Washington je odnedavno inicirao ozbiljne ratne igre u susjedstvu na granicama Rusije i Kine, i to najintenzivnije ratničke vježbe od završetka Drugog svjetskog rata. Ulog u odnosu na stari hladni rat se povećao, dok je opasnost od vojne konfrontacije između Washingtona i Rusije i/ili Kine izrazito nadvladala. Sam autoritet poput generala korpusa mornaričke pješadije, Joseph Dunford, predsjednika Združenog štaba oružanih snaga SAD-a, upozorio je da bi obećanje Hillary Clinton da uvede zonu zabrane letenje nad Sirijom mogao imati za posljedicu rat sa Rusijom. Neki su tvrdili da je Trumpova nevoljkost prema uvođenju zone zabrane letenja utješni aspekt jedne mračne situacije kakvu predstavlja njegov dolazak za budućeg predsjednika. Ali mnogi impresivniji komentatori tvrde da je podjednako užasavajuća mogućnost rat sa Kinom. (John Pilger, “Nadolazeći rat sa Kinom”, CounterPunch, 2. prosinca, 2016).
Vanjskopolitički komentari Stephena Kinzera stoje glavom i ramenima iznad ostalih mainstream reportaža. Kinzer je više od 20 godina vodeći vanjskopolitički dopisnik za The New York Times. Njegova knjiga Svi Šahovi ljudi; Američki puč i korijeni terora na Srednjem Istoku prvorazredna je analiza upravo svega što opisuje sam naslov, a knjiga Svrgavanje: Stoljeće američke politike nametanja režima drugim državama od Havaja do Iraka, ulazi u detalje u nekim od važnih američkih prekomorskih intervencija i otkriva korporativno porijeklo svake od njih. Kinzer nije nikakav apologeta Washingtona. I on upozorava na američke provokacije Kine. Ali njegove primjedbe otkrivaju neke od najvažnijih slabosti u razmišljanjima lijevo orijentiranih liberalnih komentatora. (Stephen Kinzer, “Kina je psihološki problem”, The Boston Globe, 5. prosinca, 2016).
Da li Sjedinjene Države i Kina imaju iste globalne ambicije?
Kinzer ispravno ističe da će ekonomski i vojni razvoj Kine u konačnici predstavljati problem za Washington, koji se hvali da smo jedina svjetska supersila. Kinzer nas podsjeća da smo po prvi put otkako smo svjetska sila suočeni sa suparnikom sa … većom ekonomijom … udio Kine u svjetskoj sili će vjerojatno i nadalje rasti dok će naš vjerojatno opadati … I naša doktrina i naše navike komandiranja govore nam da ih moramo obuzdavati. Jer to je recept za konfrontaciju.” Ali prema Kinzeru tu nije posrijedi samo Washingtonska “navika da komandira”, to jest, njegovo inzistiranje na globalnu predominaciju, iliti što su nekada elite nazivale Dominacijom punog spektra, koja sluti na konfrontaciju. Podjednako opasno, tvrdi on, je mogućnost da će Kina, kako bude stasala po snazi i utjecaju, oponašati američke imperijalne ambicije. Ovo je ključna premisa u Kinzerovim promišljanjima. Evo kako on rezonira: “Sjedinjene Države započele su svoj uspon osiguravajući sebi jednu kontinentalnu imperiju, postale su prekomorska imperija pokoravanjem slabih otočnih država, a zatim započele svoj projekt da postanu svjetska sila. Kina bi mogla ići istim putem… [Kina] bi mogla okrenuti drugi list iz naše knjige i iskoristiti svoje otočke ovisnike za svoju odskočnu dasku do globalne sile.”
Čini se da Kinzer smatra da dva faktora prijete da će se Kina postaviti na put imperijalne izgradnje, dakle povijesnog ponašanja SAD-a i to na osnovu puke činjenice o ekonomskoj veličini. Aspiracije Sjedinjenih Država i krajnji cilj o ultimativnoj globalnoj ekonomskoj hegemoniji potakle su američku težnju da zavlada svijetom. S obzirom da će Kina jednog dana ekonomski nadmašiti SAD, i ona bi također, piše Kinzer, možda težila da zagospodari svijetom.
Kinzerov članak sadrži sjeme destrukcije samog stajališta što ga u njemu iznosi. On kaže da “ako mi nastavimo inzistirati na ulogu policajca u Istočnoj Aziji” to će nas uvući u konfrontacije sa Kinom. U suštini tu se ne radi o veličini, ekonomskoj ni vojnoj. Radi se o želji Washingtona da bude predominantna sila na svakom strateški važnom području na planeti, to jest u cijelom svijetu. Kina trenutno nije policajac u Sjevernoj Americi, niti njeno rukovodstvo ima aspiracija da zavlada svijetom. Ali su aspiracije Washingtona o beskrajnoj ekspanziji stari kao Biblija. Historiju Amerike od samih početaka najbolje ilustrira karakterizacija republike, po Georgeu Washingtonu, kao „imperija u usponu.” Ekspanzija na zapad nije se zaustavila na granici, kao što će saznati Havaji i Filipini. Kina nema takvu historiju. U knjizi O Kini, Henry Kissinger bilježi da Kina nikada nije težila, niti danas teži, da stekne kolonije (to jest, kontrolu nad nekom slučajnom teritorijom koja nije “kineska”). Kinzerov zaključak o povijesnom imperijalizmu Washingtona sve do izgledne globalne politike Kine je pogrešan.
Takve povijesne opservacije su potrebne ali nisu dovoljne za jednu realističnu procjenu opasnosti od rata sa Kinom. Dopunski je potrebno skorije poznavanje nedavno revidirane pozicije američkih kreatora politike o izvodljivosti nuklearnog rata i njegova primjena tog novog stava u odnosu na Kinu. Pogledajmo trenutnu vojnu sarkastičnost prema Kini i odnos kreatora politike sa svojim povišenim fantazijama o američkoj vojnoj svemoći. To su ona zakulisna događanja i ambicije koje informiraju svijet i potencijalnim političkim preporukama Trumpovih glavnih savjetnika. Oni pokazuju predispoziciju za rat. Još i gore, pokazuju jedno uskrsnulo uvjerenje da je nuklearni rat opet aktualan.
Washingtonski “nagib k Aziji” i provociranje Kine
Vrlo brzo nakon Obamine inauguracije, Washington je poslao nadzorne brodove ratne mornarice USNS Impeccable i USNS Victorious u kinesku EEZ (ekskluzivnu ekonomsku zonu). To je bio početak niza rastući provokacija. Kinezi su racionalno reagirali, instalirali su obrambene projektile oko zone.
New York Times izvješćuje o najskorijoj primjeni američke strategije, u priči pod naslovom “Američki nosači plove Zapadnim Pacifikom, u nadi da će ih Kina primijetiti.” Sredinom lipnja Washington je angažirao dvije skupine američkih nosača, predvođene brodovima U.S.S. John Stennis i U.S.S. Ronald Reagan, u udruženom razmještaju u Filipinskom moru. 12.000 mornara, 140 zračnih letjelica, a šest manjih bojnih brodova izvodile su nadzorne operacije. To su tek najnoviji podsticaju u nizu poticateljskih akcija.
U 10 dana koji su prethodili gornjoj vježbi, brodovi Stennis i Reagan su izveli zajedničke manevre u Južnom kineskom moru sa mornaricama Japana i Indije, nakon što su razmještena četiri mornarička Growlera, elektronski ratni avioni i 120-ero vojnog osoblja u zrakoplovnoj bazi Clark Air Base na Filipinima. U prošloj godini SAD su izvele četiri patrole zvane “slobodna navigacija”, a najnovija je bila u listopadu kao izazov kineskoj tvrdnji o njihovom pravu na Južno kinesko more. Ali kineske su tvrdnje unutar granica tradicionalno grubih mjerila o tome što se računa nacionalnom vodom neke države. Konvencija Ujedinjenih naroda o Zakonu mora ne daje nikakve preciznije geografske koordinate koje bi specificirale što se računa kao kineske teritorijalne vode. Ustvari, upravo ove vode trenutno osporavaju mnoge države, uključujući Brunei, Kina, Tajvan (koja zbilja nije nacija, prema trenutnoj američkoj politici o “jednoj Kini”, ali Trump to vidi drugačije), Malezija, Indonezija, Filipini i Vijetnam. Budući da nijedna od nacija koje polažu pravo na ove vode nije bila tako otvoreno šikanirana od strane SAD-a kao Kina, kinesko potraživanje je opravdano. Kinesko instaliranje anti-projektilnih sustava na sedam Nansha otoka je potpuno racionalno pod ovakvim okolnostima. Washington bi sigurno poduzeo usporedive korake da Kina vodi slične ratne igre u vodama blizu Kalifornije.
Ali ratni bubnjevi se oglašavaju u Washingtonu kao reakcija na obrambene korake Kine. John McCain, predsjedavajući Senatske komisije oružanih snaga, zahtijevao je da SAD poduzme vojnu akciju protiv Kine. Njene obrambene mjere “dozvoljavaju projiciranje snaga i preuzimanje kontrole nad jednim od najvitalnijih međunarodnih plovnih puteva. To je neprihvatljivo,” konstatirao je McCain. Greg Poling, direktor Azijske inicijative za pomorsku transparentnost (AMTI) pri Centru za strateške i međunarodne studije, tvrdi, “Ovo je militarizacija. Kinezi mogu pričati da je to samo u obrambene svrhe, ali ako podižu džinovske protuzračne topove i CIWS postave, to znači da se pripremaju za neke buduće sukobe.” Pa naravno da je tako. Ali Poling nigdje ne spominje ekstenzivne operacije Washingtona u Južnom kineskom moru. Portparol kineskog ministarstva za vanjske poslove, Geng Shuang je odgovorio da „ne razume“ Polingove optužbe: “Ako se kineska izgradnja normalnih postrojenja i razvrstavanje potrebnih obrambenih teritorijalnih postrojenja na vlastitim otocima smatra militarizacijom, onda što znači navigacija ratnih flota u Južnom kineskom moru?”
Konačni ishod agresivne racionalizacije Washingtona je da kineske tvrdnje i njihovo instaliranje antiraketne opreme predstavlja prijetnju “slobodnoj navigaciji.” Ali kakvi bi to bili strateški ciljevi koji bi nagnali Kinu da ograničava navigaciju na ovoj bitnoj trgovačkoj ruti? Jedan od glavnih geopolitičkih strategija Kine je izgradnja regionalnih saveza sa lokalnim partnerima, od kojih svi imaju trgovinske interese od pristupa ovim vodama. Sveobuhvatna restrikcija pristupa bila bi besmislena. Moguća restrikcija američkog pristupa, s obzirom na trenutna američka poticanja u regiji, već je druga priča.
Trumpovo svestrano neznanje omogućava da se ide punim gasom, a možda i nesvjesno izmišljanje kineskih povreda. Nedavni Trumpov cvrkut na Twitteru navodi da “Kina u međunarodnim vodama krade istraživačke dronove američke ratne mornarice – iščupa ih iz vode i nosi ih u Kinu a to je čin bez presedana [sic].” Ustvari, Kina i Pentagon već su “došli do sporazuma … putem neposrednog angažmana,” kako je to objasnio Pentagon. Brod kineske ratne mornarice detektirao je nepoznatu napravu u vodama i poduzeo je korake da se spriječi moguća opasnost za brodove u prolazu. Nakon što je naprava identificirana kao američka, Kinezi su komunicirali Washington o svojoj namjeri da im je vrate. Trump vjerojatno nije ništa znao o tom scenariju. Taj čovjek toliko toga ne zna. U tome je kvaka. Poticatelji prošlih ratova obično su znali što rade. Nepoznavanje činjenica rijetko da su kada izazvali neki veliki sukob. Danas je situacija drugačija.
Jedno imperijalno pravilo: Provociranje preko saveznika
Podrugljivost Washingtona slijedi jedno poznato imperijalno pravilo: okupi što veći broj saveznika kako bi pospješili kredibilitet namjeravanoj prijetnji. Washington je u protekle dvije godine regrutirao vodeće sile u azijsko-pacifičkoj regiji, a u ožujku i travnju započeo svoju oštru eskalaciju vojnih prijetnji. Japan i Australija, kao i drugi saveznici uključujući Singapur, Vijetnam, Maleziju, Filipine i Indoneziju inicirale su neprijateljske radnje protiv Kine. Najveći dio tih zemalja ohrabrio je Washington da razviju svoju mornaričku silu, i nakon toga su povećale svoju vojnu potrošnju. Samo u 2015., Filipini su povećale svoju vojnu potrošnju za više od 25 posto, a Tajland, Vijetnam, Singapur i Malezija od 5 do 16 posto.
Prastara i geopolitički beznačajna osporavanja oko grebena i malih otoka potpaljivana su u obrani takvih provokacija. Vijetnam je u zadnjih nekoliko mjeseci potajno utvrdio nekoliko svojih otoka u otočju Spratly u Južnom kineskom moru sa dugometnim uređajima za lansiranje raketa. Bilo bi potrebno samo nekoliko dana da ih se opremi sa operativnim raketama sposobne da pogode otočiće koje drži Kina. Taj potez Hanoja će sigurno još više ubrzati utrku u naoružavanju koja je već u toku i povećati rizik koju neki incident ili provokacija mogu dovesti do vojnog sukoba. Ta opasnost je eskalirala u svjetlu odluke Stalnog arbitražnog suda u Hagu u korist Filipina a od SAD-a podržanog slučaja da se dovedu u pitanje kineske teritorijalne tvrdnje glede Južnog kineskog mora.
U nedavnom izvješću Reutersa saznaje se da je Vijetnam isporučio pet uređaja za lansiranje na pet otoka u Spratly otočju i skrio ih od avionskog nadzora. Lansirni uređaju su dio vijetnamskog EXTRA raketnog artiljerijskog sustava kupljenog od Izraela. Sustav se koristi ciljajućim dronovima, visoke preciznosti i do 150 kilometara i može ispaliti bojevu glavu od 150 kilograma koja može pogoditi brodove kao i ciljeve na kopnu. Kineske instalacije na atolu Subi i grebenima Fiery Cross i Mischief Reef bile bi obrana u dometu vijetnamskih raketa.
Admiral Henry Harris, komandant Pacifičke flote SAD-a, i Pentagon vide Australiju kao esencijalno južno pristaništa za svoj azijski “rebalans”. Unutar sljedeće tri godine 60 posto američkog ratnog zrakoplovstva i pomorstva je namijenjeno Indo-pacifiku. Ovog mjeseca Harris je potpisao sporazum sa vojskom Australije o tamošnjem širenju vojnog prisustva Washingtona tokom 2017., pojačanu sa lovcima F22 Raptor. On isto tako dijeli Trumpov entuzijazam da se mornarica ojača rasporedom 350 ratnih brodova gotovo isključivo na Pacifiku.
Donald Trump će naslijediti ovakvo bure baruta od Obame. Cijela postava je pozivanje na predstavu, od prijetnji pa do akcija. Smjesa za ovu opasnost je u maniji za konfrontacijom koju iskazuje glavni čovjek Pentagona na Pacifiku.
U ovakvom alarmantnom razvoju admiral Harris se zauzima za još veću agresivnost unutar zone isključenja od 12 milja na kineskoj teritoriji. Prema pisanju Navy Times-a, komandant “želi da se provoza kroz takvo područje uz provedbu nekih vojnih vježbi,” koje bi uključile lansiranje sustave zrakoplovstva i vatrenog oružja. “Tako ćemo biti spremni za konfrontaciju kad budemo prinuđeni.” Obamina vlada se suzdržava baš u tolikoj mjeri biti otvorena, ali Trumpu, koji je bezbroj puta upućivao prijetnje Kini, su mnogo bliže ovakvoj agresivnoj preporuci. Navy Times upozorava da, u svjetlu trenutnih eskalacija “neka vrsta konfrontacije postaje sve vjerojatnija.”
Slažu se i kineski dužnosnici. Stručnjak za vojnu strategiju povezan sa Narodnooslobodilačkom vojskom upozorava da će “Kina vrlo vjerojatno uzvratiti udar ako SAD dođe unutar 12 milja otočja [Nansha].” Drugi vojni autoritet sa Sveučilišta Nanjing upozorava Washington da je “provokacija SAD-a povećala šansu za vojnu konfrontaciju između Beijinga i Washingtona.” A državne novine Global Times upozoravaju kako se “Kina nada da se nesuglasice mogu rješavati razgovorima, ali da mora biti spremna za bilo kakvu vojnu konfrontaciju.”
To nije zadržalo SAD od daljnjeg razvijanja detaljnih planova za rat protiv Kine. Mitchellov institut za zračno-kozmičke studije izvješćuje da se časnici ratnog zrakoplovstva pripremaju za, do danas, najopsežnijih planova za razmještanje F-35, najmodermijeg aviona-lovca, za sveopći rat sa Kinom. Da li se naš predstojeći predsjednik oblizuje od zadovoljstva zbog te perspektive? Prominentne think tank organizacije odnedavno navode vodu na Trumpov mlin.
Novi i poboljšani militarizam kreatora politike
Prošle godine je Savjet za vanjskopolitičke odnose, vodeći elitni think tank za vanjsku politiku, objavio studiju pod naslovom Revizija američke glavne strategije prema Kini. Zaključak je da Savjet smatra da antagonizmi između dvaju najmoćnijih sila na svijetu rastu, tenzije koje zahtijevaju eskaliranje politike Washingtona što se tiče politike konfrontacija. Neprijateljstva se utemeljuju na kinesku nevoljkost da prigrli suštinu američke vanjske politike, koju Savjet očekuje, odnosno da se: “Sačuva američki primat u globalnom sustavu kao središnji cilj američke glavne strategije u dvadesetprvom stoljeću.” Takozvana “prijetnja” američkim nacionalnim interesima sastoji se u kineskom odbijanju da se podvrgne američkom zahtjevu da Kina ne sprovodi nikakvih predominantnih utjecaja u vlastitom joj susjedstvu! Ono što najviše uznemiruje elite, po mišljenju Savjeta, je “kineski izazov protiv američkog primata u Aziji.” To je tek jedna od užasavajućih posljedica onog što se nekada zvalo Potpuni spektar dominacije ali se sada jednostavno zove globalna “predominacija” ili “primat.” Pod predsjedništvom Trumpa, to se svodi na recept za rat.
Korporacija RAND je također prihvatila planiranje za rat protiv Kine u jednoj poručenoj studiji od strane Američke vojske pod naslovom “Rat sa Kinom: Razmišljanja kroz nezamislivo.” Frazu “razmišljanje kroz nezamislivo” skovao je 1960-te glavni poslijeratni strateg RAND-a, Strangeloveov pandan Herman Kahn, čija knjiga O termonuklearnom ratu zakuhava strategiju o osvajanju pobjede u nuklearnom ratu protiv Sovjetskog Saveza. Studija jasno kaže da se rat sa Kinom ni u kom slučaju ne smije odbaciti, ali naglašava da će s prolaskom vremena nuklearna prednost Washingtona svakako opasti. Jasna je implikacija da je bolje djelovati prije nego kasnije.
Logika RAND-a čini neimpresivnom Kinzerovo utješno “Nikakva skora vjerojatnost rata neće biti. Kineska vojna snaga je daleko slabija od američke. Ona je zaokupljena dugoročnom izgradnjom koja, ukoliko bude nekontrolirana, može znatno pojačati njenu ofanzivnu snagu.”Ali prema mudrosti RAND-a, relativna vojna slabost Kine je to više razlog da napadnemo Kinu sada, prije nego što ostvari kapacitet da se suprotstavi.
RAND anticipira da će vojna akcija protiv Kine potaknuti ponovno oživljavanje antiratnog pokreta, u kom bi se slučaju “sustav civilnog nadzora” razvrstao za suzbijanje velikih razmjera. Trump koji je sklon primjeni represije i urbanoj odmazdi svakako se neće protiviti takvoj perspektivi.
Kao da je željan pripremiti put budućem glavnom komandujućem, administracija Obame započela je masovni program “modernizacije” nuklearnog naoružavanja. Stockholmski međunarodni institut za mirovna istraživanja komentira da je “ambiciozni plan američke modernizacije koji je prezentirala Obamina vlada u potpunoj suprotnosti sa zakletvom predsjednika Baracka Obame da će smanjiti nuklearno naoružavanje i ulogu koju SAD ima u strategiji nacionalne sigurnosti.” Stockholmski institute je šokiran, zapanjen još jednom Obaminoj laži i još jednoj američkoj vojnoj eskalaciji.
U tom kontekstu, samo slijepci mogu ne vidjeti nadolazeću moć čovjeka sa grandioznim iluzijama o svojoj brutalnoj svemoći kako potencijalno potiče stavljanje na dnevni red još jednu svjetsko-povijesnu krizu.
Prijelomni dojam održavanja kredibiliteta volje Washingtona da održi svoj status jedine supersile središnji je cilj novog militarizma i povratak opcije nuklearnog rata natrag na stol. Promišljanje sadašnje elite smatra da je to jedini pouzdani put da uvjere one koji se opiru američkoj globalnoj hegemoniji da će takva neposlušnost biti uzaludna kad im se zaprijeti kaznenom odmazdom. A oni misle da je jedina kredibilna prijetnja ona nuklearna. Otuda toliko ogromna, multi-milijardi dolara nuklearne nadogradnja koju je potakla Obamina administracija.
Ne nalazim ni spomena o Obaminoj eskalaciji u medijskim izvješćima koji se bave Trumpovim nedavnim cvrkutima na Twitteru u kojima se zalaže za ekspanziju američkih nuklearnih sposobnosti. Trump je zbilja opasniji od Obame na ratnohuškačkoj fronti. Ali ne baš mnogo više opasniji.
Kreatori politike percipiraju nazadak američke ekonomske dinamičnosti i globalne političke moći – njenu nesposobnost da pobijedi u brojnim ratovima koje je pokrenula, njen nazadak kao vodeći izvoznik, njenu nemoć da reprizira onakav ekonomski rast kakav je uživala u Zlatno doba svoje ekonomske hegemonije, u najboljem slučaju u povećanom nepovjerenju, a u najgorem prezir koji je potakla širom svijeta, nepovjerenje u politički sustav koji je ispoljila i kod velikog broja Amerikanaca – kao nešto što se može poništiti samo vojnim djelovanjem. Rat bi mogla percipirati Trumpova hunta kao jedini način “da nas okupi” i da “opet učini Ameriku velikom.”
Sposobnost SAD-a da ponovo stekne svoju bivšu slavu ekonomskim sredstvima nije samo uvjerenje njezinih inozemnih antagonista, već tako lamentiraju i nekoliko od naših vrhunskih ekonomista. Lawrence Summers i Paul Krugman predviđaju budućnost “sekularne stagnacije” a naš najistaknutiji učenja o rastu i tehnološkoj inovaciji, Robert J. Gordon, je nedavno pisao u knjizi Uspon i pad američkog rasta, o iscrpljenim mogućnostima za razvoj daljnjih inovacija za poticanje neprekidnih stopa ekonomskog rasta koje generiraju prosperitet. Svi se slažu da su neizbježni rezultati rastuća nejednakost i pad životnih standarda. Dodavanjem povrede na ranu, svjetski poredak pod američkom dominacijom je ugrožen. I kod elita on se ne smije izgubiti, a pojave Sandersa i Trumpa upravo ukazuju na to kao na masovnu razočaranost domaćim ekonomskim i političkim sustavima, ili onim što šaljivčine nazivaju “legitimnom krizom.”
Izbor za rat nije nešto bez presedana kod ovakvih političko-ekonomskih okolnosti.
Ne bismo trebali okarakterizirati strahovanja elita “paranojom.” Ona je iracionalni strah, ali bogati i moćni su zastrašeni nečim realnim. Njihove slutnje su racionalne. Pogledajmo malo dublje u anksioznosti elita i njihovu obnovljenu volju da “misle o nezamislivosti.”
Krhkost “Međunarodnog poretka” i kinesko/ruski izazov
Sadašnje eskalacije Washingtona protiv Rusije i Kine odražavaju se u nedavnim poticajima elita da ožive vojne konfrontacije iz ere Hladnog rata. U skorašnjem izdanju časopisa Foreign Affairs, John J. Mearsheimer i Stephen M. Walt navode da, “postoje regije izvan Zapadne hemisfere za koje vrijedi žrtvovati američku krv i blago da ih se obrani … U Europi i Sjeveroistočnoj Aziji, glavna briga je uzlet regionalnih hegemona koji bi da zavladaju tim regijama, slično onako kako Sjedinjene Države dominiraju Zapadnom hemisferom.” Ovo je zapravo eksplicitna izjava, kako o doktrini američke predominacije i primata, da SAD mora da zavlada u svakoj regiji na planeti, te o percepciji da je takva hegemonija sada u opasnosti.
Svibanjski uvodnik Washington Post-a donio je članak pod naslovom “Liberalni Međunarodni poredak je pod paljbom. Sjedinjene Države ga moraju obraniti.” Upozorava nas da
“Jedva da prođe dan bez nekog dokaza da je liberalni međunarodni poredak u proteklih sedam desetljeća erodirao. Kina i Rusija pokušavaju skrojiti svijet po svojim vlastitim neliberalnim imidžima. … To postavlja golem ispit za idućeg američkog predsjednika … bez obzira tko će zasjesti u Ovalni ured, iziskivat će hrabrost da zahtijeva donošenje teških odluka radi spašavanja liberalnog međunarodnog poretka… Sjedinjene Države moraju uporno nastojati da se Kina integrira u pravila i tradicije liberalnog međunarodnog poretka … dok će istovremeno organizirati snage da se suprotstave kineskoj deklarativnoj i unilateralnoj grabeži teritorija u Južnom kineskom moru.”
Takozvani “liberalni međunarodni poredak” je svijet pod američkom dominacijom. Kina i Rusija ne pokušavaju “skrojiti svijet” u bilo što. Rusija nije umiješana u bilo kakva “nasilna svrgavanja.” Realnost je ustvari strah da bi te zemlje mogle postati dovoljno moćne i utjecajne da zaustave američku sposobnost zapovijedanja međunarodnoj zajednici, da svuda politički i militaristički gospodari, uključujući i nad susjedima Kine i Rusije. Elite vjeruju da bi neku veliku, sa Amerikom usporedivu hegemonijsku silu, trebalo odmah staviti tamo gdje joj je mjesto. To će podrazumijevati donošenje “teških odluka.” Znači da se lideri SAD-a moraju pripremiti da riskiraju vojnu konfrontaciju kako bi zastrašivanjem odagnali prepreke američkoj hegemoniji. Post citira izvješće Centra za novu američku sigurnost, na čijem čelu zasjeda neokonzervativni ratni jastreb Robert Kagan, koji podržava jednu ubrzanu globalno imperijalnu kampanju. Kaganov izvještaj, naslovljen “Proširenje američke moći: Strategije za proširenje američkog zalaganja u jednom konkurentnom svjetskom poretku,” polaže karte na stol:
“U vrijeme kad je strančarenje u američkom političkom establišmentu dostiglo visine bez presedana, grupa vjeruje da je važnije nego ikad da se ponovo izgradi nacionalni konsenzus o ulozi Amerike u svijetu. Ovaj projekt promovira ideju da je za američko liderstvo kritično da sačuva i ojača temelj današnjeg međunarodnog poretka kojeg su različite sile uzdrmale.”
Rečeno nam je da su državni menadžeri, vladajuća klasa, u neredu i da “nacionalni”, to jest. popularni, konsenzus o “Američkoj ulozi u svijetu” erodira – da su mase zasićene ratovima. Osim toga, globalni sustav kojim upravlja američko “liderstvo” je pod prijetnjom. Moraju se poduzeti neki koraci. Kagan razmješta nekadašnju strategiju eksternalizacije domaćih tenzija. Debata Trump-Clinton-Sanders je ponovo oživjela opasno “strančarenje” [čitaj: debata izvan dopuštenih pravovjernih granica] koja prijeti “nacionalnom konsenzusu” [čitaj: demokratska debata unutar parametara mainstreama]. Jedna nacionalna kampanja koja se prodaje kao obrana od globalnih prijetnji američkoj slobodi može da neutralizira strančarenje usmjeravanjem domaćeg nezadovoljstva na strane neprijatelje. I nema boljeg sredstva od rata da se ujedini nacija koja je interno raskidana.
Izvješće utjecajnog Centra za strateške i proračunske procjene racionalizira Obaminu sadašnju multi-milijardi dolarsku nuklearnu izgradnju. Izvješće je usredotočeno na američke tenzije sa Rusijom, i jasno ističe da se preporučeni recepti odnose i na Kinu. Izvješće nosi zastrašujući naslov Preispitivanje Armageddona (Reassesment of Armageddon). Taština iza tog naslova je kako moramo odbaciti vjerovanje da su dostignuća Sovjetskog Saveza u nuklearnom oružju izjednačena sa SAD-om garancija za Uzajamno osiguranog uništenja (Mutual Assured Destruction), što čini upotrebu nuklearnog oružja autodestruktivnim. Nasuprot tome, argument RA, tvrdi sa smo sada u eri “drugog nuklearnog doba” koja daje slobodne ruke SAD-u da razmješta svoja nuklearna naoružanja “na pristran način.” Izvješće započinje uvodnim citatom zagovornika hladnog rata, John Foster Dulless-a “Ako se bojite ići do ruba, izgubljeni ste.”
Koliko je opasan Trump kao ratnohuškač?
Da smo postavili takvo pitanje u pogledu Hillary Clinton odgovor bi bio jednostavan. Povijest te žene nam je nedvosmislena priča. Njena uloga u debaklima u Jugoslaviji, Ukrajini, Iraku, Libiji i Siriji dovoljna je da potpali plamen panike. Kao što smo primijetili gore, njeni planovi za zonu zabrane leta nad Sirijom praktično su garantirali konfrontaciju sa Rusijom. Clintonova opsesija sa neprikladnom američkom globalnom dominacijom približila je prijetnju nuklearnog rata većom nego što je bila u vrijeme kubanske raketne krize. Imala je političku kozmologiju, lošu u svakom pogledu, a njena predanost bila je uvjerljiva i jednoumna. Ona bi bila katastrofa.
Trump nema nikakav politički dosije, ali nema ni politička gledišta, osim općenitog naginjanja prema krajnjoj desnici. Njegov rasizam, mizogizam i ultra-nacionalizam emitirat će politiku kakvu možemo očekivati u pogledu, primjerice abortusa, uznemiravanje obojenih i patentirane “dvostranačke” prijetnje političkih dužnosnika jedne i druge stranke protiv zemalja koje ne uspijevaju ići ukorak sa globalnim ambicijama Washingtona. Što se tiče specifičnih pitanja vanjske politike, uključujući upotrebu nuklearnog oružja, Trump iskazuje svoju notornu nekoherentnost. On rutinski proturječi samom sebi.
Mi ne znamo što on zbilja misli, kao što ni on sam ne zna što zaista misli, jer izgleda da ni ne postoji bar nešto o čemu Trump uopće zbilja misli. On vjeruje u obje strane neke kontradikcije. On tvrdi da je “jako, jako, jako jako malo vjerojatno“, da će ikad upotrijebiti nuklearno oružje , kao što “nikad neće skinuti sa stola” mogućnost nuklearnog napada na ISIS pa čak i na Europu. Sveobuhvatno neznanje ne može izbjeći kontradikcije, a rezultat toga je da sve rečeno što je jako vjerojatno, ili učini, ili se pak ne učini. Nuklearni rat je vjerojatan koliko i nije. Elementarna istina logike je da iz kontradikcije bilo šta što može valjano biti (to jest, konzistentno sa pravilima logike) izvedeno. U tom slučaju, ono što je potrebno da se nagne skala na vagi je neki vanjski utjecaj na Trumpov „um“. To mogu jedino biti njegovi savjetnici. Znate već, to je hunta.
PREVOD Slobodan Drenovac
Izvor COUNTERPUNCH