Poznati balkanski lijevi komentator, kojeg rado čitam, Andrej Nikolaidis, nekidan je objavio kratak tekst u kojem ukratko veli i sljedeće:
„On ima potencijal za lidera, dakle nešto što ću nazvati vertikalnim kvalitetom: baš ono što je nedostajalo Radničkoj fronti, koja je platila cijenu vjeri u direktnu demokratiju. Plenumi su odveć slični okupljanjima Anonimnih alkoholičara. I jednako funkcionalni.“
Uz rizik da me se optuži na povrijeđenu taštinu jer odgovaram na usputnu opasku teksta o drugoj temi, osjećam ipak poriv da se osvrnem na neke stvari – ne toliko u pogledu same Radničke fronte nego više načelno.
Nikolaidis svakako nije jedini na ljevici koji zaziva novog velikog vođu, spasitelja, mesiju, novog Tita… To je praktički stalno mjesto i na modernoj ljevici. U već eto trećem stoljeću kako postoji moderna ljevica (pa i četvrtom, računamo li 1789. kao svojevrsni početak), ljevica i dalje pati na spasitelje, te ih se traži čak i onda kad nije sigurno je li lijeva opcija koja se nudi stvarno lijeva.
Tako, paradoksalno, i u 2016. imamo situaciju da više-manje sve lijeve stranke djeluju i organizirane su na potpuno isti način kao i sve liberalne i desne stranke – hijerarhijski i nedemokratično. Imaju predsjednika (prije se to zvalo i generalni sekretar), glavni odbor (centralni komitet), izvršni odbor (politbiro)… Manjina odlučuje, većina ih sluša. I to može biti dobro ako je ta manjina sposobna, donosi dobre odluke i ako je se ne stisne. A što ako nije tako?
Što se dogodilo u SFRJ nakon što je više-manje poumirala prva revolucionarna generacija koja je na svojim plećima iznijela NOB? Nisu li tada partiju napučili oportunisti i karijeristi (koji u jednopartijskom režimu nisu imali previše izbora pa su ušli u jedinu partiju koja je postojala) i vrlo brzo zaključili da im se ne isplati više pretvarati da su socijalisti, skrivati svoje vile i aute, mučiti se oko toga kako da i sinove i kćeri postave visoko u nomenklaturu…
Te su jednostavno odlučili da im je jednostavnije uzeti sistem koji postoji s druge strane granice, eno već tamo u Trstu – i da im je puno pametnije umjesto da sredstva za proizvodnju samo kontroliraju ona i u potpunosti pređu u njihovo vlasništvo. A narod? Narod zapravo nitko nije ništa pitao (referenduma o kapitalizmu, privatizaciji itd. nije bilo, niti ga se u okolnostima bujajućih nacionalizama i moglo zapravo zamisliti), niti je imao pravoga načina da se pobuni, pogotovo u situaciji kada je više-manje cjelokupna politička i intelektualna elita optirala za kapitalizam (prelazak na koji je zapravo već polagano počeo u 1980-ima u Jugoslaviji).
Problem s vjerovanjem u dobre gospodare je u tome da se oni rijetko javljaju, a i kada se nađu – odakle garancija da će dobri i ostati? Trebamo li samo vjerovati u njihovu dobrotu? Nismo li i razmjerno nedavno vidjeli što se dogodilo nakon što je „dobri gospodar“ umro 1980?
Nije li povjerenje u nekoga tko će nas spasiti zapravo protivno svemu onome materijalističkome u što se tako često kunemo? Radničku klasu ne može nitko osloboditi ako se sama ne oslobodi? Je li materijalistički vjerovati u to da će netko drugi raditi u našem interesu? Da se ama baš ni u kojim uvjetima neće prodati, otići u drugom smjeru, da neće biti pritisnut? Je li poanta u tome da smo u organizaciji u kojoj moramo stiskati palčeve da će „oni na vrhu“ odraditi sve kako treba (dok mi to samo odozdo slušamo i slušamo direktive)? Borimo li se za društvo u kojem tražimo prosvijećenog apsolutista ili društvo u kojem ćemo sami sobom upravljati?
Stalno se govori o samoupravljanju, o tome kako narod nema vlast, o tome kako nema prave demokracije… A onda kada dođe vrijeme da se pokušamo organizirati da se tako nešto pokuša ostvariti – e onda se bojimo. Pa organiziramo stranku na način na koji je organiziran i HDZ. Jerbo, što je provjereno je provjereno. Mi ćemo, mig-mig, eto sutra kad dođemo na vlast, dati stvarno narodu vlast u ruke, ali, eto, sad dok još nismo na vlasti, e dotle ću vam ipak ja govoriti što i kako treba. Vjerujte mi, vi ćete sami sobom upravljati jednom kad mi dođemo na vlast – neće vam onda Bandić rušiti Varšavsku i graditi crkvu na Savici, a da vas ne pita. Ali zasad kuš i slušajte mene predsjednika. Jer drugačije društvo – u kojem odlučujemo sami, umjesto da odlučuju oni na vrhu (u svoju korist, jasno) – izgradit ćemo upravo tako da se organiziramo jednako hijerarhizirano i nedemokratski kao i oni protiv kojih se tobože borimo. Jer kako drugačije da narod nauči sâm razmišljati glavom i sâm odlučivati, nego tako da sluša partijsku vrhušku i sâm ne razmišlja?
Ali nemojmo biti apstraktni, pogledajmo par konkretnih primjera. Eto, novi mesija kojeg drug Nikolaidis naviješta već ima problemâ. Našli su mu stare „kompromitirajuće“ snimke, gdje je nešto govorio o Jugoslaviji i nogometnoj reprezentaciji i sad ga se zbog toga proziva. To je jedan od problemâ s predsjednicima i vođama – sve, pogotovo u svježim strankama, ovisi o jednom čovjeku. Kad uništiš vođu – uništio si i stranku. Kad diskreditiraš mesiju – diskreditirao si i čitavu organizaciju.
Sjetimo se kako su prošli nedavni light-lijevi hitovi u Hrvatskoj. Imali smo prvo Dragutina Lesara i danas praktički nepostojeće i nevažne Laburiste. Kad se Lesar povukao – prije toga jedini i neprikosnoveni vođa – stranka je nestala. Imali smo zatim Mirelu Holy i danas uveli ORaH – kad se Holy, nekoć politička zvijezda u usponu, povukla s mjesta predsjednice, nestalo je i ORaHa. Politički selebritiji na vrhu, pogotovo kada već imaju određeno političko zaleđe, ponekad uspiju u tome da brzo napreduju kroz ankete – sjetimo se da je, nema tome dugo, ORaH čak bio na kratko vrijeme u anketama nadmašio i SDP. No nerijetko nakon naglog uspona slijedi i nagli pad.
No ne budimo provincijalni, pogledajmo malo izvan Hrvatske. Imamo recentan primjer Grčke i slavljenog Aleksisa Ciprasa. Što se ondje dogodilo? Imali smo slučaj da su se predaji Trojci protivili ne samo znatni dijelovi Sirize (pa i većina stranke), nego i većina grčkog naroda na referendumu. I kako je to završilo nakon velikog trijumfa na referendumu na kojem su Grci pokazali zube Evropi? Završilo je tako da se Cipras naprosto predao. On je, uz možda pokojeg suradnika iz vrha, sâm donio odluku da će kapitulirati. Kada je Siriza dobila – kroz vrlo ograničene okvire nedemokratskih mehanizama buržoaske stranke – priliku da reagira, to se svelo samo na potvrdu onoga što je veliki vođa već sâm odlučio.
A mjesecima smo prije toga svi u medijima pratili kako se tadašnjeg mesiju u Evropi slama, kako ga se stišće, ucjenjuje, prijeti mu se batinom i pruža mu se (doduše, skoro nikakva) mrkva, napada ga se i stjeruje u kut… Jednu je osobu – ili nekoliko osobâ – uvijek vrlo lako napasti, ucijeniti, uvjeriti, obraditi, zaprijetiti mu/joj… Pogotovo kada na raspolaganju imate silne resurse kakve sile statusa quo uvijek imaju. Ciprasa zapravo nije bilo teško obrlatiti. Kada imate posao na vašu stranu pridobiti samo jednu osobu – to stvarno nije težak posao.
E sad, zamislite što bi bilo da je Trojka na svoju stranu morala pridobiti sve članove Sirize? Ili, još gore, većinu grčkih glasača? Bi li im i tada bio tako lako posao? Vertikalna se kvaliteta, bojim se, vrlo lako i dosta sigurno pretvara u još jedan siguran poraz.
U svojoj negativnoj ocjeni plenumâ općenito, drug Nikolaidis čini jednu očito, a kardinalnu grešku. On, naime, donosi opće zaključke na temelju vrlo ograničenih i partikularnih uvida. Nije nikakva tajna da je mnogi BiH aktivist nakon velikih prosvjeda 2014. ostao razočaran. I mnogi su BiH plenume, u koje su uložene tolike nade, stvarno – i s pravom – doživjeli kao, u konačnici, „nefunkcionalne sastanke liječenih alkoholičara“. Međutim, samo na temelju tih iskustava zaključivati o plenumima ili direktnoj demokraciji općenito, velika je greška.
Jasno je zašto BiH plenumi nisu mogli zaživjeti i donijeti prelazak na iduću razinu (iako je upitno što ga je uopće moglo donijeti). Plenumi kao takvi, naime, uopće nisu namijenjeni tome da funkcioniraju na razini čitavih gradova – pogotovo ne velikih gradova kao što su Sarajevo ili Tuzla (u smislu da jedan grad ima samo jedan plenum, a ne npr. gomile malih lokalnih i koordiniranih plenuma). Oni u takvim slučajevima mogu poslužiti kao određeni kanalizator pobune u određenim fazama borbe, ali trajno rješenje ne mogu biti.
Plenumi – kao mjesto rasprave i odlučivanja – prvenstveno mogu poslužiti na manjim razinama, u povezanim zajednicama. Npr. u poduzećima, na fakultetima, u mjesnim zajednicama… Pa se tako radnici mogu naći, odlučiti da će ići u štrajk i na zajedničkim skupovima demokratski odlučivati dokle će štrajkati. Ili studenti mogu blokirati fakultet i tražiti da se ispune njihovi zahtjevi. Ili se, kao što je to slučaj tamo gdje ja živim, stanovnici jednog mjesnog odbora u Zagrebu mogu naći u mjesnoj zajednici i zajednički raspraviti što napraviti s problemom oko parkirališnih mjesta u njihovom kvartu.
U takvim uvjetima plenumi mogu biti korisni – ne samo jer su demokratični, nego i zato što uvelike smanjuju mogućnost manipulacije. Jednog ili nekoliko ljudi je lako potkupiti i obrlatiti – s desetinama i stotinama ljudî je to već nešto teže ako ne i nemoguće. Usput, stotine ljudi koji zajednički odlučuju nisu nešto neviđeno i nemoguće – britanski parlament ima 650, a europarlament 751 zastupnika.
No u svakom slučaju, plenumi su jedno – a direktnodemokratsko organiziranje u nekoj organizaciji, pa i stranci, nešto sasvim drugo. Direktnodemokratsko organiziranje u stranci nije nikakav kaos i „anarhija“, kako to možda, poučen lošim iskustvima iz BiH, zamišlja drug Nikolaidis. Tu nema ništa posebno mistično, zagonetno i jako sporo. Odluke se donose praktički istom brzinom kao u nedemokratskim strankama – samo što su one odraz rasprave i odluke svih članova (bilo određene radne grupe, lokalne organizacije ili cijele stranke), a ne samo jedne ili par osoba.
Kako to u praksi izgleda? Vrlo jednostavno. Tako da se dođe na sastanak neke radne grupe ili lokalne organizacije, na kojem svi članovi imaju pravo govoriti, raspravljati i predlagati i na kraju, ako ima potrebe, o nekom pitanju glasati. Dakle, dođe se na sastanak i – umjesto da se bespogovorno sluša šefa – raspravlja se i glasa. Ništa lakše. Isto tako, ako je riječ o nekoj bitnijoj temi – tipa hoće li stranka izići na sljedeće lokalne izbore, gdje i kako, i hoće li i s kim ići u koaliciju – odluku ne donosi samo predsjednik stranke ili samo glavni odbor (centralni komitet), nego nakon rasprave među svim članovima – svi članovi. Uz današnju tehnologiju i elektroničko glasanje, to je vrlo bezbolan i jednostavan proces. I kada se odluka donese, zna se da iza nje stoji većina članova.
Drug Nikolaidis o RF-u govori u perfektu, kao da je riječ o nečemu što je propalo i što je završeno. To je, naravno, daleko od istine. Možda drug Nikolaidis ne stigne toliko pratiti situaciju u Hrvatskoj, ali jednostavno je činjenica da je Radnička fronta – kakva god bila – jedina lijeva organizacija koja postoji i djeluje na terenu (akcijama, prosvjedima, štrajkovima…). Tako smo, samo u zadnjih tjedan dana, pomogli učenicima jedne srednje škole u Zagrebu da se organiziraju i pobune protiv uprave škole, napravili u medijima vrlo zapaženu akciju u Jasenovcu protiv fašizacije društva (o čemu svi pričaju, ali nitko ništa ne poduzima) i dobili zahvalnicu za pomoć radnicima Studentskog centra u Zagrebu u njihovom uspješnom štrajku za kolektivni ugovor. Nije dovoljno? Sigurno da nije – ali nitko drugi ne radi ništa od toga, osim ako se ne radi o malim udrugama koje se povremeno bave pojedinom temom, a ne bave se politikom u totalitetu.
Argument, koji – da se razumijemo – nije potegao samo Andrej Nikolaidis, da RF ne može uspjeti jer je demokratski organizirana, posebno je loš argument. Kao prvo, nitko tko to govori zapravo uopće ne razumije kako to zapravo u praksi izgleda. Kao drugo, ako RF i ne uspije, dirdem sigurno neće biti razlog toga – naša organizacija sasvim lijepo svakodnevno funkcionira na takav način, jednako kako sve druge stranke svakodnevno sasvim lijepo funkcioniraju autokratski i hijerarhijski.
No na temelju čega se uopće može reći da je RF propao ili će propasti zbog dirdema? Ta prošli je tjedan u Hrvatskoj nastala ni više ni manje nego 318. po redu stranka od 1990. Slovkat ću vam to – trista i osamnaesta. Da, dobro ste pročitali. Mnoge više ni ne postoje. Za većinu nikad niste čuli. Za RF ste ipak – mnogi od vas – čuli. RF možda (još) nije velika i moćna stranka, ali o Radničkoj fronti možete bar svaki tjedan čitati u medijima – pa makar samo i kad nas se proglašava gotovima i propalima. Za koliko drugih stranaka to možete reći? 10? 20? Više od toga sigurno ne.
RF nije još napravila veliki proboj, nije ušla u parlament i nije došla na vlast – ali bar postoji. Za većinu ostalih postojećih (i ugašenih) stranaka se to ne može reći. Niti itko zna da postoje, niti kako se zovu. Uostalom, tko uopće zna nabrojiti predsjednike osim za možda najvećih 5-6 stranaka? Ako su predsjednici i personalizacija politike toliko bitni, kako je onda moguće da nitko ne zna za te silne, toliko bitne, predsjednike i predsjednice?
Ako je, uostalom, tako sigurno da je za navodnu propast jedine dirdem stranke kriv njezin ustroj – a što je onda krivo za propast 95% svih ostalih od onih 318 stranaka? Je li možda kod njih krivo to što su imali predsjednike, predsjeništva i hijerarhiju? Kako proglašavati neuspjelom zbog njezinog ustroja jednu od možda 15-ak stranaka koje su koliko-toliko ipak vidljive u javnosti, a ne vidjeti ostalih nevidljivih bar 50 koje imaju posve jednak ustroj svima ostalima?
Radnička fronta je, uostalom, još uvijek vrlo mlada stranka. Službeno je registrirana tek u proljeće 2015 – tome je jedva godinu i po. Da, nismo ušli u parlament i nismo došli na vlast, ali smiješno je govoriti da je to to. Misliti da se treba odmah nakon osnivanja, bez ikakvih sredstava ući u parlament ili je sve propalo – to je upravo indikacija vrlo nesuvislog pristupa politici. Organiziranje i izgradnja političke opcije od nule je jako dugotrajna i naporna – pogotovo u situaciji kada je riječ o antisistemskoj opciji koju sasvim sigurno neće financirati krupni kapital (za razliku od npr. ORaHa, koji je od tajkuna Čermaka dobio 200.000 kuna pa svejedno nije uspio) i u kojoj je veliki problem čak i s time da mnogi članovi priznaju u javnosti da su članovi jer se u praksi pokazuje da nije baš zgodno biti član antikapitalističke opcije i istovremeno raditi za kapitalista (kao što je većina to prisiljena činiti).
Izgradnja je pogotovo dugotrajna ako se pokušavaju izgraditi stabilni i čvrsti temelji, a ne tek još jedna medijska priča, koja brzo dolazi i još brže prolazi. Ni brz ulazak u parlament ne jamči uspjeh – uzmimo tu dva primjera. Podemos je odmah prodro u medije, parlamente i naglo ojačao. I do čega je to dovelo? Samo do sve većeg reformizma i povlačenje većine toga progresivnog iz njihovog programa. Do te mjere da je u ovom trenutku možda najpametnije nadati se da Podemos neće doći na vlast pa da ne moramo još jednom gledati kapitulaciju kao što je bila ona Sirizina, tj. Ciprasova. Možda je nešto bolji primjer slovenske Združene ljevice koja je praktički iznebuha ušla u parlament. Međutim, to, nažalost, nije spriječilo pojavu velikih unutrašnjih problema i sukoba iz kojih ZL nikako da se iskobelja. Ako pak pogledamo jednu političku opciju koja nikako nije lijeva iako je itekako ušla u prostor ljevice, iskoristivši njezinu pasivnost – riječ je o Živom zidu. I njima je trebalo četiri godine (2011-5) da dođu do prvih uspjeha (mjerimo li uspjeh ulaskom u parlament i političke ankete) – četiri godine mukotrpne organizacije odozdo, sve dok im se nije posrećilo na predsjedničkim izborima.
Hoće li Radnička fronta uspjeti (što god to značilo)? Mislim da u ovom trenutku to ne možemo ni reći ni znati. Možda hoće, možda neće. To je nemoguće predvidjeti. Osobno me ne bi ni jedno ni drugo začudilo. No smatram da je u svakom slučaju potrebno da postoji takva politička opcija – opcija koja će beskompromisno, dosljedno i koherentno zagovarati i u praksi provoditi progresivnu antisistemsku politiku. Zasad je RF jedina koja to čini – a ugasiti se neće, unatoč onima koji to možda zazivaju ili prognoziraju.
I što na kraju reći – osim nadati se da mi drug Nikolaidis neće previše uzeti za zlo što sam njegovih par usputnih primjedaba iskoristio za ovoliku tiradu…