideju Hitlera osnovao bivši fašistički “duce”. Naime, Mussolini je nakon kapitulacije Italije 8. rujna 1943. godine vidio “spas” u Hitleru i bio je u pravu jer su nanijeli goleme štete savezničkoj vojsci, ali na kraju ipak izgubili rat. Bilo je to u vrijeme kad su Titove partizanske jedinice oslobodile Trst. Veliki broj povjesničara, novinara i nazovi pisaca, te stanovnika Trsta, osim tršćanskih Slovenaca, Srba i Hrvata, smatraju da su partizani okupirali grad i mučili Talijane (sic) četrdeset dana.
Za to razdoblje za poslijeratnu posjetu Trstu najomiljeniji talijanski predsjednik Sandro Pertini, socijalist i partizanki časnik, govorio je pohvalno o jugoslavenskim partizanima, ali su prisutni bili razočarani i ogorčeni, a on im je skresao: “Gentaglia!” (“Ološ!”) i otišao. Pertiniju je bilo poznato da je Trst poslije rata bio najveći neofašistički grad u Italiji! Drugi predsjednik Francesco Cossiga izjavio je da Tršćani treba da podignu spomenik maršalu Tito u središtu Trsta, što je naišlo na veliko negodovanje građana Trsta, pogotovu neofašista i desničara. Kasnije je za posjete regiji Alto-Adige, ponovio, što je prenijela najpoznatija slovenska agencija STA, između ostalog: “MOŽETE BITI ZAHVALNI JUGOSLAVENSKOM PREDSJEDNIKU TITU I TREBALI PODIGNUTI SPOMENIK U SREDIŠTU GRADA!” (pod. A. Č.). Tršćanski neofašisti, pogotovu fašistički orijentirani Paolo Sardos Albertini, dugogodišnji predsjednik neoiredentističko-neofašističke udruge Lega Nazonale (Nacionalna liga), koja postoji 131 godinu i još prije Prvog svjetskog rata je djelovala na odnarođivanju Slovenaca i Hrvata u Trstu, zatim Hrvata u Istri, Rijeci, na otocima i Dalmaciji. Štoviše, veliki broj Hrvata u Dalmaciji, a znatno manje u Rijeci i Istri, postali su poznati talijanski iredentisti. U školama je zabranjen hrvatski i slovenski jezik, stanovništu su fašisti talijanizirali imena i prezimena!! Da se povijest nastavlja, u drugom obliku i bude još žalosnija jest da su tog Albertinija ugostili Talijanska unija i Zajednica Talijana u Rijeci te prvi istarski župan Luciano Delbianco u Puli!! Tragično je da je ovogodišnji novoizabrani gradonačelnik Filip Zoričić, rođen u Splitu, prvi poslijeratni gradonačelnik Pule (prije su bili predsjednici Narodnog odbora općine), koje nije Istrijan!), predložio da se nazove Riva Luciana Delbianco, što je Gradsko vijeće prihvatilo! Sramotni prijedlog i odluka ući će u povijest kao sramotna epopeja grada Pule, Istre, Hrvatske i širog regiona!!!
Za trenutak vratit ću se napredovanju Titovih partizana iz Trsta prema gradovima i mjestima regije Veneto u koju spada i Venecija, a zapovjednik X flotile MAS J. V. Borhesse svu vojsku koja mu je ostala na raspolaganju poslao je u taj predio Apeninskog poluotoka i uspio je zaustaviti partizane, ali s velikim gubicima, čak oko 80 posto! Crni princ Borghhese je uhićen, ali ne od jugoslavenskih partizana, kako se očekivalo, nego od Amerikanaca. Odvezli su ga u Rim gdje je osuđen na 12 godina zatvora zbog suradnje s njemačkom vojskom. No, zločinac je nakon tri godine pušten na slobodu zbog ratnih zasluga, čime je Italija još jednom pokzala svoje pravo (neofašističko) lice i svršetkom rata nije promijenila fašističku masku. Ali Junio Valerio Borghese, Crni princ, ostao je crnokošuljaš – poslovica kaže fašist ostaje uvijek fašist – bio je u dogovoru s najvećom fašistkinjom u Italiji Marijom Pasquinelli, koja je bila od prvih dana obožavateljica Mussolinija i zbog njega je 1933. postala članica Partito Fascista Italiano (Fašistička partija Italije). Te godine polaznica je Škole fašističkog misticizma “Sandro Italico”, a početko 1940. upoznala je Crnog princa, koji je poslije Mussolinija, bio njezin drugi junak. On ju je slao u Trst i Istru da preispita situaciju i ostali su u vezi nakon svršetka rata. Iako Pasquinelli nije nikada priznala da ju Borgesse, koji je bio aktivan u neofašističkoj političkoj stranci, bijaše upućen u njene špijunske akcije. Pogotovu u Puli, koja je 1945. pripala zoni A u kojoj je bila anglo-američka uprava i vojni garnizon, iako je 1. istarska brigada “Vladimir Gortan” u svibnju 1945. oslobodila grad.
Sve oči građana Italije i Jugoslavije bile su uprte u Pariz, gdje su se već 1946. godine nalazile talijanska i jugoslavenska delegacija, te Saveznici povijesnom Pariškom sporazumu. Bilo je biti ili ne biti: kome će pripasti Trst i dijelovi Istre – Pula i sjeverozapadni dijelovi (današnja Bujština i slovenska Istra te manji dio grada Mugie i okolice koji je talijanski). Jugoslavensku delegaciju je predvodio Edvard Kardelj, najbliži suradnik predsjednika Tita, no on je u Parizu bio politički i diplomatski piun. To dosad u jugoslavenskoj historiografiji i novinarstvu nikad nije objavljeno, jer se u to doba do raspada SFRJ nije smjelo objaviti. A ne znam zbog čega nitko nije objelodanio nastankom novih država republika?! Bilo je krajnje vrijeme da se to objelodani da je najveći dio Istre pripojen Jugoslaviji, odnosno Hrvatskoj i Sloveniji, osim razumu i političkoj sposonosti predsjednika Tita, najzaslužniji su katolički svećenik mons. Božo Milanović i prof. dr. Mijo Mirković (poznat i popularan kao čakavski pjesnik pod pseudonimom Mate Balota). On je u vrijeme fašizma, kao mnoge ostale riječke obitelji, pobjegao u Jugoslaviju. Mnogi istarski Hrvati, zatim Slovenci i manji dio talijanskih antifašista nastanili su se u Karlovcu, Zagrebu, Slavonskom Brodu, Beogradu, Subotici i na područjum Šumadije, pa čak u Makedoniji i stupili u NOVJ.
Mons. Božo Milanović iz Kringe kraj Pazina, 10.10.1890. – Pazin, 28.12. 1980), katolički svećenik, narodnjak, antifašist, pisac filozofskih i povijesnik djela i politički djelatnik. Teologiju je doktorirao u Beču 1919, a na Sveučilištu u Zagrebu 1962. dobitnik je počasng doktorata. Kad je Istra došla pod fašističku vlast, mada je Kraljevina Italija već 1. studenog osvojila Pulu, 25-orica fašista iz Pazina, 7. svibnja 1921. došla su u Kringu i provalili su u župni dom zatečenog Milanovića i premlatili, ukrali novac iz župne blagajne, uništili arhiv i knjige razbacali na cestu koje je spalio zloglasni Bruno Camus, predsjednik Talijanske fašističke partije za Pazinštiniu. Potom su ga kamionom odvezli u Pazin, a poslije u zatvor u Puli. Nakon nekoliko dana pušten je na slobodu, a Milanović je zatim otputovao u Trst, gdje su tamošnji fašisti u dogovoru s pazinskim, uništili župni dom. U Trstu je 1922. godine izdavao list Pučki prijatelj (od 1929. Istarski list), dok ga nije zabranila fašistička vlast.
Fašisti su ga internirali u fašistički zatvor u Italiji (ne na sadašnjem teritoriju Hrvatske), a 1923. godine postao je predsjednik Istarskog književnog društva sv. Ćirila i Metoda u Pazinu. Bio je svjedokom događaja za vrijeme fašističkih izbora 1929, kada je došlo do nesretnog slučaja. Naime, zemljoradnik i član ilegalne antifašističke organizacije “Borba” Vladimir Gortan iz sela Berama kraj Pazina, pucao je iz pištolja da bi seljake spriječio da pođu na glasovanje. Tom prilikom pogodio je seljaka Ivana Tuhtana koji je prevezen u bolnicu u Pulu gdje je od zadobivene rane umro. To je bio razlog da je u Puli održano suđenje Vladimiru Gortanu i četvoroci članova “Borbe”. Koliko je fašizam bio zadrt i krvoločan, dokaz je da je Mussolini naredio da Specijali sud za zaštitu države (fašistički) privremeno preseli iz Rima u Pulu, jer je on iznad svega mrzio slavenski živalj (Hrvate i Slovence), da je tim procesom htio zastrašiti Hrvate i Talijane antifašiste Pule i Istre. Za vrijeme trodnevnog suđenja održane su velike demonstracije u Zagrebu, Beogradu, Splitu, Sušaku, današnjem predjelu Rijeke, Dubrovniku, Novom Sadu, Parizu, Berlinu, Luxemburgu, Bluxellesu, Bounes Airesu i dr. Vladimir Gortan je osuđen na smrt strijelanjem – prvi Hrvat i drugi u Kraljevini Italiji, a četvorica članova “Borbe” na ukupno 100 godina zatvora!! To je je bio fašizam u Istri, a većina talijanskih političara i istovremeno povjesničara, književnika i novinara objavljuju članke, emisije i knjige u kojima optužuju titine, kako nazivaju Titove partizane, za počinjene zločine nad Talijanima!! Zahvaljujući mons. Božu Milanoviću fotografije i informacije o suđenju i strijeljanju Vladimira Gortana objavili su jugoslavenski, talijanski i čak čuveni engleski i američki listovi Manchester Guardian i New York Times.
Stanovnici Istarske županije u neovisnoj i samostalnoj Republici Hrvatskoj su od 1991. do ove 2022. godine doživljavali politička i ekonomska zlostavljanja i ekonomsku “pljačku” pod vlašću prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana, bivšeg Titovog partizana i generala!! U Puli je, prema izvještaju Saveza antifašističkih boraca Istarske županije u Puli, porušeno 50-tak poprsja narodnjaka, narodnih heroja i antifašista, ali nevjerojatno i simptomatično da policija u Puli nije pronašla počinitelje!! Kako je u to vrijeme trajao suludi rat u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, ta poprsja i spomen-oblježja nisu došli rušiti talijanski neofašisti ili njemački neonacisti, a niti borci i antifašisti Pule. Javna je tajna da su se mladi vojnici HV u Puli u kafiću Mate, vlasnika Mate Parlova, jednog od najvećih amaterskih i profesionalnih boksača svijeta, gdje su pod utjecajem alkohola hvalili se da su i danas skinuli više trofeja. Kad ih je konobar za šankom pitao o kakvim se trofejima radi, odgovorili su: “Partizanskim, komunističkim zločincima…”. Nemali broj stanovnika Pule sjećaju se kad su se neki vojnici vraćali autobusima u vojarnu i tada se hvalili da su skinuli glave partizanskim zločincima! Nikad se nije saznalo tko je u dijelu Limskog kanala srušio spomenik Istarske ptice, rad Šime Vidulina iz Pule. Stoga je većina stanovnika Istre mrzila svog predsjednika RH i njegove najbliže suradnike HV, a jedan od najomraženijih je bio kontraadmiral Ante Budimir, koji je u Pulu poslan da formira Hrvatsku mornaricu za Sjeverni Jadran. Postao je zapovjednik u garnizonu u Puli. Mnogi Puljani, a naročito novinari, odahnuli su kad je zauvijek napustio Pulu. Jer ne može se zaboraviti da je Istrom kružila informacija da postoji spisak 300 Istrana koje treba ubiti. Na pitanje koje smo postavili na konferenciji za novinare u Policijskoj upravi Istarskoj u Puli, odgovorna osoba za informiranje je odgovorila da prvi put čuje za tako nešto. Međutim, nekadašnji načelnik PU Istarske Branko Kijurko, koji je smijenjen 1991. od strane MUP-a Republike Hrvatske i postavljen za načelnika Policijske postaje u Buzetu, potvrdio mi je da mu je jedan HDZ-ovac i funkcionar MUP-a, rekao da dokle god on bude na tom mjestu da Istranin neće biti načelnik PU Istarske!
Bilo je to opasno vrijeme kad su privatno organizirali “trojke” bosanskohercegovački Hrvati koji su živjeli u Puli i obilazili stanove pripadnika srpske nacionalne manjine, uz to umirovljene časnike JNA, i dali im rok do kada moraju napustiti stan! Tako jedna od te trojice, među kojima je bio i novinar Glasa Istre, “sredili” da stambeno poduzeće izbaci iz stana peteročlanu obitelj Dušana Ćurića, rođenog u selu Konjsko u BiH, samo zato što je Srbin!! A bio je ugledan i poznati građanin, jedno je vrijeme bio stalni honorarni foto-reporter zagrebačkog Večernjeg lista.
S druge strane Istre na Bujštini, točnije u gradu Umagu, pripadnici Policijske postaje Buje, 3. rujna 1991. godine zaustavili su automobil kojim je upravljao umaški ugostitelj Srbislav Petrov. Odvezli su ga u predio Kućibreg gdje su ga zatukli čekićem i zapalili zajedno s vozilom. Na poticaj Nike Baruna, načelnika Policijske postaje Buje te policajaca Ivana Strmečkog i Zdenka Tomaića, stravičan zločin počinio je bivši policijski djelatnik Ekrem Kadrić, zvani Valter, koji je pobjegao iz Psihijatrijske bolnice kraj Ljubljane gdje je osuđen na 15 godina zatvora zbog ubojstva supruge Tanje Marinčić. S obzirom na to da je pobjegao iz Slovenije, ubojica Kadrić je angažiran za novo ubojstvo. Jedini razlog stravičnog ubojstva bio je samo zato što je Srbislav Petrov bio Srbin!! To je bio jedan od najmonstruoznijih zločina poslije Drugog svjetskog rata u Istri. Ubojica Kadrić bio je dugo vrijeme u bijegu, pa mu je suđeno tek 2000. godine i osuđen je na maksimalnu zatvorsku kaznu od 15 godina zatvora. Barun je osuđen na osam godina i Strmečki na sedam godina zatvora zbog poticaja na ubojstvo. Taj brutalni Barun je tvrdio da je Petrov bio četnički vojvoda, što je bila notorna laž!! Ivan Strmečki žalio se hrvatskom predsjedniku Stipi Mesiću, koji je donio neočekivanu i sramotnu odluku u svibnju 2016. godine i dotičnog pomilovao, skinuvši mu godinu i pol godina zarvora. To je tada ogorčilo hrvatsku javnost, osim one koji su isti kao Barun, Srmečki i Tomaić!!! Premda pišem o talijanskom neofašizmu valja biti objektivan i napisati o dijelu hrvatskog neofašizma koji je bio prisutan u drugim krajevima Republike Hrvatske.
Nakon Pariškog sporazuma 1946. i Mirovnog ugovora od 10. veljače 1947. u Parizu, kada je veći dio Istre, osim Bujštine i današnjeg dijela slovenske Istre, te Rijeka i Zadar pripojeni Jugoslaviji, u Puli se dogodilo nesvakidašnji atentat i ubojstvo o kojem su pisali gotovo svi europski i dio američkih listova. Tog dana fašistička špijunka Maria Pasquinelli, suradnica fašista Junia Valeria Borghesea, došla je u blizini antičkog spomenika Dvojna vrata kamo je prije toga automobilom stigao automobilom britanski brigadni general Robert Wiliam Michael de Winton, zapovjednik pulskog garnizona, koji je trebalo sudjelovati u ceremoniji primopredaje vlasti grada. U jednom trenutku iz skupine ljudi izdvojila se žena, koja je iz rukava kaputa izvadila pištolj i ispucala tri metka u leđa brigadnog generala De Wintona, koji se srušio na dio Cararine ulice i preminuo. Žena je zatim bacila pištolj na tlo. Engleski vojnik, koji je bio najbliži atentatorici, odmah ju je uhitio i sprovedena je u pritvor. Utvrđeno je da je ubojica Maria Pasquinelli i da je pištoljem marke “Bereta” ustrijelila časnika rodom iz Škotske. Bila je to tragedija i vojno-politička afera koja je potresla Europu. Tako se članica bivše Talijanske fašističke stranke i jedinice X flotila MAS osvetila Saveznicima zbog odluke da Istra i dijelovi Dalmacije nisu pripojeni Italiji.
Odvezena je u Trst, gdje ju je 19. ožujka 1947. saveznički vojni sud osudio za počinjeno kazneno djelo ubojstva brigadnog generala De Wintona na smrtnu kaznu. Zatim je sud 10. travja iste godine preinačio kaznu na doživotnu robiju. Kaznu je izdržavala u zatvorima u Perugii, Veneciji i Santo Veriani na području Firence. U zatvoru je bila ukupno 17 godina i, budući da ju je 22. rujna 1964. pomilovao potpredsjednik Republike Italije Antonio Segni, otišla je živjeti u Bergamo gdje je umrla 13. svibnja 1993. nakon što je navršila 100 godina. Za milijune Talijana ona je bila je ostala talijanska heroina. Što se, pak, tiče njezina zapovjednika Junija Valerija Borghesea, koji je i dalje bio član neofašističke stranke MSI-DN i 1970. godine pokušao izvršiti državni udar, naumivši s prijateljima neofašistima, dijelom talijanske vojske i mafijom zauzeti uprave zgrade i državnu televiziju RAI u Rimu. Tvrdio je da nije namjeravao izvršiti državni udar, već organizirati prosvjede protiv posjete Italiji predsjednika Jugoslavije Josipa Broza Tita. U strahu od sudske kazne pobjegao je u Španjolsku i nastavio djelovati kao neofašistički djelatnik. No, svemu dođe kraj, pa tako i Crnom princu, rođenom 6. lipnja 1906. kao Junio Valerio Scipionze Chezzo Marcantonio Maria Borghese, a umro je 28. kolovoza 1974. u španjolskom gradu Cadizu. Biografi pišu da je umro pod nepoznatim okolnostima, čak da je otrovan arsenom, ali liječnici su utvridili da je umro od krvarenja gusterače. Njegovi su posmrtni ostaci prenijeti u obiteljsku grobnicu u Rim, a na pogrebu je bilo tisuće fašističkih obožavatelja koji su ga ispratili desnicom ispruženom u fašistički pozrav.
S obzirom na to da postoje snimci da je kazališni i filmski glumac Enrico Montesano, rođeni Rimljanin, popularan i kao komičar, nosio majicu s znakom fašističke jedinice X flotiglie MAS, a u međuvremenu su pronađeni snimci da je na probama pozdravljao fašističkim pozdravom, izbačen je iz emisije. Kako je bio poznat po drugim emisijama 77-godišnji Montesano, barem po pisanju talijanskih medija, zasigurno više neće nastupiti na državnoj televiziji. U emisiji koja je prikazana 19. studenog, Montesano nije nastupio. Članica peteročlanog žirija Salvegia Lucarelli bila je najoštrija u osudi glumca za kojeg je izjavila da je on bio svjestan svega što je učinio na probi i kako je propagirao fašizam! Montesano je uzeo odvjetnika i obojica, kojim su istaknuli, braneći se od javnosti i novinara, da u Italiji postoji udruga X flotiglia MAS i da je prije nekoliko godina talijanski predsjednik Giorgio Napolitano bio na svečanosti na kojoj su bili muškarci sa znakovljem spomenute fašističke jedinice koja je u svom sastavu imala nevjerojatno velik broj muškaraca i žena, čak oko 18.000 vojnika, dočasnika i časnika!!! Fašistički list Secolo d’Italia (Jedini u Italiji), iako ima na stotine desničarskih i ultradesničarskih medija, od novina do radio i televizijskih postaja te veliki broj portala koji uzdižu neoiredentizam, neofašizam, postfašizam i desnicu, nisu se usudili braniti glumca!!! Glumac se, ipak, pribojava da će biti optužen za veličanje fašizma, ali koliko poznajem talijansko pravosuđe i ako dođe do suđenja, sumnjam da će biti osuđen. Podsjećam da se u Arhivu UN u New Yorku nalazi popis skoro 900 talijanskih ratnih zločinaca kojima nikad nije suđeno u Italiji! To je ta demokratska Republika Italija, kako je zovu mnogi državnici u svijetu, ali koja postaje sve više neofašistička. Dok je npr. njemački sud jednog državljanina Njemačke osudio na pet godina i deset mjeseci zatvora zbog kaznenog djela njemačkog pozdrava “Heil Hitler”, što je govorio da je član bivše paravojne političke stranke SS-Oberstumbannfuehrerom!! Tako bi se Italija, a i Hrvatska i Srbija te Republika Srpska trebale ugledati na Njemačku! Neki političari i mediji u tim republikama veličaju fašizam, ustaštvo, četništvo!!!
Kad je riječ o Gioirgiu Napolitanu, doživotnom senatoru, koji je dugo godina bio član Partito Comunista Italiano (PCI) – Komunistička partija Italije, više puta je napadao jugoslavenske partizane koji su Talijane bacali u fojbe (kraške jame) i izvršili etničko čišćenje Talijana u Istri , Rijeci i Dalmaciji (sic). Kada je hrvaska vlast oštro reagirala na istup Napolitana, nikad nije u Hrvatskoj i Sloveniji, koje su jedine bile na udaru od republika bivše SFRJ, rekli mu ono što je zaslužio kome da im lekcije ne može davati, jer je od 1942. do 1944. godine bio član fašističke stranke! (pod. A. Č.). Kako da mu to kaže hrvatski predsjednik ili hrvatski premijer ili predsjednik Sabora kada nemaju pojma o povijesti, kao ni njihovi savjetnici za vanjsku politiku. Ali mogao im je šapnuti dr. Furio Radin, rođen u Puli. On je poznat po tomu, a o tome sam bezbroj puta pisao, da je kao bivši predsjednik Talijanske unije za Hrvatsku i Sloveniju, često se sastajao s neoiredentistima i neofašistima u Italiji i Hrvatskoj! Njegov najveći politički i ljudski gaf je da su on i njegov brat Fabrizio Radin, koji živi u rodnoj Puli, u Zajednicu Talijana u najvećem gradu Istre ugostili nikog drugog do bivšeg militantnog fašistu, neofašistu i postfašistu Gianfranca Finija, lidera MSI-DN i Alleane Nazionale koji je u svom uredu u Rimu držao veliku sliku svog idola Benita Mussolinija. U prostorijsama pulskog “Circola” iz emisije pulske TV Nove zapamtio sam raznorazne likove iz regionalne političke stranke IDS i bivše članove Saveza komunista Jugoslavije (SKJ) i političke stranke SDP! Zar tomu treba još nešto dodati?
Foto: jef Safi/Flickr