Tek održani izbori u Njemačkoj unijeli su promjene u politički život ove zemlje. Njemačka je dugo važila za državu dvoipopartijskog sistema, u kome su se na vlasti smjenjivale Socijaldemokratska partija (SPD) i Demohrišćanska stranka (CDU/CSU), pri čemu je svaka od njih morala ući u koaliciju sa jednom manjom strankom. Socijaldemokrati su to u prošlosti činili sa liberalima (FDP) ili Zelenima, dok su demohrišćani obično koalirali sa liberalima. Velika koalicija socijaldemokrata i demohrišćana, koja je vladala Njemačkom do ovih izbora, bila je rijetka pojava. Međutim, broj političkih stranaka koje imaju koalicioni potencijal porastao je, pa se za Njemačku teško može reći da je i dalje država dvoipopartijskog sistema. Demohrišćani će možda formirati vladu sa Zelenima i liberalima, što je već koaliciona tročlana vlada, jer od velike koalicije sa socijaldemokratima, prema najavama ovih drugih, neće biti ništa. S druge strane, socijaldemokrati bi mogli formirati vladu samo sa još tri stranke – Ljevicom, Zelenima i liberalima, što je samo teorijska mogućnost, koja se sigurno neće dogoditi. Da se dogodila, to bi bila vrlo heterogena vlada, koja teško da bi išta napravila, jer bi je činile vrlo različite stranke. Dakle, o dominaciji dvije velike stranke u Njemačkoj više se ne može govoriti, jer su demohrišćani i socijaldemokrati zajedno osvojili samo 53 % glasova. Poređenja radi, na prethodnim izborima osvojili su 67 % glasova, 2009. godine 57 %, a prije 12 godina čak 69 % glasova. Ako se vratimo više godina unazad, 1990. godine dvije vodeće partije osvojile su 77 % glasova, 1987. godine 81 % glasova, 1983. godine 87 %, itd.
Ove promjene u partijskom sistemu Njemačke donose korist samo manjim strankama, koje su u stanju da osvoje dovoljno glasova da uđu u Bundestag i da učestvuju u formiranju vlade. Istina, to ne znači da sve parlamentarne stranke imaju isti ili približno isti koalicioni potencijal. Za dvije parlamentarne stranke može se reći da ga nemaju, barem u ovom trenutku. Prva je Ljevica (Die Linke), koja bi, teoretski posmatrano, mogla ući u koaliciju sa SPD (što već čini u nekoliko federalnih jedinica), ali socijaldemokrati su to izbjegavali učiniti na federalnom nivou, čak i u vrijeme kad je to pitanje bilo aktuelno. Druga takva partija je Alternativa za Njemačku (AfD), radikalno desna stranka, koju će kao potencijalnog koalicionog partnera izbjegavati sve druge stranke, jer nju smatraju antidemokratskom, rasističkom, pa i neonacističkom.
Sada postaje izglednije i za ljevicu da poveća svoje prisustvo u Bundestagu i da postane značajnija politička snaga. Dosadašnja dominacija dviju stranaka je to otežavala, jer su birači smatrali da je glas za manje stranke, uključujući lijeve stranke, bacanje glasa, pošto te stranke ne mogu uticati na politička kretanja. Sada je drugačije, jer manje stranke mogu u većoj mjeri uticati na formiranje vlade, a potom i na oblikovanje njene politike. Budući da se politika još uvijek u najvećoj mjeri zasniva na izborima i parlamentarnoj borbi, od koje ljevica, nažalost, nije mnogo odmakla kao dominantnog oblika borbe, ova činjenica dobija na značaju.
Promjenama u partijskom sistemu, Ljevica (Die Linke) povećava svoju vidljivost, njeni stavovi postaju zapaženiji i ona može da lakše promoviše svoje ideje. To je vidljivo ne samo na federalnim izborima, već i u pojedinim federalnim jedinicama, u kojima je Ljevica toliko snažna da učestvuje u koalicionim vladama. Od šesnaest federalnih jedinica, Ljevica je u vladajućoj koaliciji sa SPD ili sa SPD i Zelenima u tri federalne jedinice. Istina je da ovakva strategija otvara niz ozbiljnih pitanja. Prvo pitanje je da li je i u kojim uslovima opravdano učešće u koalicionim vladama. To je stara dilema ljevice, s kojom se suočava i njemačka Ljevica. S jedne strane, ako stranka dobije snažno parlamentarno uporište, koje koristi isključivo za opoziciono djelovanje, dolazi u opasnost da birači, nakon izvjesnog vremena, zaključe da ne treba da glasaju za tu partiju, jer ona koristi njihove glasove da bi kritikovala iz udobnih opozicionih fotelja, umjesto da preuzme odgovornost za upravljanje. S druge strane, učešće u koalicijama može biti vrlo štetno ako je zasnovano na neopravdanom popuštanju koalicionim partnerima koji žele da sprovode neoliberalni program.
Ovo se i dosad dešavalo Ljevici, koja nije uvijek uspijevala da se odupre nastojanjima koalicionih partnera za sprovođenje neoliberalnih mjera. Vlada Berlina, u kojoj je Ljevica učestvovala, posebno je poznata po tome. To je dovelo do toga da je uticaj Ljevice u Berlinu, iako i dalje dosta snažan, manji nego što je bio prije šesnaest godina. Na primjer, na izborima održanim prošle godine, Ljevica je u Berlinu osvojila 15,6 % glasova, što je više nego što je osvojila na izborima održanim 2006. i 2011. godine (13,4 % i 11,6 %). Ipak, to je samo izvjesni oporavak u odnosu na izbore iz 2001. godine, na kojima je stranka osvojila čak 22 % glasova. Učešće u koalicionoj vladi sa SPD dovelo je do pada povjerenja birača, dok je opoziciono djelovanje između 2011. i 2016. godine (kada su vlast formirali socijaldemokrati i demohrišćani) pomoglo Ljevici da povrati dio povjerenja birača.
Poraz vladajućih stranaka
Demohrišćani su po četvrti put zaredom osvojili vlast, ali njihovih 33 % glasova samo je Pirova pobjeda. Stranka (tačnije, CDU/CSU koalicija) prije četiri godine je osvojila 41 % glasova. To joj nije bilo dovoljno da samostalno formira vladu, a u Bundestag nisu ušli liberali, njihov tradicionalni koalicioni partner. Umjesto da formira koaliciju sa Zelenima, što je ipak bilo teško očekivati, formirali su veliku koaliciju sa SPD, koja je osvojila 25,7 % glasova.
Ovo je štetilo objema strankama, čini se posebno socijaldemokratima, koji su, kao manji koalicioni partner, teško mogli da nametnu svoju politiku. Ipak, teško je tvrditi da su i imali šta da nametnu, jer je ova velika koalicija bila savezništvo dva skoro identična stranačka diva. Socijaldemokrati su se, još od vremena Gerharda Šredera, pomjerili udesno, dok je Merkelova bila dovoljno elastična i mudra da prihvati izvjesne lijevo-centrističke parole, tako da je velika koalicija, u kojoj su socijaldemokrati bili teško prepoznatljivi, mogla da funkcioniše bez velikih trzavica.
Ipak, produbljivanje socijalnih razlika i dominacija kapitala u sferi radnih odnosa toliko su izraženi, da relativno povoljno stanje ekonomije i niska nezaposlenost nisu mogli spasiti obje partije od gubitka dijela popularnosti. Osim smanjivanja nezaposlenosti i ekonomskog buma njemačke privrede, ima i negativnih činilaca koji objašnjavaju kako je taj bum bio moguć, ali i zašto su vladajuće stranke izgubile povjerenje. Oko četvrtina poslova su tzv. privremeni poslovi, a mnogi njihovi izvršioci žive ispod ili oko linije siromaštva. Narodne kuhinje sve su brojnije. Sve to dovelo je do glasa otpora partijama vladajuće klase.
Istina, to ne znači da nisu ojačale neke druge partije koje takođe predstavljaju interese vladajuće klase. To su one partije koje u prethodnom mandatu nisu bile predstavljene u Bundestagu, ili su u njemu imale samo sporednu ulogu. Tipičan primjer su liberali i AfD, kao i Zeleni. Birači su se okrenuli ovim strankama jer se one nisu kompromitovale učešćem u upravljanju zemljom, a njihovi programi nisu tako radikalni (osim dijelom AfD) da bi ih birači dovodili u pitanje.
Ovi rezultati nisu samo poraz vladajućih partija, već i poraz partijskog sistema, a u određenoj mjeri i društvenog sistema uopšte, jer su na izborima dobro prošle partije čije ideje odstupaju od nekih temeljnih vrijednosti društvenog sistema. To se odnosi kako na Ljevicu, koja je dobila pet mandata više (sa 64 na 69), što je pola miliona glasova više nego prije četiri godine, tako i na AfD, koja je osvojila čak 12,6 % glasova, iako na prošlim izborima nije uspjela preći izborni prag od 5 %.
Posebno je vidljiv i zaslužen poraz SPD-a. Stranka je izgubila 20 % glasova, jer je, za razliku od 2013. godine, kada je osvojila 25 % glasova, ovaj put dobila samo 20 % glasova. Na prvi pogled, ništa pretjerano zabrinjavajuće, ako se ima u vidu da brojne stranke u svijetu doživljavaju i teže izborne poraze. Ipak, nije tako, jer je ovaj izborni rezultat najslabiji od 1932. godine, što znači da je daleko ispod prosjeka. Osim toga, socijaldemokrati su u dosadašnjoj velikoj koaliciji bili slabiji i manje uticajan partner, tako da ne bi trebalo da su promašaji vlade išli u prvom redu na njihovu dušu. Birači ih, međutim, nisu prepoznali kao alternativu. Programsko približavanje socijaldemokrata i demohrišćana, dokazano tokom prethodne četiri godine, tako je izraženo da birači nisu imali mnogo razloga da glasaju za SPD. To su uradili oni koji su tradicionalno vezani za socijaldemokrate ili oni koji smatraju da je, ako je već potrebno mijenjati vlast, to potrebno uraditi uz pomoć stranke koja je najjača „opoziciona“ stranka. Ne treba zaboraviti ni katastrofalan učinak socijaldemokrata u vrijeme Šrederove vladavine, tako da pokušaj njihovog vođe Martina Šulca da koristi ljevičarsku retoriku nikoga nije mogao ubijediti u iskrene namjere.
Otkud radikalna desnica?
Paradoks je da je AfD uspjela postići tako veliki uspjeh iako se u osnovi njenog programa nalazi kombinacija neoliberalizma i rasističkih, antimuslimanskih i antiimigrantskih ideja. Taj paradoks nije nov i iznenađujući. Od pojave fašizma i nacizma, preko jačanja radikalne desnice u drugim evropskim zemljama, do uspona AfD, postoji neka logična nit. Nije slučajno ni to što se uporište AfD nalazi u istočnim dijelovima zemlje, u kojima su posljedice kapitalističke restauracije najtragičnije i najoštrije. Prilikom osnivanja, AfD je uživala podršku niza krupnih kapitalista, neoliberalnih intelektualaca i bivših aktivista CDU. Njena privrženost vladajućem poretku, dakle, bila je neupitna, uprkos tome što se prikazuje kao protivnica establišmenta. Upravo je ovaj marketinški potez, koji je trebalo da prikaže stranku kao osvježenje i stjecište otpora establišmentu, privukao masu birača koji više nemaju povjerenje u vladajuće stranke.
Istovremeno, ovo prikazivanje sebe kao protivnika vladajućeg poretka, išlo je uporedo sa najreakcionarnijim idejama o tome šta su najveća društvena i globalna zla protiv kojih se treba boriti, kao što su nošenje burke i opasnost od islama u njemačkom društvu. Stranka ističe parolu da islam nije dio Njemačke, kao da je to suštinsko pitanje za njemačko društvo. Uporedo s tim, prihvatanje kapitalističkog sistema uvijek je bilo u osnovi programa ove stranke. Tako je ona pokazivala dva lica. Jedno, važnije, je lice poretka, jer njeni ekonomsko-socijalni ciljevi nisu ni najmanje antisistemski. Drugo, politički takođe štetno i opasno lice, je osporavanje nekih temeljnih vrijednosti društva, kao što je prihvatanje (barem u relativnom smislu) različitosti koje su zasnovane na etničkoj, rasnoj ili vjerskoj pripadnosti. Imajući sve ovo u vidu, AfD je i sistemska i antisistemska u isto vrijeme.
Kako je dio birača konzervativan u svojim pogledima, a osim toga je i uplašen dešavanjima na globalnom planu i u njemačkom društvu, uključujući strah od nepoznatih kultura i strah od ekonomske i egzistencijalne neizvjesnosti, desni populizam im se čini kao savršeno rješenje. Ili barem kao glas iz čistog protesta. Vladajuće stranke su zaboravile da birači nisu voljni da trpe beskonačno. S druge strane, Ljevica nije u stanju da pridobije sve ove birače, bilo zato što su njihovi politički i ideološki pogledi konzervativni, bilo zato što oni ne vjeruju da Ljevica, kao stranka i kao pokret, može donijeti očekivane promjene. Zato, AfD im, kao stranka kapitalističkog poretka, zvuči kao prihvatljiva alternativa.
Alternativa za Njemačku se predstavila kao stranka koja stoji nasuprot drugim partijama, što je privuklo dobar dio birača. Uostalom, AfD je uspjela pridobiti oko 1,2 miliona apstinenata. Milion bivših birača demohrišćana glasalo je ovaj put za AfD, što dovoljno govori o ideološkom profilu stranke i njenih birača. Ali, AfD je dobila glasove po 400.000 birača koji su 2013. godine glasali za Ljevicu i SPD. Iz toga zaključujemo da je ona i partija protesta, za koju glasaju oni glasači koji su ranije podržavali ljevicu i lijevi centar, smatrajući da se ove partije bore za interese socijalno ugroženih dijelova društva. Na koncu, AfD je osvojila glasove 700.000 glasača neonacista i drugih minornih stranaka. Kao što vidimo, AfD je „catch-all“ partija, koja prikuplja glasove i slijeva i zdesna, što je samo prividno njena prednost (u smislu da je zahvaljujući tome obezbijedila značajnu parlamentarnu predstavljenost), ali je u suštini njena slabost, jer je čini ranjivom, pošto teško da može biti sposobna da na duži rok zadrži glasove tako šarolikog biračkog tijela.
Jačanje Ljevice
Ljevica je osvojila 9,2 % glasova, što je za 0,6 % više nego prije četiri godine. U mandatima, osvojila je 69 mandata, što je za pet više nego prije četiri godine. Ovaj put, za Ljevicu je glasalo 4,3 miliona birača, dok je prije četiri godine osvojila 3,7 miliona glasova. Iako je uspjeh Ljevice očigledan, nije toliko snažan koliko bi mogao biti. Ipak je to manje od 5,1 miliona glasova, koliko je osvojila 2009. godine.
Otkud to? Prije nego što ponudimo mišljenje, zapazimo da je partija ostvarila napredak u zapadnim federalnim jedinicama, dok je na istoku zemlje prošla slabije nego u prethodnim godinama, mada je i dalje ostala jedna od najjačih stranaka. Na primjer, Ljevica je u Hamburgu osvojila 12 % glasova, što je iznad nacionalnog prosjeka, dok je prije četiri godine tamo osvojila 8,8 % glasova. U Bremenu je osvojila 13,5 % glasova, dok je prije četiri godine osvojila 10 %. U Donjoj Saksoniji je osvojila 6,9 %, za razliku od 5 % prije četiri godine, itd. S druge strane, partija je u Berlinu osvojila 18,8 %, što je jedva malo više nego prije četiri godine, kada je osvojila 18,5 %. U Meklenburg-Zapadnoj Pomeraniji, Ljevica je osvojila 17,8 % glasova, dok je prije četiri godine osvojila 21,5 % glasova. U Brandenburgu je osvojila 17,2 %, a prije četiri godine 22,4 %. U Tiringiji je osvojila 16,9 %, dok je prije četiri godine osvojila 23,4 %, itd.
Berlin, Brandenburg i Tiringija su tri federalne jedinice u kojima Ljevica učestvuje u koalicionim vladama. Birači su očigledno kaznili Ljevicu zbog učešća u koalicionim vladama, jer njeno koaliranje sa socijaldemokratima i Zelenima nije moglo donijeti ništa drugo osim politike socijalnih rezova i budžetske štednje, što je u interesu vladajuće klase. Nasuprot tome, u zapadnim federalnim jedinicama, u kojima je Ljevica u otvorenoj opoziciji vladama u tim federalnim jedinicama, birači su nagradili njeno socijalističko djelovanje.
Desno krilo Ljevice otvoreno zagovara koaliciju sa SPD-om i Zelenima, dok se lijevo krilo tome protivi. Na svu sreću, ta opcija u ovom trenutku nije izgledna, tako da će Ljevica ostati u opoziciji i moći će da konsoliduje i osnaži svoje socijalističko djelovanje. Ipak, ostaje jedno od najvažnijih strateških pitanja, a to je učešće u koalicionim vladama. Čini se da je, barem kad je u pitanju istok zemlje, Ljevica dosad nekritički sagledavala opravdanost učešća u koaliciji sa SPD-om i Zelenima. Ona je koristila svoj nesumnjivi koalicioni potencijal, jer je osvojila između četvrtine i petine glasova u nizu federalnih jedinica, što je bio ogroman uspjeh. Ona je time postala umnogome nezaobilazan partner u formiranju vlasti, osim ako se nije htjelo dopustiti formiranje velikih koalicija socijaldemokrata i demohrišćana, za koje je upitno da li bi uvijek mogle biti formirane. S te strane, Ljevica je uzimala u obzir činjenicu da ima odgovornost prema svojim biračima.
S druge strane, međutim, nije uzimala u dovoljnoj mjeri činjenicu da u tim koalicionim vladama neće moći da utiče u dovoljnoj mjeri na njihov „socijalni“ karakter. Možda je svojim učešćem u vladama tih federalnih jedinica spriječila da budu formirane još gore vlade, koje bi sprovodile još više neoliberalnih mjera, ali sigurno nije uspjela da obezbijedi da to budu „socijalno odgovorne“ vlade, kako se danas često kaže. Strategija izbora između dva zla očigledno je bila odlučujuća prilikom donošenja odluka o ulasku u ove koalicione vlade. Sama po sebi, ona ne mora da bude loša ako ne donosi djelovanje suprotno partijskim principima. Primjer italijanske komunističke partije (Rifondazione Comunista) iz 2006. godine može biti dovoljno poučan. Ovo partija je ušla u koaliciju sa socijaldemokratima, čak je njen predsjednik postao predsjednik Predstavničkog doma. Jedan od motiva ulaska u vladu bio je da se spriječi dolazak na vlast Berluskonija. Međutim, rezultati vlade bili su toliko u suprotnosti sa programom partije i očekivanjima birača, da je ona kažnjena gubitkom parlamentarne predstavljenosti, koju do danas nije povratila.
Ljevica je imala sreće što socijaldemokrati nisu željeli u prošlosti formirati s njom koalicionu vladu na državnom nivou. To ju je spasilo kompromitacije zbog učešća u neoliberalnoj vladi, mada je to desno krilo Ljevice priželjkivalo. Njemačka je centralizovana federacija, u kojoj se politika vodi na federalnom nivou. Stoga, posljedice učešća u vladi jedne federalne jedinice nikad ne mogu biti tako razorne kao posljedice učešća u federalnoj vladi. Dodatni razlog za to je i taj što Ljevica u istočnim federalnim jedinicama ima tako snažno uporište, da gubitak nekoliko procenata glasova ne može bitnije uticati na činjenicu da i dalje ostaje među prvim strankama u tim federalnim jedinicama. Snaga Ljevice na istoku zemlje uslovljena je kako objektivnim tako i subjektivnim činiocima. Objektivni činioci su stradanje istočnonjemačke privrede i znatnog broja stanovnika, prije svega radničke klase uslijed kapitalističke restauracije. Subjektivni činilac treba tražiti u činjenici da je Ljevica naslijedila znatno članstvo neka dvladajuće stranke u Istočnoj Njemačkoj, koje je ostalo vjerno stranci.
No, Ljevica je, u istočnom dijelu zemlje više nego u zapadnom, naslijedila partijski birokratski aparat, koji nije naučio da se bori u socijalnim pokretima i da djeluje van institucija sistema. Birokratske navike i želja za učešćem u vlasti vodili su dio partije ka koalicijama sa drugim strankama. Na zapadu zemlje, Ljevicu su u znatno većoj mjeri činili aktivisti društvenih pokreta i, prije svega, sindikalni aktivisti, koji su činili njeno uporište. Oni nisu ogrezli u parlamentarizam i birokratizam, imaju više veza sa radnicima i socijalnim pokretima. Zato je Ljevica tamo dinamičnija, „socijalnija“ i manje orijentisana na parlamentarni rad. Zato je ona tamo uspjela da ojača i da podigne rejting stranke u cjelini. Suština djelovanja Ljevice u narednom periodu biće u rješavanju odnosa parlamentarnog i vanparlamentarnog rada, odnosa prema socijalnim pokretima i sindikatima. Ona će moći da se izvuče iz vjere u nužnost „crveno-crveno-zelenih“ koalicija samo ako bude postojao pritisak odozdo na partijsku vrhušku, koja će, ako ne želi da izgubi socijalnu bazu, morati da postane osjetljivija na poruke iz socijalnih pokreta.
Sve ovo je važno i zato što će biti potrebno voditi borbu na nekoliko frontova: protiv demohrišćanske neoliberalne politike, protiv socijaldemokratske kvaziljevičarske retorike i protiv jačanja radikalne desnice. Sad kad su u opoziciji, socijaldemokrati će nastojati da se prikažu kao prijatelji radnika i svih stradalnika zbog neoliberalne politike. S druge strane, u kriznim vremenima, kad sistem postaje sve manje privlačan, birači se u većoj mjeri nego dotad okreću radikalnoj ljevici ili radikalnoj desnici. Ni demohrišćani ni socijaldemokrati neće moći da spriječe dalji uspon AfD, jer je ova stranka proizvod njihove politike. Njoj će moći stati na put samo vjerodostojna ljevica, koje ima sasvim dovoljno u Ljevici, pod uslovom da nađe odgovarajuće partnere u socijalnim pokretima i prihvati odgovarajuću strategiju.