Oktobarska revolucija i jugoslavensko radništvo

Tebi,
izviždanoj,
praćenoj kikotom topova,
tebi,
koju rani bajoneta ogovaranje zlo,
ushićeno uznosim
nad lebdećim psovkama
ode svečano
„O!“ (…) O, neka si četverostruko slavna i blagoslovena! (Oda revoluciji, Vladimir Majakovski)

Uspjeh ruskih boljševika 1917. godine, u trenutku kada su zapadne buržoaske vlade bilježile pobjedu na bojišnicama Prvog svjetskog rata označio je novu nadu obespravljenoj i izrabljenoj radničkoj klasi, koja je kapitulira još 1914. godine, kada je većina socijaldemokratskih predstavnika, na čelu s njemačkim,[1] glasala u tadašnjim skupštinama za ratne kredite[2]. Važno je naglasiti kako su britanski radnici čak u kolovozu 1914. godine organizirali prosvjed protiv sudjelovanja njihove zemlje u ratu, ističući kako oni još uvijek vjeruju u radničku solidarnost.[3] Unatoč tomu veći je dio radništva pristao uz svoje nacionalne vlade, postavljajući time internacionalni aspekt te njegovu međunarodnu solidarnost po strani.

JASNA TKALEC: ”Aprilske teze”

ALEXANDRE SUMPF : ”Boljševička zavera i nemački novac”

JASNA TKALEC: ”Velika Revolucija ili velika tragedija XX stoljeća?”

GORAN MARKOVIĆ: ”Pouke i dometi Oktobarske revolucije 1917.”

ANA RAJKOVIĆ: ”Oktobarska revolucija i jugoslavensko radništvo”

GORAN MARKOVIĆ: ”Oktobarska revolucija i radničko upravljanje”

DIMITRIJE BIRAČ: ”Pitanje političkog rukovodstva”

DIMITRIJE BIRAČ: ‘‘Uloga subjektivnog faktora u Oktobarskoj revoluciji”

Manifestacija konačnog sloma radničkog jedinstva, između ostalog, bio je i izrazito negativan osvrt, uglednog francuskog socijalističkog časopisa L’ Humanite, koji se, pisavši o inicijativi pojedinih radnika, prema kojoj bi Francuska trebala sklopiti mir nakon prve pobjede, naveo kako list zagovara potpunu solidarnost s Antantom, kako bi se u potpunosti uništio pruski imperijalizam. Sukladno navedenom francuski su socijalisti dali punu potporu svojim članovima za nastavak „učešća u vladinom radu i narodnoj obrani“[4]. U kontekstu navedenog zagrebački je Obzor pisao o tome kako su se francuski radnici odazvali patriotističkom pozivu socijalističkih vođa, radeći grozničavo u tvornicama municije. Stoga su radnici u tvornicama proizvodili metke, puščane strojeve, aeroplane i sl.

Unatoč početnom oduševljenju, pozicijski rat iscrpio je sve zemlje sudionice te se već 1917. godine počinju javljati glasovi nezadovoljstva. Ubrzo su socijalni nemiri u smislu sve češćih štrajkova zahvatili Europu, a bili su praćeni vjerom u konačnu pobjedu radničke klase. Sukladno tomu, smatralo se kako je kapitalizmu napokon došao kraj jer, kako je pisala tadašnja štampa, ovakvo društvo više ne može postojati, ono se mora iz temelja srušiti. Vjerovalo se kako je kapitalizam izmožden i iscrpljen lažima, prije svega jer je ostao bez svoje vojske kao svoga najjačeg saveznika.

Kanadska povjesničarka Margaret MacMillan prikazujući sliku Pariza uoči Mirovne konferencije u Parizu piše: „Štrajkovi i prosvjedi bili su svakodnevna pojava. Te zime i proljeća ulicama su marširale prosvjedne povorke muškaraca i žena u tradicionalnoj plavoj odjeći francuskih radnika kojima su se suprotstavljale povorke pripadnika srednjeg sloja.“[5] Ferdo Čulinović, opisujući tadašnje stanje na jugoslavenskim prostorima ističe pak kako je radni svijet bio zahvaćen revolucionarnim previranjem, navodeći kako je na mnogim stranama „vrilo među narodom, a razlozi tome bili su uglavnom zbog nacionalnog i socijalnog pitanja“.[6] Na tragu navedenog, autor zaključuje kako su početne godine Kraljevine SHS „bile prožete dubokom revolucionarnošću masa i na mnogim stranama moglo se jasno vidjeti snažan utjecaj ideja Oktobarske revolucije“.[7]

S druge pak strane vladajuće strukture nastojale su suzbiti ovakve pojave. U kontekstu ilustracija stanja, tj. odnosa vladajućih struktura prema radničkom pokretu, dovoljno govori i činjenica kako je 24. rujna 1918. godine kanadska vlada u ilegalu potisnula najveći sindikat u ilegalu (Industrial Workers of the World) te propisala kaznu od pet godina zatvora zbog članstva u navedenom sindikatu. U Sjedinjenim Američkim Državama je pak Emma Goldman protjerana zbog svojih stavova prema ratu te potpori događanjima u Rusiji.

Veliki je dio ovakve atmosfere bio uvjetovan upravo događanjima u Rusiji. Naime, kako je poznato nakon pada dinastije Romanovih u Februarskoj revoluciji i uspostave privremene vlade na čelu s Aleksandrom Fjodorovičem Kerenskim, uslijedili su veliki nemiri i štrajkovi diljem zemlje s glavnim zahtjevom, a to je da Rusija istupi iz Prvog svjetskog rata. U takvim uvjetima boljševici vide priliku za preuzimanje vlasti te na svom IV. Kongresu donose odluku o oružanom sukobu. Na tragu navedenog 7. studenog 1917. (25. listopad po starom kalendaru) počinje Oktobarska revolucija, sa sada već mitskim hitcem s krstarice Aurore. Nakon sukoba boljševici preuzimaju vlast te proglašavaju kako od sada sva vlast pripada sovjetima. U tom kontekstu Antonio Gramsci objavljuje članak „Revolucija protiv Kapitala“ u čijem je naslovu sažeta cijela koncepcija tadašnjeg revolucionarnog radničkog pokreta. Međutim, Giuseppe Boffa naglašava da je to tek bio početak nemilosrdne političke borbe, neobičnog rata u kojem će se klase, stranke, nacije, vojske i države boriti nesmiljenom žestinom i na koji se stoga neće moći primijeniti uobičajeni razumski kriterij.[8]

Već početkom ožujka 1918., nova vlast u Rusiji potpisuju mir u Brest-Litovsku. Ovim mirom je Rusija učinila ogromne teritorijalne ustupke, ali je okončala rat te formalno istupila iz Prvog svjetskog rata. Upravo su teritorijalni ustupci otvorili prostor za kontrarevoluciju pod vodstvom Bijele garde, na čelu s carskim generalima, među kojima su svakako najpoznatiji Aleksandar Vasiljevič Kolčak (1874.-1920.), Anton Ivanovič Denikin (1872.-1947.) te Pjotr Nikolajevič Wrangel (1878.-1928.). Uslijedio je iscrpljujući građanski rat, u kojemu je pod vodstvom Lava Trockoga ustrojena Crvena armija koja će naposljetku i izvojevati pobjedu i time ujedno označiti početak bipolarne povijesti 20. stoljeća.

Potrebno je istaknuti kako su boljševici svojevrsni historijski legitimitet svoje vlasti pronašli u Pariškoj komuni iz 1871. godine. Tako je zapravo došlo do kreiranja narativa u kojemu Oktobarska revolucija predstavlja kontinuitet radničke borbe još od 1871. godine.  Na tragu takve interpretacije, boljševici su kao dodirne točke između Komune i Oktobarske revolucije navodili kako je oba događaja iznio revolucionarni proletarijat te kako su obje tvorevine rezultat vojnih poraza. Potonje je vjerojatno bilo uvjetovano i činjenicom da je Marx na Generalnom vijeću Prve interancionale istaknuo kako je Komuna bila prva socijalistička revolucija.[9] Kasnije se razvila vrlo živa polemika između Lava Trockog i Karla Kautskog, između ostalog i u vezi povezivanja Oktobra s Pariškom komunom. Naime, Kautsky je na tragu socijaldemokratske struje[10], koja je već tada napravila oštar rez s radikalnom strujom unutar radničkog pokreta, interpretirao kako nema dodirnih točka između ova dva događaja, smatrajući kako je u Rusiji zavladao revolucionarni terorizam koji je pak produkt „krvoločnosti boljševika“.[11] Kautsky je u svojoj polemici, koja je postala klasičnim štivom kritike terora u Rusiji, otišao i korak dalje, ustvrdivši kako je komparacija pariškog radnika iz 1871. s petrogradskim proleterom iz 1917. „najsramotnija usporedba“, definirajući pri tome ovog potonjeg kao egoistu i stihijskog anarhistu.[12]

I dok su se s jedne strane vodile teorijske polemike, s druge strane, nakon početne nezainteresiranosti Velike četvorke na Mirovnoj konferenciji u Parizu, uslijedilo je svojevrsno otriježnjenje u smislu shvaćanja stvarnog značaja oktobarskih događanja. MacMillan navodi kako su iz Rusije dolazile vijesti poput one da su boljševici nacionalizirali žene i osnovali komesarijate za slobodnu ljubav te kako su crkve pretvorene u javne kuće.[13] Međutim događanja u Rusiji nagnala su pobjednike da se ipak malo ozbiljnije pozabave događanjima na istoku. Tako je britanski premjer Lloyd George smatrao kako postoje tri moguća rješenja: uništenje ruskog boljševizma, njegovo izoliranje ili pak suradnja s boljševicima. Nije dugo trebalo čekati, da se nakon početnog kolebanja i neodlučnosti, sile Antante odluče na vojnu akciju pogotovo zbog straha od ideološkog prelijevanja boljševizma na ostale europske zemlje.  Tako su se već u proljeće 1918. godine britanske postrojbe iskrcale u sjevernim lukama. Tom je prilikom američki predsjednik Wilson izjavio: „Krvavo sam se znojio, razmišljajući što bi bilo ispravno i izvedivo za Rusiju….Sve se raspada i izmiče poput žive pod mojim dodirom“.[14]

U suzbijanju boljševizma te potpori bjelogardijcima posebno se isticala Francuska. Stoga su Francuzi uz pomoć Poljske izgradili cordon sanitaire kako bi suzbili daljnje širenje boljševizma na Zapad. U ljeto 1918. godine, između ostalog i došlo je do Jaroslavskog ustanka, koji je bio pokušaj rušenja boljševičke vlasti. Kako je navedeno Poljska na čelu s Jozefom Pilsudskim bila je najodaniji francuski saveznik. Stoga je Pilsudski, izrazito antiboljševički nastrojen, ušao u rat sa sovjetskom Rusijom za istočnu granicu. Upravo zbog velike zapadne pomoći koju je primala Poljska, uspjela je poraziti sovjetske trupe u bitki na Visli.[15]

Unatoč tomu te potpori koju su primale antiboljševičke snage, kontrarevolucija je ugušena, a carski generali su većinom potražili utočište izvan Rusije. U tom smislu posebno gostoljubljiva bila je tadašnja Kraljevina SHS, koja je primila Wrangelovu vojsku. Naime, tadašnje su novine pisale kako se pripadnici ove vojske ponašaju kao „hajduci“ te kako Wrangelova vojska „Umjesto da je zahvalna narodu, koji su dopustili boravak u svojoj sredini“ ona si je umislila da se nalazi u carističkoj Rusiji i ondje već treći – četvrti dan zavela sistem batina“[16]. Zaključujući kako ih treba otpratiti u Francusku, koja je i financirala njihove borbe protiv boljševika. Sukladno tomu Čulinović navodi kako su Vrangelovci provodili teror nad lokalnim stanovništvom te kako su vlastima služili u progonu komunista dok ih je financirao beogradski dvor. Zanimljivo je napomenuti kako Čulinović u svojoj knjizi također navodi da je kružila priča o tome da je dvor pripremao oružane akcije protiv boljševika.[17] Naime, ovaj autor također ističe kako su postojale oružane pripreme jugoslavenskog dvora protiv boljševika. Čulinović tako navodi kako je u Narodnoj skupštini dio poslanika prigovorio tadašnjem ministru vanjskih poslova Momčilu Niniću istaknuvši neke okolnosti koje razotkrivaju suradnju vlade s generalom Wrangelom[18], kao npr. sudjelovanje ministra Ljube Jovanovića na jednom crkvenom kongresu u Sremskim Karlovcima, gdje su doneseni zaključci o konspiratorom pripremanju oružane akcije protiv boljševika[19]. Na tragu toga kreirala se i politika jugoslavenskog dvora kao komunističkih neprijatelja. Tomu u prilog govori i činjenica kako Kraljevina SHS nije priznavala boljševičku vlast.[20]

Unatoč pokušajima suzbijanja utjecaja Oktobra, diljem Europe, uskoro dolazi do uspostavljanja prvih sovjetskih država u Europi, prvenstveno u Mađarskoj te Njemačkoj. Tako je u Mađarskoj, pod Bélom Kunom (1886.-1939.) u ožujku 1919. godine uspostavljena Mađarska Sovjetska Republika, koja je trajala svega 177 dana. U Njemačkoj je pak krajem travnja iste godine osnovana Bavarska Sovjetska Republike[21]. Premda su ove republike bile kratkog vijeka, te time ujedno i potvrdile tezu njemačkog komuniste Eugena Levinéa, koji je izjavio kako su komunisti zapravo mrtvaci na dopustu,[22] one su ostavile itekako veliki odjek među tadašnjom radničkom klasom, prije svega u smislu brutalnog gušenja ovih pokušaja uspostave radničkih država te definiranja Sovjetske Republike[23] kao državnog, a samim time i ideološkog uzora.

Odjeci Oktobra u jugoslavenskoj radničkoj klasi – inficiranje boljševizmom

U poratnom razdoblju u većini europskih zemalja širio se strah od aveti boljševizma, za kojega se smatralo ne samo da uništava državu, nego i uzorite građanske gospođe, pretvarajući ih u zajedničko vlasništvo.[24] Valja naglasiti kako se i u kasnijem razdoblju zadržao ovaj diskursni model, koji je često uključivo tezu kako komunisti ni naše žene ne štede[25].

Unatoč ovomu val se štrajkova širio i jugoslavenskim prostorom. Kulminaciju je doživio sredinom lipnja 1919. godine kada je došlo do obustave rada u svim većim gradskim centrima. Tako su, između ostalog štrajkali tipografi u Sarajevu, bankovni činovnici u Zagrebu te željeznički radnici u Mariboru.

Sukladno navedenom strah od boljševizma bio je generator europske politike, koju su vodile tadašnje državne strukture. Na tragu toga jugoslavenske su se vlasti pridružile represivnom odnosu prema novouspostavljenoj ruskoj državi. O stupnju straha od širenja oktobarskih ideja govori i činjenica kako su gotovo sve vijesti iz Rusije bile zabranjene. Naime, vlasti su uvele praksu prekidanja komunističkih skupština čim bi se netko od govornika referirao na Rusiju. U tadašnjem su pak Saboru Hrvatske zastupnici izjavljivali kako svatko tko radi ono što se radi u Rusiji, ne samo da ugrožava imetak pojedinca, nego i kalja obraz svome narodu, ugrožavajući njegovu budućnost.[26] U kontekstu navedenog ministar unutarnjih poslova Svetozar Pribičević 1919. godine uputio je dopis banu Ivanu Palačeku u Zagrebu u kojemu navodi kako se moraju zabraniti sve skupštine koje propagiraju nasilnu promjenu vladavine. Ova se praksa nastavila i u idućem razdoblju. Tako je npr. komunistička skupština, održana uslijed oblasnih izbora 1927. godina bila prekinuta jer je „drug Popović“ započeo obrazlagati položaj Sovjetske Rusije.

Unatoč navedenom ideje Oktobra dopirale su među jugoslavensko radništvo i to prvenstveno putem štampe. U Radničkim novinama u broju od 23. siječnja 1919. na pitanje „Tko širi boljševizam“ navodi se  kako ga šire oni koje nastoje spriječiti kapitalističko izrabljivanje mlade Jugoslavije[27]. Sukladno tomu dio je radništva zagovarao revolucionarne metode. Vukovarska Radnička straža objavila je članak pod nazivom „Opća politika ruske sovjetske republike“ u kojemu se poziva na Lenjina u smislu njegovog opravdavanja upotrebe revolucionarnog nasilja. Tako Lenjin, između ostalog, navodi kako se upotreba nasilja uglavnom odnosi na uništenje eksploatatora te nastavlja da su radnici počeli razvijati otpor tek kada se on pojavio kod eksploatatora i kapitalista. Stoga su  ovdašnji radnici u okviru isticanja revolucije pozivali na Lenjina ističući kako bez lenjinizma ne može biti prave revolucionarne partije. Sukladno tome, između ostalog, interpretirali su kako je zadatak proletarijata da bude što bolje organiziran te da se naoruža. Jugoslavenske su radničke novine iznosile svoje oduševljenje događajima u Rusiji ističući kako je crvena Rusija danas  jedan fakat, u koji nitko više ne smije da sumnja, jedna granita i nerazrušiva kula socijalizma i proleterske borbe. Na tragu toga možemo interpretirati i oduševljenje Franza Rascha, vođe pobune u Boki Kotorskoj, koji je navodio kako Austro Ugarsku treba sovjetizirati kao Rusiju.[28]

Osim štampe boljševizam su posebno širili povratnici iz Rusije, tj. vojnici koji su služili u austrougarskoj vojsci te koji su pridružili Revoluciji, a potom po nalogu odlazili u Mađarsku, koja je tada predstavljala svojevrsni centar iz kojega se širila boljševička ideologija u Europi.  Njihovu ulogu i utjecaj posebno je istraživao povjesničar Ivan Očak u svojim brojnim člancima te trima izrazito važnim knjigama: Jugoslaveni u Oktobarskoj revoluciji; Jugoslavenski oktobarci. Likovi i sudbine; U borbi za ideje Oktobra. Jugoslavenski povratnici iz Sovjetske Rusije (1918.-1921.) uz Očakove knjige važno je spomenuti i knjigu Ferde Čulinovića pod nazivom Odjeci Oktobra u jugoslavenskim zemljama, u kojoj autor analizira navedeni utjecaj u smislu pojave zelenog kadra, pobuna u vojsci te vladinog udara protiv revolucionarnih gibanja.

O širenju ideja Oktobra posredstvom zarobljenika austrougarske vojske svjedoči i  izvještaj komandanta osječkog garnizona s početka siječnja 1919. godine u kojemu piše kako su nosioci boljševičkih ideja, koje se šire zemljom, bivši zarobljenici austrougarske vojske, koji su vraćeni iz ropstva u Rusiji. Također ističe kako je ovo posebno opasno jer se kod stanovništva nalazi masa oružja, koje je nemoguće oduzeti isključivo blagim mjerama.

Zbog navedenog uspostavljene su karantene kroz koje su povratnici prolazili, a u kojima ih je posebna Komisija ispitivala u vezi njihovog boravak u Rusiji, od toga u kojemu su se zatvoru nalazili do literature koju su eventualno čitali. Karantena je trebala ustanoviti je li netko inficiran boljševizmom ili ne. Ove su se osobe i nakon što bi prošle Karantenu, nalazile pod budnim okom vlasti, koja je izrazito pažljivo pratila njihovo kretanje. O određenoj opravdanosti straha koji je vladao kod vladajuće strukture, svjedoči i izjava jednog povratnika iz Rusije koji je izjavio kako se vratio sa zadatkom iz Rusije da pripremi revoluciju u Jugoslaviji.[29]

Nadalje, o širenju ideja sovjetske revolucije u kontekstu djelovanja povratnika[30] svjedoči i članci iz tadašnjih radničkih novina u kojima se navodi kako najviše boljševika ima među zarobljenicima iz Rusije te radnicima koji živo agitiraju. Sukladno tomu vlasti su vršili permanentne potrage i premetačine kod osoba za koje se sumnjalo da su inficirani boljševičkom idejom. Tako su redarstvene vlasti u kolovozu 1921. godine uhitile stanovitog Nikolu Vorotnikova (35) koji je priveden zbog sumnje na komunističku agitaciju. Naime, kod njega je pronađen prijepis novina Petrogradska pravda u kojemu se agitira za sovjetsku vladu i poručuje, kako se moraju organizirati seljaci i radnici, da se poluči ostvarenje sovjetske vlade.

Najznačajnija manifestacija utjecaja Oktobra na jugoslavenskom prostoru bila je Labinska Republika[31], koja je proglašena nešto kasnije, točnije u proljeće 1921. godine. Iako nije proglašena u jeku revolucionarnog zanosa, koji je vladao neposredno nakon 1917. godine, ona je svojom proklamacijom i zahtjevima nedvojbeno uvjetovana događanjima u Rusiji. Naime, labinski su rudari zbog teškog ekonomskog stanja, ali i zbog represivne talijanske politike te upada talijanskih fašista u radničku komoru u Trstu, početkom ožujka, organizirali preuzimanje uprave nad rudnikom. Premda je Republika trajala manje od mjesec dana (2. III.-8. IV.) ostavila je duboki trag u jugoslavenskom radničkom pokretu, kao jedna od najartikularnijih oblika otpora u smislu proklamiranog gesla Kova je naša. Tijekom ovog kratkog perioda posvuda su se vijorile crvene zastave, dok su red održavali uspostavljeni komiteti te naoružane straže rudara.

Kada govorimo o utjecajima Oktobra zanimljivo se osvrnuti na teze koje je iznio prethodno spomenuti, Ferdo Čulinović, koji ističe kako se pokretanje nacionalnog pitanja na jugoslavenskom prostoru, također vrši pod utjecajem Oktobra, točnije po uzoru na Lenjinov Dekret o miru. U prilog tomu ističe kako su građanski političari prije Revolucije još uvijek priznali habsburški dinastički legitimitet, ali kako nakon Oktobra, oni „istupaju radikalnije i traže da se na mirovnu konferenciju puste predstavnici naroda jugoslavenskih zemalja, kako bi tamo (…) pokrenuli rješenje svog nacionalnog pitanja onako, kako je to proklamirano u sovjetskom Dekretu o miru“[32]. Premda za sada sa sigurnošću ne možemo potvrditi Čulinovićevu tezu, i u ovom je kontekstu zasigurno postojao određeni utjecaj, ako uzmemo u obzir tadašnje stanje u Europi te brojne ostale utjecaje koji su se razvijali pod dojmom onoga što se događalo u Rusiji.

Sukobi unutar radništva – pro i contra

Unatoč prividnoj početnoj unificiranosti jugoslavenskog radničkog pokreta, i u njemu je vladala diferencijacija koja je obilježila cjelokupni radnički pokret ovog vremena. Sukladno tomu na jednoj se strani našla Socijalistička Partija Jugoslavije (SPJ)[33], a na drugoj Komunistička partija Jugoslavije. Ove su dvije stranke vodile ideološku borbu za prevlast nad radništvom i to prvenstveno u sindikalnim okvirima. Naime, Opći radnički savez (ORS) činio je ekonomski ogranak SPJ dok je KPJ svoju ekonomsku bazu imala u Nezavisnim sindikatima, koji su pak 1929. godine u potpunosti zabranjeni.

S obzirom kako je SPJ prihvatila socijaldemokratski credo evolucijskog socijalizma, kojega je proglasio Eduard Bernstein još krajem 19. stoljeća, prema kojemu je pokret sve, a cilj ništa, ova se stranka našla u oštroj koliziji s komunističkom partijom, pogotovo nakon što su ovdašnji komunisti prihvatili Kominternini 21 uvjet te pristupili međunarodnoj komunističkoj organizaciji. Temeljni kamen spoticanja, u ovom razdoblju, činio je odnos prema revoluciji te socijaldemokratsko participiranje u vlasti.

Naime, dok su komunisti prihvaćali revolucionarnu  metodu kao način osvajanja vlasti, socijaldemokrati, na čelu s Vitomirom Koraćem, smatrali su pak kako revolucija predstavlja  povijesni atavizam. Na tragu toga, smatrali su kako se reformama, tj. parlamentarnim djelovanjem, može postupno ostvariti socijalizam kada se za to stvore optimalni uvjeti. Na tragu navedenog socijaldemokrati su i ušli u vladu. Korać je postao ministar za socijalnu politiku dok je slovenski socijaldemokrata Anton Kristan postao ministar šuma i ruda u prvoj vladi Ljubomira Davidovića (16. kolovoza do 18. listopada 1919. ), Korać je pak u istoj vladi preimenovan u ministra za socijalnu politiku. Ovo su pak komunisti iskoristili kao argument za produbljenje teze o socijaldemokratima kao izdajicama radničke klase. S druge strane, socijaldemokrati su tvrdili kako u državi ne postoje uvjeti za revolucionarni preokret te kako svojom radikalnom retorikom komunisti čine veliku štetu samom radničkom pokretu. U prilog tezi kako proletarijat u tadašnjim uvjetima još uvijek nije bio spreman za revoluciju, socijaldemokrati su navodili da je proletarijat jak ne bi mu Mihály Károly u Mađarskoj morao predati vlast, nego bi ju pak proletarijat sam ostvario.[34] Takvo je shvaćanje bilo na tragu europskih socijaldemokratskih prvaka, poput Viktora Adlera[35] koji je istaknuo kako njihov cilj organiziranje društva u kojemu nema ljudskih žrtava. Sukladno tomu, prilikom obilježavanja  Praznika rada 1918. godine socijaldemokrati su ponovno istaknuli kako se zalažu za miran prijelaz iz kapitalističkog u socijalističko društvo.[36] U okviru navedenog socijaldemokrati su isticali kako vlast zapravo koristi boljševizam s ciljem dodatnog obračunavanja s radničkim pokretom. Ovo se pokazalo djelomično točno, pogotovo nakon niza atentata koji su uslijedili 1920-ih godina, a koji su u konačnici rezultirali Obznanom (1920.) te Zakonom o zaštiti države (1921.)

Komunisti su socijaldemokratsko participiranje u vlasti interpretirali kao „ministerijalizam“[37] pomoću kojega je ova struja ponovno, nakon 1914. godine, izdala radničku klasu s ciljem osiguravanja vlastitih političkih pozicija. U daljnjem obrazlaganju svojih teza komunisti su isticali kako krenuti putem revizionizma, tj. reformi znači zapravo krenuti putem kompromisa s kapitalističkom klasom te da pristupanje socijaldemokratima ujedno znači i unaprijed osuditi svaki pokušaj promjene na najveći neuspjeh. Oni su i u daljnjem razdoblju nastavili ponavljati tezu kako vlada znak jednakosti između vladajućih struktura i socijaldemokrata.

Valja napomenuti kako su bosanski socijaldemokrati imali određeno odstupanje u pogledu odnosa prema komunističkoj struji. Tako se bosanski radnici, prilikom prvomajskog proglasa 1918. godine uputili proglas potpore ruskim radnicima, u kojemu su naveli kako se proletarijat Bosne i Hercegovine divi velikim djelima ruskog naroda. Stoga su i napustili kongres socijaldemokratskih stranaka koji je održan početkom listopada 1918. godine nakon odluke o suradnji s buržoaskim strankama, koju je pak zastupala Socijaldemokratska stranaka Hrvatske i Slavonije.

I u ovom je okviru vidljivo kako su događanja u Rusiji ubrzala ideološko raslojavanje jugoslavenskog radničkog pokreta. Na tragu navedenog očito je kako je Oktobarska revolucija imala više različitih utjecaja na ovdašnje radništvo, a čije su se posljedice osjećala tijekom cijelog međuratnog razdoblja.

Zaključak

Oktobarska revolucija bez sumnje ubraja se u one prijelomne događaje koji su obilježili, ne samo cijelo 20. stoljeće, nego i cijele generacije ljudi koji su vjerovali kako je pravedno društvo ipak moguće. Nakon relativnog mirnog razdoblja u dugom 19. stoljeću te vjere u optimizam ljudskog napretka u prvim desetljećima 20. stoljeća, revolucija je buknula u zemlji u kojoj je imala najmanje izgleda. Mimo svih predviđanja, uključujući i ona komunističkih teoretičara Marxa i Engelsa, proglašena je proleterska republika u agrarnoj zemlji, zahvaćenoj građanskim ratom te intervencijom Zapadnih sila.

Lav Trocki je već početkom studenog 1917. godine objavio kraj za protivnike revolucije, smještajući ih u ropotarnicu povijesti. Sukladno tomu, pobjeda boljševika, proklamacija komunističkih načela te uspostava radničke države dala je vjetar u leđa cjelokupnom radničkom pokretu koji je smatrao kako je konačno došlo vrijeme da obespravljeni uzmu stvari u svoje ruke. Stoga je povijest gotovo svih europskih zemalja u razdoblju nakon Prvog svjetskog rata obilježena revolucionarnim gibanjima, koji su inicirani događajima u Rusiji krajem 1917. godine. Radnički marševi, štrajkovi, crvene zastave postali su neizostavna kulisa društveno-političke scene u ovom razdoblju. U okviru je navedenog južni dio Austro-Ugarske Monarhije zajedno s Kraljevinom Srbijom te Kraljevinom Crnom Gorom (pripojena Srbiji nekoliko dana ranije) ušao u novu državnu tvorevinu. Naime, nakon kratkoročne Države SHS, stvorena je Kraljevina SHS koja je trebala izbrisati sjećanje na tamnicu naroda i stvoriti novo pravednije društvo. Međutim predviđanja se nisu ostvarila. Korupcija te neadekvatna državna struktura samo je potpirivala vjetrove koje su dolazili sa Istoka. Pod revolucionarnim utjecajem iz Rusije i u Kraljevinu SHS počeli su dolaziti ideje Oktobra, koje su uključivale potrebu borbe s domaćom buržoazijom. Ove su se ideje prvenstveno širile, kako je navedeno putem štampe te zarobljenika koji su se upoznali s oktobarskim idejama te ih potom prenosili na područje novouspostavljene Kraljevine.

Međutim, metode i ideje koje su proglašene Oktobarskom revolucijom, nisu naišle na odobrenja dijela, kako europskog, tako i ovdašnjeg radništva. Stoga kao jedna on najočitijih manifestacija utjecaja Revolucija bila je konačna diferencijacija na desnu (socijaldemokratsku) struju te lijevu, revolucionarnu (komunističku). Upravo potonji utjecaj možda je i najdugotrajniji. Naime, podjela radničkog pokreta na ove dvije struje uvelike je nadišla isključivo radničke okvire, čime je obilježila na samo povijest političke ili aktivističke ljevice, nego cjelokupnu društveno-političku povijesti. Tako i Boffa, osvrćući se na ovo razdoblje u ruskoj povijesti, navodi kako je ruska revolucija od ožujka 1917. godine proživljavala vrtoglavi slijed promjenljivih i dramatičnih situacija, u kojima su politički sukobi poprimali žestinu i značajke koje će postati tipične za  sukobe koji će izbijati desetljećima kasnije u klasnoj borbi na različitim stranama svijeta.

U kontekstu navedenog utjecaji Oktobarske revolucije vidljivi su i danas, kada se ona nakon 100 godina ponovno aktualizira te propituje i mimo ustaljenih historiografskih narativa. Njezini zahtjevi i ideje, premda su kasnije degenirane u raznim varijacijama, ipak predstavljaju progresivne elemente koji se u 21. stoljeću ne smiju zanemariti, pogotovo u smislu dokidanja radničkih prava te isticanja teza o kraju povijesti i nepostojanju alternativa današnjem dominantnom društveno-političkom ustroju.

[1] Njemački su se socijalisti ujedinili još 1869. u Socijal-demokratsku radničku stranku međutim kako su nastavljene borbe između različitih struja došlo je do ponovnog ujedinjenja na Kongresu u Gothi 1875. godine kada je nastala Socijalistička radnička stranka Njemačke. S obzirom kako su sukobi u stranci zbog programa nastavljni i nakon navedenog Kongresa, stranka je 1891., usvojila novi program nazvan  Erfurtski program.

[2] Protiv ove politike bila je tek omanja skupina unutar radničkog pokreta, među kojima je bila Rosa Luxemburg, Karl Liebknecht te dio bugarskih i srpskih socijaldemokrata.

[3] Carsten, Francis, War against War: British and German Radical Movements in the First World War, Oakland, University of California Press, 1982., 25.

[4] „Francuski vladinovci socijaliste“, Obzor, Zagreb, br. 290., 20. X. 1914., 57.

[5] MacMillan, Margaret, Mirotvorci. Šest mjeseci koj su promijenili svijet, Naklada Ljevak, Zagreb, 2008., 55.-56.

[6] Čulinović, Ferdo, Odjeci oktobra u jugoslavenskim krajevima, Izdavačko poduzeće „27. srpanj“, Zagreb, 1957., 434.

[7] Isto.

[8] Boffa, Giuseppe, Povijest Sovjetskog Saveza, „Otokar Keršovani“, Opatija, 1985., 43.

[9] Vidi: Janković, Branimir; Treskanica, Stefan, „1917. i 1871.: uz obljetnicu lomljenja Pariške komune“, dostupno na: https://oktobarika.wordpress.com/2017/05/30/1917-i-1871-uz-obljetnicu-lomljenja-pariske-komune/

[10] Naime, nakon uspostava sovjetske vlasti u Rusiji ujedno je i označila konačni raskol u radničkom pokretu na socijaldemokratsku i komunističku struju. Premda je zapravo cijelo razdoblje Druge internacionale (1889.-1916.) obilježeno permanentnom napetošću između ove dvije struje Prvi svjetski rat, a potom i oktobarski događaji jasno su definirali razlike među njima, stvarajući na taj način bipolarni sustav unutar samog pokreta, koji će kulminaciju doživjeti Lenjinovm izjavom kako su socijaldemokrati sitni buržujski oportunisti koji se boje revolucije. ( Staljin će krajem 1920-ih biti još oštriji, povezujući iz s nadirućim fašistom, definirajući ih kao „socijalfašiste“.

[11] Kautsky, Karl; Trocki, Lav Davidovič, Terorizam i komunizam: rasprava o boljševičkoj revoluciji,(ur. Božidar Jakšić i Slobodan Samardžić),  Filip Višnjić, Beograd, 1985., 154.

[12] Isto, 170.

[13] MacMillan, Margaret, Mirotvorci. Šest mjeseci koj su promijenili svijet, Zagreb, 2008., 101.

[14] Isto.

[15] Rat je završio Mirom u Rigi 1921. godine, kojim je uspostavljena poljsko-sovjetska granica dok je samoj Poljskoj pripao veliki dio zapadne Bjelorusije i Ukrajine.

[16] „Vrangelovci u Osijeku“, Radnička riječ, (Osijek), br. 82., 24. XII. 1920., II.; „Francuska i Vrangel“, Radnička riječ, (Osijek), br. 73., 20. XI. 1920., II.

[17] Čulinović, Ferdo, Jugoslavija između dva rata, knj. I., Izdavački zavod Jugoslavenske Akademije u Zagrebu, Zagreb, 1961., 392.

[18] Pyotr Nikolayevich Wrangle (1878.-1928.) bio je general ruske carske vojske koji je nakon sloma Carevine bio na čelu Bjelogardijaca u borbi protiv boljševika i Crvene armije. Nakon poraza prelazi u egzil.

[19] Čulinović, Ferdo, Jugoslavija između dva rata, knj. I., Izdavački zavod Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, Zagreb, 1961., 392.

[20] Nakon što su boljševici preuzeli vlast uspostavljena je državna tvorevina pod nazivom Ruska Sovjetska Federativna Socijalistička Republika, koja je pak 1922. preimenovana u Savez Sovjetskih Socijalističkih Republika tj. SSSR.

[21] Bavarska Sovjetska Republika (Bayerische Räterepublik)  proglašena je 6. travnja 1919. godine u Müchenu pod vodstvom kazališnog dramaturga Ernsta Tollera, kojega je ubrzo zamijenio Eugen Leviné. Bavarska Sovjetska Republika trajala je svega mjesec dana. Naime, 3. svibnja ugušile su je desničarske snage.

[22] Chambers, Whitaker, Witness, Regnery History, Washington,  2014., xxxvi

[23] SSSSR je osnovan tek 1922. godine.

[24] Zanimljivo je istaknuti kako su upravo žene uspostavom boljševičke vlast stekle politička prava. Prema proklamiranoj politici žene su ostvarile pravo na jednake plaće, jednake uvjete rada i sl.

Naime već je ideolog ruskog revolucionarnog demokratskog pokreta Cerniševski polazio od teze kako je za potpuno ekonomsko oslobađanja nužno kreirati i ravnopravni odnos između muškarca i žene. On je u svom romanu Šta da se radi (1863.) napisao kako su ravnopravni odnosi u braku osnova revolucionarnog preobražaja društva. U ovom je kontekstu iznimno važno spomenuti i djelo Augusta Babela Žena i socijalizam u kojemu autor podržava feminističke ideje i pokreta, pogotovo u smislu potrebe obrazovanja žena.

S druge pak strane, zanimljivo je primijetiti kako su buržujski mislioci toga vremena, poput Otta Weiningera otvoreno propagirali mizoginiju, utvrdivši između ostalog, kako je histerija boljka svojstvena ženama. Dok je pak Freud svodio žene na kastrirane muškarce.

[25] „Komunistički kongres u Vukovaru“, Hrvatska obrana, (Osijek), br. 126., 5. VI. 1920., VI.

[26] Čulinović, Ferdo, Odjeci oktobra u jugoslavenskim krajevima, 92.

[27] „Ko širi boljševizam“, Radničke novine, (Osijek), br. 4., 23. I. 1919., II.

[28] Čulinović, Ferdo, Odjeci oktobra u jugoslavenskim krajevima, 476.

[29] Očak, Ivan, Jugoslaveni u Oktobarskoj revoluciji, Institut za savremenu istoriju, Narodna knjiga, Beograd, 1977., 38

[30] Od Jugoslavena koji su sudjelovali u Oktobarskoj revoluciji, valja izdvojiti: Danilo Srdić, Lazar Vukičevć, Jelisaveta Perković, Milan Valdžija i dr. (Opširnije:  Očak, Ivan, Jugoslaveni u Oktobarskoj revoluciji, Institut za savremenu istoriju, Narodna knjiga, Beograd, 1977.)

[31] Godine 1985. snimljen je igrani film pod nazivom „Crveni i crni“ koji tematizira ustanak labinskih rudara i proglašenje Republike.

[32] Čulinović, Ferdo, Odjeci oktobra u jugoslavenskim krajevima, 83.

[33] Socijalistička Partija Jugoslavije nastala je nakon brojnih dogovora te privremenih ujedinjenja. Naime, stranka je nastala fuzijom svih jugoslavenskih socijaldemokratskih stranaka. S obzirom da su među njima postojale brojne tenzije, prvenstveno u smislu jačanja centrumaške struje (odvojili se od komunista na Kongresu u Vukovaru, 1921.). Sukladno tomu prvo je osnovana Socijalistička zajednica Jugoslavije (1921.) nakon koje je konačno osnovna i SPJ i to na konferenciji glavnih predstavnika Jugoslavenske socijaldemokratske stranke (JSDS), Socijaldemokratske stranke Jugoslavije (SDSJ) te Socijalističke radničke partije Jugoslavije (SRPJ). Službeno glasilo stranke postoje su Radničke novine, koje su preimenovane u Socijalističke radničke novine.

Sukobi unutar SPJ bili su posebno intenzivni u smislu sukoba između vodstva stranke i Dragiše Lapčevića koji je nakraju i napustio stranku.

[34] Naime, 16. studenog 1918. godine Mađarska je postala Republika, a Karoly njezinim prvim predsjednikom. Ubrzo je došlo do nestašice hrane i lijekova što je rezultiralo velikim nezadovoljstvom  kojemu se pak pridružio i francuski zahtjev da se mađarske trupe povuku 50 km zapadno, kako bi se pomoglo francuskoj i britanskoj intervenciji protiv Rusije (Vixov plan). S obzirom na navedeno stanje Karlolyjeva je vlada podnijela ostavku, nakon čega je došlo do dogovora između socijaldemokrata i komunista te je 21. ožujka 1919. proglašena Mađarska Sovjetska Republika.

[35] Viktor Adler (1852.-1918.) austrijski socijaldemokrata te jedan od glavnih teoretičara austromarksizma.

[36] Čulinović, Ferdo, Odjeci oktobra u jugoslavenskim krajevima, 85.

[37] Pojam ministerijalizam nastao je 1889. godine kada je francuski socijalista Alexandre Millerand (1859.-1943.) postao član vlade Waldeck- Rousseau zajedno s Marquisom de Galliffetom koji je bio odgovoran za represiju koja je uslijedila nakon Pariške komune (1871.) Taj se čin suradnje s buržoazijom kasnije interpretirao kao čin klasne izdaje s ciljem pretvaranje revolucionarno klasne partije u prirepak buržoaske države.