Više nećemo trpeti unutrašnju opoziciju. Moramo se rešiti onih koji ne slede isti put kao mi (1). U trenutku kada prvi predsednik nove Ruske Federacije, Boris Jeljcin, daje ovu izjavu, borbena vozila T-72 već nekoliko dana opsedaju Kongres narodnih zastupnika i Vrhovni sovjet. Od zore 4. oktobra 1993.čuju se mitraljezi (2). Neki od specijalnih komandanata odbijaju da napadaju civile blizu „Bele kuće”u koju je smešten parlament. Ipak, tenkovi napadaju topovskom paljbom, po naredbi ministra odbrane Pavela Gračeva. Zgrada, inače besprekorno bela, dimi se i ubrzo postaje crna. Tokom evakuisanja mrtvih i ranjenih, prvi zastupnici počinju da se predaju. „Privremeni predsednik” Federacije, pukovnik Aleksandar Ruckoj, i predsednik Vrhovnog sovjeta, čečenski ekonomista Ruslan Hazbulatov, napuštaju bitku. Provešće nekoliko meseci u zatvoru. Do tada bez slika, istorija postsovjetske Rusije piše se pred kamerama iz svih krajeva sveta.
U gužvi koja se stvorila oko tog spektakularnog napada i uličnih borbi, širom Moskve počeo je lov na „ilegalce”, pogotovo Kavkažane koji su masovno hapšeni. Navodno su te racije, koje su doprinele zbrci, pogodile oko 25 hiljada ljudi. Prema službenim brojkama, ta „pobeda demokratije” koju su pozdravljali brojni zapadni mediji i političari, plaćena je sa 123 ljudska života. Drugi izvori navode mnogo goru računicu – brojku od 1500 mrtvih. Izvan nacionalnih sukoba na Kavkazu i u baltičkim zemljama, Rusi nisu svedočili sličnom nasilju još od pobuna u gulazima iz 1950-1954, ustanka u gruzijskom Tbilisiju 1956.i protesta protiv poskupljenja u Novočerkasku u Ukrajini 1962.
Upotreba oružane sile trebalo je da okonča politički sukob između izvršne i zakonodavne vlasti koji je trajao više od godinu dana. No, ova drama se ne može shvatiti bez povratka u 1991. i prisećanja na kontekst u kom se odvijala (2): krize sovjetskog sistema, pat-pozicije perestrojke pokrenute 1985. i raspada SSSR-a.
Početkom leta 1991, Hazbulatov je izabran za predsednika Vrhovnog sovjeta Rusije, tadašnjeg državnog parlamenta, Ruckoj je na mesto potpredsednika Ruske Federacije došao 12. juna 1991, Jeljcinovim izborom za predsednika. Ta trojica budućih protagonista sukoba iz 1993. ujedinila su se dakle, tokom avgusta 1991. godine. Zajedno se odupiru pokušaju državnog udara „konzervativnih” vođa koji su se protivili projektu reforme SSSR-a pod vođstvom predsednika Mihaila Gorbačova. Ruckoj putuje na Krim kako bi oslobodio Gorbačova iz kućnog pritvora u koji su ga smestili pučisti i iz Forosa ga dovodi nazad u Moskvu svojim avionom. Sva trojica, Hazbulatov, Ruckoj i Jeljcin, koriste neuspeh puča kako bi ubrzali nezavisnost Rusije, raspad Sovjetskog Saveza i odlazak političara koji je pokrenuo perestrojku. Ubrzo Jeljcin zadobija prednost koju mu pruža novostečena slava u inostranstvu. Puna ovlašćenja dobija 1. novembra 1991. Narednih godinu dana mogao je poništavati zakone, imenovati ministre i vladati dekretima, ne savetujući se sa parlamentom.
Jeljcin omogućuje radikalnu „šok terapiju” koju u delo sprovode predstavnici nadolazeće generacije ruskih neoliberalnih ekonomista: Jegor Gajdar, učenik Čikaške škole, Anatolij Čubajs, organizator privatizacija, libertarijanac Andrej Ilarionov ili pak Genadij Burbulis, tvorac akta o raspadu SSSR-a. Jeljcin takođe računa na podršku raznih političkih javnih ličnosti i zvaničnika, poput istoričara Jurija Afanasijeva, moskovskog gradonačelnika Gavrila Popova i petrogradskog gradonačelnika Anatolija Sobčaka. Ova avangarda usko sarađuje sa finansijskim grupama i budućim oligarsima kao što su Vladimir Gusinski i Boris Berezovski, koji su već tada čelni ljudi bankarskih i medijskih carstava. Nazivajući se „demokratama” (naspram „konzervativaca”), svi referišu na čileansko iskustvo Augusta Pinočea i britansko Margaret Tačer.
Rusija je sa regulisanog ekonomskog tržišta naglo prešla na slobodu cena, deindeksaciju plata i masovne privatizacije. Inflacija i vrtoglavi pad realnih plata povlače sa sobom likvidaciju štednje građana. Udeo plata u porodičnim primanjima, koji je 1991. još uvek 70 posto, 1995. godine se svodi na 38,5 posto (4). Rusima su jedina kompenzacija prekid nestašica i, za mnoge, mogućnost da po povoljnoj ceni postanu vlasnici svog doma (5).
Regije popuštaju pred iskušenjem samovlade, carinskih barijera i zahteva za nezavisnost. Skoro 80 posto stanovništva pada ispod egzistencijalnog minimuma (6). Naravno, isplivava i aktivna manjina „pobednika”: biznis, bankarske usluge, oglašavanje, komunikacije i trgovina seksom pobuđuju nove apetite. Novopečeni bogataši iliti „novi Rusi” otkrivaju Zapad, zajedno sa njegovim fiskalnim rajevima.
U paralamentu se, kao i među stanovništvom, konsenzus oko predsednika ubrzano rasipa. Jeljcin je toga svestan. Obećava da će korigovati reforme,a istovremeno pokušava da ih ubrza pre nego što izbije pobuna. Tokom decembra 1992. pregovara i od Vrhovnog sovjeta dobija mogućnost organizovanja referenduma o institucijama u zamenu za Gajdarov odlazak.
Na čelu parlamenta, Hazbulatov se zalaže za „gradualističke” (kejnzijanske) ideje nadahnute socijaldemokratskim ekonomistima poput Leonida Albakina i Nikolaja Petrakova, bivših Gorbačovljevih saradnika. Govoriti o regulaciji tržišta u to doba bilo je dovoljno da budete proglašeni „nazadnim komunistom”. No, parlament nipošto ne predstavlja komunistički blok. Istina, 85 posto njegovih članova proizašlo je iz bivše Komunističke partije Sovjetskog saveza (KPSS), ali isto vredi i za liberale… Opozicija Jeljcinu svodi se na čudan savez razočaranih jeljcinovskih demokrata, pristalica očuvanja SSSR-a i nacionalista.
Osim konflikta glavnih ličnosti, tri glavna pitanja se otvaraju u toj krizi između predsednika i parlamenta: da li treba ići za ultraliberalnom ekonomskom politikom; program “velikih privatizacija; ustavni izbor između parlamentarne republike i predsedničkog režima. Prodaja proizvodnih sredstava čini se najodlučnijim pitanjem, ali i najdvosmislenijim. Obećanje „narodnih privatizacija” u korist „radničkih kolektiva” zbunjuje i ostavlja lažnu nadu da će pritom svi profitirati.
Institucionalna kriza počinje u aprilu 1993. Jeljcin tada potpisuje dekret kojim se ustanovljava „poseban režim vlasti”, ali ga ne objavljuje. To ne sprečava Vrhovni sovjet i Ustavni sud da predsednikov „tajni” tekst proglase neustavnim. On se izlaže glasu javnosti organizovanjem referenduma u obliku plebiscita. Dobija poverenje 58 posto birača, ali ne i prevremene parlamentarne izbore kojima se nadao. Istovremeno se u Vankuveru prvi put susreće sa Bilom Klintonom. Dobija kredit od 1,6 milijardi dolara i podršku američkog predsednika u sukobu sa parlamentom. Protesti 1. maja poprimaju oblik ustanka ; svega pet dana kasnije Jeljcin objavljuje svoju nameru da se usvoji novi Ustav koji će označiti kraj tadašnjeg parlamentarnog režima. U isto vreme, isključuje bilo kakvu mogućnost rasprave sa predstavnicima i priprema obračun.
Da bi umirio međunarodne finansijske krugove, 13. septembra Gajdar se vraća u vladu. Jeljcin 21. septembra, dekretom broj 1400, raspušta parlament. Svi regionalni i lokalni sovjeti doživljavaju istu sudbinu. „Pripreme za operaciju su bile jasne”, procenjuje istoričar i bivši disident Majkl Heler, u to vreme blizak predsedniku. „Jeljcin je pre svega telefonirao Klintonu kako bi ga upozorio da će doći do ne baš sasvim demokratskog događaja. Klinton mu je dao blagoslov”(7). Zatim posećuje diviziju Dzeržinski, elitnu jedinicu Ministarstva unutrašnjih poslova…
Snažna podrška Sjedinjenih Država i banaka
Sledi reakcija: Vrhovni sovjet i njegov predsednik Hazbulatov smenjuju Jeljcina i na njegovo mesto postavljaju potpredsednika, general-majora Ruckoja. Kremlj uzvraća organizujući policijsko okruženje i blokadu „Bele kuće”, kojoj postepeno isključuju struju, vodu i grejanje. Ustavni sud traži od obe strane da ukinu svoje odluke i pronađu kompromis. Pravoslavna crkva i regije, većinski neprijateljski raspoložene prema dekretu br. 1400, nastoje da nametnu pregovore, kao i socijaldemokratski zastupnik Oleg Rumjancev. Uzalud. Jeljcin pridobija podršku vojske i bira krvoproliće. Jedan od zagovaralaca ruskog neoliberalizma, ekonomista Andrej Ilarionov, nedavno je potvrdio da je sukob bio promišljen. Po njemu je bombardovani parlamentbio”demokratičniji”od tadašnje vlasti (8).
I Jeljcin i Ruckoj su se zainatili. Oba tabora su se međusobno optuživali za „fašizam”. Vladala je mračna atmosfera; sve je više ličilo na smrtne trzaje jednog „kraja istorije” nego na bitku za budućnost. Da nije bilo velikog zamora i pasivnosti stanovništva, koje je iznad svega strepelo zbog mogućeg daljeg krvoprolića, mogao je buknuti građanski rat. Uprkos propasti i zahvaljujući snalažljivosti, mnogi su se nadali da će, po tada često ponavljanim formulama, neokrznuti izaći iz te „bolne, ali nužne tranzicije” i započeti „normalan i civilizovan” život, ili se čak obogatiti.
Distribucija kupona za privatizaciju, s kojima je „stotinu i pedeset miliona Rusa, uključujući bebe” moglo kupiti deonice preduzeća, doprinela je pothranjivanju tih iluzija. Prinuđena zbog trenutnih potreba, većina korisnika je požurila da preproda svoje kupone, koje su onda zabadava kupili direktori industrijskih ili finansijskih grupa i kriminalne organizacije (9).
„Na kraju,tumačiekonomista Aleksandar Nekipelov, pojedinci koji su učestvovali u privatizaciji nisu mogli da donesu mudre odluke. Takav čisto špekulativnikarakter ‘’narodne privatizacije’’ išao je na ruku nekolicini političara”. Najatraktivnija preduzeća stavljena su na aukciju neposredno pre zatvaranja privatizacije (30. jun 1994.): potcenjene vrednosti, najvrednije industrije prepuštene su za sitniš u sklopu operacije „krediti za deonice”. To je išlo na ruku bankarima, jedinim akterima u poziciji da zaduže državu u zamenu za preuzimanje kontrole nad naftnim kompanijama (10).
Zagovaratelji „šoka” sa zapada bili su najpre švedski ekonomista Anders Aslund i Amerikanac Džefri Saks. Moskovski reformatori su se od 1987. koristili i savetima Džordža Soroša, „filantropa” i investitora, zatim savetima stručnjaka banke Goldman Sachs, umešane u šire špekulativne aktivnosti, kao i onima Francuza Danijela Koena. Važna je bila i uloga američkih fondacija, koje su prodrle u istraživačke institucije i „civilno društvo”: Carnegie, Ford, Rochefeller, Heritage, National Endowment for Democracy (NED) itd.
Intervencionizam Klintonove vlade bio je ključan. „Američki savetnici nisu došli krajem 1991. sa mandatom Međunarodnog monetarnog fonda, kako se to često tvrdi, već u sklopu američke tehničke asistencije koju je finansirao USAID (Američka agencija za međunarodni razvoj), a sproveo Harvard Institute for International Development”, objašnjava neposredni svedok, francuski ekonomista Žak Sapir. „Džefri Saks je učestvovao u brojnim sastancima Jeljcinove ekipe između 1991. i 1993, polažući račune za svoje delovanje samo američkim vlastima.”
Prema Sapiru, uvlačenje Rusije u američku igru bilo je deo strateškog cilja: „Bezuslovna podrška koju je Klintonova administracija pružila Jeljcinu, od njegovog udara na parlament 1993. do njegovog sumnjivog reizbora 1996. (…) to dokazuje. Danas se previše često zaboravlja da je i pokretanje Čečenskog rata u decembru 1994. uveliko potpomogla američka vlada (11).” Rusija je za međunarodne finansije predstavljala izvor značajnih profita. Zapadni stručnjaci i ruski liberali usklađeno su delovali u područjima korupcije, pronevere i pranja novca (12).
Jedan od efekata takve „terapije” bilo je i slabljenje vojno-industrijskog kompleksa, čime se smanjivao uticaj sile koja se pretvorila u sopstvenu senku. Novi šef ruske diplomatije, Andrej Kozirev, orijentisao ju je prema Sjedinjenim Državama, pre nego što će joj od 1996. fokus vratiti njegov naslednik Jevgenij Primakov. Rusija je ipak opstala kao nuklearna sila, kao poslednji garant njene suverenosti u doba novih NATO-ovih ekspanzija na Istok i višestrukih intervencija u sukobima u Jugoslaviji ili na Bliskom istoku.
Entuzijastična podrška Zapada bila je vrlo proračunata. Treba podsetiti da su se, početkom 1990ih, Sjedinjene Države nadale da će Rusija postati lokomotiva njihovog prodiranja na evroazijski kontinent. Ukrajina i Gruzija tada još nisu bile privilegovane saveznice u regiji, niti je „potiskivanje” Rusije bilo direktno na dnevnom redu, iako se njeno slabljenje na Kavkazu, oko naftnih puteva, već pripremalo.
Gajdar, glavni idejni začetnik „šoka”, sve je objasnio u delu objavljenom 2006. godine. Ujedno maestralna i vrlo upitna, njegova analiza sovjetske krize pridružuje se mišljenju modernističnog krila vladajuće birokratije, začetnice likvidacije sovjetskog sistema. Cilj je bio stvoriti klasu vlasnika, tako da se onemogući svaki „povratak socijalizma”.
Ono što je usledilo za „Crnim oktobrom” bilo je, međutim, daleko od onoga čemu su se nadali liberali. Nakon neuspeha na parlamentarnim izborima u decembru 1993, njihove vođe Gajdar i Boris Fjordov udaljeni su iz vlade u januaru 1994. Eksperiment se završio bankrotom berze u avgustu 1998, što je označilo krah neoliberalnih ideja i jeljcinovskih političkih formacija.
Privatizacije su raspršile nadu koju je dala perestrojka
Između Jeljcinove pobede na predsedničkim izborima u junu 1991. i finansijske krize 1998, bruto domaći proizvod smanjio se za oko 50 posto, a investicije za 90 posto. Industrijska proizvodnja pala je na 47,3 procenta svog nivoa iz 1990, a poljoprivredna na 58,1 posto. Između 1988. i 1994. očekivani životni vek muškarca pao je sa 64,8 na 57,3 godine. Uprkos pozitivnoj ravnoteži migracija, Rusija je od 1991. izgubila šest miliona stanovnika (13). Upoređujući 2009. evoluciju različitih bivših komunističkih zemalja, medicinski časopis The Lancet ustanovio je korelaciju između masivnih privatizacija, nezaposlenosti i velikog povećanja stope smrtnosti u Rusiji (14). „Lastavica perestrojke”, ekonomistkinja Tatjana Zaslavskaja, izmerila je 1998. katastrofalne socijalne učinke reformi iz perioda od 1992. do 1998.: između šest i deset posto stanovništva monopolizovalo je sa 50 posto prihoda i 70 do 80 posto bogatstva zemlje, dok su brojne porodice živele u urušenim kućama ili nisu imale dovoljno za hranu (15).
Aktuelni politički sistem stvoren je 1993. godine. Nakon oktobra, Rusija opet ima predsednički režim, sa parlamentom na začelju, anemičnim strankama, redovno osporavanim izborima i centralizovanom birokratijom, da ni ne spominjemo dva Čečenska rata i udare na ljudska prava. Medijski prostor slobode, sa izuzetkom Interneta, sve je manji.
Brojne građanske inicijative koje su pojavile krajem 1980ih godina, pogotovo u velikim gradovima, i koje su podstakle radničke, intelektualne, ekološke pokrete koji su bili dosta nezavisni od vlasti, doslovno su uništene. Nametnuto „civilno društvo”, sastavljeno od nevladinih organizacija, preuzelo je njihovo mesto, sa finansijskom podrškom oligarha i američkih fondacija.
Istinski demokratski pokret nastao sa perestrojkom raspao se u oktobru 1993, da bi se konačno završio u kontrarevoluciji. Ideali socijalističkog samoupravljanja, ekologije, humanizma, bačeni su u zaborav kao prevaziđene utopije. Tokom gotovo cele decenije, većina Rusa zaboravila je na njih zbog akutne nužde da improvizuju strategije preživljavanja. Tek što su iskusili politički život i otvaranje Zapadu, to im se zgadilo. To delom objašnjava dugotrajnu popularnost Vladimira Putina među stanovništvom koje je, ponovno postavši fatalistički orijentisano što se funkcionisanja vlasti tiče, težilo povratku stabilnoj državi, ne bi li se tako izvuklo iz haosa.
PREVOD Nikola Radić
Izvor LE MONDE DIPLOMATIQUE
(1) Le Monde, 2. maj 1993.
(2) U prvobitnoj verziji ovog članka, prva beleška je jasno naznačila datum citiranja Borisa Jeljcina – četiri meseca pre napada tenkova na Parlament – ali se po tekstu činilo da je ova izjava data dan pre samog napada.
(3)Dvadeseta godišnjica događaja nije izazvala mnogo razmišljanja, osim konferencije „Zaboravljeni oktobar? Rusija 1993”, pod pokroviteljstvom Francusko-ruskog centra Moskve, 18-19. novembar 2013.
(4) Véronique Garros (urednica), Russie post-soviétique: la fatigue de l’histoire?, Complexe, Brisel, 1995.
(5) Vidi : Régis Genté, “La Russie expliquée par son chauffage”, Le Monde diplomatique, jun 2014.