Ovaj intervju održan je na Sveučilištu Arizone, ispred publike u auditoriju. Zahvaljujem Marvinu Waterstoneu što je priredio ovaj događaj, i profesoru Chomskom, koji je odobrio da se ovaj transkript objavi. Intervju je u cijelosti prezentiran, sa tek veoma neznatnim korekturama zbog stila. Izvorno se pojavio u časopisu Class, Race, and Corporate Power (Klasa, rasa, i korporativna moć). – D. Gibbs
DAVID GIBBS: Glavno pitanje na svačijem umu je inauguracija Donalda Trumpa za predsjednika. Bilten atomskih fizičara ističe ekstremnu opasnost koju Trump predstavlja, zbog uvećanog rizika od nuklearnog rata i nekontroliranih klimatskih promjena. Nakon inauguracije, metaforički sat Biltena je pomaknut na dvije i pol minute do ponoći, gdje “ponoć” označava katastrofu. Da li se vi slažete sa Biltenom u pogledu navodnih opasnosti koje proizlaze iz Trumpovog predsjedništva?
NOAM CHOMSKY: Jedna od tih opasnosti je neupitna. Od dviju egzistencijalnih prijetnji – opasnost o prekidu naše vrste i u osnovi svih ostalih vrsta – jedna od njih, klimatske promjene, mislim da o tome nema osnove za diskusiju. Trump se pokazao veoma nekonzistentan u mnogim stvarima; na Twitteru izjavljivao je svaštarije o svemu, ali neke od izjava su bile vrlo konzistentne. To jest: on ništa ne kani poduzimati oko klimatske promjene osim što će stvari učiniti još gorima. A on to ne govori samo u svoje ime, već u ime cijele Republikanske partije, i cijelog njenog vodstva. To već daje rezultate, i to još lošije. O ovome ćemo govoriti idućeg tjedna, ali ako ima puteva izlaska iz ovoga, oni neće biti laki.
U pogledu nuklearnog oružja, malo je teško nešto govoriti. On je već rekao mnogo toga. Kako ste spomenuli, eksperti za nacionalnu sigurnost su užasnuti. Ali više ih zastrašuje Trumpova ličnost nego njegove izjave. Stoga ako čitate ljude poput, recimo, Brucea Blaira(1), najtrezvenijeg i obrazovanijeg stručnjaka, on kaže, gle, Trumpove izjave se posvuda navode, ali je njegova ličnost zastrašujuća, jer je on kompletan megalomanijak. Nikad se ne zna kako će reagirati. Kad je primjerice saznao da je izgubio izbore za oko tri milijuna glasova. Njegova trenutačna reakcija nalikovala je ludilu; već znate, rekao je da se između tri do pet milijuna ilegalnih imigranata uspjelo organizirati i glasati na neki nevjerojatan način. Tako i o svakom pa i najmanjem pitanju – poput Miss Univerzum ili što god to bilo – on je potpuno nepredvidljiv, on će odletjeti u svemir. Njegov guru, Steve Bannon, još je gori, još više zastrašuje. Jer vjerojatno zna što radi.
Tijekom godina, pojavljivali su se slučajevi kad su se morale donositi vrlo osjetljive odluke o tome da li lansirati nuklearno naoružanje u ozbiljnim slučajevima. Što će učiniti ovaj čovo ako njegove hvalisave pregovaračke vještine ne uspiju, ako netko ne učini ono što on kaže? Hoće li on reći, “Okej, napadnimo ih nuklearkama? Gotovi smo?” Zapamtimo da u svakom velikom nuklearnom ratu, prvi napad uništava zemlju koja napada; to je već godinama poznato. Prvi napad jedne velike sile će vrlo vjerojatno prouzročiti ono što se zove nuklearna zima, ona će prouzročiti globalnu glad koja će godinama trajati i u osnovi sve će nestati. Neki preživjeli će raštrkano naokolo lutati. Može li on to učiniti ? Tko zna.
Neki njegovi komentari mogu se pak tumačiti kao da potencijalno smanjuju opasnost od nuklearnog rata. Glavna opasnost je upravo sada na ruskoj granici. Pazite, ne na granici sa Meksikom, nego na granici sa Rusijom. I ta opasnost je ozbiljna. On je davao različite izjave koje se kreću od smanjivanja tenzija, prilagođavajući se ruskoj zabrinutosti i tome slično. S druge strane, to mora biti uravnoteženo naspram širenja naše nuklearne sile, a dodajmo tome i našu takozvanu potrošenu vojnu snagu, koja je već sada moćnija nego sav ostali svijet zajedno; treba napasti Siriju, poslati vojsku u Siriju, započeti bombardiranja. Tko zna što bi još moglo uslijediti? Michael Flynn (2), savjetnik za nacionalnu sigurnost [i njegova reakcija] na iransko testiranje projektila od prije nekoliko dana bilo je vrlo zastrašujuća. Sada se to testiranje ne preporučuje i oni to nisu smjeli uraditi. Ali to nije nikakva povreda međunarodnog prava ni međunarodnih sporazuma. Ali to nisu smjeli uraditi. Njegova reakcija sugerira da ćemo možda stupiti u rat, u znaku odmazde. Hoće li to učiniti? Ako to učini, ne zna se što će se sljedeće dogoditi. Sve bi se moglo dići u zrak.
Što se tiče lude zabrane koja se odnosi na sedam država, po kojoj ne smijemo primati njihove imigrante, gotovo svaki analitičar ističe ono što je očigledno: To samo povećava opasnost od terora. To je sasvim isto kao što su zvjerstva u Abu Ghraibu i Bagramu i Guantanamu. To su najnevjerojatnija mjesta upravo za novačenja za Al Qaedu i ISIS. To znaju svi. A sada, ti tobože ne zabranjuješ cijelom muslimanskom svijetu. Zabrana se odnosi samo na sedam država, i to sedam država koje nisu odgovorne ni za jedan teroristički čin. Na njih se odnosi Trumpova zabrana. Međutim, on na miru ostavlja one države koje su zaista odgovorne, kao što je Saudijska Arabija, koja je centar za propagandu i financiranje radikalnog islamskog džihada, ali se u takve države ne smije dirati iz poslovnih interesa, i još k tome one imaju naftu i tako dalje i tako dalje. U Washingtom Postu objavljen je čak i članak, ne znam da li je taj tekst poluozbiljan ili nije, no u njemu se citira da je kriterij da se nađeš na popisu zabranjenih država taj da Trump u njima nema nikakvih poslovnih interesa. Može biti. Ali to je ta vrsta nepredvidljivosti, megalomanije, tog tankoćutnog ludila koji me odista zabrinjava, više nego njegove izjave. Ali po pitanju klimatske promjene, nemam što reći, tu je on savršeno otvoren.
Pređimo sada na ulogu medija kod izvještavanja o navodnoj ruskoj umiješanosti u američke izbore. Mainstream novinari nazivaju Trumpa marionetom Rusije, modernom verzijom Mandžurijskog kandidata (krtice). Drugi kritiziraju medije jer prihvaćaju neosnovane tvrdnje o ruskom utjecaju, i prikazuju takve tvrdnje kao da su činjenice. Normon Soloman i Serge Halimi, na primjer, izjavljuju da su se reportaže tiska po ovom pitanju svele na masovnu histeriju koja podsjeća na masovnu histeriju u doba McCarthyja, dok Seymour Hersh naziva medije koje izvješćuju iz Rusije “sramne” (3). Kako vi vidite ovu situaciju?
Moja pretpostavka je da se veći dio svijeta valja od smijeha. Zamislimo da su sve optužbe istinite, i to imam na umu baš svaka pojedina, to bi bilo tako diletantski po američkim normama da bi se jedva mogli nasmijati. Ovo što SAD čine je ona vrsta postupanja kakav sam opisao 1948. u Italiji. Slučaj za slučajem sličan ovome bez hakiranja ili širenja glasina u medijima; nego se kazalo, čujte, mi ćemo vas do smrti izgladnjeti ili ubiti ili uništiti ako ne glasate onako kako želimo. Hoću reći, to je ono što mi sada radimo.
Uzmimo poznati slučaj 9/11, razmislimo o njemu na trenutak. Bio je to prilično užasan teroristički čin. Mogao je biti i mnogo gori. Sada pretpostavimo da je avion kojeg su srušili putnici avion u Pennsylvaniji uspio pogoditi svoju metu, koja je vjerojatno bila Bijela kuća. Sada pretpostavite da je ubijen predsjednik. Pretpostavite da je plan bio da se izvede vojni puč da preuzme vlast. Pa je zatim odmah ubijeno 50.000 ljudi, a 700.000 podvrgnuto je mučenju. Ekipa ekonomista je dovedena iz Afganistana, hajde da je nazovemo “Dečki iz Kandahara,” koji su vrlo brzo uništili ekonomiju, i uspostavili diktaturu koja je devastirala zemlju. To bi bilo mnogo gore nego 9/11, ali se to dogodilo 11. rujna, 1973. u Čileu. To smo učinili mi. Je li to bilo miješanje ili hakiranje jedne stranke? Ovaj rekord držimo svuda u svijetu, konstantno rušeći vlade, napadima, prisiljavajući narode da slijede ono što mi zovemo demokracijom, kao u slučajevima koje sam spomenuo. Kako sam rekao, ako je svaka optužba točna, pa to je šala, i uvjeren sam da se pola svijeta zbog toga valja od smijeha, jer ljudi izvan Sjedinjenih Država to znaju. Ne morate govoriti narodu u Čileu o prvom 9/11.
Jedan od iznenađenja nakon hladnoratovske ere je ustrajnost Organizacije Sjevernoatlantskog Ugovora i drugih organizacija pod vodstvom SAD-a. Ti savezi su sklopljeni u vrijeme Hladnog rata poglavito ili isključivo zbog obuzdavanja navodne sovjetske opasnosti. Godine 1991., SSSR je nestao sa zemljopisnih karata, ali je sustav anti-Sovjetskih saveza ustrajao pa se čak i proširio. Kako objasniti tu upornost i to širenje NATO-a? Koja je po vašem mišljenju svrha NATO-a nakon završetka hladnog rata?
Imamo i službene odgovore na taj upit. T0 je vrlo zanimljivo pitanje, o kojem sam planirao govoriti ali nisam imao vremena. Stoga hvala. Zbilja zanimljivo pitanje. Pedeset godina smo slušali da je NATO potreban kako bi spasio Zapadnu Europu od ruskih hordi, od države robova i već znate one priče o kojima sam govorio. U 1990.-91., nema više ruskih hordi. Okej, što se događa? Pa, tu zapravo nastaju vizije o budućem sustavima koji se predstavljaju. Jedna od njih je bio Gorbačov. On je predlagao jedan euroazijski sustav sigurnosti, bez vojnih blokova. Nazvao ga je Zajednička europska kuća. Nema vojnih blokova, nema Varšavskog pakta, nema NATO-a, a njeni centri moći bi bili u Brusselu, Moskvi, Ankari, moguće i Vladivostoku, ili drugim mjestima. To bi bio jedan integrirani sustav sigurnost bez konflikta.
To je bila jedna od vizija. Drugu viziju je prezentirao George Bush, onaj “državnik,” Bush I, i njegov državni sekretar James Baker. Uzgred rečeno, o tome što se dogodilo postoje vrlo dobre spoznaje sad kad su svi dokumenti postali javni. Gorbačov je rekao da će se usuglasiti sa ujedinjenjem Njemačke, pa čak da se Njemačka prikloni NATO-u, što je bila značajna koncesija, ako se NATO ne premjesti u Istočnu Njemačku. Pa su Bush i Baker verbalno obećali, a to verbalno je kritično, da se NATO „ni za jedan palac“ neće širiti na istok, što je značilo na Istočnu Njemačku. Nitko u to vrijeme nije spominjao da se ide dalje. Dakle oni neće ići dalje na istok ni za jedan palac. Prema tome to je bilo usmeno obećanje. Nikada nije napisano. NATO se odmah proširio na Istočnu Njemačku. Gorbačov se požalio. Rečeno mu je, čuj, nema ništa na papiru. Ustvari oni nisu to tako doslovce rekli, ali je implikacija bila, ako si tako glup da vjeruješ u džentlmenski sporazum sa nama, to je tvoj problem. NATO se proširio na Istočnu Njemačku.
Postoji jedan veoma interesantan rad, ako vas zanima, mladog učenjaka iz Texasa koji se zove Joshua Shifrinson, i objavljen je u International Security, koji je jedan od prestižni žurnala što ih izdaje MIT.(4) On vrlo pozorno proučava dokumentarni zapis i dolazi do vrlo uvjerljivog zaključka da su Bush i Baker namjerno nasamarili Gorbačova. Učenjaci su podijeljenog mišljenja o tome, možda jednostavno nisu bili jasni ili tako nešto. Ali ako to pročitate, mislim da se radi o sasvim uvjerljivom slučaju, da su namjerno stvar tako postavili da zavedu Gorbačova.
No dobro, NATO se proširio na Istočni Berlin i Istočnu Njemačku. Pod Clintonom, NATO se dalje proširio sve do bivših satelita Rusije. U 2008-oj NATO je formalno ponudio Ukrajini da postane članica NATO-a. Prosto nevjerojatno. Hoću reći, Ukrajina je geopolitički središnja oblast ruske brige, nastranu povijesne povezanosti, stanovništvo, i tako dalje. Od samog početka svega ovoga, ozbiljni stariji državnici, ljudi poput Kennana na primjer i drugi upozoravali su da će ekspanzija NATO-a na istok dovesti do katastrofe. (5) Hoću reći, to je kao da imamo Varšavski pakt na našoj granici sa Meksikom. To je nezamislivo. I drugi stariji ljudi su upozoravali na to, ali kreatori politike nisu marili. Samo su išli dalje.
I kako stojimo, upravo sada? Tu smo, na samoj ruskoj granici, a obje strane poduzimaju provokativne akcije, obje strane pojačavaju svoju vojnu moć. NATO snage vrše manevre na stotinjak metara daleko od ruske granice, ruski mlaznjaci zuje oko američkih mlaznjaka. Za tren može nastati eksplozija. Znate ono, u svakom času. Svaki incident može trenutačno buknuti. Obje strane se moderniziraju i povećavaju svoje vojne sustave, uključujući i nuklearne sustave.
Dakle, koja je svrha NATO-a? I na to pitanje imamo službeni odgovor. On se mnogo ne publicira, ali je prije par godina generalni sekretar NATO-a dao formalnu izjavu objasnivši da je svrha NATO-a u post-hladnoratovskom svijetu, kontrolirati globalne energetske sustave, cjevovode i morske puteve. To znači da je NATO globalni sustav, ali naravno nije rekao da je NATO i interventna sila pod američkom komandom, čemu smo u moru slučajeva to već vidjeli. Eto to je NATO. Pa se pitamo što se događalo svih tih godina u kojima je NATO branio Europu od ruskih hordi? Stoga, možete se obratiti na Savjet za nacionalnu sigurnost (NSC-68) (6) da vidite koliko je to bilo ozbiljno. Dakle to je ono s čim mi danas živimo.
Upravo sada opasnost za našu egzistenciju su muslimanski teroristi iz sedam država, koje nikada nisu napravile nijedan teroristički akt. Otprilike jedna polovina stanovnika to vjeruje. Hoću reći, ako pogledate unatrag u američku povijest i američku kulturu, prilično su impresivni. Mislim da je ova zemlja oduvijek bila najsigurnija na svijetu, ali i najuplašenija zemlja na svijetu. Veliki doprinos tome je kultura pištolja. Moraš sobom nositi pištolj kad uđeš u kafić Starbucks, jer tko zna što se tamo može dogoditi. Tako nešto se jednostavno ne događa u drugim zemljama.
Postoji nešto što je duboko ukorijenjeno u američkoj kulturi. Gotovo se može prepoznati što je to bilo. Pogledajte povijest. Upamtite, SAD nisu bile globalna sila sve do prilično nedavno. Posrijedi su bila interna osvajanja. Morao si se braniti protiv svega što je Deklaracija o nezavisnosti, Thomas Jefferson, prosvjetitelj, nazivao napadima “nemilosrdnih indijanskih divljaka,” čiji su poznati načini ratovanja bili mučenje i uništavanje. Jefferson nije bio budala. Znao je da su nemilosrdni divljaci Englezi koji vrše te zločine. To stoji i u Deklaraciji o neovisnosti, koja se pobožno recitira svakog Četvrtog srpnja, da nas nemilosrdni indijanski divljaci bez ikakva razloga iznenada napadaju. Rasuđujem, da sami možete zaključiti koji su razlozi. To je jedan od razloga. Također ste imali i populaciju robova, pa ste se morali zaštititi i protiv njih. Pištolji su vam bili potrebni. Jedna od posljedica toga je da je u južnjačkoj kulturi, posjedovanje pištolja postalo na neki način znak muževnosti, ne samo zbog robova, nego i protiv drugih bijelaca. Ako imaš pištolj, bogami nećeš mene gurati onako kako hoćeš. Znate ono, nisam ja od onih kojih možeš šutirati kako te volja.
Tu se javlja i još jedan dosta zanimljiv element. Od polovine pa do kraja devetnaestog stoljeća, proizvođači pištolja uvidjeli su da im je tržište ograničeno. Imajte na umu da je ovo kapitalističko društvo, stoga morate proširivati svoje tržište. Prodavali su svoje pištolje vojsci. To je dosta ograničeno tržište. Što je sa svim ostalim ljudima? Pa se krenulo sa svakom vrstom fantastičnih priča o Wyattu Earpu i revolverašima Divljeg zapada, i kako je uzbudljivo što ti momci sa revolverima sebe uspijevaju obraniti od svega i svačega.
Ja sam u tome odrastao kad sam bio mali. Moji drugari i ja smo se igrali kauboja i Indijanaca. Bili smo kauboji koji ubijaju Indijance, oponašajući postupke iz priča o Divljem zapadu. Sve to se spojilo u nastanku jedne vrlo čudne kulture, koja se plaši. Pogledajte današnje ankete, pa mislim da stanovništvo podržava ovu zabranu opasnih imigranata koji nam doći i nešto napraviti, tko zna što. U međuvremenu zemlje koje su zbilja umiješane u terorizam, one su isključene. To je ono nešto kao, čini mi se, Oklahoma zabranjuje šerijatski zakon. Vjerojatno da u Oklahomi nema više od pedeset Muslimana, a ona mora zabraniti šerijatski zakon. Ovakav teror koji se širi diljem zemlje konstantno se potiče. Ono da su Rusi dio NSC-68, dramatičan je slučaj. I takav slučaj, poput najvećeg dijela propagande nije u cijelosti fabriciran. Rusi su činili puno prljavih stvari, pa možete u njih uperiti prstom. Ali sama ideja da ako uzmete u obzir ono što je Hans Morgenthau nazvao “zloupotrebom stvarnosti,” slika svijeta je skoro suprotnost svega onoga kako nam je predstavljaju. Ali to se na neki način prodaje i kontinuirano ponavlja, barem u situaciji kakva je ova.
U vrijeme hladnog rata, politička ljevica se generalno suprotstavljala vojnoj intervenciji. Nakon 1991., međutim, anti-intervencijski pokret je kolabirao i na njegovo mjesto nastala je ideja o humanitarnoj intervenciji, koja se veliča kao obrana ljudskih prava. Vojne akcije na Balkanu, Iraku, Libiji sve su predstavljene kao akcije humanitarnosti, čiji je cilj oslobađanje potlačenih naroda, a te su intervencije makar u početku bile popularne među političkim liberalima. Prijedlozi za proširenje američke intervencije u Siriji često se pozivaju na načelo humanitarnosti. Kako vi vidite humanitarnu intervenciju?
Dakle, ja to ne vidim baš tako. Recimo, ako pogledamo unatrag na anti-intervencionističke pokrete, što su oni bili? Uzmimo primjerice Vijetnamski rat – najveći zločin nakon Drugog svjetskog rata. Oni među vama koji su dovoljno stari, sjetit će se što se dogodilo. Godinama nisi se mogao protiviti ratu. Glavna struja liberalnih intelektualaca je oduševljeno prihvatila rat. U Bostonu, liberalnom gradu u kojem sam živio, doslovce nismo mogli održati javnu demonstraciju a da ona ne bude nasilno razbijena, a liberalni tisak je aplaudirao i to je trajalo sve do kraja 1966. Do tog vremena već je na stotine tisuća američkih trupa divljalo Južnim Vijetnamom. Južni Vijetnam je bukvalno bio uništen. Vodeći i najugledniji vijetnamski vojni historičar Bernard Fall (7) – uzgred rečeno bio je jastreb ali mu je bilo stalo do Vijetnamaca – rekao da mu nije jasno da li će Vijetnam moći opstati kao povijesni i kulturni entitet pod najmasovnijim napadom koji je ikad regija njene veličine pretrpjela. Uzgred rečeno, govorio je o Južnom Vijetnamu. Do tog vremena neki su protesti započeli ali ne od strane liberalnih intelektualaca; oni se nikada nisu usprotivili ratu.
Zapravo, prilično je dramatično da kada je došla 1975., puno toga se razotkriva; ratu je kraj. Svi su morali nešto napisati o tom ratu i što je on bio. Tu su također proradile i javne ankete, a i one su se dramatično razlikovale. Pa ako pogledate na pisanje intelektualaca, javljaju se dvije vrste. Jedni govore, “Gle, da smo se žešće borili, mogli smo pobijediti.” Znate ono, zabili nam nož u leđa. Ali oni drugi, koji su bili skroz ljevokrilni, ljudi poput Anthony Lewisa iz New York Times-a, njegovo stajalište 1975. bilo je da je vijetnamski rat započeo sa nezgrapnim nastojanjima da se čini dobro. Ali do 1969., bilo je jasno da je to bila katastrofa, koja je bila preskupa za nas. Nismo mogli donijeti demokraciju Južnom Vijetnamu po cijeni koju smo bili voljni prihvatiti. Pa je ispala katastrofa. Tako o tome ekstremna ljevica.
Pogledajmo što kaže javno mnijenje. Oko 70 posto populacije, u anketama, reklo je da je rat u osnovi bio nepravedan i nemoralan, a ne greška. I takav stav je ostao sve dok su se ankete vodile početkom osamdesetih. Anketari ne pitaju za uzroke, oni samo barataju brojkama. Pa onda kako to da ljudi misle da je rat u osnovi bio nepravedan i nemoralan? Tipovi koji su provodili ankete, John E. Rielly, profesor sa sveučilišta University of Chicago, liberalni profesor, objasnio je da to znači da ljudi misle da je previše Amerikanaca u njemu ubijeno. Moguće. Druga mogućnost je da im se nije sviđala činjenica da smo baš mi počinili najveći zločin nakon Drugog svjetskog rata. Jer, zaboga, to je tako nezamislivo da čak nije ni ponuđeno kao jedna od mogućnosti.
I sad, što se dogodilo u godinama koje su uslijedile? Pa, mislim da je to ostalo nepromijenjeno među obrazovanim klasama. Vi pričate o humanitarnoj intervenciji, kao da je slučaj Vijetnama bila humanitarna intervencija. U široj javnosti to je sasvim druga priča. Uzmimo primjer rata u Iraku, on je drugi najgori zločin nakon Drugog svjetskog rata. Tada je po prvi put u povijesti, u povijesti imperijalizma, došlo do ogromnih demonstracija i prije nego što je rat službeno lansiran. Zapravo on je već bio pokrenut, ali prije službenog lansiranja svuda su izbijale velike demonstracije. Mislim da je to imalo učinak. Javnost je još bila podijeljena.
A [nakon Vijetnama] vrsta intervencija koje su uslijedile tako su planirane da ne izazivaju reagiranja javnosti. Zapravo, u početku predsjedništva prvog Busha u jednom od njegovih dokumenata navodi se da će budući američki ratovi biti protiv mnogo slabijih neprijatelja i morat će se brzo i odlučno obaviti, prije nego što nastanu populistička reagiranja. Pa kad bolje razmotrimo, tako se i postupa. Pogledajmo, primjerice, Panamu, rat je potrajao par dana; a na Kosovu, izveden je bez američkih trupa. O tome ste upravo vi napisali sjajnu knjigu (8). Ipak nisam uvjeren da se išta promijenilo u odnosu na ranije stanje.
Sa završetkom Hladnog rata, dolazi do opadanja aktivizma u SAD.u i drugdje oko problema nuklearnog razoružanja. Još jednom, stanje stvari se razlikuje od razdoblja Hladnog rata, kada je postojao masovni pokret protiv nuklearnog naoružavanja – sjetimo se Pokreta zamrzavanja iz osamdesetih — ali taj je pokret u velikoj mjeri nestao nakon 1991. Opasnost od nuklearnog rata ostaje veća nego ikad, ali jako je malo javnog angažmana oko ovog problema, čini mi se. Kako bi vi objasnili nestanak anti-nuklearnog pokreta?
Vi ste apsolutno u pravu. Vrhunac anti-nuklearnog popularnog aktivizma dogodio se početkom osamdesetih, a posrijedi je bio ogroman pokret. Reaganova administracija odlučila je i pokušala da ga ublaži i djelomično je to i uspjela prezentirajući nam iluziju o Zvjezdanim ratovima, Strateško obrambenoj inicijativi (SDI), o tome kako ćemo na neki način eliminirati nuklearno oružje. Reaganova administracija preuzela je retoriku anti-nuklearnog pokreta; poručili su, “Dakako, vi ste u pravu.” Mi moramo ukinuti nuklearno oružje i način na koji ćemo to učiniti je da SDI, Međuzvjezdani ratovi (TStar Wars) i Strateško obrambena inicijativa, onemoguće utjecaj nuklearnog oružja. I to je zbilja ublažilo pokret.
I kad su Rusi kolabirali, činilo se da bi možda moglo doći do smanjenja nuklearnih tenzija. I neko vrijeme zbilja su se smanjile. Došlo je do smanjenja nuklearnog naoružanja na obje strane. Razne mjere su poduzete. Ni blizu dovoljno, ali neke su ipak poduzete.
S druge strane, vrlo je važno razumjeti službeni stav Sjedinjenih Država. Treba ga pročitati. Pa je tako 1995., vrijeme Clintona, izašao jedan vrlo važan dokument, još uvijek klasificiran, ali veći dijelovi dokumenta su deklasificirani. On je naslovljen “Osnove post-hladnoratovskog ratnog zastrašivanja.”(9) Što znači post-hladnoratovsko ratno zastrašivanje? Zastrašivanje znači upotreba nuklearnog oružja. Ovo je izdano od strane Strateškog zapovjedništva koji je bio odgovoran za planiranje nuklearnog naoružanja i upravljanja nuklearnim oružjem. Pisao sam o tome kad je objavljeno i stalno pišem o tome od … Odonda, nikad nisam vidio reference na taj dokument. Ali to je zapanjujući dokument. Evo što on u osnovi kaže: On kaže da moramo održavati pravo na prvi udar, pravo na prvu upotrebu nuklearnog naoružanja, čak i protiv ne-nuklearnih sila. Nuklearno oružje, naglašava se, konstantno se koristi, jer baca u sjenu sve druge vojne akcije. Drugim riječima, kada ljudi shvate da smo spremni upotrijebiti nuklearno naoružanje, oni će se povući ako učinimo nešto agresivno. Prema tome, nuklearno oružje je u stalnoj upotrebi.
Sada, to je ona točka koju Dan Ellsberg već godinama naglašava. Objasnio je da je to kao kad bi ti i ja ušli u dućan mješovite robe da je opljačkamo, a ja imam pušku. Tip na blagajni dati će novac iz kase. Znači ja upotrebljavam pušku čak iako ne pucam iz nje. Eto, to je nuklearno oružje — osnova za poslijeratno zastrašivanje — ono baca sjenu preko svega ostaloga. Zatim, to ide dalje da se kaže da se moramo prezentirati kao nacionalna persona koja je iracionalna i osvetoljubiva, jer ćemo tako naknadno zastrašivati ljude. I onda će se ljudi povući. A ovo nije Trump, ovo je Clinton. I ovo nije Nixon. Mi moramo biti iracionalni i osvetoljubivi, a to će ljude zastrašiti. I moramo takvo stanje održati godinama. I tek onda ćemo sprovesti one akcije koje želimo ostvariti.
To je naša strategija nuklearnog naoružanja od samog početka post-hladnoratovskih godina. I smatram to pravim neuspjehom intelektualne zajednice, uključujući i znanstvenike i medije. Nije to kao da ste imali udarne naslove posvuda razbacane. I nema tajne, dokumenti su tu. I mislim da je to slika pravog stanja stvari. Znate već ono kako ljudi pričaju o Nixonovoj vanjskopolitičkoj strategiji o „teorije o luđaku“. Mi zapravo i ne znamo mnogo o tome. Nalazi se u memoarima koji su pisali drugi. (10) Ali ovo je stvarno. Ovo je stvarna teorija o luđaku. Mi moramo biti iracionalni i osvetoljubivi, tako da ljudi neće znati što smo sve sposobni napraviti. To nisu Trump i Bannon, nego iz Clintonove ere.
Mislim da imamo vremena samo za još jedno pitanje. U popularnim diskusijama, fraza “nacionalna sigurnost” poprimila je gotovo isključivo značenje sigurnosti protiv vojnih opasnosti. Takav narativ omalovažava značaj ne-vojnih opasnosti, poput klimatske promjene, bakterijska otpornost na antibiotike, ili virusne epidemije. Čini se kao da postoji neravnoteža između percipiranih vojnih opasnosti, koji dobivaju obilno financiranje od vlade i pozornost tiska s jedne strane, i ne-vojne opasnosti koji dobivaju relativno malu pozornost s druge strane. Kako da objasnimo očigledno pretjerano naglašavanje vojnih opasnosti?
Pa [kod] vojnih opasnosti, njih zapravo možete vidjeti, ili ih možete zamisliti. Ali ljudi o njima dovoljno ne razmišljaju. Ali ako nakratko o tome razmislite, uvidjet ćete da bi nuklearan napad značio kraj svega. One druge opasnosti su nekako usporenije, pa ih možda nećemo vidjeti iduće godine. Možda je znanost neodlučna, možda o njoj ne trebamo brinuti. Klimatska promjena je najgora, ali ima i drugih opasnosti.
Primjerice pandemija. Moglo bi lako doći do ozbiljne pandemije. Puno toga nastaje iz nečega na što ne obraćamo veću pažnju: jedenje mesa. Industrijska proizvodnja mesa, koristi ogromne količine antibiotika. Ne mogu se sjetiti točne cifre, vjerojatno negdje oko jedne polovine svih antibiotika. Dakle, antibiotici imaju utjecaj: Oni dovode do mutacija koje ih čine neučinkovitima. Sada nam ponestaju antibiotici koji djeluju na opasnosti od bakterija koje brzo mutiraju. Veliki dio toga je zbog industrije za preradu mesa. Unatoč tomu, da li nas to zabrinjava? Ipak bi trebalo. Sada je opasno ako idete u bolnicu. Možete se zaraziti bolestima sa kojima se zdravstvo ne zna nositi, a one kruže po bolnici. Puno toga nas vraća natrag na industrijsku proizvodnju mesa. To su zbilja vrlo ozbiljne opasnosti, svuda oko nas.
Na primjer evo nešto o čemu zaista ne razmišljamo: o plastici u oceanu. Hoću reći da plastika u oceanu ima golem utjecaj na ekologiju. Kad su geolozi objavili početak jedne nove geološke epohe, Antropocene, u kojoj ljudska bića uništavaju okoliš, jedna od glavnih stvari na koju su ukazivali bila je upotreba plastike na Zemlji. O tome ne razmišljamo, ali to ima golem utjecaj. Ali to su stvari koje ne vidimo jer nam nisu pred očima. Potrebno je o tome malo misliti, saznati kakve su posljedice. Lako nam je gurnuti ih ustranu, a mediji o njima ne govore. Druge stvari su važnije. Kako ću sutra osigurati hranu za moj stol? To je ono o čemu se moram brinuti, i tako dalje. To je vrlo ozbiljno, ali je teško iznijeti enormnost tih problema, kada oni nemaju onaj dramatični karakter nečega što možete prikazati u kinima, gdje nuklearna oružja padaju i sve nestaje.
PREVOD Slobodan Drenovac
Izvor COUNTERPUNCH
1 Za recentna mišljenja na sveučilištu Princeton University specijalist za nuklearna oružja Bruce G. Blair, vidi Blair, “Trump and the Nuclear Keys,” New York Times, ¸12. listopada, 2016.
2 Zabilježiti da je Michael T. Flynn podnio ostavku kao savjetnik za nacionalnu sigurnost 13. veljače, 2017., nekoliko dana nakon objave ovog intervjua.
3 Vidi Solomon, “Urgent to Progressives: Stop Fueling Anti-Russia Frenzy,” Antiwar.com, 21. prosinca, 2016., http://original.antiwar.com/solomon/2016/12/20/urgent-progressives-stop-fueling-anti-russia-frenzy/; Halimi, siječanj, 2017, ; Jeremy , “Seymour Hersh Blasts Media for Uncritically Reporting Russian Hacking Story,”
4?: The End of the Cold War and the US Offer to Limit NATO Expansion,” International Security 40, no. 4, 2016.
5 Upozorenje George F. Kennana o opasnostima ekspanzije NATO-a, vidi Thomas L. Friedman, “Foreign Affairs: Now a Word from X,” New York Times, 2. svibnja, 1998.
6 Ovdje se Chomsky poziva na memorandum Savjeta za nacionalnu sigurnost NSC-68, jedno od ključnih dokumenata o Hladnom ratu. Taj dokument je bio tema Chomskyjevog predavanja koji je prethodio intervjuu. Tekst dokumenta je sada u cijelosti deklasificiran i moguće je čitati ga online. Vidi “A Report to the National Security Council – NSC 68,” 14. travnja, 1950, stavljeno na raspolaganje posredstvom Harry S. Trumana ove Predsjedničke biblioteke, https://www.trumanlibrary.org/whistlestop/study_collections/coldwar/documents/pdf/10-1.pdf.
7 U vezi pisanih uradaka Bernarda Falla o Vijetnamu, vidi Fall, Last Reflections on a War. Garden City, NY: Doubleday, 1967.
8 Knjiga na koju se Chomsky poziva u vezi sa intervencijom na Kosovu je rad David N. Gibbsa, First Do No Harm: Humanitarian Intervention and the Destruction of Yugoslavia. Nashville, TN: Vanderbilt University Press, 2009.
9 Cjeloviti tekst ovog deklasificiranog dokumenta je sada raspoloživ online. Vidi US Department of Defense, Strategic Command, “Essentials of Post-Cold War Deterrence,” 1995. [nije označen bilo kakvim točnim datumom], i stavlja se na raspologanje Federaciji američkih znanstvenika, Nuclear Information Project, http://www.nukestrat.com/us/stratcom/SAGessentials.PDF.
10 Zamisao da se predsjednik Richard Nixon pretplatio na teoriju o „ludaku“ u međunarodnim odnosima prvi put se pojavila u memoarima bivšeg Nixonovog pomoćnika H. R. Haldemana, autora Haldemana Josepha DiMone, The Ends of Power. New York: Times Books, 1978, str. 98.