Izbori u tri po mnogo čemu različite države – Austriji, Norveškoj i Rusiji – imali su za ishod, između ostalog, jačanje tri partije koje se po nekim obilježjima bitno razlikuju, ali im je istovjetno to što se zovu i/ili smatraju komunističkim, odnosno što baštine ideje i tradicije marksizma. Dok su komunisti u Austriji odnijeli pobjedu samo na lokalnim izborima u Gracu, dotle su u Norveškoj i Rusiji značajno ojačali, iako nisu pobijedili na parlamentarnim izborima. U sva tri slučaja, u pitanju su partije koje ne spadaju u red partija poretka, nego svojim programima negiraju postojeći poredak i zalažu se za socijalizam, iako imaju donekle različito viđenje socijalizma.
„Misli globalno, djeluj lokalno“
Komunistička partija Austrije (KPÖ), osnovana 1918. godine, već dugo ima marginalnu ulogu na nivou federalne države i u velikoj većini federalnih jedinica. Izuzetak je Štajerska, u kojoj su komunisti osvojili 6% glasova 2019. godine, a 4,2% glasova 2015. godine. U Gracu, glavnom gradu Štajerske i drugom po veličini gradu Austrije, komunisti su prije nekoliko dana osvojili 29% glasova i tako postali prva partija po snazi, koja pretenduje da dobije mjesto gradonačelnika. Čak je i bivši kancelar Kurc bio alarmiran ovim rezultatom, ističući da svako treba da se zamisli kako je moguć uspjeh komunista na bilo kojim izborima.
Ovaj rezultat posljedica je stalnog jačanja komunista u Gracu, jer su na izborima 2017. godine osvojili 20,34%, a 2012. godine 19,6% glasova. Ovi rezultati predstavljaju uspon dug dvadeset godina, budući da je partija prvi put prešla izborni prag 1988. godine, kad je osvojila 3,1% glasova. Istovremeno, na federalnim izborima, Komunistička partija je osvajala između 0,3 i 1,4% glasova.
Slom Sovjetskog Saveza privremeno je oslabio položaj Komunističke partije, koja je sa 1% glasova pala na 0,3%, da bi poslije nekoliko izbornih ciklusa ponovo porasla na 1%. Partija je upala u velike finansijske teškoće i unutrašnje sukobe, koji su bili uzrokovani različitim odgovorima na pitanje da li i kako treba modifikovati ideološko-političku orijentaciju partije. Međutim, dok je partija u cjelini nastavila da djeluje na stari način, mada je u njoj ojačala „evrokomunistička“ struja, što je uticalo na kasnije približavanje Partiji evropske ljevice, štajerska partijska organizacija se jednim dijelom ideološki razlikovala od partijskog centra, a u praktičnoj politici djelovala je, i to dugi niz godina, još i prije sloma SSSR-a, bitno drugačije. U tom drugačijem načinu djelovanja treba tražiti korjene uspjeha komunista u Gracu.
Tvorac nove političke strategije komunista u Gracu bio je njihov predsjednik Ernest Kaltenegger, koji je uveo nekoliko novina u partijski rad. Prva novina bila je orijentacija na rad u masama, među običnim ljudima koje je sistem uništavao i kojima je bila potrebna pomoć. Jedno od gorućih pitanja bilo je i ostalo stambeno pitanje, pošto znatan dio Austrijanaca živi u tuđim kućama ili stanovima, za čiji zakup odvaja i do polovine svojih primanja. Umjesto da ističe kako će to pitanje konačno biti riješeno pobjedom socijalizma, što je za te ljude predstavljalo dugu i neizvjesnu perspektivu, Kaltenegger je preduzimao niz konkretnih mjera, među kojima je i predlaganje određivanja najvišeg dozvoljenog iznosa stanarine, koji bi bio utvrđen pravnim aktima. Partija je otvorila i telefonsku liniju za besplatnu pravnu pomoć svima kojima je bila potrebna pomoć u borbi sa stanodavcima.
Druga vrlo popularna mjera koju komunisti provode preko dvadeset godina je ta što se odriču dvije trećine svojih odborničkih plata i uplaćuju ih u socijalni fond, koji služi za pomoć ljudima kojima je pomoć potrebna. Kako je odbornička plata 6.000 evra, odbornici Komunističke partije ostavljaju sebi 2.000 evra, koliko iznosi prosječna radnička plata, a preostalih 4.000 evra uplaćuju u ovaj socijalni fond. Zahvaljujući tome, uspjeli su da pruže pomož više od 20.000 lica i porodica, kojima je pomoć bila potrebna. Elke Kahr, koja je vodila partiju u današnju izbornu pobjedu, za 16 godina odborničkog mandata, odrekla se oko 900.000 evra koje je uplatila u socijalni fond.
Mjera svođenja odborničkih primanja na prosječnu radničku platu, prvi put primijenjena u Pariskoj komuni, a potom prihvaćena i preporučena u Marksovom Građanskom ratu u Francuskoj i Lenjinovoj Državi i revoluciji, treba da posluži ostvarivanju nekoliko ciljeva. Prvi cilj je da se spriječi odvajanje javnih funkcionera od naroda, od onih kojima treba da služe, a ne mogu im služiti ako imaju neuporedivo veća primanja, pa više nisu u stanju da razumiju probleme onih koje navodno predstavljaju. Ova mjera, dakle, treba da posluži za sprečavanje birokratizacije javnih funkcionera. Drugi cilj primjene ove mjere je da se praktikuje klasna solidarnost i pomogne pripadnicima radnih klasa i slojeva kojima je potrebna pomoć, budući da je njihov društveni položaj zasnovan na izrabljivanju i odsustvu socijalne pomoći ili nedovoljnoj socijalnoj pomoći države.
Optužbe da ova mjera ima populistički karakter, kao što vidimo, potpuno su neutemeljene. Mjera je dosta stara, a austrijski komunisti su je preuzeli kao dio svog ideološko-političkog identiteta. Ona ima dublje političko značenje i nije usmjerena na pridobijanje glasova. Primjenjuju je komunisti u nizu država. Druge partije „oporezuju“ svoje funkcionere, tražeći od njih da dio svojih primanja uplate u partijsku kasu. Međutim, takav pristup nema ništa slično sa pristupom komunista. Prvo, javni funkcioneri ostalih partija uplaćuju određeni procenat svojih funkcionerskih primanja u partijsku kasu. Ukoliko neki od njih pomažu pojedine građane izdvajanjem dijela svojih funkcionerskih primanja, to čine individualno, na osnovu vlastite odluke, ali to nije zvanična partijska politika, kojoj moraju da se pokoravaju svi javni funkcioneri te partije. Osim toga, partijski funkcioneri izdvajaju određeni procenat svojih funkcionerskih primanja, koji partija odredi, ali nikad ne idu za tim da funkcionerima partije u organima vlasti ostane samo dio funkcionerskih primanja koji odgovara prosječnoj radničkoj plati. Na kraju, što je i najvažnije, svrha određivanja ove mjere u komunističkim i drugim partijama potpuno je različita, kao što smo već pokazali.
Glavna pouka iskustva austrijskih komunista u tome je da partija ne može da zasniva svoj rad na učešću na izborima i na jalove političke izjave o sadašnjim ili prošlim zbivanjima i temama. Partija mora da pokaže da je različita, da narod ima koristi od nje i da se bori na djelotvoran način. Komunisti Graca pokazali su da se borba vodi svaki dan, a da izborna kampanja traje od izbora do izbora, a ne samo par mjeseci uoči izbora. Da bi mogla postići uspjeh u neprijateljskom okruženju, kad nema podršku medija niti finansijska sredstva, preostaje joj rad među narodom, svakodnevni i mukotrpni, tzv. Sitni rad, koji na kraju daje krupne rezultate. Ključ uspjeha komunista Graca upravo je u tome.
Neki kritičari su ovakav način rada nazvali opštinski socijalizam. U tome nema ni trunke istine. Aktivnosti koje preduzimaju komunisti Graca nisu usmjerene na uvođenje socijalizma, niti to one mogu biti, ne samo zato što je nemoguće uvesti socijalizam na opštinskom nivou, nego i zato što te mjere po sebi ne vode socijalizmu. Komunisti ne misle da uvode socijalizam od opštine do opštine, već su se opredijelili za specifičnu političku strategiju,koja treba da im omogući da postanu i ostanu relevantna politička i društvena snaga.
Jedan prema osam
Na nedavno održanim parlamentarnim izborima u Norveškoj, istinski pobjednik je jedna opoziciona partija – Crveni (ili Crvena partija), koja je osvojila osam (od ukupno 169) poslaničkih mandata ili 4,7% glasova, dok je prije četiri godine osvojila jedan mandat ili 2,41% glasova. Partija je udvostručila broj glasova, sa 70.000, prije četiri godine, na 140.000, na ovim izborima. Na izborima održanim 2013. godine, partija je osvojila 1,1% ili 30.751 glas.
Ovako snažan rast uticaja Crvenih posljedica je potrebe Norvežana za dosljednom lijevom partijom, štaviše za partijom koja osporava sistem u cjelini. U Norveškoj tradicionalno djeluju dvije snažne partije koje se smatraju lijevim, pri čemu je jedna Partija rada, tradicionalna socijaldemokratska partija, koja u stvari više nije ljevica nego lijevi centar, dok je druga Socijalistička lijeva partija, koja je umjerena ljevica, nalazi se lijevo od Partije rada, čak se deklariše kao partija koja je protiv kapitalizma, a za socijalizam, mada u praksi vodi dosta umjerenu reformističku politiku. Kriza je, međutim, postavila na dnevni red pitanje postojanja partije koja se jasno profiliše kao antisistemska partija, koja dosad nije učestvovala u koalicionim vladama i za koju glasaju oni koji žele da protestuju protiv stanja u društvu. Laburisti (Partija rada) vršili su vlast u više izbornih perioda. Partija se dosta promijenila u odnosu na period od prije četiri ili pet decenija, kada je branila državu blagostanja. U posljednje tri decenije, partija je dobrim dijelom okrenula leđa državi blagostanja, da bi došla do sadašnjih 26% glasova, što je najmanji procenat glasova još od 1924. godine, ako se izuzmu izbori održani 2001. godine, kad je partija bila na istorijski niskih 24% glasova.
Socijalistička lijeva partija, čiji se procenat glasova kreće između 6 i 12%, trenutno se nalazi na 7,5%, što je za 1,5% glasova više nego prije četiri godine. Iako se partija u javnosti različito doživljava, kao socijaldemokratska, demokratsko-socijalistička ili ekosocijalistička, sadašnji predsjednik partije sebe je opisivao kao revolucionara, socijalistu i marksistu, ali je izjavio da to više nije slučaj, jer su se promijenili i svijet i njegova partija. Učinak ove partije u koalicionoj vladi nije bio sjajan, budući da ona nije ni mogla učiniti velike korake u neoliberalnoj vladi u kojoj je bila manjinski partner. Stoga, demokratsko-socijalistički slogani ove partije, čak i kad se shvataju kao ljeviji od socijaldemokratije, nisu uvijek vjerodostojni, pogotovo kad je partija u vlasti.
Tako dolazimo do Crvenih, čiji politički korjeni sežu u 70-godine XX vijeka, kada je nastala maoistička Radnička komunistička partija (AKP), koja nije imala nikakav izborni uspjeh. Drugu komponentu buduće partije Crveni činio je Crveni izborni savez, koji je 70-ih godina nastao kao izborni front AKP, da bi 1991. godine postao nezavisna partija, koja se deklarisala kao revolucionarna i marksistička organizacija. Ujedinjenjem AKP i Crvenog izbornog saveza nastaje partija Crveni, 2007. godine.
Norveška ima dugu i bogatu tradiciju radničkog pokreta. Nekadašnja Partija rada, iako nije bila revolucionarna, uvela je tokom neprekidne tridesetogodišnje vladavine značajne reforme koje su značile oblikovanje države blagostanja. Sindikati su vrlo snažni, iako su u vezi sa ovom partijom. Socijalistička lijeva partija dugo postoji kao respektabilna parlamentarna snaga. Sve to znači da djelovanje ljevice koja je radikalnija od socijaldemokratije ima dobre početne pretpostavke. U određenim okolnostima, radikalna, antikapitalistička ljevica može postati relevantna politička snaga, što se sada i desilo. Iz programa, simbola i slogana Crvenih nestalo je onakvog radikalizma kakav je postojao kod AKP, a koji je bio neprihvatljiv za birače. Ipak, Crveni se nisu odrekli svog ideološko-političkog utemeljenja, jer se u svom programu i dalje zalažu za besklasno društvo kao krajnji cilj, ne bojeći se da se definišu kao revolucionarno-socijalistička i marksistička partija, s tim da revoluciju više ne vide kao nasilnu smjenu jednog poretka drugim.
Iako su medijski magnati i kapitalisti vodili agresivnu kampanju protiv Crvenih, nisu uspjeli da uplaše birače. Ta kampanja bila je uobičajena za kapitalistički svijet. Crveni su bili označeni kao totalitaristički ekstremisti, ljubitelji Sjeverne Koreje, blizanci nacista, neprijatelji demokratije i sl. Iako su mediji i fondacije pod kontrolom privatnog kapitala uložili ogroman novac u kampanju, ona nije urodila plodom.
Nakon 2012. godine, Crveni počinju sve aktivnije graditi svoj identitet na klasnoj politici. Oni zasnivaju svoj rad u bazi, među radnicima i narodom, a stiču i snažne pozicije u sindikatima. Ističu u prvi plan mlade aktiviste i partijske vođe, koji i sami potiču iz radničke klase. Partijski rad je usmjeren na ekonomske zahtjeve, koji su bili vrlo konkretni i okrenuti interesima radničke klase. Dugotrajno vođenje ovakve politike, naročito u posljednjih deset godina, dovelo je do snažnog porasta uticaja prije svega u velikim gradovima, a potom i u manjim sredinama. Jedno od važnih pitanja na kome su Crveni insistirali bilo je pitanje sve većeg rasta nejednakosti prihoda. Tu politiku su jednako vodili konzervativci i socijaldemokrati, a najglasnije su joj se suprotstavljali Crveni.
Pravilni politički zahtjevi bili su praćeni aktivističkim pristupom, koji je značio da je partija godinama gradila pozicije u sindikatima i uopšte među običnim svijetom, ne stavljajući težište rada na izbore. Takav pristup se isplatio. Još jedna prednost Crvenih je u tome što dosad nisu bili dio vladajuće koalicije, pa nisu morali da se opredjeljuju između očuvanja svojih principa i ostanka u vladi po svaku cijenu, uz izgovor, koji daju druge partije u drugim zemljama ili u samoj Norveškoj, da to čine kako na vlast ne bi došli njihovi protivnici.
Renesansa ruskih komunista
Na izborima za Dumu, Komunistička partija Ruske Federacije (KPRF) osvojila je blizu 19% ili 10,6 miliona glasova. Na izborima održanim prije pet godina, partija je osvojila 13,3% ili sedam miliona glasova. Dok je Jedinstvena Rusija prije pet godina osvojila 54% ili 28 miliona glasova, na ovim izborima je pala na blizu 50% glasova, mada je ukupan broj njenih glasova ostao isti.
Izborni sistem snažno favorizuje Jedinstvenu Rusiju. Iako je njena izborna lista osvojila blizu 50% glasova, ona će u Dumi imati 72% mandata. Nasuprot tome, KPRF će sa skoro 19% glasova osvojenih za partijsku listu imati blizu 13% mandata. Manaje partije su takođe prošle loše u raspodjeli mandata. Liberalno-demokratska partija je sa 7,55% glasova dobila 4,7% mandata, dok je socijaldemokratska Pravedna Rusija sa 7,46% glasova prošla bolje i osvojila 6% mandata.
Rusija ima mješoviti izborni sistem, u kome se polovina poslanika Dume bira u jednomandatnim izbornim jedinicama, a druga polovina se dijeli između izbornih lista političkih stranaka koje osvoje najmanje 5% glasova. Budući da je dovoljno da kandidat u jednomandatnoj izbornoj jedinici dobije relativnu većinu glasova, kandidati Jedinstvene Rusije nemaju velikih problema da pobijede. To pokazuje rezultat, tj. da 198 od 225 mandata pripada kandidatima ove partije. Kao što vidimo, izborni sistem je tako oblikovan da garantuje najvećoj partiji apsolutnu premoć u Dumi. I kad partija ne osvoji natpolovičnu većinu glasova, ona će imati ubjedljivu većinu u Dumi, koja joj može biti dovoljna i da samostalno mijenja ustav. S druge strane, mala partija, ukoliko je bliska Kremlju, može očekivati da će osvojiti određen broj mandata, tako što će pojedini njeni kandidati dobiti podršku vlasti, kako bi osvojili relativnu većinu glasova u svojim izbornim jedinicama.
Iako je KPRF često označavana kao sistemska ili lojalna opozicija, koja kritikuje režim, ali ga ne ugrožava, ovaj put svoj uspjeh može zahvaliti tome što su je birači prepoznali kao glas protesta. Ova partija je dosta heterogena po svom sastavu. Čine je neostaljinisti koji potiču iz aparata KPSS ili državnog aparata SSSR i koji, zbog svog načina razmišljanja i ustaljenog birokratskog načina rada, nisu u stanju da rade sa masama, nego se ograničavaju na rad unutar partijskog aparata i u predstavničkim tijelima. Drugu grupu partijskog članstva čine oni koji promovišu ruski nacionalizam i veličaju sovjetsku prošlost, ali iz ugla posmatranja Sovjetskog Saveza kao velesile. Treću grupu čine „modernizatori“, koji su skloni socijaldemokratizaciji partije. Tek četvrtu grupu čine aktivisti koji rade sa masama i grade partiju „odozdo“.
Partija stavlja veliki naglasak na rad u organima vlasti. Ona organizuje i protestne akcije, ali one nisu masovne, nego prije treba da posluže za mobilizaciju članstva i iznošenje partijskih stavova u javnosti. Spoljnopolitički stavovi KPRF nisu bitno različiti od Putinovih, dok je akcenat na kritici njegove unutrašnje politike. Pored klasičnih stavova o nacionalizaciji, koja uostalom ne treba da bude totalna, partija je iznijela zanimljiv i za ruske prilike nov prijedlog o uspostavljanju narodnih preduzeća, tj. preduzeća u vlasništvu radnika. Ovo bi trebalo da bude oblik radničkih kooperativa, mada, u nedostatku dokumenata kojima se ideja razrađuje, o ovome teško da možemo detaljnije suditi.
Partija je u prethodnim godinama bila glasan kritičar Putinovog režima, barem kad je u pitanju njegova unutrašnja politika. Riječ partije se čula, i to ne samo u Dumi, mada je ona bila glavna partijska tribina. Kako je raslo nezadovoljstvo Putinovim režimom, sve veći broj birača bio je spreman da glasa za KPRF, videći je kao jedinu opoziciju. Koliko je ona zaista opozicija, a koliko kalkuliše u svojim kritikama, pitanje je koje za birače nije od presudnog značaja. Ovogodišnji izborni uspjeh pripremljen je dobrim rezultatima na lokalnim i regionalnim izborima prethodnih godina.
Zanimljivo je da su ovaj put i radikalno lijevi aktivisti, koji su kritički nastrojeni prema KPRF, bili njeni kandidati na izborima. Niti je partijska birokratija bila spremna da se odrekne pomoći ovih mladih, uglednih i nebirokratizovanih aktivista, niti su ovi aktivisti mogli išta smisleno učiniti na izborima bez pomoći dobro organizovanog partijskog aparata i masovne partijske baze. Ovi kandidati su, na primjer, morali prikupiti potpise podrške i do 15.000 birača svoje izborne jedinice, što nisu mogli učiniti bez podrške masovne partije kakva je KPRF. Tako su se kao kandidati KPRF pojavili i aktivisti koji sebe nazivaju demokratskim socijalistima, a koji su dobili podršku i malih trockističkih grupa, što je nova pojava u ruskom pokretu.
Izgleda da je izborni rezultat KPRF mogao biti i znatno bolji da nije bilo izborne krađe. Ona se vršila putem tzv. elektronskog glasanja, koje je, naročito u velikim gradovima poput Moskve, omogućilo kandidatima Jedinstvene Rusije da izborni poraz pretvore u pobjedu. Uprkos protestima, KPRF, a ni druge partije, nisu u stanju da ovo spriječe. Režim je dovoljno jak da izađe nekažnjeno iz ovih manipulacija, a opozicija nema odgovarajuće metode borbe, osim protesta na ulicama, koji su pritom nedovoljno brojni i sporadični, kao i protesta na konferencijama za medije. Na dugi rok, međutim, režim čini sebi medvjeđu uslugu. Dokle god ima relativnu većinu iza sebe, a apsolutnu većinu koja nije spremna da se bori i protestuje, režim može da djeluje na ovaj način. Kad se njegova relativna većina dodatno istopi, a broj nezadovoljnih koji su spremni da pruže otpor izbornoj krađi poraste, ove metode „političke“ borbe postaće kamen oko vrata režimu.