Viktor Orbán, posljednji vitez na braniku kršćanske Europe, zaštitnik od grozomornog islama i ustrajni čuvar tradicije, dežurni higijeničar koji je propalom multikulturalizmu, soroševcima i briselskim birokratima suprotstavio naizgled lako probavljive doze ksenofobije i nacionalizma, još je jednom povukao pravi potez i obranio domovinu od hordi zastrašujućih beskućnika koji su se usudili grijati kosti u zagušljivim pothodnicima, kvariti kadrove historicističkog kiča te pružati svoje prljave i lijene ruke u smjeru poštenih građana kako bi im oduzeli nekoliko krvavo zarađenih forinti. Od 15. listopada mađarski su gradovi čišći a narod sigurniji. Spavanje na ulici postalo je protuzakonito, a policiji je pružena mogućnost da uništava stvari u vlasništvu beskućnika ukoliko se ovi usude oglušiti o njihove naredbe. No, svijet je iskazao skepsu, pa se na kritike Ujedinjenih naroda, Europske unije i brojnih civilnih udruga Zoltán Kovács, glasnogovornik vlade, brže-bolje pohvalio kako Mađarska zapravo više ulaže u skrb beskućnika nego li to čine mnoge zapadnoeuropske zemlje. „Ne postoji pravo koje vam dozvoljava da spavate na ulici, jer ulica je za svakoga. Stoga su nam potrebna barem nekakva pravila.“, dodao je Kovács. Ipak, prozirni diskurs vladajućih lako odaje njihove istinske pozicije, lišene bilo kakvog suosjećanja prema najugroženijim članovima društva: „Oni uznemiruju druge ljude i onečišćuju ulice. Korištenje javnog prostora čine nemogućim stvarajući strah i gađenje kod normalnih ljudi“, tvrdi Róbert Kovács, načelnik desetog budimpeštanskog okruga.[i] Davor Krile dobro parafrazira novonastalu situaciju u Mađarskoj, pišući kako je, najjednostavnijim riječima, zabranjeno nemati vlastitu kuću ili makar podstanarski stan. „Orban i njegovi perjanici beskućništvo i siromaštvo svisoka tretiraju kao slobodan odabir životnog stila, a ne kao sudbinsku nevolju“, piše Krile.[ii] Dok vlasti, u želji da stišaju kritičare, govore kako su u proračunu za 2018. izdvojile 9 milijardi forinti (32,1 milijuna dolara) za brigu o beskućnicima, te dodatnih 300 milijuna forinti za proširenje kapaciteta skloništa,[iii] izvješća s terena pričaju nešto drugačiju priču.
Broj beskućnika nadmašuje trenutni broj dostupnih ležajeva u prihvatilištima, a civilne udruge tvrde da potezi mađarske vlade nisu niti izbliza motivirani empatijom, upozoravajući pritom kako je riječ o svojevrsnom nastavku višegodišnje represije koja se provodi nad beskućnicima i prosjacima. Primjerice, još 2013, pod prijetnjom novčane globe ili boravka u zatvoru, na mnogim je javnim mjestima zabranjeno prošenje, kao i prikupljanje te preprodaja odbačenog namještaja, nerijetko jedine alternative za trenutno spajanje kraja s krajem mnogim socijalno ugroženim pojedincima. Iako su neke od spomenutih regulativa kasnije opozvane, Rick Noack, novinar The Washington Posta, smatra kako će ovaj put, s novim ustavnim amandmanima, to biti teško izvedivo.[iv] Gabor Ivanyi, svećenik koji je u vrijeme nešto prisnijih odnosa s mađarskim premijerom čak krstio dvije Orbánove kćeri, sada je voditelj organizacije „Oltalom“, posvećene radu s migrantima i beskućnicima. Za Reuters je rekao kako je vlada novi zakon donijela bez primjerenog dijaloga s humanitarnim udrugama, dok je opisujući situaciju u kojoj su se našli najsiromašniji građani mađarske prijestolnice kazao: „Preplašeni su i ne znaju što učiniti. Ne znamo što će se sutra dogoditi“.[v]
Beskorisni i opasni ljudi
Ipak, represivnu inovativnost teško da možemo pripisati aktualnim mađarskim vlastima. Marginalne grupe poput skitnica i prosjaka, kriminalizirane su još u ranom novom vijeku kada su se zbog njih počele otvarati radionice i popravilišta, pri čemu je namjera merkantilistički orijentiranih država bila osigurati radišnost rastuće migrirajuće populacije. Guillaume-François Le Trosne, francuski odvjetnik i ekonomist, objavio je 1764. godine tekst o skitnicama, u kojem je napisao kako ovi predstavljaju leglo lopova i ubojica koji „žive u srcu društva, a nisu njegovi članovi“. Prema Le Trosneovu pisanju, skitnice s „pravim građanima vode pravi pravcati rat“, te protiv ovih „beskorisnih“ i „opasnih“ ljudi traži najstrože kazne.[vi] Ukratko, postalo je poželjno reducirati broj onih koji bi mogli predstavljali nekakvu vrstu tereta ili remetilačkog faktora za društvo, uz paralelno uvećavanje dostupne jeftine radne snage.[vii] Michel Foucault navodi da je osamnaesto stoljeće donijelo promjene u tehnikama vlasti kroz pojavu novog značenja pojma „stanovništvo“ i to kao ekonomskog te političkog pitanja – stanovništva-bogataša i stanovništva-radne snage.[viii]
U takvim se okolnostima posebno istaknula vodeća imperijalna sila i predvodnica kapitalističkog svijeta u nastajanju, Velika Britanija, kada je 1824. donijela famozni Zakon o skitnji (Vagrancy Act). Bilo je to ujedno i vrijeme privatizacije te ograđivanja donedavno kolektivno korištenih zemljišta (tzv. enclosure movement), stoga je zabilježen porast proletariziranog seljaštva koje se, u borbi za vlastitu egzistenciju, zaputilo u smjeru industrijaliziranih urbanih centara. Uz seljake bezemljaše na ulicama engleskih metropola muvali su se i unakaženi veterani napoleonskih ratova, jednako pogođeni zakonima koji im nisu dozvoljavali prosjačenje i spavanje pod otvorenim nebom. Policija je tada bila ovlaštena da sankcionira svaki neovlašteni pristup zemlji na koju pojedinci nisu polagali zakonsko pravo, kažnjavajući ih bičevanjem, zatvorom ili teškim radom tj. transportom u Australiju.
Razgovori o kažnjavanju beskućnika krajem 19. stoljeća vođeni su i u pojedinim gradovima Austro-Ugarske, multietničke monarhije obilježene zakašnjelom modernizacijom, pa je tako, primjerice, u lipnju 1886. gradski podnačelnik Luka Mesarović iznio prijedlog o „ukinuću prosjačenja u Osieku“. U samo jednom danu, 12. siječnja 1897, u istom je gradu uhićeno trinaest ljudi zbog „bezposlenog skitanja“, a privedene su osobe po zanimanju bile nadničari, bravari, slastičari, sluge, u dobi od osamnaest do četrdeset pet godina. Iako im do 1907. nije bilo dozvoljeno sindikalno udruživanje, a svaki je štrajk oštro kažnjavan, radnici su redovito privođeni ako bi se usudili prositi, kao što je bio slučaj s tridesetogodišnjim muškarcem koji je u travnju 1900. uhićen zbog „pomanjkanja sredstava za život“.[ix]
Vratimo li se na Englesku, čak niti na pragu 21. stoljeća, modaliteti represivnog aparata u istoj se zemlji nisu se bitnije promijenili – između 2006. i 2014. godine broj sudskih slučajeva vezanih uz skitnju ondje je porastao za 70 %. Najbizarniji, ili najžalosniji slučajevi pritom su se odnosili na uhićenje trojice muškaraca, i to temeljem 4. članka Zakona o skitnji iz 1820-ih, koji su u sjevernom Londonu uzimali bačenu hranu iz kontejnera jednog supermarketa, te privođenje 60-ak beskućnika koji su primali novac od prolaznika.[x] Protiveći se suvremenoj kriminalizaciji beskućništva, kolumnistica The Guardiana Dawn Foster ljude bez krova nad glavom smatra „produktima političkih odluka“. „Nitko ne želi spavati vani na temperaturama ispod nule, ali mnogi će biti prisiljeni sve dok političari režu socijalnu skrb i nameću mjere štednje“, smatra Foster. Ista autorica prenosi zastrašujuće brojke prema kojima je između 2010. i 2018. godine u Engleskoj broj beskućnika porastao za čak 169 %.[xi]
Unatoč dominaciji Orbánove paradigme, u Mađarskoj se danas nastoje afirmirati i drugačija gledišta o spomenutim problemima. „Nemoguće je riješiti beskućništvo kada ne postoje mjere socijalnog osiguranja te je onima koji postanu beskućnici gotovo nemoguće izaći iz takve situacije. Potrebni su vam socijalni radnici, a ne policija“, smatra sociolog Bálint Misetics. Potonje potvrđuje priča Ilone Faras, koja je bez kuće još od 1990-ih, zbog čega trenutno uglavnom živi na ulici ili po prihvatilištima, bez mogućnosti iznajmljivanja stana. „Imala sam više poslova kao čistačica kafića i trgovačkih centara, ali i kada sam imala nešto novca, dala sam ga svojoj djeci“, govori žena čije prisustvo na ulici, kako je to opisao Róbert Kovács, vjerojatno „izaziva gađenje kod normalnih ljudi“, pa će od sada, uz blagoslov slova zakona, i ona biti primjereno kažnjavana.[xii]
„Cigansko pitanje“
No, kamo sreće da su beskućnici jedini problem Viktora Orbána. Romi, naime, danas čine 8-10 % mađarske populacije[xiii] i sasvim je jasno kako ova činjenica iritira predsjednika mađarske vlade, koji je u jednom govoru 7. rujna 2015. istaknuo da je „netko, negdje odlučio“ kako Mađari trebaju živjeti s nekoliko tisuća Roma. „To je ono što smo naslijedili. To je naša situacija, predodređeno stanje… Mi moramo živjeti s tim, ali ne zahtijevamo od nikoga, naročito ne na Zapadu, da bi oni trebali živjeti s velikom romskom manjinom“.[xiv] Nedvosmisleno tvrdeći kako smo „mi“ prisiljeni koegzistirati s „njima“, Orbán s iznimno utjecajne pozicije Rome prokazuje kao teret nekakvog povijesnog naslijeđa. Samim tim, cjelokupnu situaciju čini još napetijom, uzmemo li u obzir da je riječ o zemlji u čijim je sjeveroistočnim selima, primjera radi, 2008. i 2009. zabilježeno šest rasno motiviranih ubojstava Roma. Iako je radikalna antiromska retorika rezervirana za Jobbik, i Orbánov je Fidesz meta povremenih kritika kako, recimo, prešutno tolerira segregaciju romske djece u mađarskim školama. Stoga, ne treba čuditi da je u ožujku 2018. tadašnji voditelj ureda premijera, János Lázár, na jednom skupu rekao sljedeće: „Živimo s Ciganima već 600 godina i do dana današnjeg nismo ih uspjeli integrirati“. U isti mah, povukao je paralelu s bliskoistočnim migrantima, koristeći tvrdnju o Romima kao neku vrstu argumenta za tezu o neostvarivosti integracije i suživota s došljacima. Uplašenim je glasačima u selu Mártély na jugu Mađarske Lázár dodao da će „oni“ (Sirijci, Afganistanci i drugi, op. a.) zavladati ako ih „mi“ (bijeli Mađari, op. a.) pustimo u našu domovinu.[xv]
Generalno govoreći, s obzirom na nomadski način života, romsko je pitanje iz perspektive vladajućih uvijek relativno blisko pojavama beskućništva i prosjačenja. Na tom tragu, vlasti gotovo svih europskih zemalja, počevši s kasnim 18. stoljećem i vladavinom Marije Terezije te njezinog sina Josipa II., koji su pokušali Rome usmjeriti na katolicizam i zemljoobrađivački način života, nastoje što efikasnije nadzirati ovu etničku skupinu. Napravimo li se tek nekoliko koraka u prošlost, uviđamo da diskriminacija Roma ima duboko korijenje u Mađarskoj, ili preciznije u srednjoj Europi. Naime, sredinom 1890-ih u Ugarskoj je evidentirano oko 270.000 Roma koji „bez stalnog prebivališta i zanimanja tumaraju po zemlji“. Tada su se vodile rasprave u visokim političkim krugovima kako riješiti tzv. „cigansko pitanje“, debatiralo se i predlagana su različita rješenja o njihovom naseljavanju, zakonskim sankcijama, itd. U isto vrijeme, Monarhijom je distribuiran tekst nadvojvode Josipa, brata cara Franje Josipa I., u kojem je analizirano romsko pitanje. Sam autor, opisan kao „visoki pisac, koji je jezik i način života cigana preuzeo za svoje znanstveno istraživanje“, predložio je da se stotinjak „srodnih cigana naseli na jednom mjestu i prisili na ozbiljan rad“. Napomenuo je kako bi te „ciganske naseldbine“ morale biti pod nadzorom vojske budući da Romi „vole skitati“, pri čemu ondje ne bi bile izgrađene nikakve kuće pod obrazloženjem kako ionako „Cigani nisu prijatelji čistoće niti sapuna i češlja“. Njihovo bi kretanje, smatrao je uvaženi član carske kuće, trebalo biti strogo kontrolirano, Romi ne bi mogli sami raspolagati novcima niti namirnicama koje bi bile čuvane u skladištima te bi se dijelile ovisno o tjednim zaslugama pojedinaca.[xvi] Nova etapa kontrole i penalizacije romske populacije u Europi započela je 1899. u Bavarskoj, kada je tamošnja policija formirala posebni antiromski odred predvođen Alfredom Dillmanom. Šest godina poslije, 1905, isti je čovjek napisao Zigeuner Buch (Ciganska knjiga), u kojoj je evidentirao nekoliko tisuća Roma koje je smatrao kriminalcima i stanovitom bolešću društva.
Sve u svemu, kultura zaborava učinila je svoje, pa su od Drugog Reicha i Dvojne Monarhije ostala samo pitoma aristokratska naličja, bez neugodnih elemenata diskriminacije, šovinizma i eksploatacije duboko ugrađenih u njihove političko-ekonomske mehanizme. Danas, naročito u prijelomnim momentima ekonomskih kriza, masovno se nezadovoljstvo nerijetko kanalizira kroz još izraženiju netrpeljivost prema ionako posve marginaliziranim Romima dok suvremena administracija Viktora Orbána, kako smo vidjeli, vještim retoričkim akrobacijama iste ljude koristi kao argument za podizanje bodljikave žice spram drugih, jednako nepoželjnih lica.
Vratimo li se na početak priče, na hladan beton, policijske pendreke i pretrpana prihvatilišta, jasno je kako se iza populističke dimne zavjese i narativa o jedinstvu ponosne mađarske nacije svakodnevno perpetuira drobljenje solidarnosti, šireći smrad „dugog“ 19. stoljeća na politički perfidan no spretan i, nažalost, učinkovit način. U histeričnoj atmosferi, uz normiranje nekih novih oblika segregacije, Drugi postaje sinonim za uljeza. Erik Jeczkel, 47-godišnji budimpeštanski beskućnik koji gotovo dva desetljeća na ulici preživljava kopajući po kantama, danas priča kako su prihvatilišta često vrlo prljava, te beskućnici ondje dobivaju uši kojih se teško riješiti. „Mjesna me policija nekoliko puta pretukla. Stave rukavice kako ne bi ostavili nikakve ožiljke, a zatim me prebace u drugi distrikt da više ne budem njihov problem“, priča Jeczkel. Jedno od prihvatilišta ranije spomenutog Gabora Ivanyija ima 130 ležajeva, što zimi nije niti približno dovoljno budući da ondje spava oko 300 ljudi, mnogi na prostirkama na podu.[xvii] Postavlja se pitanje gdje će svi biti smješteni kada im lokacije poput ove budu jedine dozvoljene opcije kroz nadolazeće hladne mjesece. Jedino je ipak sigurno, a to je da barem „normalne ljude“ Orbánovog kova više neće biti strah jer će sve užasavajuće, oni drugačiji, siromašni i obespravljeni, biti na sigurnoj distanci.
[i] Shaun Walker, „Hungary’s homeless fear they are Viktor Orbán’s next target“, The Guardian.
[ii] Davor Krile, „Mađarska donijela zakon kojim je zabranjeno živjeti na ulici, beskućnike policija odvodi u – zatvor!“, Slobodna Dalmacija.
[iii] Krisztina Fenyo, Krisztina Than, „New Hungary law bans rough sleepers, rights groups complain“, Reuters.
[iv] Rick Noack, „Hungary bans homeless people from living in public spaces, in law described as ‘cruel’ by the U.N.“, The Washington Post.
[v] K. Fenyo, K. Than, „New Hungary law bans rough sleepers, rights groups complain“.
[vi] Michel Foucault, Nadzor i kazna. Rađanje zatvora, Fakultet političkih znanosti, Zagreb, 1994., 88-89.
[vii] H. Shpayer-Makov, „Police“, 404.
[viii] Michel Foucault, Istorija seksualnosti, Prosveta, Beograd, 1982., 28.
[ix] Luka Pejić, „Kriminal i represivni sustav u Osijeku na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće promatran kroz elemente bio-politike i socijalne povijesti“, Scrinia Slavonica, vol. 15, br. 1, 2015., 133-174.
[x] Victoria Cooper, Daniel McCulloch, „Britain’s dark history of criminalising homeless people in public spaces“, The Independent.
[xi] Dawn Foster, „Every rough sleeper is the product of political decisions. Stop criminalising them“, The Guardian.
[xii] S. Walker, „Hungary’s homeless fear they are Viktor Orbán’s next target“.
[xiii] Lili Bayer, „Orbán ally hits anti-Roma note ahead of election“, Politico.
[xiv] Bernard Rorke, „The end of a decade: what happened to Roma inclusion?“, openDemocracy.
[xv] L. Bayer, „Orbán ally hits anti-Roma note ahead of election“.
[xvi] L. Pejić, „Kriminal i represivni sustav u Osijeku na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće promatran kroz elemente bio-politike i socijalne povijesti“.
[xvii] S. Walker, „Hungary’s homeless fear they are Viktor Orbán’s next target“.