„Rat je nastavak politike drugim (nasilnim) sredstvima“, reći će jednom prilikom, znani pruski general i teoretičar vojne strategije, Carl von Clausewitz. Ukrajinska kriza danas, više no ikada, potvrđuje ovu maksimu poznatog vojnog stratega. Prvi i Drugi svjetski rat zasnivaju se na četiri glavna postulata: nacionalizam, militarizam, imperijalizam i stvaranje saveza. Prije svega kao rezultat rasplamsavanja nacionalnih predrasuda, u kojima kapital vidi svog saveznika, kao i tendencije da pojedine države toliko puno nastoje da ojačaju, da im je rat prioritet, kao što nastoje ojačati svoju vojsku kako bi sudjelovale u podijeli kolonija i osigurale svoje granice, ali i kao rezultat nezadovoljstva u natjecanju u preraspodjeli kolonija i dodjela teritorije, te stvaranje vojnih saveza kako bi se međusobno osigurale.
E sad, za razliku od svih žestokih podupiratelja, marksisti su, s gledišta povijesnog dijalektičkog materijalizma, ovakvu postavku smatrali teorijskom osnovom pogleda na značaj svakog velikog rata. Čini se da se niti jedan veliki rat koji se u povijesti odvijao, nije desio, a da nije bio motiviran ekonomskim interesima krupnog kapitala. Tako će biti i ovog puta prilikom rekomponiranja međunarodnog poretka, s namjerom da se jednom zauvijek stavi kraj anglo-američkom unilateralizmu. Međutim, iza ovakvog rekomponiranja svjetskog poretka stoji isključivo međunarodna buržoazija nezadovoljna financijskompodjelom interesnih sfera. U prvom planu anglo-američka i ona ruska, nauštrb evropske buržoazije, dok kineska prerušena u odoru državnog kapitalizma, vreba sa strane i čeka svojih pet minuta.
Nova preraspodjela snaga moći na polju ekonomije i financija zahtijeva novu paradigmu odnosa i pristupa dvoma najvažnijim aspektima krupnog kapitala. Pristup resursima je malim igračima vrlo limitiran od strane velikih koji imaju monopol kao rezultat kolonijalnog nasljeđa, te im prijeti potpuno zbacivanje s Velike šahovske ploče, onakvu kakvu ju je svojevremeno zamislio zakleti rusofob, poljski grof Zbigniew Brzezinsky. Kako stvari stoje danas, ovakav luksuz si nipošto ne može dozvoliti ruska financijska elita i njeni saveznici antiglobalisti. Dakle, rat se vodi između dva velika bloka međunarodne buržoazije, onom globalističkom zapadnom i onom, u nacionalnim okvirima, kao što je trans-euroazijski.
Ovaj rivalitet je postao toliko očigledan kada je u pitanju sticanje dominacije i prevlasti nad kapitalom, da se može očitati i u samim Putinovim govorima poput onog od prije neki dan prilikom proslave pripajanja okupiranih teritorija Rusiji: „Diže se antikolonijalni pokret protiv hegemonije“ – misleći na američku. No, je li u tom slučaju pokušaj ruske buržoazije da zamijeni zapadnu hegemoniju s drugom opravdan čin, ako u samom fundamentu promjene hegemonije ne postoji klasni aspekt borbe gdje bi hegemonija proletarijata trebala izvojevati pobjedu nad hegemonijom buržoazije? Naravno da ne!
I onda se vraćamo dobrom starom Lenjinu i njegovom Socijalizam i rat, gdje nedvojbeno kaže: „Tko želi trajan i demokratski mir, taj mora biti za građanski rat protiv vlada i buržoazije“. [1] Međutim ovaj rat iz marksističko-lenjinističke perspektive je potpuno imperijalistički i nema nikakvog revolucionarnog karaktera. Jer, njemu mandat daje parlamentarizam, a kako Lenjin kaže: „Jednom u nekoliko godina rješava se koji će član vladajuće klase potiskivati i tlačiti narod u parlamentu – eto, u tome se sastoji prava suština buržoaskih parlamentarizama, ne samo u parlamentarno-ustavnim monarhijama, već i u najdemokratskijim republikama. 1 Zato ga je i KPRF jednoglasno podržala od samog početka, za šta sam pisao u svojim tekstovima, još prije izbijanja rata 24. veljače ove godine. Ovakav proimperijalistički stav reformirane komunističke partije Rusije na čelu sa kapitalistom Zyuganovim, podržali su još mnogobrojne polufunkcionalne komunističke i socijalističke partije u svijetu, s čime su samo potvrdile svoju reakcionarnost, kao uostalom, i u još nekim proteklim ratnim sukobima.
Sjetimo se samo kada su svi socijalisti cijelog svijeta, na Kongresu u Baselu 1912. godine, svečano izjavili da oni smatraju budući veliki rat zločinačkim i najreakcionarnijim dijelom svih vlada. Ali i toga da je, umjesto revolucionarne taktike, većina socijaldemokratskih partija povela reakcionarnu taktiku, stajući na stranu svojih nacionalnih vlada i svoje buržoazije. Ta izdaja socijalizma značila je slom II. internacionale (1889-1914) izazivajući na taj način val socijal-šovinizma. A kako Lenjin kaže: „Socijal-šovinizam je kruna oportunizma“. Ovakav socijal-šovinizam u redovima ruskih „komunista“ će biti još pogubniji za bilo kakvu ideju o radikalizaciji masa koje bi se suprotstavile ruskoj buržoaziji.
Imajući u vidu da je udio stanovništva Rusije, te državnu informativnu kampanju ruskog režima s kojom bi se građanstvo trebalo uvjeriti da djelomična mobilizacija nije isto što i opća, onda je uspjeh i više nego zagarantiran režimu na polju javnog mnijenja o nužnosti vojne operacije i djelomične mobilizacije. Potpuna kapitalizacija ruske državne propagande u informacijskom i cyber prostoru, kad već nije tako na bojnom polju. A što se tiče samog bojnog polja, situacija je tu puno kompliciranija i složenija, i ona zahtijeva promjenu taktike, ali i vojne tehnike i ljudstva. Ono o čemu se sve više govori ovih dana nakon pripajanja četiri oblasti Rusiji, je moguća upotreba atomskog oružja.
Međutim, prema vojnoj doktrini iz 2014. godine, Rusija bi upotrijebila svoj strateški nuklearni arsenal (oružje za masovno uništenje) samo ako postoji neposredna vojna prijetnja opstanku ruske države. Mada je 2020. godine objavljen novi dokument pod imenom „O temeljnim načelima državne politike Ruske federacije o nuklearnom odvraćanju“. Plan koji ocrtava prijetnje i scenarije koji bi podstakli upotrebu strateškog nuklearnog oružja. Tu se decidno ističe da bi Rusija razmatrala korištenje nuklearnog oružja samo kao sredstvo odvraćanja. Jer ruska nuklearna doktrina je i dalje obrambene prirode. To znači da Rusija ne bi mogla opravdati upotrebu nuklearnog oružja, „barem“ ne strateškog, za obranu već anektiranih teritorija.
Ali ne i taktičkog, puno manjeg opsega i intenziteta razorne moći, jačine od 0,1 kilotona pa sve do 100 kilotona. Oružje dizajnirano prije svega za uništavanje pješačkih formacija i oklopno-mehaniziranih snaga na bojištu. Međutim, oružje koje je puno razornije od samog konvencionalnog, ne zbog svoje snage, već zbog oslobođene radijacije koju stvaraju takve eksplozije. To su mahom balističke supersonične rakete Iskander i Kalibr, koje se mogu lansirati iz platformi na zemlji i moru (kamioni, željeznički vlakovi, brodovi, podmornice) s glavom s visokom eksplozivnom fragmentacijom bez ikakve mogućnosti njihovog presretanja zbog balističke putanje.
Ipak se treba uzeti u obzir to, da bi, nakon eksplozije, čitavo to područje postalo nepogodno za život zbog visokog nivoa radijacije, mada su mnogi uvjereni da čak i ako Rusija upotrijebi ovakvo oružje, to neće promijeniti tok rata. Što se pak tiče upotrebe strateškog nuklearnog arsenala Ruske federacije, to bi sigurno značilo adekvatno uzvraćanje kao odgovor na upotrebu istog od strane Zapada (NATO, SAD, Francuska i Velika Britanija). Oružje u vidu interkontinentalnih balističkih projektila iznimno jakog dometa i intenziteta, kao što je raketa RS-28 Sarmat, dio obrambenog koncepta poznat kao MID, ili zagarantirano uzajamno uništenje, pokrenut tijekom Hladnog rata.
Projektili vrlo razorne moći između 100 kilotona i 1000 kilotona (najmoćniji u povijesti je Car-bomba RDS-202 jačine od 50 megatona, bomba pri čijoj je detonaciji na Novoj Zemlji 1961. godine zabilježen potres magnitude 5,5 stupnjeva po Richteru, dok su udarni valovi tri puta zaobišli Zemlju) dizajnirano prije svega za održavanje balans snaga nakon Drugog svjetskog rata kao dio sigurnosne arhitekture. Kada je u pitanju ova vrsta nuklearnog oružja, tu je brojčani odnos između Rusije i SAD-a gotovo pa jednak, ali to ništa ne znači, jer sama njegova upotreba bi značila kraj egzistencije ljudske vrste na planeti.
Što se pak tiče taktičkog nuklearnog oružja, tu je Rusija puno nadmoćnija nad Amerikom uz brojčanu prednosti od 10:1 iliti oko 2 000 projektila naspram 200. Ali ne zato što je Rusija mahom to oružje povukla iz bivših sovjetskih republika (ponajviše iz Ukrajine nakon Budimpeštanskog sporazuma iz 1994.) već zato što danas postoje konvencionalna sredstva koja odgovaraju razornoj moći taktičkim nuklearnim bombama, zbog čega zemlje poput SAD-a nisu vidjele razlog za njihovo zadržavanje u svom arsenalu. E sada, postavlja se pitanje, što bi se dogodilo ukoliko Putin odluči upotrijebiti taktičko nuklearno oružje u Ukrajini? „Oružje koje nikako nužno ne bi prešlo prag za početak općeg nuklearnog rata i pokretanje MAD sustava“, kako kaže Patricia Lewis, voditeljica međunarodnog sigurnosnog programa u think-tanku Chatham House. Koja još dodaje: „da bi Rusi na taktičko nuklearno oružje mogli gledati kao na dio svojih konvencionalnih snaga“.
Vjerojatno bi Zapad odlučio da poveća vojnu pomoć Ukrajini sofisticiranog oružja tipa HIMARS, NASAMS, Patriot, THAAD, najmodernijih dronova i zrakoplova, te tenkova Abrams, što ne bi opet nužno značilo pobjeda Ukrajine u ovom ratu i povratak svoje izgubljene teritorije natrag. S druge strane bi Rusija mogla napokon izbaciti vani svoje najsuvremenije konvencionalno oružje čija upotreba u mnogo čemu ovisi od logistike, ponajviše ljudstva, što bi u prijevodu značilo da 300 000 novih regruta nije dovoljno, te da je minimalno potrebno oko 1 000 000 do 1 200 000 vojnika na terenu za potpuni uspjeh ruske armije u vojnoj kampanji koja bi trajala godinama.
Sve u svemu, ratu se ne vidi kraj, polako ali sigurno on postaje iscrpljujući za obje strane, što nam daje za pravo da smatramo da će ući u svoju drugu napredniju fazu. Faza koja bi odvela ovaj vojni sukob u dugotrajno ratovanje smanjenog intenziteta, često puta nazvan zamrznutim sukobom u kojem bi se frontovi učvršćivali, a osvojene teritorije duže zadržavale. Rat koji će zasigurno potaknuti obje strane na uvođenje ratne ekonomije. A kad je ekonomija u pitanju, mora se potencirati europska iscrpljenost koja će neminovno uslijediti nakon energetskog Armagedona, višegodišnje recesije i bankrota pojedinih država, ali i šira geopolitička slika svijeta koja u fokusu još ima par neuralgičnih tačaka tipa Tajvana, Korejskog poluotoka, Afganistana, Nagorno Karabaha, Iraka, Libije i još niza afričkih zemalja.
Prijetnje koje bi na međunarodnom planu zahtijevale vojne resurse, koje zemlje zapadnog bloka ne bi mogle sebi dozvoliti kao rezultat velike ekonomske krize. Mnoge će zemlje biti prinuđene ići na vojno zaduživanje kao što je to bilo slučaj u Prvom i Drugom svjetskom ratu. A činjenica je da će od svega toga najviše profitirati američki vojno-industrijski kompleks. Sjetimo se samo pristanka njemačkih socijaldemokrata na vojni dug Njemačke zbog participacije njemačke buržoazije u imperijalističkom ratu. A buduće da će se sve europske zemlje suočiti najviše s unutarnjim problemima zbog visokih cijena energenata i hrane, postoji mogućnost od razbijanja jedinstvenog europskog fronta, posebno kada je riječ o izdvajanju sredstava za pomoć Ukrajini, bez koje bi se ona, zbog raspada svoje ekonomije, našla u vrlo teškoj situaciji, pred samim porazom u ratu protiv Rusije čija ekonomija nije pala kako su na zapadu mnogi predviđali.
Već se može naslutiti nezadovoljstvo mnogih članica zemalja EU upućeno Njemačkoj zbog najvećeg dijela kolača namijenjenog oporavku, ali i odbijanja slanja vojne pomoći Ukrajini. U takvom slučaju, Zapadu tj. NATO-u, predstoji oslanjanje na američku moć, što bi značilo ponovno bacanje Europe u američko naručje, kao i u slučaju poslije Drugog svjetskog rata, kada je aktiviran Marshalov plan oporavka zapadnoeuropskih zemalja od rata. S time bi još jednom Europa pokazala da se nije sama sposobna izboriti s problemima na svom tlu, a ponajviše Francuska i Njemačka koje već godinama insistiraju na europskoj neovisnosti od Sjedinjenih Američkih Država.
Europsko jedinstvo, kao nikada do sada nije bilo toliko oslikano, kao u obrani Ukrajine od ruske vojne agresije, ali u isto vrijeme i toliko daleko od pokušaja da se sjedne za stol s Rusijom kao s pravim partnerom u cilju pronalaženja najboljeg rješenja za ovaj konflikt u srcu Europe. Na to je nedavno upozorila i bivša njemačka kancelarka Angela Merkel, koja je rekla: „da se mora raditi s Rusijom na paneuropskoj sigurnosnoj arhitekturi, usred curenja plina iz Sjevernog toka“. Ona je svojevremeno podržala projekt izgradnje plinovoda Sjeverni tok-2 koji nikada nije proradio. Ona je po svaku cijenu htjela poboljšanje odnosa s Rusijom, jer je znala da bez zajedničke suradnje s Rusijom nema potpunog prosperiteta na starom kontinentu.
Bivša kancelarka je još rekla: „da Njemačka trenutno nema razloga za zadovoljstvo, dodavši da se ova kriza može prebroditi uz dovoljne snage i samopouzdanja“. Merkel je također nedavno ustvrdila: „da riječi ruskog predsjednika Vladimira Putina treba shvatiti ozbiljno“, očito misleći na na njegovo obraćanje kada je rekao da će Rusija koristiti sva raspoloživa sredstva da se odbrani. Nitko drugi do Merkel ne poznaje Putina i sve njegove mane i vrline. „Njegove riječi treba shvatiti ozbiljno“ – rekla je Merkel na otvaranju Zaklade bivšeg saveznog kancelara Helmuta Kohla. „Ozbiljno shvatili riječi, ne odbacivati ih od samog početka samo kao blef, već se ozbiljno baviti njima, nipošto nije znak slabosti ili popuštanja, već znak političke mudrosti – mudrosti koja pomaže zadržati manevarski prostor ili, barem jednako važno, čak i za razvoj novih“ – dodala je Merkelova.
Ako na ovo dodamo i novoizabranu talijansku vladu ekstremne desnice, predvođenu Giorgiom Meloni i njezinim koalicijskim partnerima – Matteo Salvini i Silvio Berlusconi-, čije su bliske relacije s Putinom neupitne, (mada je Giorgia Meloni kao član Aspen cluba pouzdani američki igrač) te Victora Orbana, možemo pretpostaviti da će europsko jedinstvo vrlo brzo biti jako uzdrmano. Kako god, predstoji nam duga hladna ruska zima puna iznenađenja, straha, strepnje i neizvjesnosti, a možda i ona nuklearna koja može potrajati jako, jako dugo, par stotina godina, a tko zna, možda i samo par dana u kojima će se odvijati zagarantirano uzajamno uništenje koje će kulminirati Armagedonom.
Hoće li to biti Megido kao u proročanstvu, ili negdje drugdje, sasvimje nebitno. I ako se nadate da će Zapad prvi zadati preventivni udar na Moskvu zbog blizine i kratke putanje smrtonosnog tereta, te na taj način potamaniti rusko vodstvo i prinuditi Kremlj na kapitulaciju, te se tako spasiti, onda grdno se varate. Zato što taj isti Kremlj sigurno posjeduje sustav koji se bazira na umjetnoj inteligenciji koji bi bez problema lansirao nuklearne projektile ukoliko bi rusko vodstvo prvo bilo uništeno nuklearnim projektilom protivnika. Ono što je još simptomatično ovih dana, a malo tko o ovome govori, je to da je zabilježen Putinov „vlak apokalipse“, i to u vrijeme dok ruska vojska ubrzano gubi svoje pozicije na frontu.
Naime, riječ je o nuklearnom vlaku koji prevozi dio strateškog naoružanja, a u pitanju je oprema koja pripada odjeljenju Ruskog ministarstva obrane koje se bavi skladištenjem, održavanjem, transportom i osiguranjem nuklearnog oružja. Postavlja se pitanje, je li zaista situacija u Ukrajini eskalirala do te mjere da je na pomolu pripravnost ovog jedinstvenog vlaka, ili je možda rutinska vježba ruskih strateških i taktičkih nuklearnih jedinica, ili možda pokazna vježba Grom u kojoj također sudjeluje atomski vlak?
Ipak neki izvori upućuju na to da je NATO, državama članicama i svojim saveznicima već poslao izvještaj u kojem stoji da se očekuje kako će Rusija testirati svoje bespilotno plovilo Posejdon, koje se može naoružati nuklearnom bojevom glavom. I dok američki dužnosnici pripremaju reakciju, NATO je već notirao da ruska nuklearna podmornica K-329 Belgorod (modificirani dizajn klase Oscar II) kreće se prema Arktiku, te da je u operativnom stanju još od srpnja ove godine. Posejdon torpedo, koji je inače prozvan „oružje apokalipse“, može se ispaliti upravo iz podmornice Belgorod. Dugačak je više od 20 metara a njegov je dijametar 1,8 metara, što ga čini najvećim u svijetu, dok mu je krajnji domet 10 000 kilometara. O razornoj moći i da ne govorim, jer je zastrašujuća, pa je dovoljno samo napomenuti da njegova eksplozija može prouzročiti cunami val visine i do 500 metara.
Ozbiljnost cijele ove situacije oko moguće upotrebe taktičkog nuklearnog arsenala se nipošto ne smije zanemariti od strane ozbiljnih analitičara, pogotovo onih koji analiziraju čitav dosadašnji povijesni dijalektički materijalizam i sukob unutar buržoaske klase. Ma koliko god da ideolozi poput Dugina htjeli da ovakvom sukobu daju ezoterijsku dimenziju, nazivajući pritom Putinov govor sakralnim, koji će navodno imati dugoročne posljedice. Dugin samog Putina uspoređuje sa starozavjetnim Davidom koji je praćkom oborio diva Golijata. Dok ga čuveni književnik Zahar Prilepin uspoređuje s imperatorom, pa poetski kaže: „Njegove imperatorska ruke ne drhte, to su ruke trudbenika“.
Ipak svijet nakon dugi niz godina, još od vremena Hladnog rata, nije se tako ozbiljno našao na rubu kaosa, ponora, propasti i uništenja, na koncu svoga fizičkoga nestanka. Ne treba niti jedno proročanstvo iz svetih knjiga, dovoljno je da samo pažljivo pogledamo širu sliku i ulovimo sve detalje. I koliko god sve zvučalo fatalistički, ipak je ovo povijesni trenutak koji živimo, u kojemu su nažalost, akademska i intelektualna elita, zaglavljene u prostoru političke korektnosti, koja im donosi sve privilegije ovoga svijeta. Ako one ne pozovu političke elite da se dozovu pameti i zdravom razumu, očekuje nas još jedna krvava klaonica na starom kontinentu. I kao što nekad davno reče veli srpski revolucionar i socijalist Dimitrije Tucović: „Bogati će u rat da šalju svoje volove, a siromašni svoje sinove“.
Foto: Edgar Languren/Flickr