Ljevica u širem smislu je od unazad otprilike pedeset godina doživjela više svojih transformacija. Te transformacije posljedica su različite konfiguracije političke i ekonomske moći u svijetu nakon Drugog svjetskog rata, različitog odnosa snaga među imperijalnim velesilama, promjene u dominantnom karakteru rada i radnih odnosa te ulasku različitih subjekata u borbu na političkoj pozornici. Svi ovi faktori međusobno se isprepliću te ih je nemoguće promatrati razdvojeno. Stoga je, samo za potrebe uvoda, potrebno locirati neke ključne događaje koji osvjetljavaju ove transformativne procese – radi se o pobunama 1968. godine, o neoliberalnom zaokretu sedamdesetih i osamdesetih godina prošloga stoljeća, o padu Berlinskog zida što ujedno simbolizira i pad realsocijalističkih režima te o posljedičnoj kontinuiranoj politici delegitimacije socijalizma, realsocijalističkih režima i komunističkih partija i pokreta u svijetu.
Zato kada se danas govori o ljevici u ovom smislu valja obratiti pažnju, za ovu svrhu, na „dvije ljevice“: jednu čine mainstream stranke lijevog centra, a drugu, politički marginalniju, razni NGO pokreti i inicijative te druge ljevičarske grupacije koje obično karakterizira prevođenje identitetske politike u društveni pokret. I tu se krije suština problema na ljevici danas, što je zapravo izraz strukturne logike suvremenog kapitalizma i specifične konfiguracije političkog polja. Zbog kompleksnosti teme, u ovom tekstu manji će naglasak biti na povijesnim refleksijama i obrazlaganjima, a veći na analizi trenutne sistemske logike u koji je ljevica (ona navodno radikalnija i ona manje radikalna) apsorbirana i kooptirana.[1] U tom smislu, valja se dotaknuti dviju ključnih stvari – neoliberalnog konsenzusa (ključnog za mainstream stranke ljevice i lijevog centra) i logike NGO sektora (ključnog uglavnom za nestranačku ljevicu i pripadajuće društvene pokrete).
Veoma je znakovita u ovom kontekstu upravo rečenica Margaret Thatcher da „nema alternative“ i da je njezin najveći uspjeh Tony Blair koji unutar Laburističke partije u Velikoj Britaniji donosi za ljevicu iznimno poguban neoliberalni zaokret („New Labour“).[2] Bivši britanski premijer u dva mandata eklatantan je primjer uspjeha neoliberalizma i konzervativne kontrarevolucije u vidu apsorpcije i kooptacije ljevice u „bezalternativni“ neoliberalni konsenzus. Kao što smo već pisali u prijašnjem tekstu, konzervativne politike Margaret Thatcher i Ronalda Reagana na svjetskoj su razini primjer konzervativne kontrarevolucije prema kojoj su sve druge konzervativne kontrarevolucije (npr. one koje se izravno odnose na demonizaciju nasljeđa realsocijalizma u istočnoeuropskim zemljama) tigrovi od papira. Upravo zahvaljujući svjetskom učinku tačerijansko-reganovskog liberalnog konzervativizma ljevica je kooptirana u sistem kojemu „nema alternative“.[3] Mjere koje predstavljaju konkretni politički refleks toga jest Washingtonski konsenzus[4] u kojemu se iznosi deset nužnih neoliberalnih ekonomskih prijedloga poput privatizacije državnih poduzeća, liberalizacije i deregulacije tržišta te uspostavljanje čvrstog zakonskog okvira koji omogućava zaštitu privatnog vlasništva. Osim notornog Blaira, primjeri „ljevičara“ koji su provodili takvu ekonomsku politiku, a imali su (ili još imaju) znatan utjecaj u svijetu jesu bivši njemački kancelar Gerhard Schröder, sadašnji francuski predsjednik Francois Hollande, bivši mađarski premijer Ferenc Gyurcsány i dr. Jedna od posljedica ovakve kooptacije ljevice jest i rast tzv. „desnog populizma“, o čemu smo također govorili u prošlom tekstu, koji retorički i površinski navodno zaobilazi „konsenzualne“ stranke lijevog i desnog centra, no suštinski ne predstavlja nikakvu alternativu, već samo služi zaoštravanju autoritarnosti samoga kapitalističkoga sistema.
Bez obzira na to, ne može se reći da nismo svjedočili odgovorima slijeva i konkretnim pokušajima preuzimanja političke vlasti s ciljem napuštanja neoliberalnog konsenzusa. Relativno recentni primjer je Grčka i pobjeda Sirize (koalicije radikalne ljevice) koja se nasukala na vlastiti politički konformizam te na samoj strukturnoj logici međunarodnih kapitalističkih asocijacija.[5] Osim što je još jednom potvrđen znatni deficit demokracije u Europskoj uniji, nemili događaj kapitulacije Sirize pred Trojkom postavio je pred ljevicu još mnoštvo pitanja na koja ona izgleda još ne može odgovoriti u potpunosti u okviru svjetske borbe za postavljanje alternative kapitalizmu. Kao jedan od odgovora na kapitulaciju Sirize pojavio se pokret DiEM25[6] o čijim dosezima te mogućnostima je prerano govoriti, makar je teško vjerovati u mogućnost transformacije Europske unije iznutra poznavajući njezin okvir, institucionalnu uređenost i dominantnu ulogu nadnacionalnih financijskih institucija. Radikalniji oblik odgovora predstavljen je i u urgentno osnovanoj političkoj stranci Narodno jedinstvo sastavljenoj od lijevog, pobunjeničkog krila Sirize – oni nedvosmisleno odbijaju NATO, imperijalističke ratove i Europsku uniju.[7] Osim Sirize, i u Portugalu je na vlasti lijeva „anti-austerity“ koalicija koja je strukturnih problema imala već na užoj političkoj razini u samoj zemlji.[8] U Španjolskoj je Podemos, lijevi heterogeni pokret i politička stranka, znatno uzburkao bipartitni politički poredak, a polučio je i znatne uspjehe na lokalnoj razini, uglavnom zahvaljujući grassroot organiziranju.[9] Na strategije i taktike organiziranja na ljevici mimo pravila dominantnog socijalno-političkog polja valja se osvrnuti u posebnom tekstu.
Na marginama političkog polja te prvenstveno u NGO sektoru djeluju nestranačke lijevo orijentirane udruge i inicijative često povezane s različitim partikularnim društvenim pokretima (ženskim, mirovnim, ljudskopravaškim i sl.). Na njihovu primjeru najbolje se vidi pobjeda identitetskih politika koje su na ljevici dominantne još od 1968. godine, a doživjele su svoj procvat potpunom kooptacijom s neoliberalizmom. Zatvaranje u NGO sektor i samodostatne kulturne krugove posljedica je i sve jače akademizacije marksizma, što se događalo paralelno s vidnim porazom „realnog“ marksizma na Istoku.[10] Taj proces znatno je osnažen padom realsocijalističkih režima te uspostavljanjem gore spomenutog neoliberalnog konsenzusa. Osim već provedene elitizacije lijevih ideja i preorijentacije na identitetske politike, sistem je uspješno unutar sebe integrirao i nestranačku lijevu, uglavnom nevladinu i kulturnu scenu. To je tako ponajprije zahvaljujući novcima raznoraznih zaklada o kojima ovise aktivnosti nevladine scene. Jedna od tih je i zaklada Otvoreno društvo Georga Sorosa, multimilijardera čija je jedna od sistemskih uloga ta da apsorbira unutar sustava moguće pokušaje otpora, makar oni već bili artikulirani na identitetskoj razini. Na popisu udruga, inicijativa i pokreta koje financira Soros lako možemo naći mnoge ljevičarske skupine koje su ovime u velikoj mjeri dovedene strukturno u položaj u kojemu je „otpor nemoguć“, a udaljavanje ljevice od radnih masa još više zagarantirano.[11] S rastom tzv. „desnih populizama“ to se vidi u svojoj punini. Govoreći o Sorosu, nikako se ne može, kako to predbacuje desnica, govoriti o ljevičaru i svaka poštena ljevica bi ga se trebala odricati, kao i njegova novca. Radi se zapravo o antikomunistu koji je prije pada Berlinskog zida zdušno pomagao mnoge pokrete koji su se borili protiv realsocijalističkih režima.[12] Jedan od njegovih plaćenika svojedobno je bio i aktualni premijer Mađarske Viktor Orban, danas njegov protivnik.[13] K tome, sama koncepcija „otvorenog društva“ proizlazi iz filozofije Karla Poppera, antimarksista, koji je u svojem epohalnom djelu „Otvoreno društvo i njegovi neprijatelji“ označio platonizam, hegelijanizam i marksizam kao glave neprijatelje tog tzv. „otvorenog društva“ te zapravo anticipirao nužnost borbe protiv marksizma i u teoriji i u praksi.[14] Ne bi li to trebalo biti dovoljno tzv. ljevičarima da se okane ikakve veze sa Sorosevom zakladom? I ne bi li to zapravo trebao biti argument koji svrstava Sorosa na antikomunističku desnicu, bez obzira što jedino zdesna dolaze glasovi protiv Sorosa, pa čak i oni najnesuvisliji i najopskurniji?[15]
Lijeva nevladina i kulturna scena mahom se financira i iz drugih zaklada te i iz državnog proračuna. Potonje je nedavno postala jedna od akualnih tema s obzirom na drastične rezove u toj sferi od strane revizionističkih političara.[16] I ovdje je prisutna zapravo jedna ekskluzivnost karakteristična za zatvorene nevladine i kulturne krugove koji s vremenom počinju biti izuzetno autoreferencijalni, vođeni pravilima reprodukcije vlastitoga polja i „jačanja“ vlastitog kulturnog kapitala. Tako je situacija da bude financirana uvijek određena klijentela, dok neki akteri ostanu zakinuti – upravo onako kako na sistemskoj razini funkcionira održivost svake interesne grupacije. Ne vidi se samo na krupnim, dominantno-političkim primjerima strukturno djelovanje korupcije i klijentelizma – vidi se i u slučaju onih koji bi zapravo trebali kritizirati takve epifenomene sistema. Problem je vidljiv i na logičkoj razini – kako kritizirati sistem i državni aparat ako strukturno ovisiš o samom tom sistemu i državnom aparatu? To nije pitanje mogućnosti ili nemogućnosti korištenja određenih sistemskih mehanizama, već samo pitanje ovisnosti o patronu. Šteta što na ljevici nema više autorefleksija o tome. Ili je kritika svega postojećega isto samo stvar hermetičnih akademskih rasprava?
Pitanje kako da se ljevica oporavi i izađe iz ćorsokaka u koji je uvučena logikom sistema i događaja koji su uvjetovali njezinu preorijentaciju jest svakako pitanje koje zaslužuje opširniju raspravu. Ono što se može reći, bez dubljeg ulaženja u sadržaje, jest to da je prijeko potrebna strategija koja će doista ići bottom-up – i što se tiče financijskih sredstava, i što se tiče organiziranja. Kada se pitanje organizacije i mobilizacije ne bi izvodilo deduktivno (iz početnog skupa političkih premisa, često iznijetih „iz glave“, izvankontekstualno) te kada pitanje financiranja ne bi bilo vezano uz državne institucije i kapitalističke zaklade, tek onda bi se moglo govoriti o potezu koji je politički na ljevici doista imaginativan – izvan stalnih referiranja na prošlost te izvan dominantnih političkih pravila. To znači da je samo u organskoj vezi s društvenim pokretima, s grassroot inicijativama od najniže razine i oko konkretnih problema moguće graditi politiku koja neće dovoditi do odvajanja tzv. „lijeve elite“ i masa. Razumijevanje kako je došlo do zastranjenja isto je važan korak u otrežnjenju. U tom smislu, gradnja paralelnih struktura solidarnosti predstavlja bitni početni korak, a vidno dovodi i do nekih uspjeha.[17]
[1] Vrlo korisnu i detaljnu studiju o tome predstavlja djelo Razmiga Keucheyana „The Left Hemisphere: Mapping Critical Theory Today“ (Keucheyan, Razmig. 2013. The Left Hemisphere: Mapping Critical Theory Today. London: Verso).
[2] Više o „New Labour“: http://www.independent.co.uk/news/uk/new-labour-what-does-it-stand-for-left-behind-1306672.html i tačerovskoj ostavštini po tom pitanju: http://www.independent.co.uk/news/uk/politics/margaret-thatchers-legacy-spilt-milk-new-labour-and-the-big-bang-she-changed-everything-8564541.html.
[3] O neoliberalizmu kao korijenu današnjih problema: https://www.theguardian.com/books/2016/apr/15/neoliberalism-ideology-problem-george-monbiot.
[4] https://www.britannica.com/topic/Washington-consensus.
[5] Sljedeći tekst objašnjava razloge konformizma Sirizine politike te kao problem targetira „eurokomunizam“, simptom i boljku dijela ljevice koja se kritizira u ovom tekstu: http://www.marks21.info/analiza-redakcije/corsokak-evrokomunizma.
[6] Ideje o demokratizaciji Europske unije DiEM25 pokreta mogu se pronaći na njihovoj stranici: https://diem25.org/. Bivši grčki ministar financija u Sirizinoj vladi Yanis Varoufakis jedan je od začetnika pokreta.
[7] Načelne programske smjernice Narodnog jedinstva izlaže Stathis Kouvelakis: https://www.jacobinmag.com/2015/08/popular-unity-syriza-left-platform-lafazanis/.
[8] Predsjednik Portugala odbio je imenovati legitimno izabranu (i apsolutnom većinom) ljevičarsku vladu usmjerenu protiv mjera štednje: http://www.telegraph.co.uk/finance/economics/11949701/AEP-Eurozone-crosses-Rubicon-as-Portugals-anti-euro-Left-banned-from-power.html.
[9] O organiziranju i uspjehu Podemosa, s kritičkim odmakom: https://www.jacobinmag.com/2015/04/podemos-spain-pablo-iglesias-european-left/. Izuzetno zanimljiv primjer lokalnog uspjeha zahvaljujući organiziranju odozdo i stvaranju solidarnih praksi predstavlja Komunistička partija Austrije u Grazu: http://www.counterpunch.org/2013/08/16/the-curious-success-of-the-communist-party-in-graz-austria/.
[10] Radi se o procesu koji Perry Anderson smješta u još ranije razdoblje, povezujući s autorima koji nisu direktno povezani s transformacijama o kojima se govori o ovom tekstu, no možemo ih nazvati pretečama jer su nesumnjivo stvorili plodno tlo za to. Više o tome u Andersonovim „Razmatranjima o zapadnom marksizmu“ (Anderson, Perry. 1985. Razmatranja o zapadnom marksizmu. Beograd: BiGZ.). Nakon 1968. godine s pravom se može govoriti o „drugom valu zapadnog marksizma“ (op.a.).
[11] Dovoljno je pogledati popis organizacija financiranih Sorosevom zakladom „Otvoreno društvo“: http://www.discoverthenetworks.org/viewsubcategory.asp?id=1237. Znakovit je podnaslov: „a guide to the political left“.
[12] Kratki popis nekih Sorosevih aktivnosti u bivšim realsocijalističkim zemljama: https://www.reddit.com/r/EnoughTrumpSpam/comments/53m1zo/reminder_george_soros_is_an_anticommunist/.
[13] Kratka Orbanova biografija u kojoj se navodi da je bio Sorosev plaćenik može se pročitati ovdje: https://www.britannica.com/biography/Viktor-Orban.
[14] Popper, Karl Raymund. 2003. Otvoreno društvo i njegovi neprijatelji I-II. Zagreb: KruZak. Popperova politička filozofija povezana je i s njegovom kritikom historicizma te uvelike proizlazi i iz njegove epistemologije zasnovane na znanstvenom falsifikacionizmu, odnosno tezi da je određena teorija bliža istini (verisimilitude) u toj mjeri u kojoj se više može podvrgnuti načelu opovrgavanja. U tom smislu, teorije poput astrologije, psihoanalize i kršćanstva spadaju u pseudoznanstvene teorije jer nisu opovrgljive (primjerice, u marksizmu se sve može opravdati historijskom nužnošću, odnosno izvjesnom filozofijom povijesti).
[15] Primjerice, opskurna organizacija nazvana „Hrvatsko nacionalno etičko sudiše“ odlučila je „osuditi“ Georgea Sorosa. Taj bizarni hepening najavljen je na još opskurnijim desničarskim portalima: http://narod.hr/hrvatska/uskoro-eticka-osuda-georga-sorosa-njegovih-hrvatskih-agenata.
[16] Ministrica kulture u Vladi Republike Hrvatske Nina Obuljen-Koržinek u tom je smislu nastavila politiku svog prethodnika Zlatka Hasanbegovića, tzv. „udarom na lijeve medije“: http://hr.n1info.com/a169711/Vijesti/Pogledajte-kome-je-sve-Nina-Obuljen-uskratila-novac.html.
[17] Naglašavanje važnosti paralelnih struktura i organiziranih solidarnih praksi za stvaranje baze ljevice te mnoštvo aktualnih primjera u svijetu iznosi se u intervjuu s aktivistom BRID-a Jovicom Lončarom: http://slobodnifilozofski.com/2017/02/solidarne-prakse-kao-baza-ljevice.html.