Jednadžba liberalizma
Liberalizam = slobodni pojedinci + slobodno tržište
Uvod
Liberalizam je nastao kao moderni (kapitalistički) odgovor na porast moći države kao modernog represivnog aparata. Liberalizam je tako u povijesti bila i ostala obrana određene frakcije (!) kapitalista od potencijalne despocije države i vlastodržaca, zato se i u liberalnoj političkoj doktrini razvila teorija o diobi vlasti (izvršna, zakonodavna, sudbena). To je načelno. U praksi, kad liberali stoje iza države, oni veoma cijene državnu represiju prema političkim protivnicima koji ne prihvaćaju pravila liberalne demokracije, ali u tim slučajevima državnog represivnog djelovanja liberali uvijek represiju nastoje legitimirati jezikom prava i tu politiku suspenzije ljudskih prava tumače javnosti kao neutralnu, logičnu, racionalnu i razboritu politiku i/ili da se otvoreno pozicioniraju kao da vrijednosno brane liberalizam (današnjom terminologijom, “demokraciju” ili “pravnu državu” ili “vladavinu prava” ili “slobodan svijet” ili “civilizaciju” od neprijatelja, vanjskih i unutarnjih).
Liberalizam, stoga, kad se ustoliči kao poredak slobodnih pojedinaca1 i slobodnog tržišta, počne se sve više diferencirati među sobom na lijeve, centrističke i desne liberale u odnosu koliko vrednuju zaštitu prava pojedinca i slobodnog tržišta. Tu je raznih nijansi, ali to je mnogo ambicioznije za kratak osvrt na osnove liberalizma kao političke doktrine i njegovih ideoloških posljedica. Upravo zbog toga važno je naglasiti razliku između lijevih i desnih liberala u pravno-političkom i ekonomskom aspektu da bi se mogao opisati ideološki raspon liberalizma.
Lijevi liberalizam
Lijevi liberali tzv. politički ili socijalni liberali su liberali koji više stavljaju naglasak na aspekt slobode pojedinaca, negoli na slobodu tržišta. Iako smatraju da bez slobode tržišta nema ni slobode pojedinca (to ih čini liberalima, premda i desnica smatra slobodu tržišta kao osnovu slobodnog društva, ali od konzervativaca i desnije desnice se tu razlikuju što smatraju pojedince osnovom društva, a ne (tradicionalnu) obitelj ili naciju), također su stajališta da slobodno tržište ako nije od države regulirano da će stvoriti sve veću socijalnu nejednakost koja će dovesti i sâm liberalni poredak (poredak vladavine (individualnih) prava) u opasnost.
Usto, kako im je modus vivendi pretežito sloboda pojedinca, modus operandi im je oslobađanje drugih pojedinaca iz drugih neliberalnih društava i država (i zbog toga imaju dodirnih točaka sa ljevicom, odnosno socijalistima svih vrsta, jer imaju to prosvjetiteljsko nasljeđe, emancipatorski etos). Zato su u sferi kulturne borbe (Kulturkampf) moralisti: konstantno detektiraju pojedince u neslobodnim (obespravljenim i potlačenim) stanjima tzv. neljude, tj. povijesno dehumanizirane ljude za koje smatraju da ih treba raznim političkim praksama humanizirati (diskurzivno, narativno, pravno-politički, socijalno-ekonomski).
Dok su lijevi liberali na domaćem planu moralisti, u međunarodnim odnosima su utopisti: zahtijevaju međunarodni poredak demokratskog mira — mira do kojeg tek treba doći uspostavom liberalnih demokracija po svijetu, jer, prema teoriji demokratskog mira, liberalne demokracije ne ratuju jedna protiv druge i kad cijeli svijet postane liberalnodemokratskog uređenja, tada će mir nastati u svijetu. Utopističkije od toga ne može. Zato s vremena na vrijeme lijevi liberali navijaju za politiku direktnog i/ili indirektnog liberalnog intervencionizma, premda su tu sâmi podijeljeni, zbog brojnih negativnih povijesnih iskustva takvih intervencija (SR Jugoslavija, Afganistan, Irak, Sirija…).
Desni liberalizam
S druge strane, desni (klasični, konzervativni) liberali drže se starih postulata liberalizma gdje inzistiraju na odvajanje pojedinaca od drugih kolektiva, pa i države. Slobodni pojedinci (vlasnici) moraju imati slobodu od (!) države i ostatka društva. Time desni liberali mnogo više pridaju naglasak na aspekt slobodnog tržišta, negoli na aspekt slobode pojedinca. Za njih je geslo “svaki čovjek je kovač svoje sreće” ozbiljno načelo i utoliko se država ne smije miješati u privatnu sferu ljudi (posao i osobni način života individue), pa ni redistributivnim politikama da pomogne unesrećenima. Prema njihovom viđenju, uloga države je isključivo tzv. noćobdijska, što znači da je tu isključivo da čuva poredak postojećeg slobodnog tržišta i što više omogućava pojedincima da budu slobodni na (!) tržištu, dakle, sa što manje mogućih regulacija, jer, prema njihovom gledištvu, pojedinac tek na slobodnom tržištu bude slobodan i manifestira tu slobodu. Sve manje od tog formata umjereno nereguliranog tržišta2 je za desne liberale put prema zajednici manje slobodnih pojedinaca (nazivaju takve poretke ropstvom, kmetstvom, fašizmom, komunizmom, “kultur-marksizmom” i ostalim drugim brzopoteznim dijagnozama).
Kako je desnim liberalima više stalo do očuvanja i proširenja slobode tržišta negoli do pravno-političkog proširenja slobode pojedinaca u kulturi, jer smatraju da se sloboda pojedinca tek realizira od i na slobodnom tržištu, tako oni imaju više sličnosti s konzervativcima na političkoj razini, negoli s lijevim liberalima, ali ipak ostaju liberalima jer im je temeljna jedinica društva individua, a ne tradicionalni kolektiv. U kulturnoj borbi preferiraju slobodu izbora i slobodu govora apstraktnog (kontekstom nedefiniranog) pojedinca, nego da država ili društvo politički intervenira određenim pozitivnim diskriminacijama i političkom korektnošću. Za desne liberale natjecanje među pojedincima je i modus vivendi i modus operandi: drže se temelja modernog (građanskog) društva da je sâma vrijednost čovjeka, pa tako i sloboda, iskazana tek ishodima na tržištu, zato teoretski imaju averziju prema državnoj intervenciji da se nekome pomogne u samom startu, pa i u ishodima (državno jamstvo za jednakošću ishoda među akterima je za njih najgora noćna mora, ravno najtotalitarnijem totalitarizmu). Na međunarodnom planu srodniji su realistima, negoli utopistima, jer kako je i na domaćem terenu sve stvar natjecanja, tako je i u međunarodnoj politici za njih, stoga ne traže od drugih država da budu liberalne, nego da budu korisne za interese njihovih država u međunarodnom takmičenju država.
Centristički liberali su liberali koji dijele neke vrijednosti i ideje od ovih dviju krajnosti liberala (konkretno, zagovaranje temeljnih ljudskih prava s djelomično dereguliranim slobodnim tržištem). Umjereniji su u zagovaranju pojedinih izraženih stavova lijevog i desnog krila liberalizma, štoviše, radikalno umjereni, zato su ideološki bezbojniji od lijevih i desnih liberala, i utoliko nezanimljivi široj javnosti (primjerice, Hrvatska narodna stranka (HNS) u Hrvatskoj koja je oduvijek nimalo politički privlačna velikoj većini birača).
Liberalizam i demokracija
I lijevim i desnim liberalima je ideja građanstva na domaćoj razini inherentna, a na međunarodnoj kozmopolitizam (građani svijeta), jer je liberalizam politička doktrina slobode pojedinca građanina (buržuja/citoyena3), pa tako i građanske klase (buržoazije). Bez kapitalizma nema liberalizma, ali bez liberalizma i dalje ima kapitalizma. Jamac kapitalizmu mogu biti drugi politički poreci i doktrine. Tako kad se kapitalisti pronađu ugroženi od pobunjenog naroda (čitaj: demokracije), za čas se kapitalistička (buržujska) klasa odrekne liberalnih tekovina i zgazi demokraciju državnim terorom, bonapartizmom, fašizmom i/ili birokratskim despotizmom u ime “obrane demokracije”. Demokracija koja odgovara liberalima je minimalistička (izborna) demokracija, odnosno demokracija koja se ispoljuje samo na periodičnim izborima i referendumima (za koje bi potonje rado da se što rjeđe pojavljuju), jer je kod liberala, kao političke grupacije koja je nastala na opreci spram politike nametanja tuđe volje individuama, uvijek prisutan tzv. strah od tiranije većine (zato i jesu tako glasni oko zaštite manjina naspram volje većine, jer nema veće manjine od pojedinca), pa tako i od demokratske volje naroda za ukidanjem liberalizma (zato desni liberali smatraju fašizam korisnim, ali privremenim sredstvom za suzbijanje vladavine narodnih masa, a lijevi liberali se, u slučaju tako iskazane volje naroda, u javnosti pozivaju na liberalni ustav i čuvare ustava (zakonodavce i ustavne suce) da proglase iskazanu volju naroda da ukine liberalizam protuustavnim činom, dok neslužbeno toleriraju ostale aktere bez demokratskog legitimiteta (banke, privatne medije i ostala privatne osobe) da na sve (!) načine podrivaju volju naroda za ukidanjem liberalnog poretka).
Razlike u prosvjetiteljskom projektu između liberala i socijalista
Socijalisti (anarhisti, komunisti, lijevi socijaldemokrati i razne druge mnogobrojne varijante) razilaze se od liberala na opsegu prosvjetiteljskog projekta emancipacije čovječanstva: moderna (kapitalistička) civilizacija oslobađa ljude samo do jedne mjere (mjere privatnog vlasnika), a mnoge pak porobljuje gore od predmodernog svijeta (npr. tzv. treći svijet i ostali ‘gubitnici’ globalizacije koje kapitalizam deklasira, obespravljuje i razvlašćuje privatnog vlasništva). Za socijaliste, kapitalizam modernizira svijet, ali nedovoljno, kontraproduktivno i s velikim socijalnim troškovima tako što sloboda tržišta prouzrokuje destrukciju proizvodnih sredstava (ljude, robu i sirovine) u formi ratova, ekoloških katastrofa, prekomjerne eksploatacije ljudi, sirovina te ostalog prirodnog svijeta (što dovodi do sve učestalijih pojava epidemija i pandemija), kočenjem obrazovanja i razvoja znanosti tržišnim principima (znanje i istraživanje kao robe na tržištu), proizvodnjom “viškova” (“rezervne armije nezaposlenih”) i “suvišnih” ljudi (masu nezapošljivih, socijalno ugroženih skupina te “neželjene” izbjeglice).
Za socijaliste, kapitalizam je zastarjela društvena formacija koja je svoju ulogu globalne modernizacije već ispunila i od druge polovice 19. stoljeća je u stadiju autofagije, borbe pojedinih imperijalističkih sila za već podijeljene dijelove globalnog tržišta, zbog čega dolazi do najekstremnijih oblika sukoba među društvima – oružanih sukoba (zato se i jesu dogodila dva svjetska (!) rata u tom periodu koji još traje, a ne prije) i ekonomskih sankcija koje često uzrokuju neslućene razmjere štete po društva pogođene njima (primjer današnja Kuba).
Razlike među socijalistima su u strategijama i taktikama koje se primijenjuju na kapitalizam kao globalni sustav građanskih država i građanskih društva: što nakon kapitalizma i kako premostiti kapitalizam, no to je već druga i poduža povijest ljevice.
Metaforički zaključak
U prenesenom značenju, u oformljenom liberalnom poretku, liberali su versajski vrtlari koji raspravljaju o idejama izgleda vrta i odlučuju kako treba vrt urediti reformama da taj vrt klasne hijerarhije bude što meritokratski pravedniji (a tu se lijevi i desni liberali razlikuju među sobom što bi usitinu bila meritokracija). Konzervativci bi, pak, istovremeno htjeli isključiti mnoge liberalne versajske vrtlare iz odlučivanja u ime očuvanja tradicionalnih vrijednosti versajskog vrta, samo bi taj parlament versajskih vrtlara pretvorili kao savjetodavno tijelo, dok bi desnija desnica (od desnih populista do nacista) htjela posve politički isključiti versajske vrtlare i predati svu moć odlučivanja nekom autokratu (caru, kralju, tiraninu, trajnom diktatoru, Vođi…) i/ili oligarhiji (Partiji, Crkvi, vojsci…) o tome kako će versajski vrt izgledati, što po sebi već u potpunosti mijenja izgled versajskog vrta u vrt koji nije otvoren za Druge. Ljevica iliti socijalisti, pak, smatraju da je versajski vrt anakronizam koji koči modernizacijski razvoj i koji je potrebno konačno ukinuti da bi se postigla puna ljudska emancipacija od svijeta eksploatacije i potlačenosti u ime univerzalne slobode, jednakosti i drugarstva.
- Pojedinci – misli se u muškom i ženskom rodu, premda je rodna dimenzija u pojmu liberalnog pojedinca došla tek naknadno do izražaja kako je feminizam napredovao u svojoj političkoj borbi.
- Ne postoji neregulirano tržište, jer bi to bila kompletna tržišna anarhija koja bi kaosom samostalne ponude i potražnje razorila sva društva. Liberali koji bi najviše deregulirali tržišta su libertarijanci; oni koji bi da država što više intervenira tako da deregulira tržište su neoliberali, ali taj bi opseg deregulacije bio manji od libertarijanskih želja, ali bez socijalne mreže, dok bi konzervativni liberali smanjili socijalnu državu, ali ostavili nužne socijalne politike za optimalno funkcioniranje noćobdijske države.
- pojam građan(in)a, koji je toliko silno istaknut u liberalnim taktikama ideološke obrane i napada, u startu je dvostruk na buržuja (bourgeois – privatnog vlasnika kapitala) i političkog građanina (citoyena – kao pojedinca koji je politički jednak s ostalim članovima političke (javne) sfere, a povijesno to, naravno, nisu bile žene, etničke, rasne, nacionalne i seksualne manjine). Kad se koristi liberalna ofanziva, promovira se građanstvo (primjerice, u pojmu “građanski” odgoj, što je pojmovno bizarno, jer u kapitalizmu niti nema dominantog oblika odgoja doli građanskog), a kad se liberali služe obranom vlastite ideologije, onda se zaziva “građanska” vrlina svih članova zajednice kao aktivne građane da obrane “demokraciju” ili “vladavinu prava”. To su u svakom slučaju moralističke taktike koje često ne nalaze plodno tlo u najširim slojevima društva, jer teško je braniti liberalizam koji se po sebi temelji na atomizaciji društva na pojedince, a ne na društvene klase, slojeve i ostale skupine koji bi mogli imati mobilizacijski potencijal za političku promjenu. Zato je liberalizam povijesno išao ruku pod ruku s nacionalizmom da privuče narod (demos) u dovoljnoj kritičnoj masi da može uspješno srušiti feudalne, monarhijske i realsocijalstičke društveno-političke poretke.