Najupečatljiviji rezultat proteklih lokalnih izbora u Hrvatskoj, održanih sredinom lipnja 2021. godine, uvjerljiva je pobjeda koalicije nominalno lijevih stranaka u Zagrebu, predvođene municipalnom platformom Možemo/Zagreb je naš i gradonačelničkog kandidata iz njezinih redova Tomislava Tomaševića. Rezultat je izniman i zbog činjenice da je riječ o relativno novim političkim opcijama koje su tek 2017. godine osvojile prve mandate u zagrebačkoj skupštini, da bi već na sljedećim lokalnim izborima koalicijska lista uvjerljivo pobijedila sa osvojenih 40.8% glasova i 23 od ukupno 47 mjesta u zagrebačkoj skupštini. Tomislav Tomašević je u drugom krugu izbora za gradonačelnika pobijedio sa 65% ili skoro 200 tisuća glasova. Izborni rezultat za zagrebačku skupštinu omogućio je komotno formiranje vladajuće većine (spajanjem s SDP-ovih pet mandata), što su vodeći ljudi platforme Možemo/Zjn, i posebno Tomislav Tomašević, isticali kao jedan od ključnih uvjeta za realizaciju predizbornih najava i vrlo opsežnog izbornog programa.
Izglednu pobjedu Tomislava Tomaševića u utrci za zagrebačkog gradonačelnika predizborne ankete su najavljivale praktički od trenutka kada je Tomašević javno istaknuo namjeru da bude protukandidat dugogodišnjem gradonačelniku Milanu Bandiću, više od godinu dana prije održavanja lokalnih izbora. Neočekivana smrt Milana Bandića, tri mjeseca prije izbora, kao i kompromitiranost zagrebačkog SDP-a i neuvjerljivost njezinog gradonačelničkog kandidata, osigurali su Tomaševiću poziciju sigurnog favorita u odnosu na ostale kandidate, a koalicijskoj listi Možemo značajnu prednost liste za skupštinu i za tijela niže razine lokalne samouprave.
Ako pokušamo izdvojiti važnije faktore koji su doprinijeli uvjerljivoj izbornoj pobjedi u Zagrebu, među njima svakako treba istaknuti prethodni mandat Tomislava Tomaševića u zagrebačkoj skupštini kojim se prometnuo u najvidljivijeg kritičara gradske vlasti Milana Bandića. Navedenu vidljivost osigurala je snažna podrška liberalnih medija i specifičan ideološki profil artikuliranih poruka i simbolike koji su izborno mobilizirali relativno značajan dio zagrebačke srednje klase.
Aktivistički pedigre ljudi okupljenih oko platforme Možemo/Zjn, a posebno Tomislava Tomaševića, poslužio je kao legitimacijski kontrapunkt cinizmu i kompromitiranosti institucionalizirane politike, na što se nadovezalo javno prezentiranje novih političkih opcija kao platformi a ne stranaka (makar su registrirane kao stranke). Formula legitimacijskog razlikovanja je glasila – municipalne platforme umjesto stranaka i vjerodostojni ‘nezavisni’ pojedinci s aktivističkim, ali i obrazovnim i profesionalnim referencama umjesto bezličnih, nestručnih i korupciji sklonih stranačkih aparatčika. Javne nastupe Tomislava Tomaševića, a posebno njegov angažman u zagrebačkoj skupštini, obilježila je kombinacija personalizirane kritike Milana Bandića i mreže ljudi od njegovog povjerenja s kritikom rada gradske uprave i gradskih poduzeća kojom se evocirala informiranost i tehnokratska ekspertiza.
Kritika Milana Bandića i njegove klike artikulirana je u vidu prokušanog antikoruptivnog narativa kojim se štetne politike izvode iz individualnih osobina – nemoralnosti, nekompetentnosti – formalnih nositelja vlasti. Liberalni mediji što su metodološki individualizam antikorupcijske perspektive uzdignuli do kanona, u novim i nekompromitiranim licima i političkim opcijama razumljivo su prepoznali aktere koji zaslužuju medijskog prostora i podrške. Činjenica da antikorupcijski narativ marginalizira ili isključuje klasnu perspektivu svakako je bila važna preporuka. Tomislav Tomašević i Možemo/Zjn u značajnoj mjeri preuzeli su medijski prostor i podršku što su godinama bili usmjereni prema SDP-u. Beskrajne i politički besadržajne unutarstranačke borbe klanova, hipoteka povezanosti s Bandićem i istrošena lica na vodećim pozicijama, više nisu mogli dati uvjerljivost SDP-ovoj retorici.
Na personaliziranu kritiku Bandićeve vlasti, nadovezala se (proceduralno-legalistička) najava novog modela upravljanja Gradom u vidu transparentnih procedura i ‘poštenih natječaja’ za sva radna mjesta i javne nabave. Pritom je evociranje ekspertize za razna komunalna pitanja, ne samo od strane Tomislava Tomaševića već i drugih koji su ispred Možemo/Zjn javno nastupali, jasno ukazalo na nastojanje da se legitimacija crpi iz ideologema stručnosti i kompetentnosti – isticanjem profesionalnih i obrazovnih referenci vodećih ljudi, prezentiranjem izbornog programa kao rezultata rada preko 200 ljudi ‘najrazličitijih znanja i iskustava’ itd.
Analizirajući 2014. godine nagli anketni uspon nove zelene stranke ORAH, Dean Duda je u tekstu ‘Zeleni snovi o beskonfliktnom društvu’1 prepoznao elemente istog legitimacijskog obrasca koji sedam godina kasnije prati nastupe Tomislava Tomaševića i platforme Možemo/Zjn. Duda piše da se taj tip legitimacije bazira na prihvaćanju ideje kako probleme „neuređenog, korumpiranog i zapuštenog društva“ mogu riješiti samo „kompetentni i moralni, dakle stručni ljudi neumazani hrvatskim blatom. Otud zapravo moralni ulazak u politiku, otud i malograđanska hipertrofija karijernih stilema i silnih prof.dr.mr.sc itd., kao stručna legitimacija za popravljanje društva.“ Takvu retoriku Dean Duda povezuje s „habitusom tranzicijske srednje klase koji je oblikovan stilom i kategorijama koje ne mogu vidjeti temeljne društvene konflikte“, biračkim tijelom „koje želi beskonfliktni kapitalizam i široku demokratsku inkluzivnost (kao dijalog svih aktera), i ništa više od toga.“ Tomislav Tomašević i platforma Možemo/Zjn uspješno su retorički, simbolički i performativno odgovorili na „srednjoklasni san o beskonfliktnom društvu“.
Kada je riječ o ideološko-programskim odrednicama platforma Možemo/Zjn je predstavljena, po uzoru na španjolske Barcelona En Comu i Adhora Madrid, kao municipalna opcija koja zagovara društvenu jednakost, solidarnost, ekološku održivost, ženska prava i prava seksualnih manjina te obranu javnog dobra i demokratizaciju. Municipalna demokratizacija je objašnjena kao proces decentralizacije i snažnijeg uključivanja aktivista i građana u odlučivanje na razini kvartova kroz postojeće institucije mjesne samouprave i kroz proširivanje njihovih ovlasti. Pored toga, proces imenovanja gradskih predstavnika u institucijama kojima je Grad Zagreb osnivač i čiji korisnici su stanovnici pojedinih kvartova, poput osnovnih škola, umjesto dosadašnjim diskrecijskim odabirom zamijenio bi se selekcijom kandidata putem natječaja.
Opsežni izborni program platforme Možemo/Zjn2 na 194 stranice, za kojeg navode da je u njegovoj izradi sudjelovalo preko 200 ljudi, predstavio je kolaž lijevih programskih ciljeva: vraćanje autsorsanih komunalnih poslova pod okrilje Grada i gradskih poduzeća, jačanje radničkih prava i ukidanje agencijskog rada u gradskim institucijama, izgradnju javnih najamnih stanova i regulaciju odnosa na tržištu najma, jačanje javnog prijevoza i destimulaciju osobnog-automobilskog (npr. putem promjene sustava naplate parkinga), poboljšanje kvalitete i dostupnosti javnog predškolskog odgoja, nove javne domove za umirovljenike, uvođenje zelene javne nabave odnosno nabavku hrane za javne institucije od malih lokalnih proizvođača itd.
Problem s programom postaje uočljiv iz upadljive šutnje na temu strukturnih ograničenja i suprotstavljenim ekonomskih i političkih, u konačnici klasnih interesa, koji stoje na putu njegove realizacije. Umjesto analize ograničenja koje nameće pozicija ovisnosti i podređenosti lokalne vlasti u odnosu na kapitalistički sektor i na centralnu razinu državne vlasti, u programu su apostrofirani antikoruptivni mehanizmi3 i tehnokratski know-how4 kao ključne strategije za suočavanje s izazovima budžetskih ograničenja. Odnos prema kapitalističkom sektoru uopće se ne problematizira iz perspektive programskih ciljeva što nastoje proširiti područja društvenosti čija je logika suprotstavljena komercijalnoj i profitnoj logici. U programu ne samo da nije moguće pronaći nikakvu analizu suprotstavljenosti te dvije logike već su one postavljene u jukstapoziciju, kao jedna od druge odvojene i nezavisne. Uz širenje područja javnih i zajedničkih dobara, dekomodifikaciju stanovanja, gradskog prijevoza i odgoja itd., paralelno se navodi podrška privatnom poduzetništvu i jačanju kapitalističke konkurentnosti. Za pripadnike svih klasa i lijevo liberalnih identitetskih skupina ponešto, bez društvenih sukoba, osnovna je ideja da se ekonomske i socijalne probleme može početi rješavati ako na izborima damo priliku novim, nekompromitiranim licima i političkim opcijama.
Šest mjeseci nove zagrebačke vlasti može se ukratko opisati kao suočavanje s potisnutom realnošću i kontradikcijama vlastitog programa i predizborne retorike. Ili, još kraće, kao suočavanje s kapitalističkim i državnim realizmom. Pritom, problem nije u kapitalističkoj realnosti i njezinim strukturnim pritiscima od kojih progresivni društveni pokreti i političke organizacije jednostavno moraju krenuti, već je problem što potiskivanje suprotstavljenih aspekata društvene realnosti u sebi krije oportunističku prilagodbu umjesto politizaciju koja smjera na prevladavanje ograničavajuće realnosti. U konačnici, potiskivanje društvenih sukoba i strukturnih ograničenja koji stoje na putu realizacije progresivnih politika, s jedne je strane doprinijelo izbornoj podršci zagrebačke srednje klase5 i formalnom dolasku na vlast, no s druge, u obnašanju vlasti, pokazuje se kao trasiranje još jednog neslavnog poraza pred snagama statusa quo.
Prvih šest mjeseci nove vlasti bili su fokusirani na namirivanje financijskih vjerovnika, na ‘financijsku konsolidaciju’, na poteze koji će uravnotežiti gradski proračun, smanjiti gradska dugovanja i poboljšati kreditni rejting grada. Za provođenje financijske konsolidacije angažirani su korporativni menadžeri i financijaši, dakle kadrovi koji su se dokazali u upravljanju prema kapitalističkim normama racionalnosti.
Osim opravdanih i prije svega simboličkih rezanja troškova koji se tiču reprezentacije, smanjenja naknada vijećnicima, nabavke skromnijeg voznog parka i sl., osnovni smjer ‘financijske konsolidacije’ nove zagrebačke vlasti prema dosadašnjim najavama i ‘probnim balonima’ biti će na liniji standardnih neoliberalnih receptura i ‘new public’ menadžmenta6.
U prvih šest mjeseci još nisu realizirani veći rezovi na području radnih odnosa, ali se kao probni baloni puštaju najave ukidanja materijalnih prava radnika iz kolektivnih ugovora7, poskupljenja karata gradskog javnog prijevoznika ZET-a8, otpuštanja neproduktivnih „viškova“ zaposlenih, prodaje i privatizacije gradske imovine, a gradonačelnik Tomašević u obraćanjima javnosti ne isključuje takve poteze već učestalo ponavlja da su naslijedili „iznenađujuće tešku financijsku situaciju“, da im stalno stižu „financijski kosturi iz ormara na naplatu“ koje im je ostavila bivša vlast i da se „dugovi moraju platiti“.
Kada je riječ o najavama otkaza, prije svega u Zagrebačkom holdingu, predstavnici nove gradske uprave tvrde kako je riječ o viškovima zaposlenih na neproduktivnim administrativnim i menadžerskim pozicijama koje su Bandiću služile za ‘uhljebljivanje’ mreže njegovih poslušnika. Koliko god bio opravdan preustroj i ukidanje pojedinih administrativno-menadžerskih pozicija i sinekura, činjenica je da takvi potezi podrazumijevaju suočavanje s legalnim zaprekama i troškovima jer su prava iz tih radnih mjesta zaštićena postojećim zakonima i ugovorima, za razliku od radnih mjesta na najnižim ešalonima gradske uprave i gradskih poduzeća koja su često najslabije zaštićena (kao kod agencijskih radnika), bez obzira što su operativno i funkcionalno često važnija za rad gradskih institucija. Dosadašnja iskustva s ‘politikama štednje’ koje ciljaju na smanjenje broja zaposlenih, u pravilu su vodila ukidanju slabije zaštićenih radnih mjesta, relativnom i apsolutnom smanjenju materijalnih prava i dodatnom povećanju pritiska i radnih normi za radnike javne uprave i javnih poduzeća.
Nova zagrebačka vlast u prvim mjesecima naišla je na značajne legalne zapreke u pokušaju ispunjenja predizbornih najava, a među njima se ističe poništenje odluke kojom se posao zbrinjavanja krupnog komunalnog otpada s vanjskih kooperanata mislilo prebaciti na gradska komunalna poduzeća. Nadležno državno tijelo za kontrolu postupaka javne nabave poništilo je odluku Grada i naložilo provedbu natječaja čime je posao zbrinjavanja krupnog komunalnog otpada i za slijedeće dvije godine pripao privatnoj tvrtki, navodno povezanoj sa Petrom Pripuzom9.
Osim s legalnim zaprekama koje proizlaze iz važećeg Ustava prema kojem je lokalna razina državne vlasti u svojim ovlastima ograničena i podređena centralnoj te time izložena legalnim mogućnostima opstrukcije od suprotstavljenih političkih opcija i interesnih skupina koje kontroliraju centralnu razinu državne vlasti10, nova zagrebačka vlast se u ‘slučaju Pripuz’ suočila s još jednim značajnim ograničenjem koje u kampanji nije bilo adresirano.
Kao što je prethodno navedeno, jedna od istaknutijih najava iz izborne kampanje bila je promjena modela zbrinjavanja otpada odnosno preuzimanje tih poslova iz ruku privatnih kooperanata i njihovo obavljanje od strane gradskih komunalnih poduzeća. Argument za promjenu je da će ona donijeti značajne uštede jer je ugovaranje tih poslova s tvrtkama notornog Petra Pripuza slovilo za ogledni primjer štetnog pogodovanja kojim je bivša vlast Pripuzu omogućila enormno bogaćenje, a stanovnicima Zagreba višu cijenu i lošiju kvalitetu komunalnih usluga. ‘Slučaj Pripuz’ imao je važnu simboličku ulogu jer je bio podtekst izbornom obećanju da se poslovi više neće usmjeravati podobnim privatnicima ako ih gradska komunalna poduzeća mogu obaviti jeftinije i kvalitetnije. Za one poslove koji se ne mogu odraditi u okviru gradskih institucija najavljeni su ‘pošteni natječaji’ i ‘kompetitivne javne nabave’, iz čega bi, prema navodima iz izbornog programa, trebala proizaći ušteda do 600 milijuna kuna godišnje u odnosu na period Bandićeve vlasti kada su natječaji namještani i kada se na gotovo trećinu njih javio samo jedan ponuđač.
No, preuzimanje poslova koje su do sada obavljale vanjske tvrtke podrazumijeva razvijene tehnološke, organizacijske i kadrovske kapacitete gradskih poduzeća. Angažiranje vanjskih tvrtki ili javljanje samo jednog ponuđača na gradske natječaje posljedica je višedesetljetnog oblikovanja lokalne ekonomske strukture u kojoj su kapaciteti lokalnog javnog sektora sustavno oslabljivani, dok su pojedine kapitalističke tvrtke postale toliko dominantne da redovito dobivaju poslove jer ih ili jedine mogu obaviti ili mogu ponuditi najbolju cijenu/kvalitetu/rokove, pa su na novom natječaju za zbrinjavanje gradskog bio otpada ponovno pobijedile tvrtke Petra Pripuza11. Ozloglašeni simbol i meta antikorupcijske borbe na taj način je demonstrirao da antikorupcijska retorika ne adresira prave uzroke problema.
Slične zapreke moguće je očekivati i u realizaciji ostalih programskih ciljeva koji se tiču zadovoljenja temeljnih potreba ljudi bez obzira na njihov imovinski i dohodovni status, poput izgradnje javnih najamnih stanova i regulacije odnosa na tržištu najma. Naime, javne politike koje su usmjerene prema solidarnom zadovoljenju ljudskih potreba (prema ‘dekomodifikaciji’), imaju negativan utjecaj na gradski proračun ili, ekonomističkim žargonom rečeno, imaju visoke ‘oportunitetne troškove’. Izgradnja adekvatnog broja stanova za javni najam predstavlja značajnu rashodnu stavku za gradski proračun i ujedno izostanak prihoda od komercijalnog tipa gradnje – prodaje zemljišta, komunalnih doprinosa i naknada, poreza na promet nekretninama itd. Pritisci ‘kapitalističkog realizma’ na proračun idu prema tome da se progresivne politike, poput izgradnje javnih najamnih stanova, ili blokiraju ili bitno ograniče u svojem dosegu. U suprotnom, gradsku vlast očekuju izazovi proračunskih manjkova, povećanja dugova i nepovoljnijih uvjeta njihova refinanciranja, pritisci da se povećaju cijene komunalnih usluga, režu radnička prava u gradskim institucijama, rasprodaje gradska imovina i sl.
Ako kapitalistički strukturni pritisci blokiraju ili ograničavaju realizaciju lijevih politika tada je za promjenu odnosa snaga nužna politizacija koja će se efektivno suprotstaviti izvorima kapitalističke moći i dominacije u društvu. Drugim riječima, nužna je artikulacija klasnog sukoba i formiranje političkog subjekta čiji je interes i djelovanje svjesno i organizirano usmjereno protiv izvora kapitalističke moći.
Naravno, apstraktno i općenito objašnjenje što je potrebno za promjenu odnosa snaga i efektivan odgovor na kapitalističku dominaciju i pritiske, a kojeg potvrđuje svo dosadašnje povijesno iskustvo kada je ljevica uspjela izboriti promjene u korist radne većine, ne predstavlja i čarobnu formulu kako do toga doći u konkretnom povijesnom i društvenom kontekstu.
U situaciji kada nisu aktualne raširene borbe radništva protiv kapitalista na radnim mjestima i na ulicama i kada nema masovnih radničkih pokreta čija dinamika, barem u tendenciji, vodi prema širim oblicima radničkog organiziranja i solidarnosti i prema formiranju radnih ljudi u samosvjesnu klasu, izostaju ključne poluge za suprotstavljanje kapitalističkim pritiscima. No, jedna je stvar ograničavajući izostanak radničkih pokreta i klasne politizacije, a posve druga promoviranje ideje da je za ‘pravu promjenu’ dovoljno osvojiti predstavničke i izvršne pozicije vlasti u (lokalnoj) državi putem izbora i da to može biti supstitut za direktno, masovno i kolektivno radničko djelovanje.
Američki marksistički teoretičar Robert Brenner je takvo uvjerenje – da je u državi koncentrirana sva potrebna moć za realizaciju lijevih politika pa je ključno osvojiti predstavničku i izvršnu vlast putem izbora – nazvao ‘socijaldemokratskom iluzijom’12. Navedena iluzija prikriva činjenicu da u kapitalističkom društvu ključni izvor moći nije koncentriran u državi jer dokle god su kapitalistički vlasnički odnosi dominantni, kapitalistička klasa zadržava kontrolu nad investicijama i time drži ključ zaposlenosti, ekonomskog rasta i državnih prihoda. Neslavna povijest socijaldemokratskih stranaka i njihovih kapitulacija pred kapitalističkim pritiscima, kada su u svojim rukama imale zakonodavnu i izvršnu vlast, pokazuje koliko su iluzorne najave da je za promjenu odnosa snaga ključno pobijediti na izborima, bez potrebe za direktnim i masovnim radničkim borbama.
Platforma Možemo/Zjn i njezini vodeći ljudi predstavničke i izvršne pozicije vlasti u Zagrebu su osvojili zahvaljujući uspješnoj promociji ‘socijaldemokratske iluzije’ odnosno uvjerenja da je za ‘pravu promjenu’ i realizaciju lijevih politika ključno da dovoljan broj građana izađe na izbore i izabere Tomislava Tomaševića za gradonačelnika i platformu Možemo/Zjn za nositelja većine u skupštini.
Pritom, njihovo pozivanje na municipalnu demokratizaciju i decentralizaciju nema nikakvih dodirnih točaka s povijesnim primjerima municipalne demokratizacije koji su otvarali horizonte kolektivne emancipacije i revolucionarne transformacije, poput recimo Pariške komune. Trajna vrijednost Pariške komune je u tome što je otkrila demokratsku formu kojom je prevladan jaz između države i civilnog društva i između onih koji vladaju i onih kojima se vlada, čime su legitimne funkcije države ‘otrgnute od autoriteta koji je uzurpirao moć nad samim društvom i vraćene u ruke odgovornih društvenih aktera’13. Pariška komuna je pokazala da radnička klasa ne može samo preuzeti postojeću državnu mašineriju i iskoristiti je za vlastite svrhe i emancipaciju, kako to proklamira ‘socijaldemokratska iluzija’, već je mora transformirati u oblik koji će poslužiti kao poluga za ‘čupanje ekonomskih temelja’ na kojima počiva kapitalistička klasna vladavina. Takva transformacija podrazumijeva, između ostalog, spajanje izvršnih i zakonodavnih funkcija vlasti, direktno demokratsko odlučivanje i delegatsko predstavništvo, deprofesionalizaciju rada javne administracije i prevladavanje spontanih tendencija stare hijerarhijske države da administraciju i političko upravljanje prikaže kao „misterije i transcendentne funkcije koje se mogu povjeriti samo u ruke uvježbane kaste“14.
Prvih šest mjeseci nove zagrebačke vlasti obilježila je potraga za novim licima ‘uvježbane kaste’ profesionalaca, kao da suštinska razlika u odnosu na bivšu vlast može proizaći iz činjenice da se novi menadžment bira putem ‘transparentnih i poštenih natječaja’. Pozivanje na legalizam i prihvaćanje legalnih ograničenja kao samorazumljivih zadatosti potvrđuje da nova zagrebačka vlast ne smjera politizaciji koja bi u fokus stavila poziciju podređenosti (lokalne) države u odnosu na kapitalističke strukturne pritiske.
Ako predstojeće godine budu obilježene snažnijom uzlaznom fazom kapitalističkog ciklusa, kada su potrebe akumulacije kapitala takve da se povećava zaposlenost, investicije, potrošnja i prihodi proračuna, moguće je očekivati nešto izdašnije financiranje socijalnih i kulturnih politika, komunalne infrastrukture, ‘zelenih rješenja’ i sl. No, ukoliko kapitalistički ciklus nastavi dosadašnjom sekularnom putanjom ili se prelomi u recesijsku fazu, jaz između predizbornih najava i postizborne realnosti jasnije će ogoliti kompromitirajuće dosege vlasti iza koje ne stoji politizacija klasnih odnosa.
Naravno, ovakvoj će se dijagnozi suprotstaviti „realisti” koji će cinično prigovoriti da je takva politizacija potpuno naivna i da „ukoliko želimo zadržati/doći na vlast” radikalna retorika i program nisu od koristi. No, pristankom na okvir ‘real-politike’ koji isključuje antikapitalističku borbu i borbu protiv države koja ‘stoji iznad društva’, predizborne najave ‘pravih promjena’ nužno završavaju u ‘lošoj beskonačnosti’ neslavnih poraza i oportunističkih prilagodbi i predstavljaju još jedan uteg nemoći i defetizma za ljevicu. Izlazak iz ponora u kojem ljevica tavori već dugo vremena ne može nego biti popločen brojnim porazima, no da bi ti porazi bili zameci budućeg uzdizanja i jačanja njihovo vezivno tkivo moraju biti principi stvarnosti koja još ne postoji i koju tek treba izboriti, dakle moraju biti nerealni i u promjenu postojeće realnosti ne mogu kretati iz kompromisa s njezinim zahtjevima.
foto: https://www.poslovni-savjetnik.com/
- Zeleni snovi o beskonfliktnom društvu – Le Monde diplomatique, hrvatsko izdanje (arhiva 2013-2017) (wordpress.com)
- MOZEMO_ALT.indd
- uvođenje ‘kompetitivnih javnih nabava’ umjesto namještenih natječaja, čime se planira uštediti godišnje do 600 milijuna kuna (str.7 izbornog programa)
- smanjenje troškova i poboljšanje kvalitete uz reorganizaciju, povećanje prihoda kroz stavljanje gradske imovine u funkciju i sl.
- Iako se u Hrvatskoj ne provode sustavnije i metodološki rigoroznije ankete i analize sociološkog i demografskog profila birača različitih političkih opcija, istraživanja koja su provedena pokazuju da među biračima platforme Možemo prevladavaju visokoobrazovani, što se može interpretirati kao jedno od karakterističnih obilježja srednje klase Demografski profili birača: Most i Možemo privukli visokoobrazovane, HDZ i Domovinski pokret one sa srednjom školom, a SDP? (dnevnik.hr)
- https://en.wikipedia.org/wiki/New_Public_Management
- Holding daje otkaze 750 ljudi i ukida božićnice i nagrade – Net.hr
- Tomašević nije demantirao poskupljenje karata ZET-a te poručio: ‘Doći će do poskupljena usluga oko otpada zbog novog zakona’ – RTL VIJESTI
- Nakon što se Pripuz pompozno povukao iz natječaja, Zagreb odabrao tvrtku za glomazni otpad – koja surađuje s Pripuzom | Telegram.hr
- Na centralnoj razini države vlast je u rukama HDZ-a, stranke desnog centra, dakle suprotstavljene političke opcije aktualnoj zagrebačkoj vlasti.
- Pripuz dobio posao težak 36 milijuna kuna, Zagreb ga izabrao za zbrinjavanje biootpada – tportal
- Verso (versobooks.com)
- Str 25; Civil War in France (marxists.org)
- The Character of the Commune – Marx (public-archive.net)